sinaj

Egipat VIII – Sinaj

Spread the love

Artur

Četiri stotine egipatskih funti (20 evra) plaćam taksi do Dahaba. Nemam volje da čekam autobus, moram što prije da pobjegnem odavde. Taksi mi staje ispred Loretine kuće, usred jednog tipičnog egipatskog naselja. Ispred kuće bleje ovce i koze, a djeca garavih lica se igraju u pijesku i mašu mi. Tu je i malena, lokalna džamija. Sinaj.



Viktorija danas nije tu, otišla je do Plave lagune. Ključ je ostavila ispred ulazne kapije. Sigurno je, kaže, niko neće ući u kuću.

Umjesto Viktorije, u kući me zatiče Artur, Loretin mačak. Viktorija tvrdi da je previše napadan, da ga se plaši i kako je sjajno to što ja zapravo volim mačke (Well, that's music to my ears – kaže). Moja jedina obaveza je da hranim mačka i da, po napuštanju kuće, platim nekih 7 evra po noći boravka. Budući da imam kul cimerku, mačka i čitavu kuću sa dvorištem na raspolaganju, zvuči kao sjajan deal. Kuća je skromna ali lijepa, unutrašnjosti ocrtane neobičnim muralima i ima sve što mi treba.

Artur, Dahab, Blue holehttps://easttothesun.com/2020/12/10/egipat-vi-dahab/

Objavljuje East to the SunNedjelja, 27. prosinca 2020.

 

Artur je mojim dolaskom potpuno poludio (Loreta je već neko vrijeme u Kairu, a Viktorija ga pretežno izbjegava, obzirom na to da se plaši njegove nemirne prirode). Očajnički mu je trebao neko sa kim može da igra svoje bizarne igre poput aj’ ja uđem u frižider i ti me tu zatvoriš, pa zaboraviš na mene i onda doživiš nervni slom, dok ja kuliram unutra.

Vruće je i meni tebra, ali hajde izađi molim te.

Nakon dužeg ubjeđivanja, najzad izlazi iz frižidera i počinje da skače po meni, grebe me, trči po kući i prevrće stvari.

Izlazim do obale i hodam ka središtu gradića. Loretina kuća je smještena u blizini mora. Sama plaža u naselju je nepogodna za kupanje, obzirom na to da je smještena na koralnom grebenu, koji se pruža duž čitave obale, Bog zna koliko kilometara. Umjesto kupača, na obali tek povremeno zateknem ponekog psa, konja, dječake koji prodaju rižu, djevojčice koje se igraju u pijesku, poneki ljubavni par ili nekoga kako zamišljeno gleda u daljinu ili meditira.

Tiho je i mirno. Dahab.

Grupica mladića sjedi na samoj obali. Puše hašiš i slušaju nekakav trip – hop.



Dahab je zaista jedna oaza, ostrvo mira u Egiptu, okeanu ludila. Sad mi je jasno zašto je Omar insistirao na tome da odem u Dahab, ali i to zašto su  miran hostel na krovu zgrade usred divljeg Kaira nazvali upravo Dahab. Dahab hostel je bukvalno oaza u ludilu Kaira. Nedostaju mi likovi iz hostela.

Blejim po gradu nekoliko sati i potom se vraćam kući – moram da nahranim mačka. Usput na zidiću pored mora zapažam neobičnog klinca, od nekih 8, 9 godina. Sjedi i svira ukulele. Ima svijetao ten, svjetlu kosu uvezanu u dredove i nosi neku šarenu odjeću. Bio sam ubijeđen da je djevojčica.

Ipak, u pitanju je dječak, jedan potpuno hipi klinac. Lokalni klinci ga zardirkuju. Neobičan je i njima. Neko vrijeme ga posmatram i ubacujem nekoliko egipatskih funti u maleni kofer u kojem nosi ukulele, dok on svira I'm yours.

Ubrzo prestaje sa svirkom, pakuje instrument i zahvaljuje mi se na jedinom današnjem bakšišu. Hodamo zajedno neko vrijeme, dok mi se žali na slabu zaradu posljednjih dana. Govorim mu da pokuša na glavnom trgu, ali i to da neće lako zaraditi neku kintu ovdje, obzirom na to da u Dahabu i nema mnogo stranaca. Egipćani pretjerano i ne cijene umjetnost, barem ne one njene manifestacije koje mi razumijemo i cijenimo.



Mali je iz Njemačke, iako govori savršen engleski. Mama mu je tu negdje, kod kuće navodno. Lutaju svijetom i preživljavaju, dobrim dijelom od onoga što on svirkom zaradi. Zasad su u Dahabu i nemaju pojma kuda i kada će dalje.

Klinac je vrlo zanimljiv sagovornik i veoma lijepo vaspitan mladi čovjek. Odlično poznaje muziku i ne moli za novac, pošteno ga zarađuje sasvim solidnom svirkom. Ipak, nije pretjerano zadovoljan položajem uličnih svirača u Egiptu generalno. Razočarano mi govori kako je čak naučio Imagine Džon Lenona, ali uzalud. Ovi ljudi kao da nikada nisu čuli za Lenona. Ne razumijem.

Blue hole

Između Loretine gajbe i obale nalazi se i Shanti, Shanti, maleni kafić/restoran. Tu najčešće pijem jutarnju kafu, doručkujem, ali i radim. Mjesto je gotovo uvijek prazno, ali je jako udobno i lijepo. Svaki put se ovdje zadržim i po nekoliko sati.

Sinaj, DahabPriča iz Dahaba: https://easttothesun.com/2020/12/10/egipat-vi-dahab/

Objavljuje East to the SunNedjelja, 27. prosinca 2020.

 

Danas sam pomislio kako bi bilo dobro da odem do Plave lagune. Ubrzo saznajem da prvo taksijem treba da dođem do mjesta zvanog Blue hole, zatim brodom do Abu Galouma, a odatle opet taksijem do same Plave lagune. Omar, ali i mladići iz hostela u Dahabu rekli su mi kako nikako ne smijem da zaobiđem to mjesto.



Uh, ne mogu nikakve planove da pravim u ovom gradu, mozak mi ne radi. Odlučujem da samo izađem na cestu, zaustavim prvi automobil i platim mu nekoliko funti da me odbaci do tamo. Kada se već nađem u Plavoj laguni, razmišljaću o tome šta dalje da radim. Možda i prespavam, ko zna. Većinu stvari koje radim u Egiptu, radim bez pretjeranog učešća svijesti, inteligencije.

Izlazim na cestu i hodam nekih 600 metara. Nekoliko beduinskih taksista prolazi pored mene, ali su im vožnje preskupe – 20 evra do 7km udaljenog Blue hole – a. Zajebi, toliko sam platio vožnju od 90km udaljenog Šarma.

Najzad se zustavlja jedan od njih, sa dva mladića na zadnjem sjedištu. Deset evra, govori. Može? – pita me. Momci mi odgovaraju kako nemaju ništa protiv da pođem sa njima. Ulazim u kola i nakon samo nekoliko čekpointa i minuta, dolazimo u Blue hole.

Momci me zovu da im se pridruzim na kafi, ali i da odradimo snorkeling. Zašto da ne, već sam probao u Hurgadi, ali ovdje je navodno najbolji snorkeling. Blue hole je savršeno mjesto za to. U pitanju je ogromna jama koja zadire beskonačno duboko u more, u samu utrobu Zemlje. Tako mi barem djeluje sa površine mora.

Momci ugovaraju cijenu za snorkeling, objašnjavaju liku da sam im prijatelj i da mi ponudi istu cijenu kao i njima.



Hodamo pored stijena okićenih spomen – pločama posvećenim brojnim ljudima koji su život izgubili upravo u dubinama Plave rupe. Imena su uglavnom ruska. Mostafa se smije, dok mi Ahmad objašnjava kako se radi o roniocima, nikako ljudima koji su radili snorkeling. Vjerovatno su u pitanju slobodni ronioci – govori. Otišli su preduboko, nisu imali sigurnosni prsluk.

Ulazimo u vodu i plutamo na površini mora, iznad samog grebena. Podvodni svijet ovdje daleko je šareniji i samim time i ljepši nego u Hurgadi, iako je i u Hurgadi snorkeling fantastičan. Ipak, ovdje se radi o nečemu sasvim drugom. Čak i spolja more u Dahabu izgleda nevjerovatno. Ni u mom, niti u vokabularu većine ljudi ne postoje riječi kojima bi se mogla opisati ljepota i šarenilo podvodnog svijeta u Dahabu, kao ni raznovrsnost ovdašnje faune.

Ipak, na samom rubu grebena, iznenada nestaju sve druge boje i sve postaje užasavajuće i duboko plavo. Tu počinje ogromna i duboka provalija – Blue hole. Plaši me njena tamna misterioznost, ali me na neki način i vuče sebi, kao čudovište spremno da me proguta. Držim se ruba grebena neko vrijeme, dok slušam Mostafu i Ahmada kako odlaze dalje, iznad same Plave rupe. Ubrzo skupljam hrabrost i pridružujem im se. Plutamo na površini mora, iznad samog jezgra Plave rupe, Bog zna koliko duboke.

Sinaj

Oduševljeni onim što smo upravo vidjeli i doživjeli izlazimo iz vode. Pijemo kafu i upoznajemo se. Mostafa je biznis analitičar i radi u Dubaiju, zarađuje ozbiljan novac. Ahmad se upravo vratio iz Dubaija i u Kairu gradi takođe ozbiljnu karijeru. Obojica govore savršen engleski.



Ovi visoko obrazovani i krajnje prijatni i kul momci ubrzo mi predlažu da idem sa njima do kraja, do Plave lagune. Jeftinije će nas izaći ako podijelimo cijenu prevoza – govori Mostafa. – Može, odgovaram. Da li vam uopšte djelujem kao lik koji ima plan ili nekakve druge obaveze!?Naravno da ne – odgovaraju uz osmijeh. Dijelimo račun na tri jednaka dijela, plaćamo ga i potom se ukrcavamo na brodić do Abu Galouma.

Nakon samo nekoliko minuta plovidbe nestaje interneta i signala na mobilnom telefonu. Posljednje što mi stiže je poruka od Viktorije, u kojoj me obavještava o tome da je Artur nestao. Došla je kući i nije ga tamo zatekla. Dakle, nestao je dok je bio pod mojim nadzorom. Dođavola, prokleti mačak.

Ubrzo stižemo do Abu Galouma, hvatamo prvog taksistu, dvanaestogodišnjeg klinca i sa njegovim džipom bez registarskih oznaka i farova, luđačkom vožnjom stižemo do samog cilja – Plave lagune.

Iskrcava nas ispred jednog od kampova, u samom središtu ovog mjesta, zabačenog i izolovanog djelića raja, veliku plažu između mora i planina Sinaja. Stojimo neko vrijeme na toj ogromnoj čistini i potpuno nijemi gledamo oko sebe. Pojavljuju mi se prvi simptomi starog dobrog Stendalovog sindroma. Ljepota ovog mjesta doslovno oduzima dah.

Tišinu prekidaju koraci nepoznatog, mršavog i čupavog tipa. Na prvi pogled djeluje kao heroinski ovisnik. Ramadan – predstavlja se. Dobrodošli, prijatelji.



Ramadan je vlasnik kampa. Pokazuje nam nekoliko koliba u kojima spavaju gosti, kuhinju i prostor za ručavanje i bleju, pod vedrim nebom. Kolibe su ispletene od trske i kore palminog drveta. U svakoj od njih nalazi se po jedan madrac i nekoliko mudrih ili neobičnih misli i zapažanja, uokvirenih u jednostavne ali simpatične drvene ramove. Sve djeluje skromno, ali uređeno sa ukusom i ljubavlju. Izvaljujemo se na ponjave na samoj plaži i započinjemo razgovor. Ramadan nam priča o ovom mjestu i njegovom i životu njegovog naroda – Beduina.

Ubrzo započinje dugotrajno pregovaranje o cijeni na arapskom jeziku. Traje dobrih 20 minuta. Momci su dobri pregovarači, vidi se, ali i Ramadan se ne da. Premazan je svim mogućim bojama. Ahmad i Mostafa pokušavaju da spuste cijenu za svu trojicu. Govore mu kako sam im prijatelj i kako bi trebao da mi naplati isto koliko i njima. Najzad, nakon dugotrajnog cjenkanja, zadovoljno mi govore kako su uspjeli da se pogode: 100 funti za spavanje i 150 za večeru i doručak. Dobar deal.

Zadovoljan dogovorom, Ramadan vadi kesicu hašiša i mota nekoliko džointa. Potom nam svima daje po paketić hašiša. Uzmite – govori. Popušite dok ste ovdje, dok smijete – veselo govori. Mi toga imamo koliko god želiš, to je dio naše kulture. Iza ovih planina nalaze se čitave plantaže.

Mostafa mi objašnjava kako se radi o beduinskom običaju – kada se posao sklopi, važno je da se zapali, da se počaste gosti.

Plava laguna, Dahan"Ljudi na ovim mjestima žive u jednoj umjerenosti i razumijevanju koliko toga zapravo treba jednom…

Objavljuje East to the SunUtorak, 29. prosinca 2020.

 

Sa Ahmadovog telefona tiho dopire truba Ibrahima Maaloufa, dok sunce zalazi iznad planina. Ramadan govori o Sinaju, svetoj zemlji i Mojsijevom putu. Posmatram crveno nebo ukrašeno oblacima neobičnih oblika i pomišljam na Kasiopeju. Ona je znala da satima nijemo gleda u nebo i nalazi smisao u rasporedu, bojama i oblicima oblaka.

Šum mora, pucketanje vatre, Ibrahimova truba i Ramadanov glas.

Hašiš. Trip.

U jednom momentu svi su ućutali i zagledali se u nebo. U tom mnoštvu oblika i boja, nošen Ramadanovom pričom o Mojsiju, ubrzo sam razaznao njegov lik, lik Hrista, Bogorodice, ali i samog Boga.

Tada mi je, sami Bog zna kako, pao na um glupavi mačak. jebote, šta mu se desilo!? Možda je povrijeđen.



I to je bilo to, ovaj prelijepi trip izgorio je u seriji napada paranoje i anksioznosti. Jebeni mačak. Bukvalno sam odlijepio od brige. Koji loš trip!

Prokleti beduinski hašiš.

Ramadan

Rodio sam se usred Ramazana, po njemu sam i dobio ime. Jesi li znao, prijatelju, da se Ramazan pomjera!?Jesam – odgovaram – svake godine za 11 dana. – E pa vidiš, ovaj Ramadan se ne pomjera, živim ovdje čitav život i nemam namjeru da se pomjerim do same smrti – odgovara uz osmijeh.
Sinaj je, prijatelju, sveta zemlja. Jednom kada pređeš Suecki kanal, počinju da važe neka druga pravila. Mi tu živimo oduvijek, razbacani u 22 plemena. I svi smo muslimani, svi osim jednog plemena. Ljudi iz tog plemena su porijeklom Grci i dovedeni su tu da čuvaju manastir Svete Katarine (manastir izgrađen na mjestu na kojem je Mojsije dobio zapovjesti od Boga). Ovo je Mojsijev put, upravo ovdje mu se more otvorilo.
Moj otac se ženio tri puta i ima mnogo djece. Ovaj dio zemlje je ostavio meni. Tu sam izgradio ovaj kamp od stabala i lišća palminog drveta i tu živim.
– Dobro, kako je to uređeno sa državom – pitam ga – plaćate li nekakav porez!?
– Ne. Ovo je naša zemlja, oduvijek, i to se vrlo dobro zna. Postoji termin za to u arapskom jeziku, ali ne znam kako da ga prevedem na engleski. To, kada je nešto “opšte poznato”. I ne, ne postoji nikakva fizička institucija u kojoj se pominje moje ime u kontekstu vlasnika ove zemlje. Ali zna se čija je.
– Pa dobro, a šta ako država poželi da vam oduzme zemlju i na njoj izgradi rizort!?
– Neće. To se neće desiti – odgovara Ramadan, dok mota ko zna koji džoint za redom. Mi smo pleme. Značajni smo za ovu zemlju. Ovdje nema velikih gradova – samo pustinja i planine. Jedino mi poznajemo Sinaj, njegove planinske i pustinjske puteve, kao i samu njihovu narav. Pomagali smo vojsci tokom rata. Šest godina smo bili okupirani od strane Izraela, ali smo se borili i pobijedili.
Nekoliko sati ranije Moustafa mi je rekao nešto slično: sa Beduinima se niko ne zajebava, pa čak ni država. Znaš li zašto je Amerika toliko dugo zaglavila u Afganistanu!? Zato što su Talibani takođe Beduini. Poznaju svoju zemlju. Na njihovom terenu, u njihovoj zemlji, u njihovim pustinjama i planinama – ne postoji sila koja može da ih pobijedi. Zato su mnogi članovi Al – Kaide i ISIL – a pobjegli upravo na Sinaj – daleko bolje se snalaze na ovakvom terenu. Zato i imamo toliko vojske i toliko čekpointa svuda po Sinaju.



Nama je arapski drugi jezik, mi imamo svoj vlastiti jezik. I svoj zakon – nastavlja Ramadan – poprilično je strog i precizno definisan. Policija se drži podalje od naših razmirica (u šta sam se i sam uvjerio kada je izbila tuča u Abu Galoumu, tik uz policijsko vozilo). Te razmirice rješavaju plemenske glavešine, stariji ljudi, mudraci. Vlada se čak ne obazire na naš uzgoj i konzumaciju kanabisa. To je dio naše kulture i tradicije. Država to razumije. Pustili su nas da živimo svoj život onako kako jedino znamo – slobodno.
Dobrodošli u Saudijsku Arabiju – stiže mi sms. Iako smo na relativno maloj udaljenosti od Dahaba, ovdje sat pokazuje jedan čas više nego tamo, upravo zbog signala iz Saudijske Arabije. Ovdje nema interneta, a ni struje. Malobrojne blijede svjetiljke, napajane energijom dobijenom iz solarnih panela, gase se oko 22h. Put do ovog nepristupačnog parčeta raja, smještenog između planina i mora poznaju samo Beduini. Tik iza tih planina nalaze se doline u kojima raste palmino drveće, ali i za Beduine veoma važan kanabis. Tu je i nekoliko izvora odakle dobavljaju vodu za piće.
Ahmad je pustio Ibrahim Maloufa, a ja sam se izvalio na madrac ispred svoje kolibe satkane od palminog lišća i otvorio pivo koje mi je Ramadan negdje iskopao. Otišao je, onako čupav i neugledan, poput nekog narkosa, da traži pivo za mene. Bauljao je tako po mraku od kolibe do kolibe i najzad se vratio sa pivom.
Ovdje nema piva, Srđi. Mi ne pijemo. Nema to veze sa Islamom, jednostavno nam alkoholisanje nije u prirodi. Ali uspio sam da ti nađem jedno pivo, to ti je poslao tip iz kolibe pored moje.



Mostafa i Ahmad su mi ranije potvrdili te riječi – više je arapska stvar, ne radi se toliko o Islamu. Iako se na čitavom Sinaju, a prije svega ovdje toleriše konzumacija alkohola, mi jednostavno nemamo potrebu za tim. Dovoljno nam je da dođemo ovdje s vremena na vrijeme, provedemo noć bez struje i interneta i posmatramo zvijezde iznad Sinaja.
Srđi, koliko si zemalja vidio? Ja nisam niti jednu, osim Egipta – veselo nastavlja Ramadan. Ljeti ponekad odem do Aleksandrije, zimi do Asuana, ali ovdje živim. Ovdje je dobro uvijek. Ovdje je dom.
Ubrzo sam se povukao u samu kolibu. Okrenut ka nebu, kroz palmino lišće kojim je pokrivena sama koliba ukazalo mi nebo kakvo sam vidio još samo u pustinjskoj oazi Mesr u Iranu.
Pokušao sam da se sjetim koliko sam ovakvih mjesta vidio u životu i ubrzo shvatio da je ovo vjerovatno tek četvrto takvo mjesto – uz manastir Visoki Dečani, ono naselje kokošinjaca na planini iznad Jerusalima i upravo Mesr. Ljudi na ovim mjestima žive u jednoj umjerenosti i razumijevanju koliko toga zapravo treba jednom običnom čovjeku, oslobođeni od potrebe za stvarima, novcem i pametnim telefonima. Ipak, čini se da imaju tačno onoliko koliko im treba i da im zapravo ništa ne fali. To su mjesta koja jednostavno odišu dobrotom, nenametljivom tolerancijom i ljubavlju. Preturajući svoj siromašni vokabular, uspio sam doći do jedne rečenice koja bi mogla da obuhvati suštinu svih tih mjesta:
To su mjesta na kojima je jednostavno sve u redu.



Svjetla se gase u određenom trenutku, ali u principu nema nekih posebnih pravila. Dođeš, ostaviš neku kintu ako želiš i jednostavno budeš. Da li ćeš ostaviti nešto novca na ikonu u Dečanima, Rohabu dati cenera za spavanje u njegovom guesthouse – u ili platiti doručak kod Ramadana – u principu je svejedno, platio si onoliko koliko te stvari zaista vrijede i time pomogao opstanku jedne važne zajednice. Niko te ne dere kao budalu, za precijenjene stvari koje ti ustvari i ne trebaju.
Nakon nekoliko minuta došao sam do još jednog, daleko očiglednijeg i značajnijeg koncepta koji povezuje ova mjesta: intenzivno prisustvo samog Boga.
Bilo kako bilo, siguran sam da u Dečanima, na toj planini iznad Jerusalima i u Mesru ljudi u ovom trenutku rade isto ovo što i ja – u potpunoj tišini, oslobođeni od svjetlosne polucije i bilo kakvih potreba, sjede i posmatraju zvijezde.
Samo noć ranije spavao sam u luksuznom rizortu, okružen svojim ličnim robovima. Noćas sam spavao na tankom madracu bačenom na pijesak, na samoj obali mora, u malenoj kolibi od palminog lišća, okružen nekolicinom istinski slobodnih ljudi. Slobodnih od kapitalizma, zagađenosti velikog grada, alkoholizma, korone, hladnoće, robovlasnika i potrebe za internetom i pametnim telefonom.
Možda sam djelovao grubo u onom tekstu o animatorima, ali upravo sam mislio na ovo, ovo što sam sasvim slučajno zatekao samo dan po napuštanju Šarm el – Šeika. Boravkom na ovom mjestu sam poentirao – ne treba mi animator, ni vozač, ni tri bazena, neograničen i neumjeren unos hrane i pića. Ništa od toga.



Daleko od toga da je loše gledati u sve to. Ali jednostavno mi ne treba ništa od toga.

Ovo je sve što mi zaista treba.

RamadanRodio sam se usred Ramazana, po njemu sam i dobio ime. Jesi li znao, prijatelju, da se Ramazan pomjera!?Jesam…

Objavljuje East to the SunNedjelja, 22. studenoga 2020.

Jutro

Novi dan dočekao sam sa Mostafom i Ahmadom u potpunoj tišini, zagledan u izlazak sunca iznad planina Saudijske Arabije. Ubrzo se začuo Ramadanov glas iz kuhinje:

Ustaj Srđi, doručak.

Iako Ramadanov ofucan izgled ne ulijeva previše nade, zaista pravi sjajan doručak. Sjedimo na zemlji i doručkujemo, zajedno sa psima i mačkama, ali i još nekoliko posjetilaca Ramadanovog kampa. Svi su lokalci. Jedini sam stranac upravo ja. Yala, Yala habibi, doručak je spreman momci.



Nakon doručka hodam dugom obalom Plave lagune i razmišljam o ovom neobičnom narodu koji je ostao zarobljen u nekom prošlom vremenu i neprijatnoj činjenici kako nakon toliko putovanja na Bliski istok u principu gotovo ništa ne znam o njima.

Narod koji luta pustinjom. Neki pustinjski Cigani – neprilagođeni, neukrotivi, divlji, ne pristaju na kompromise. Ne žele da žive u gradu i bulje u mobilne telefone.

Razmišljam i o tome koliko je Egipat divna i raznolika zemlja. Naši ljudi pretežno odlaze u Hurgadu i Šarm, sa jednodnevnom posjetom Kairu, a toliko toga lijepog i neobičnog ovdje može da se vidi. Hurgada i Šarm su, po meni, najdosadnija mjesta u Egiptu. Giza nije loša, ali u kontekstu Kaira – toliko drugih stvari može da se vidi.

Ovdje, u Plavoj laguni, u Dahabu, svaki atom duše se odmori. Od svega, od čitavog života. Ovdje nema turističkih ložana, samo autentični život običnih ljudi, Beduina. Ne izvode nikakav cirkus da vas zabave, animiraju. Jednostavno vas ostave na miru.



Oko 14h, Ramadan nam je podijelio nešto hašiša i potom smo se vratili u Dahab, istim putem.

Dahab

Mostafu i Ahmada sam sretao nekoliko puta tokom narednih dana u Dahabu. Malo je mjesto, lako je sresti ljude. Ponekad ih počastim ručkom, budući da su mi mnogo pomogli i pokazali se kao gostoljubivi momci.

Najzad sam imao priliku provesti neko vrijeme i sa cimerkom Viktorijom. Najčešće zalomimo do duboko u noć, razgovarajući o svemu i igrajući se sa Arturom.

Nakon dva dana ponovo se pojavio, ali kao potpuno druga osoba. Izgleda da je upao u neki fajt i da je doživio potpuni krah ega. Danima leži na krevetu i gleda u jednu tačku. Viktoriju izbjegava, a noću se ušunja u moj krevet i tu spava. Iz straha da ga ne zgazim u snu, često ga odgurnem od sebe. On se samo tiho i poniženo opet priljubi uz mene, kao da mi daje do znanja da mu je samo potrebna toplota nečijeg tijela.

Kao muškarcu, jasno mi je šta proživljava. Sigurno mu je teško da ga Viktorija gleda tako slomljenog, uplašenog i slabog. Njeno pokazivanje sažaljenja definitivno ne pomaže. Toliko loše djeluje da je i njoj počeo da nedostaje onaj stari, umišljeni, ludi, napadni Artur koji je konstantno napada i grebe.



Više se i ne zavlači u frižider. Djeluje kao da je naglo odrastao.

Takav utisak ostavlja tokom prva dva dana nakon povratka. Ubrzo se vraća u svoje staro stanje i postaje poprilično nepodnošljiv.

Glupa mačketina. Zbog njega sam imao jedan od najgorih tripova ikada.

Jutrom me budi klepetanje vrata. Nikada ih ne zatvaramo, upravo zbog Artura, da bi mogao slobodno da se kreće. Na zidu sobe naslikan je upravo Dahab i koralni greben. Kroz prozor se probija sunce i dopire čist, svjež morski vazduh. Takva su mi jutra uglavnom. Već neko vrijeme jednostavno živim u Dahabu i ne želim da odem. Dane provodim na Laguni ili u nekom od restorana, najčešće Shanti Shanti.

Ipak, ubrzo shvatam kako moram da odem iz ovog grada, iako mi nije sasvim jasno zašto. Dahab je doslovno najljepše mjesto u Egiptu i svakako među prvih pet koje sam uopte vidio. Međutim, većinu vremena ovdje provodim kao i Artur – zagledan u jednu tačku. Ne mogu da radim, previše je čil. Zato moram da se vratim u Kairo, ali opet u Dahab, Dahab hostel. Nastavljam da svojim kretanjem crtam drevni simbol Animatora na karti ove zemlje.



Pored toga, Viktorija je nakon nekoliko dana otišla u Asuan. Bez nje, nekako to više nije to.

Nebo

U Dahabu sam, među ostalim, upoznao i tipa koji se bavi slobodnim ronjenjem, odnosno ronjenjem na dah. Ništa neobično, ovdje se gotovo svi bave nekom vrstom ronjenja. Podvodni svijet u Dahabu jedan je od najljepših i najšarenijih na planeti.

NeboNerado zalazim u svijet izlizanih floskula ali realno, najveće bogatstvo svakog putovanja čine poznanstva sa…

Objavljuje East to the SunNedjelja, 13. prosinca 2020.

Sve se svodi na disanje, prijatelju. Čitav život. Čovjek u životu može ograničen broj puta da udahne vazduh. Mi koji se bavimo slobodnim ronjenjem uistinu znamo koliko je disanje značajno, odnosno koliko je svaki uzdah u životu dragocjen. Većina ljudi disanje uzima zdravo za gotovo, kao neku automatsku radnju, koje često nisu ni svjesni.

Svjesno disanje je ono što čini razliku i ima ogroman značaj na to kako se krećemo, osjećamo i živimo. Ono stimuliše nervni sistem, pomaže nam da se opustimo i pozitivno utiče na fizičko i mentalno zdravlje. Svaka ćelija u našem organizmu zavisi od kiseonika koji unosimo disanjem.

To nije mala stvar, zar ne!?



Kontrolisanjem disanja čovjek može da putuje kroz različite nivoe svijesti, ali i da se fokusira na sadašnji trenutak, da eliminiše žaljenja iz prošlosti i brige koje nosi budućnost. Na taj način, smirivanjem uma i boravkom u sadašnjem trenutku, uspostavlja se kontrola nad umom, tijelom i emocijama, što na kraju rezultuje razvijanjem sposobnosti prihvatanja, trajnim spokojem i osjećajem sreće.

Da bi se uspješno bavio ovom vještinom, moraš naučiti da kontrolišeš i slušaš sopstveno tijelo, ali prije svega um. To se postiže kontrolisanjem disanja, razvijanjem svijesti o njemu i zato se mnogi ovdje bave jogom i meditacijom.

Ja kao instruktor moram takođe biti u stanju da slušam i prepoznam govor tijela druge osobe, osobe koju vodim kroz dubine. Zato je potrebno da se prije prvog zarona uspostavi povjerenje između nas.



Razmišljao sam o tome dok sam sa obale pratio Sunce na počinak iza Sinaja. Nakon samo nekoliko sati, dočekao sam isto to Sunce, ali u Kairu, na krovu zgrade, na najbolji mogući način – slušajući Trkuljino “Nebo” i dišući.

Svjesno.

Comments 4

  1. Lijep je osjećaj izgubiti se u nedodirljivoj dubini vaseljene, a i vidjeti kako životinje odrastaju sa nama, svi smo u istom košu.

Odgovori