Posljednjih 30 kilometara vožnje od Hurgade ka Kairu prolazim upravo kroz – Kairo. Već 8 sati krećem se ka samom centru, samom ishodištu nekakve kao kružnice čiji je prečnik… Jebiga, čini mi se 60 kilometara. Ogroman magnet kojem ni ja nisam odolio. Ništa čudno, materijal od kog sam skovan očigledno je polarizovan na takav način da me ovakvi gradovi privlače.

Vidljivost je smanjena. Vazduh djeluje katastrofalno. Da li zbog pijeska, zagađenosti, prašine – ko zna – ali izgleda pakleno.

Sa telefona trešti sitar sa Dhaferovog koncerta u Izmiru, dok se oko mene proteže ogromna gradska četvrt New Cairo. Ovaj džez sa bliskoistočnim vajbom čini se kao savršen saundtrek za ovaj trenutak.

Ovaj svečani trenutak. Kairo je ono što zapravo želim da vidim, ono zbog čega me prolazi jeza. Slično sam se osjećao ulaskom u Ramalu, Jerihon ili Teheran – gotovo bilo koji drevni grad na Bliskom istoku.

Osjeća se nekakva frka, blaga nervoza, zvuci hiljadu bubnjeva dopiru od nekud duboko iznutra.

Hvata me blaga panika od veličanstvene ogromnosti Kaira. Progutaće me, čini mi se, nestaću. Pojma nemam šta me sve čeka i u kakve odnose ću ući sa nekima od desetina miliona stanovnika ovog grada.

Razmišljam o tim brojkama. 15, 26, 34 miliona ljudi, ko zna. Nemoguće je prebrojati sve te duše. Da, ljudi su ovdje, ljudi ne žive u Evropi. Većina ljudi je u Aziji, Kini, Nigeriji, Tokiju, Njujorku, Pakistanu, Teheranu, Istanbulu… U Kairu, naravno. Ma, svi ljudi na svijetu su u Kairu, čini mi se.

Nisu baš svi, naravno. Ali mnogo ih je, svakako. Ljudi ne žive u bosanskim i srpskim vukojebinama, ali ni u gradićima kao što su Pariz, Berlin, Beograd ili Madrid. Otprilike za četiri miliona više ljudi živi u Kairu nego u bivšoj državi. Onolikoj državi. Da, oko 26 miliona ljudi se smjestilo ovdje, u delti Nila, uz same piramide.

Kairo. Čak i samo ime ovog grada zvuči zajebano, seksi i moćno. Poput Teherana ili Islamabada

Svaki ozbiljan grad ima to jedno mjesto na kojem počinju revolucije. U Kairu je to Tahrir trg. Na istom tom mjestu počinje i moj boravak u ovom gradu, samim izlaskom iz autobusa.

https://fb.watch/2kd8Sf_tcX/

Kao novorođenče kada dođe na svijet i zagrcne se kada prvi put udahne vazduh, pluća mi se gotovo razdiru pri prvom uzdahu u Kairu. Nosni kanali mi se zatvaraju. Buka, prašina, smrad, zagađenost… Usred svega toga stoji mladić i prodaje pečene kukuruze. Kupujem jedan, počinjem da jedem i da se nekontrolisano smijem. To je to. To sam želio da vidim. Ludilo od milion automobila koji divljaju i trube i kreću se u svim mogućim smjerovima… Smrad, siromaštvo, beskućnici… Ukratko – realnost. Pravi Egipat, antonim svakom rizortu Hurgade i skupom aranžmanu. Jebote, zašto sam uopšte ostao u predosadnoj Hurgadi toliko dugo!?

Dahab hostel

Hodam ka Dahab hostelu. Nemam pojma šta me tamo čeka, tek sam bukirao sobu u tom mjestu, sat vremena prije iskrcavanja u Kairu. Sinoć sam od neke ribe na nekoj bizarnoj karaoke zabavi za matore Ruse saznao za gobus (kompaniju koja nudi jeftin, efikasan i udoban prevoz po zemlji). Karta je tipa 20 evra a vožnja se svodi na 7, 8 sati putovanja, većinom uz more.

Liftom stižem do šestog sprata stare engleske zgrade u samom centru grada i potom se stepenicama penjem u hostel – na samom krovu zgrade. Istog trenutka obuzima me radost zbog ljepote ovog mjesta. Nekoliko ljudi bleji tu na krovu, odmah pored recepcije i sa osmijehom me pozdravljaju. Potvrđujem rezervaciju i kroz čitavu gomilu mačketina svih mogućih vrsta, uzrasta i boja ulazim u svoju sobu, sobu broj 16.

Smještam se u tu malenu ali udobnu sobu i izlazim ispred, na krov zgrade. Taj magični prostor ispunjen je brojnim kaktusima i raznim ukrasima, a na zidovima su iscrtani motivi Egipta, kao i likovi značajnijih ličnosti egipatske kulture. Ispred svake sobe nalazi se sto sa stolicama, predviđenima za bleju. Mnoštvo je udobih ležajeva ili jastuka na kojima se uzležavaju gosti svih mogućih nacionalnosti, ali i domaćini – oko trideset mačketina.

Penjem se na nivo iznad, platformu iznad samih soba. Ovaj prostor takođe je načičkan ležaljkama i ljuljačkama sa pogledom na grad. Mjesto je fantastično. Ok, već vidim da ću produžiti svoj inicijalno planiran trodnevni boravak na ovom mjestu.

Tu upoznajem i Key, veselu i brbljivu Indijku iz Londona. Nekoliko sati ostajemo tu na ljuljačkama, razgovaramo i kreveljimo se. Pravimo plan da sutra zajedno obiđemo piramide.

Odavno već ne odsjedam po hostelima. Gotovo sam i zaboravio koliko ova mjesta mogu biti sjajna i zanimljiva. Hosteli su nekakvi habovi informacija, tačke na planeti Zemlji u kojima se susreću kulture, gdje se razmjenjuju znanja i informacije, gdje se miješaju mirisi svih svjetskih kuhinja i stiču nova poznanstva, ali i prijateljstva.

Tu možete sresti sve moguće tipove ljudi. Recimo starog Džima, profesora sa univerziteta u Montani, koji svaki put kada me sretne započinje razgovor o Slavuju Žižeku i imitiranje istog (jer ono, Slovenija – Srbija, isti đavo). Tu je Frank, nenapadni i kul Švabo, koji godinama dolazi u ovaj hostel (kao i Džim) i istražuje skrivena mjesta u Egiptu. Svaki put ostane po nekoliko mjeseci, a ovog puta se povezao i sa nekim arheologom, koji mu je sredio lažnu propusnicu za sva ta skrivena mjesta koja su još uvijek u fazi istraživanja. Uz malo mita, u Egiptu možete doći do čega god hoćete.

Key je tu nekoliko dana i poprilično je operisana od svega. Nema pojma o čemu se radi uopšte i poprilično je neupućena u osnove egipatske istorije. Ubrzo se distanciram od njene ekstrovertne i pomalo napadne osobnosti.

Loreta je iz Austrije, a ovdje je došla sa namjerom da pronađe sebe. Iznajmila je kuću u Dahabu (koju je potom iznajmila meni i Viktoriji), a u Kairo je došla da produži vizu. Dane provodi meditirajući i radeći jogu.

Viktorija, koja će mi kasnije postati cimerka u Dahabu, dolazi iz Mančestera i poprilično je ćutljiva, ali i jako duhovita. Došla je u Egipat u sklopu svoje “gap year”. Nema šta, izabrala je odličnu godinu za putovanje po svijetu. Največi dio svog sjajnog i sarkastičnog humora crpi upravo iz te činjenice.

Tu je i nekoliko ljudi iz Amerike, Tajvana, Turske, ali i nekoliko Egipćana.

Ipak, sa Frankom se najbolje slažem. U podjednakoj mjeri preziremo masovni turizam, a i ljubav koju gajimo prema ljudima generalno sličnog je intenziteta.

Zahvaljujuči svim tim ljudima, ali i sjajnom osoblju, većinu informacija dobijam upravo ovdje. Naravno, važno je napomenuti i to da sam dosta toga o Kairu saznao upravo od samih čitalaca bloga. Prije polaska na put nisam pravio nikakvu pripremu i samim time nisam imao pojma šta sve može da se vidi u ovom gradu (osim piramida i Egipatskog muzeja). Bez tih likova u hostelu, ali i vas, pitanje je da li bih doživio Kairo na pravi način.

Hvala vam na tome.

O kakvom se hostelu radi, najbolje govori činjenica da mu se većina ovih ljudi redovno vraća.

Piramide

Prvo jutro u Kairu počinje uz kafu na ljuljačci na krovu zgrade, sa pogledom na grad. Nije to neki pogled – ogromni Cairo tower, udaljen tek nekih 500 metara odavde jedva da se i vidi – ali svejedno, lijepo je. Vazduh je toliko zagađen da mi je narednih nekoliko dana nos konstantno začepljen. Ovdje se jako teško diše, a ni spavanje uz kakofoniju miliona automobilskih sirena ne prolazi bez čestih buđenja.

Čekam Key da se spremi i najzad krećemo ka piramidama u Gizi, najpoznatijoj znamenitosti u Egiptu i jednoj od najpoznatijih na čitavoj planeti. Naručujem Uber vozilo i nakon 40 minuta probijanja kroz nezamislive gužve, smog i zagađenost Kaira najzad stižemo do samog ulaza u ovaj kompleks. Cijena vožnje – čitava 4 evra. Cijena ulaska u kompleks u kojem se nalaze najveće piramide u Egiptu – 10 evra (piramide u Gizi su svakako najpoznatije, ali nikako nisu jedine. U samom Kairu postoji nekoliko nalazišta, od kojih je većina zatvorena za posjete).

Uvaljujemo se dvojici likova i sa njima obilazimo kompleks. Jedan od njih je turista iz Libije, a drugi njegov lični vodič. Vodič nam govori o tome kako je sa Velike piramide skinut spoljašnji sloj blokova koji je površinu piramide činio gotovo savršeno glatkom. Ti blokovi iskorišteni su za izgradnju gradske citadele. Danas je ova piramida niža za čitavih 9 metara od originalne, koja je bila visoka čak 146 metara. Ipak, i sa današnjih 137 metara visine, najveća je u Egiptu.

Sačinjena je od 2,6 miliona kamenih blokova, od kojih je svaki blok težak od 4 do čak 20 tona. Keopsovu piramidu gradilo je oko 20000 robova, tokom perioda od 20 godina. Ipak, imajući u vidu da su radovi na njoj vršeni tokom samo 3 mjeseca godišnje (tokom sezone poplava, kada robovi nisu imali šta drugo da rade), dolazimo do brojke od samo 5 godina. Impresivno, zaista.

Jedina, ali svakako ne i mala satisfakcija tim robovima, bila je ta što su time dobili priliku da budu sahranjeni odmah uz Veliku piramidu. Ostaci njihovih grobnica i danas su tu.

Proveli smo nekoliko sati hodajući između ovih nevjerovatnih građevina, gledajuči 60km udaljene piramide u Saqqari.

Egipatski muzej u Kairu

Ubrzo potom dolazim do Egipatskog muzeja u Kairu, odmah tu u srcu grada, uz sam Tahrir trg.

Iako je u fazi preseljenja u novu, ogromnu zgradu, smještenu odmah uz same piramide (one tri najpoznatije, u Gizi) i uprkos tome što su milioni artefakata pronađenih u Egiptu rasuti svuda po svijetu, ovaj muzej čak i danas sadrži nezamislivu količinu materijala. Navodno se i u samom podrumu ovog muzeja nalaze stotine nikada otvorenih drvenih sanduka, prepunih raznog materijala.

 

Između ostalog, tu se nalazi i famozna Tutankamonova zlatka maska, koju je zabranjeno forografisati, ali ja sam to svejedno uradio. Praštajte, morao sam. Inače, sahranjen je poput ruske babuške – u tri sanduka od čistog zlata, a na glavi je imao 11kg tešku zlatnu masku – upravo ovu izloženu u muzeju. Na masci je oslikano lice mladog faraona, kako bi duša mogla da prepozna njegovu mumiju kada bude dolazila u zagrobni život.

Izloženo je na stotine nevjerovatnih rukotvorina, prije svega onih iz Tutankamonove grobnice. Na nekima od njih prepoznajem i zoroastrijske simbole. Nevjerovatno zaista.

Tu se nalazi i mnoštvo savršeno očuvanih mumija, ali i ostaci mumificirane hrane. Naime, u grobnice su, pored samih mumija, ostavljali i mumificiranu hranu, da bi mumija mogla “da se hrani”. Izložene su mumificirane pistacije iz Libana i pačije meso. Pored toga, tu je i čitava gomila predmeta od slonovače i čistog zlata, na kojima su izrezbareni motivi sa nevjerovatnom preciznošću.

Na sanducima pojedinih mumija su čak i naslikana lica. Te slike su i danas savršeno očuvane. Bukvalno sam vidio nekoliko hiljada godina stara tijela. Mumificirana, naravno.

Osoba, jebote. Prava pravcata osoba. Imao ime, prezime, šurnjaju, snaju, brata od tetke i nekog ludog strica, posebno nezgodnog kad popije.

Kairo

Kao što sam i predvidio u prvoj priči, nije mi trebalo dugo da počnem da jedem svakojaka govna. Hrana na prljavoj ulici prepunoj muva, čiji izgled i miris ne ulijevaju nadu u očuvanje zdravstvenog integriteta, neki jeftini hašiš, još jeftinije cigare (propušio opet, naravno), grozna domaća kafa… Dosta naših ljudi mi je reklo da moram da uzimam probiotike, što naravno nisam učinio, iako sam dosta razmišljao o tome. Na kraju sam shvatio da su standardi pripreme hrane, ali i higijenski standardi generalno u Egiptu manje – više isti kao i bilo gdje na Bliskom istoku. Jedina je razlika u tome što većina naših ljudi i ne putuje u druge zemlje Bliskog istoka. Zato mi niko nije mogao savjetovati probiotike prilikom putovanja u Iran, Liban ili Palestinu. Ali, sve je to isto.

Ipak, vodu i dalje ne pijem. Zdrav život, šta da vam kažem.

Baš sam sa Frankom dosta mudrovao oko toga kako je sve u Kairu toliko prljavo da ovi ljudi sigurno imaju čelični imunitet i da im ni Korona ne može išta. Skontali smo da je i za nas bolje da se hranimo tim sranjima, kao ojačaće nam imunitet. Niđe veze teorija, ali ok.

Mislim, i ima smisla. Ovi ljudi, posebno u Gradu smeća, žive doslovno na gigantskoj deponiji. Odmah sam se sjetio mog omiljenog komičara (Louis C.K.) i njegove teorije o tome kako se u gradovima poput ovoga treba odnositi prema okolini. Prema njegovim riječima, ovakvi gradovi (Njujork u njegovom slučaju) zapravo su gigantske hrpe smeća. I ako imaš komad smeća u ruci, papirić od čokolade ili nešto slično, jednostavno treba da ga baciš pored sebe, nasred te deponije. Jer tu i pripada. U suprotnom, smeće će se sakupiti i istresti u okean, gdje će tvoj komadić otpada neki delfin nositi na glavi kao šešir do kraja svog života.

Siromaštvo i prljavština u Kairu su prisutni u ogromnoj mjeri. Ne postoji mjesto u Evropi koje toliko odiše siromaštvom i prljavštinom. U Evropi je, za egipatske standarde, sve sterilno. Upravo zbog toga se mnogi evropski stomak otruje ovdje. U Evropi se živi lagodno, uz gomilu higijenskih i kojekakvih drugih standarda. Zapravo većina stanovnika planete može samo da sanja o blagostanju u kojem živi najveći dio evropske populacije. Ma, najveći dio bosanske i srpske populacije, ako ćemo pravo.

Život je nevjerovatno težak ovdje. Posebno za žene, koje nerijetko viđam kako onako zamotane u svoje haljine sjede nasred ceste i prodaju pakete maramica. Muškarce često viđam kako vuku kolica pretrpana teretom i tako znojavi i umorni se probijaju kroz luđački saobraćaj Kaira. Ipak, život žene u Egiptu je daleko teži, iako je ova zemlja vjerovatno najliberalnija po pitanju ženskih prava, na čitavom Bliskom istoku.

Ipak, ljudi djeluju nekako nasmijano i veselo, nevjerovatnog, nesalomivog duha.

Saobračaj je tek posebna priča. Svaki dan započinjem jednim dubokim uzdahom kairskog smoga i još dubljim “Bože pomozi”. U ovom gigantskom gradu nalazi se otprilike 7 semafoa, koji se i ne poštuju pretjerano. Situacija je čak i gora sa pješačkim prelazima. Ljude doslovno boli uvo. Oni voze svoju vožnju, a “zebra” je tu više radi reda. Potrebno je da budete bezobrazni i ekstremno oprezni kada prelazite ulicu. Vjerujte mi na riječ – ovi ljudi neće stati. Još uvijek imam nekoliko modrica kojima ove tvrdnje mogu i da potkrijepim.

Jer, svakoga dana neko me udari autom ili motorom. Srećom, zbog ogromnih gužvi, većina vozača prisiljena je da se sporije kreće. Zbog toga su ti kontakti sa mnogim retrovizorima i branicima na automobilima daleko blaži nego što to možda zvuči. Nije baš da teturam po ulicama i da se automobili dobacuju mnome.

Ali, isto tako bi se ponašali i da se brže kreću. U svakom slučaju, kretanje po gradu je gotovo nemoguće. Na biciklizam u Kairu zaboravite. Upravo je maločas pored mene neki lik automobilom oborio biciklistu i uredno nastavio da se kreće. Biciklista ustao sa zemlje, otresao prašinu i nastavio sa svojim životom. Nije se ni naljutio na vozača.

Na putevima ne postoje ni trake po kojima se automoboli kreću. Bukvalno je u pitanju borba za goli opstanak. Trotoari su takođe misterija, s obzirom na to da baš i nije jasno kuda bi trebalo da se kreću pješaci, a kuda automobili. Sve u svemu, jedan saobraćajni pakao, koji ipak nekako funkcioniše.

Metro je tek posebna priča. Masku bukvalno ne skidam u metrou, ali i generalno tokom boravka u Kairu. Ne toliko zbog Korone, koliko zbog užasne prljavštine. Čak i kada nađete toalet negdje u gradu, bolje vam je da ne ulazite u njega. Ako i uđete, najčešće nećete zateći sapun. Kakva crna Korona, bolan!?

Zapravo, moj jadni vokabular ne moze ništa ovom gradu, ovo se mora vidjeti. Bliski istok u jednom od svojih najluđih izdanja.

Uprkos tome, ili možda upravo zbog svega toga, dopada mi se ovaj grad. Poistovjećujem se s njim. Mislim da radimo na otprilike istoj frekvenciji.

Za razliku od dosadne Hurgade, ovdje vas ljudi uglavnom ne smaraju (osim kod piramida). Žive svoje autentične živote i generalno su ok. Ovdje se može vidjeti pravo lice Egipta, barem jedno od njih. Ako provodite vrijeme u Hurgadi (u rizortu ili van njega), ne možete baš reći da ste vidjeli pravi Egipat i prave Egipćane. Tamo je sve podređeno turizmu. Ovdje se sve vrti oko preživljavanja. Autentični život. Frka, ludnica, rokenrol.

Obični ljudi su ok, poprilično gostoljubivi i ljubazni, kao i svuda na Bliskom istoku. Vojska i policija takođe. Najčešće vam samo požele dobrodošlicu i zamole vas da ne fotkate čuvane objekte (religijske i administrativne uglavnom) i da se udaljite od njih.

U Kairu ništa nije fejk.

Zamalek i Khan el – Khalili

Ostalo mi je još nekoliko čistih komada donjeg veša, koje pretežno koristim da se nadišem svježine ujninog praška i da evociram čistoću Beograda (koji je sve osim čist, barem za standarde lika koji je odrastao u Banjaluci). Stvarno se kupam često u Kairu, ali svaki put kada to radim, voda je doslovno crna. Tijelo mi tokom dana prekrije znoj, na koji se potom lijepe čestice kairskog užasa. Daleko od toga da mi nedostaje Balkan, ali mi fale neki koncepti, neke vrijednosti, sitnice koje uzimamo zdravo za gotovo: čisto, svježina, topla hrana umjerene začinjenosti, ušuškani pabovi zemunski, izostanak užasavajuće buke. Umjerenost, generalno.

Tom evociranju Beograda umnogome doprinosi i gomila splavova koji plutaju po Nilu, na samoj obali Gezire, velikog ostrva nasred rijeke, na kojem su do revolucije živjeli uglavnom imućniji stanovnici Kaira, odnosno Evropljani, naseljeni u možda najpristojnijoj kairskoj četvrti Zamaleku. Taj pojas uz rijeku me iz nekog razloga podsjeća na beogradsko Staro sajmište. U Zamaleku su smještene brojne ambasade, Američki univerzitet, kairska Opera, Muzej savremene umjetnosti, nezavisne galerije, brojni restorani i kafići, skupi hoteli i razne kulturne institucije.

Naravno, sve ove institucije, restorane i hotele čuva obezbjeđenje i na ulazu u gotovo svaki od ovih objekata nalazi se detektor metala.

Istoga dana obilazim i ogromni Khan el – Khalili bazar, koji obuhvata značajan dio grada i teško je utvrditi gdje počinje i gdje završava. Ovaj bazar kroz istoriju je predstavljao samo jezgro egipatske i kairske trgovine, nešto slično Teheranskom bazaru. Ovaj bazar, koji se proteže kroz desetine ulica i nekoliko naselja, u svom sastavu sadrži i brojne restorane, kafiće i hiljade prodavnica u kojima se može pronaći doslovno sve na planeti. U pitanju je jedan ogroman lavirint, prepun ljudi i svih mogućih artikala.

Sve u svemu, Kairo je jedna ogromna džungla. Džungla u kojoj ne bih živio ni za milion.. nečega, bilo čega, nekih para.

Nikada.