“Pravi suveren zadovoljava se time što postoji. On se suzdržava od delovanja i oslobađa se obaveze od pojavljivanja. Njegov autoritet zasniva se na samom njegovom postojanju. Predsednik u demokratiji mora neprekidno da se pokazuje, on je glavni pokazivač pravca na raskršću.”
Silvan Teson – snežni leppard
Teško mi je da pišem “po dogovoru”, od kuće, lišen pokretačke, inspirišuće magije putovanja. Kontekst putovanja za mene ima sveti karakter i u tom kontekstu jedino i umijem da pišem, uglavnom gerilske putopisne izvještaje sa lica mjesta. Nekog nepoznatog, posebnog, mjesta podjednako svetog i prljavog od života. To je uglavnom kontekst izoštrenih, osjetljivih čula i bivanja ovdje i sada.
Ne ide to tako lako. Potrebno mi je da se izmjestim iz konteksta svakodnevnice, da zatvorim oči, napravim pauzu od svega i pogledam u nebo, otvorim Crnjanskog i čitam o kafanama koje je posjećivao upravo u mojoj ulici – Dunavskoj. Ili da otvorim svoju ličnu Bibliju, knjigu koja je vidjela svijeta kao malo koji drugi primjerak malo koje druge knjige – Silvan Teson, “u šumama Sibira”, knjigu u kojoj se naizgled ne dešava ništa, a opet se dešava sve.
Knjiga o značaju spoljašnjeg mirovanja, kretanju po vertikalnoj ravni i odlasku na put u dubinu, u sebe.
“Pravi putnik ne miče se iz jednog mesta”
Silvan Teson
U šumama Sibira
Posebno mi je prijalo njeno prisustvo u desnom džepu pantalona dok sam 15 dana hodao ka Everestu u potpunoj tišini. Bez riječi, bez kupanja, lišen svega onoga čega je previše a obdaren prisustvom svega onoga čega ima sve manje, onoga što nestaje, do čega se sve teže dolazi, gotovo i nemoguće ukoliko se krećete isključivo po horizontalnoj ravni.
Tamo negdje na drugom kraju ovog, najvećeg svjetskog masiva je i Pakistan, zemlja u kojoj se spaja ovaj sa druga dva velika planinska masiva – Karakoram i Hindukuš. Upravo u Pakistanu sam po prvi put vidio Himalaje, hodao Himalajama, penjao se na Nangaparbat, sve do glečera i tu svjedočio rađanju velike rijeke, praćenog zaglušujućom bukom lomljenja leda negdje u dubini glečera.
Prešao sam autostopom čitavu Karakoram cestu, najviši asfaltirani put na svijetu i tako i stigao do najvišeg graničnog prelaza na svijetu, Khunjerab pass, granicu između Pakistana i Kine, smještenu na 4693 metra nadmorske visine.
U Pakistanu sam pomislio kako sam vidio sve. I jesam. Sve osim snježnog leoparda, uprkos tome što sam stigao na sam Khunjerab Pass, mjesto na kom živi ovo veličanstveno biće. Vozio sam se u otkrivenoj prikolici pokriven brojnim ćebadima i slušao priče o ovom rijetkom biću obdarenom nevjerovatnom sposobnošću kamuflaže, dok sam u džepu nosio jednu drugu Tesonovu knjigu – “snežni leopard”
“Tokom svog boravka u nepalu 1973 godine Piter Metisen nije nijednom video leoparda. Onima koji su ga pitali da li ga je sreo, odgovarao je: ne. Zar to nije divno?”
Silvan Teson – snežni leopard
Kako godine prolaze tako i moja potreba da se krećem po horizontalnoj ravni sve više slabi i prolazi. Nekada davno, zatvarajući drevne dveri crkve manastira Gračanica iza mene i ostavljajući me potpuno samog između njenih zidina, sestra Evrosinija mi je poput neke mantre neprekidno ponavljala: “budi sam dete, Bog i ti”.
Dala mi je čitavu Gračanicu.
Dok sam se borio sa hladnoćom, umorom, neobičnim mislima i drugim simptomima visinske bolesti, zagledan u Sagarmathu, najveći svjetski vrh mislio sam upravo o umirujućim riječima ove žene i njenom činu, osjećajući nekakvu povezanost. Ne znam tačno sa čim, ali svakako povezanost. Shvatio sam da nije toliko ni važno gdje se tačno nalazim u spoljašnjem smislu, moje vertikala je uvijek tu i samo je moja.
Jedan drugi čovjek, slučajni lokalac šerpas mi je govorio o tome kako uspon do baznog kampa Everesta a i na sami Everest ne zavisi toliko od fizičke i mentalne snage penjača, koliko od same planine.
“Ova planina je živa, ona bira koga će da pusti a koga ne. Ako ovaj put uspiješ da se popneš, ne znači da ćeš i neki naredni put uspjeti. Ako uspiješ, zahvali se planini i vrati se kući srećan jer te je Sagarmatha (u prevodu sveta majka – lokalni, originalni naziv za Mount Everest) odabrala”
Everest me naučio toliko toga. Naučio me i tome da je i odustajanje takođe opcija.
Pomislio sam na Rohaba, samoprozvanog “kralja pustinje”, jednog od 140 stanovnika malenog sela u oazi Mesr, smještenoj u istoimenoj pustinji u Iranu. Ovo maleno selo, lišeno sistema i hijerarhije, okuplja ljude koji dijele uvjerenje da sloboda nema alternativu. Radi se o ljudima koji su u jednom teokratskom, autokratskom sistemu odlučili da se odreknu karijere, materijalizma i svega onoga što daje i uzima život u velikom gradu i povukli se u pustinju, sa željom da osjete dašak slobode. To je jedino mjesto u Iranu gdje sam upoznao zaista slobodne ljude, vidio žene koje se odjevaju i ponašaju onako kako to one žele, a ne onako kako im neko drugi određuje, otvoreno i slobodno razgovarao sa ljudima o svemu što ih raduje i muči, pušio hašiš, pio absint i tokom iznenadnog pljuska jurio za poluizduvanom loptom sa nasmijanim klincima. Na kraju ove igre zahvalio sam Rohabu što me primio u svoj svijet, a on meni na tome što sam im donio kišu.
Tu sam razbio telefon, te samim time bio prinuđen da se krećem poput drevnih putnika, lišen mape i svega onoga što nam nudi savremena tehnologija i što uglavnom uzimamo zdravo za gotovo. Autostopom sam nekako stigao do Isfahana, bez mogućnosti prevođenja riječi, misli i namjera, komunicirajući pantomimom, prateći sunce i služeći se isključivo sopstvenim rezonovanjem. Zaustavio sam kamion iz Afganistana i uživao u pustinjskim predjelima iz kabine, dok su vozač i suvozač pušili opijum zagrijavan plamenom iz plinske boce.
Vidio sam drevna zoroastrijska svetilišta, takozvane tornjeve tišine, bivao impresioniran genijalnom persijskom arhitekturom, tornjevima vjetra – drevnim sofisticiranim sistemom rashlađivanja u pustinji i velikim drevnim piramidama korištenim za skladištenje i proizvodnju leda usred pustinje, korištenjem drevnog, gotovo izgubljenog znanja i mudrosti.
Na samom ulazu u Iran iz Azerbejdžana pio sam sa izvora vode koja gori, izvora vode obogaćene metanom. Upravo veliki broj spontanih vatri koje gore širom ovog regiona inspirisao je i nastanak “najstarije monoteističke religije” – zoroastrizma, religije koja njeguje kult vatre i kult mudrosti.
U Nabatiehu, u Libanu, svojevrsnom gnijezdu Hezbolaha slušao sam ispovijest čovjeka koji je istu kuću morao iz temelja da podiže pet puta. Dok je pričao o životu ispunjenom konstantnim raketiranjuma od strane Izraela, gledao sam u ožiljke na glavi njegovog sina, nastale praktikovanjem Ašure, šiitskog obreda tokom kojeg sami sebi velikim sabljama režu kožu na glavi, sa namjerom da se prisjete i nikada ne zaborave muke kroz koje je prošao Husein, unuk proroka Muhameda.
Ako ima istine u klišeu koji kaže da putovanja pomjeraju granice, bilo bi pošteno reći i to da sam ja svoje lične granice upravo putovanjima pomjerao godinama, sve dok nisam došao do samoga kraja, do tačke u kojoj sam shvatio da više nemam kuda. To sam pomislio u Mongoliji, kada sam tumarajući po ovoj pustoj, negostoljubivoj zemlji došao do svojih ličnih granica. Pokušavajući da se domognem sigurnosti i civilizacije koju je u tom trenutku za mene predstavljala Rusija, zaglavio sam u karantinu izazvanom pojavom bubonske kuge, oboljenja koje je u srednjem vijeku izazvalo pandemiju poznatu kao “crna smrt” i pobila trećinu evropskog stanovništva.
Ljudi u ovom dijelu svijeta tradicionalno love mrmote čije dijelove tijela potom jedu bez termičke pripreme. Tačnije, ubijenu životinju pojedu sirovu. Tog maja 2019. godina dvoje lokalaca u blizini gradića Ulgij pojeli su sirovu jetru i bubrege mrmota, zarazili se bubonskom kugom i umrli u najgorim mukama. Ubrzo potom čitavo ovo pogranično područje zatvoreno je u karantin i u čitavom tom međunarodnom zdravstvenom incidentu našao sam se i ja.
Ljudi koje sam usput sretao krećući se autostopom prema Rusiji pokušavali su da me upozore i odvrate od mog nauma da baš tim putem krenem ka granici, ali zbog jezičke barijere sam se oglušio na njihova upozorenja. Od svega što su mi govorili uspio sam da razaznam samo nekoliko riječi: smrt, mrmot, karantin i činjenicu da je dvoje ljudi preminulo. Jednostavno nisam ih razumio i nisam mogao da shvatim kako to može da me ugrozi jedno tako bezazleno i maleno biće kao što je mrmot.
Lična, ali i međunarodna drama kroz koju sam prošao tih dana uzrokovala je ogromnu količinu stresa ali i spoznaju kako su moje lične granice ostale zauvijek upravo u toj zemlji.
Naravno, obilazio sam i neka daleko običnija mjesta na samom početku tog dugog životnog procesa. Ali s godinama sve manje se krećem po uobičajenim turističkim destinacijama i sve dublje ulazim u nepoznato. U svijetu u kojem se lako dolazi do bilo kakve informacije, veliko je blago otići u “veliko nepoznato”.
Ipak, tokom kovid pandemije, usljed nedostatka boljeg izbora, bio sam prinuđen da odem u zemlju o kojoj nikada ranije nisam ozbiljno razmišljao – Egipat.
Proveo sam dva mjeseca u ovoj zemlji i u potpunosti se zaljubio u nju. U Dahab (Dahab je arapska riječ za “zlato”), mjesto gdje vas niko ne gnjavi, gdje se svi bave svojim vlastitim dahom, disanjem svog vazduha, jogom i ronjenjem. Plava Laguna, skriveni raj u blizini Dahaba, jedno od malobrojnih mjesta na svijetu gdje nema telefonskog signala i gdje niko neće izvoditi predstave da bi vas animirao za bakšiš. Umjesto toga možete da uživate u slobodnom razgovoru sa slobodnim lokalcima Beduinima. Predivna Siwa oaza. Nuweibaa, gradić na Sinaju…
Nakon kratkotrajnog boravka u famoznoj Hurgadi, skupljanja informacija i samopouzdanja otisnuo sam se u manje poznate krajeve ove lijepe i višedimenzionalne zemlje.
U Kairu sam u više navrata živio na krovu jedne od starih engleskih zgrada u samom centru, tik pored Tahrir trga, istraživao Zamalek i vodio neke od najdragocjenijih razgovora. Na tom krovu, prostoru koji je mnogo više od jednog hostela učio sam da sviram saksofon, učestvovao u spontanim jam session – ima, grijao se paleći visoke plamenove i sa prijateljem Hasanom pod dejstvom hašiša maštao o tome da jednoga dana sa njim odem na put u njegovu zemlju – Južni Sudan, na konju.
U ovom prenaseljenom urbanom čudovištu (lokalci tvrde da 35 miliona ljudi živi u Kairu, mada je ovaj grad nemoguće obuhvatiti matematikom – Kairo je čista metafizika), ljudska naselja se vijekovima šire po horizontalnoj, ali i vertikalnoj ravni. Većina stanovništva živi u uobičajenim zgradama i kućama. Oni malo nelinearniji, siromašniji ili privremeni žive na krovovima. Jedan čitav skriveni univerzum živi na krovovima Kaira, dok stanovnici koptskih naselja na krovovima drže svoje svinje, kokoši ili ovce.
Ali u jednom od kvartova ovoga grada, takozvanom “Gradu mrtvih”, život se u značajnoj mjeri odvija ispod zemlje. Al Qarafa je zapravo ogromno i staro groblje, prepuno mauzoleja i grobnica kraljeva, kalifa i drugih poznatih istorijskih ličnosti, koje se zbog prenaseljenosti Kaira razvilo u pravo naselje. Grad mrtvih danas naseljeva oko 500000 (živih) ljudi, razbacanih po improvizovanim straćarama, grobnicama i mauzolejima.
Uprkos tome što se uglavnom ne preporučuje posjeta bez kvalifikovanog vodiča, za mene je ovo jedno od najzanimljivih i najživopisnijih mjesta u Kairu. Grobnice i mauzoleji, od kojih mnogi datiraju još iz 7. vijeka uglavnom predstavljaju prava remek – djela, a simpatični klinci koji iznenada istrčavaju iz njih čitav prizor čine apsolutno jedinstvenim. Danas je Grad mrtvih pod zaštitom UNESCO – a.
U Kairu zvanično ne postoji služba odnošenja otpada, nešto poput naše “Gradske čistoće”. Umjesto toga, ljudi iz naselja Manshiyat Naser, svake zore već vijekovima raspoređuju se po ovom gigantskom gradu u potrazi za otpadom. Rijeke automobila, kamiona i kamioneta pretrpanih otpadom slijevaju se u ovaj kvart bez prestanka. Potom se otpad raspoređuje u velike džakove i skladišti uglavnom na krovovima zgrada, na kojima žive stada ovaca i drugih domaćih životinja.
Smrad koji se iz očiglednih razloga širi ovim kvartom u kom živi oko 250 hiljada ljudi, uglavnom pravoslavnih Kopta, nepodnošljiv je. Bez ikakve sumnje, ovo je jedno od najprljavijih mjesta na planeti.
Kamioni prenatrpani otpadom polako klize kroz uske ulice i probijaju se kroz velike gomile smeća na kojima uglavnom sjede čitave porodice i marljivo razvrstavaju i pregledaju svaki komad. Dok hodate ovim kvartom i pokrivate usta i nos, prolazite pored brojnih mesnica sa žitonjskim polutkama izloženim mušicama, suncu i svoj toj prljavštini.
Svaka porodica specijalizovana je za obradu, skladištenje i recikliranje određene vrste otpada. Iako sve djeluje nestvarno prljavo i haotično, zapravo postoji vrlo ozbiljna organizacija i sistem. Pored toga, sama ideja i misija ovih ljudi, koja se sama od sebe izrodila, uglavnom iz potrebe za pukim preživljavanjem – fantastična je u istoj mjeri koliko je i humana i zapravo ekološki osvještena. U potrošačkom društvu često zaboravljamo činjenicu da sav otpad koji ostavljamo za sobom mora negdje da ode. Neko mora da se pobrine i za to, uglavnom van nešeg vidokruga i interesovanja.
Značaj ovog kvarta, njegovu važnu misiju i skrivenu ljepotu uvidio je i tunižanski umjetnik El Seed, koji je odlučio da ovim ljudima i ovom kvartu podari nešto lijepo. Vođen mislima o tome kako ništa nije crno – bijelo, kako sve zavisi od tačke na kojoj se nalazimo i sa koje posmatramo svijet, da je neophodno protljati oči, pogledati bolje, mijenjati svoj ugao gledanja, da i u onom najružnijem postoji nešto lijepo, kreirao je spektakularno, višedimenzionalno umjetničko djelo “Perception”.
Radi se o muralu, oslikanom na preko 50 zgrada. Ali ne bilo kakvom muralu. Ovaj mural pored svoje ljepote, poruke i veličanstvenosti, pruža vam i čitavo jedno iskustvo. Iskustvo cjelodnevne potrage. Potrage za lijepim, za drukčijom percepcijom.
Naime, da biste vidjeli mural, zapravo ga morate pronaći. Čitava slika, mural u svojoj potpunosti vidi se sa samo jednog mjesta. Mjesta kojeg morate sami pronaći.
Na uzvišenju sa kog krećete u potragu nalazi se pravoslavni manastir. Da biste došli do manastira, do raja, morate proći kroz čitav ovaj kvart, kroz svojevrsni pakao.
Dok se krećem kroz Grad smeća, s vremena na vrijeme zapažam nepotpune fragmente murala na pojedinim zgradama. Želja da vidim čitavu sliku vuče me poput nekog magneta, sve do uzvišenja na kom je smješten manastir.
Čitav dan tumaram po tom brdu i kao hipnotisan mijenjam ugao gledanja, sklapajući polako ovaj neobični mozaik. Ulazim u dvorišta ljudi, penjem se na garaže i kokošinjce. Neki me tjeraju sa svog imanja, neki mi požele dobrodošlicu.
Ok, moram da nastavim lijevo. Ne, ipak desno. Čekaj, treba mi nekakvo uzvišenje…
Najzad nakon cjelodnevne potrage, sa garaže nekog egipatskog Kopta ispred mene odjednom eksplodira veličanstveni prizor murala u svojoj cjelosti. Našao sam ga. Našao sam tu tačku. Najzad vidim čitavu sliku.
Natpis na arapskom jeziku, posvećen ljudima koji čiste Kairo, sastavljen od riječi Svetog Atanazija Aleksandrijskog, koptskog sveštenika iz 3. vijeka:
“Onaj ko želi da vidi sunčevu svjetlost, mora prvo da obriše oči.”
Priču o Gradu smeća možete pročitati na ovom linku.
Tekst je originalno pisan za ljetno izdanje magazina Plezir i može se naći na ovom linku, na strani 90.
