Liban
Prije građanskog rata, razaranja zemlje i pojave Hezbolah – a, Liban je bio poznat i kao Švicarska Bliskog istoka. Iako je vrijeme sjaja ove zemlje davno prošlo, zbog svog neospornog šarma kojim Liban zrači daleko više nego ostale bliskoistočne zemlje, i danas je poznat kao nevjesta Bliskog istoka.
Libanci za svoju zemlju često kažu da je Božja država na Zemlji, s obzirom na to da se ime ove zemlje u Bibliji pominje nebrojeno mnogo puta. Libanski kedar, drvo po kojem je ova zemlja veoma poznata, koje se nalazi na njenoj zastavi i od kojeg su kroz istoriju građene mnoge poznate građevine, pa i one merdevine sa Crkve Svetog groba, pominje se u Bibliji takođe mnogo puta. Hodajući po srpskim manastirima više puta sam zapazio Psalm koji se često ponavlja, a koji pominje upravo ovo drvo:
Pravednik će prosvetati kao palma, kao kedar na Livanu će se umnožiti.
Livan je naravno Liban.
Ime ove zemlje pominje se i u Ilijadi.
Politički sistem u Libanu se naziva konfesionalizam, što u principu znači da se vlast dijeli između religijskih grupa. Nešto slično nefunkcionalnoj bosanskoj organizaciji društva. Liban kroz istoriju nije bio muslimanska zemlja, a čak i danas kada muslimani zapravo predstavljaju većinsko stanovništvo, ovo je arapska zemlja sa najvećim brojem hrišćana. Pored toga, radi se o zemlji sa najvećim rezervama zlata na Bliskom istoku.
Libanski ratovi
Vikipedija broji 11 sukoba koji su pogodili Liban od njegove samostalnosti 1943. godine do danas. Tu ubraja brojne ratove, revolucije, invazije, ustanke i pobune. Radi se o izuzetno komplikovanom dijelu svijeta, što i ne čudi toliko, s obzirom na to da se radi o Bliskom istoku.
Čitanje i slušanje o kompleksnim odnosima unutar Libana jako je naporno, ali ono što je suština je to da je sve počelo nakon II Svjetskog rata i nastanka države Izrael. To je prouzrokovao masovno iseljavanje palestinskog stanovništva sa te teritorije, što je opet uzrokovalo velike demografske promjene, koje su u Libanu, recimo, dovele do promjene odnosa stanovništva, u korist muslimana, koji su brzo postali većina. Nagla promjena odnosa stanovništva dovela je do sukoba između hrišćana i muslimana. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) koristila je sigurnost Libana i sa njegove teritorije granatirala Izrael, zbog čega je Izrael uzvratio gađajući njihove položaje u Libanu. Ubrzo se u sve to uključila i Sirija i tako je došlo do niza sukoba koji u principu predstavljaju jedan višedecenijski rat, koji uz povremene kratkotrajne epizode mira, traje još od pedesetih godina prošlog vijeka.
Tokom ovih dugih ratnih godina, u Bejrutu se formirala demilitarizovana zona, takozvana zelena linija. Ova linija dijelila je zaraćene strane na različitim stranama Bejruta. Prije rata, dijelovi ovog grada nisu bili toliko homogeni, ali početkom sukoba pripadnici manjina su počeli da napuštaju svoje četvrti i prelaze na onu stranu grada na kojoj su pripadnici njihove religije predstavljali većinu. Zelena linija u početku je dijelila religije, kao i sam Bejrut na muslimanski zapad i hrišćanski istok, a potom je predstavljala granicu između Sunita i Šiita.
Zelena linija svoj naziv dugovala je činjenici da se tokom višegodišnjih sukoba na pustoj liniji razgraničenja formirao zeleni pojas vegetacije. Uz samu liniju nije bilo stanovništva, zgrade su bile uništene ili teško oštećene, a u njenoj blizini prisutni su bili samo čekpointi i snajperska gnjezda. Sve do kraja ovog dugog rata zelena linija bila je jedan od glavnih simbola Bejruta.
Danas se ovom linijom protežu lanci prodavnica stranih brendova, skupih automobila, fensi lokala i ljudi.
Pomenute borbe između hrišćana (Maronita) i muslimana (Palestinaca) su počele 1975. godine. Ubrzo su se borbama priključili Izrael i Sirija. Dok je Izrael podržavao hrišćane u borbi protiv Palestinaca, Sirija je mijenjala strane, pa je isprva podržavala Palestince, a potom, želeći da izbjegne mogući sukob sa Izraelom, počela da podržava hrišćane i faktički se našla na istoj strani kao i Izrael. Pod izgovorom podrške hrišćanskim frakcijama u Libanu i zaštiti njihovih interesa u borbi protiv Palestinaca (PLO), Izrael je izvršio invaziju na Liban, osvojio značajan dio juga ove zemlje i 1982. godine došao sve do Bejruta. Poražena PLO se premjestila u Tunis. Mirovne snage su stigle u južni Liban sa namjerom da daju podršku novonastaloj južno – libanskoj vojsci koja je bila pod hrišćanskom kontrolom i osiguraju i nadgledaju povlačenje izlaelskih i sirijskih snaga. Iz ove izraelske invazije Libana, kao potreba da se zaštiti muslimansko stanovništvo nastao je Hezbolah, Božja partija.
Hezbolah
Riječ Hezbolah sa arapskog bi se mogla prevesti kao Božja partija i radi se o libanskom konceptu koji ima dva krila; političko i paravojno. U političkom smislu, mogao bi se definisati kao šiitska islamistička politička partija. Ova organizacija je nastala kao posljedica iranskih nastojanja da objedini niz paravojnih šiitskih organizacija u jednu. Da, ovu organizaciju je osnovao Iran (većinski šiitska zemlja) i od njenog nastanka je finansira. Kao što sam par mjeseci kasnije saznao od Sadeqa, dok smo sjedili u restoranu u Tabrizu, na sjeveru Irana, iranska Vlada smatra da se Iran brani u Libanu, Bosni ili Palestini.
Ok.
Prvobitna uloga i cilj Hezbolaha bili su pružanje otpora izraelskoj okupaciji Libana. Kroz godine politika ove organizacije se mijenjala i oscilovala od otpora okupaciji, preko ideje ujedinjavanja svih muslimana, sve do otvorene borbe protiv Izraela i SAD – a. Pripadnici paravojnog krila Hezbolaha trenirani su od strane 1500 pripadnika iranske revolucionarne garde, dok su njegove političke i duhovne vođe učene od strane islamskih klerika, takođe iz Irana. U manifestu ove organizacije iz 1985. godine stoji kako je njen cilj trajno izbaciti Amerikanace, Francuze i njihove saveznike iz Libana, okončavajući bilo kakav kolonijalni entitet u toj zemlji, podvrgnuti maronitske hrišćane pravednoj vlasti, dovesti ih pred lice pravde za zločine koje su počinili nad muslimanima i hrišćanima i omogućiti svim libanskim sinovima da izaberu oblik vlasti kakav žele, uz poziv da odaberu islamski oblik.
Nakon građanskog rata sve paravojne snage morale su da se rasformiraju, osim Hezbolaha, čija je moć zbog toga narasla do te mjere da je njeno paravojno krilo ubrzo postalo snažnije od same libanske vojske. Za Hezbolah se smatra da je država u državi. Hezbolah ima članove i u libanskoj Vladi, na radiju i satelitskoj TV stanici, u socijalnoj službi, kao i brojnim paravojnim formacijama izvan Libana. Kroz svoju istoriju Hezbolah je širio svoj uticaj i djelovanje, pa je tako tokom rata u Bosni i Hercegovini značajan broj njegovih pripadnika ratovao na strani muslimana, protiv Srba. Takođe, tokom sirijskog rata, Hezbolah je podržavao Bašarovu Vladu, dok se u Iraku borio protiv ISIL – a.
Naročit porast uticaja i moći Hezbolaha dešava se nakon 34 – dnevnog rata 2006. godine koju je ova organizacija vodila protiv Izraela. Hezbolah je iz ovog rata izašao kao pobjednik i uspio u nečemu u čemu niti jedna arapska vojska ili paravojna organizacija nije do tada uspjela – porazio je izraelsku vojsku i natjerao je na povlačenje iz Libana. Zbog toga mu je porastao ugled u arapskom i muslimanskom svijetu, a prije svega među šiitskim stanovništvom na jugu Libana, uz granicu sa Izraelom. Nastavio je da širi svoju moć i uticaj uz pomoć iranskog i sirijskog novca, kao i kroz gerilsko ratovanje koje je uključivalo samoubilačke napade, korištenje auto – bombi, brojne otmice i atentate na važne ličnosti Izraela. Od svoga nastanka, pa do današnjih dana Hezbolah se smatra glavnim nosiocem rata između Libana i Izraela.
Nakon tog rata u kojem je razoren značajan dio Libana (koji se brzo oporavio, čime se Libanci izuzetno ponose), Hezbolah je iskoristio svoj uticaj i tokom stvaranja Vlade nacionalnog jedinstva dobio je 11 od 30 ministarstava, što mu je obezbjedilo pravo veta u libanskoj Vladi. Time je Hezbolah postao vodeća politička partija u Libanu.
Ipak, u pitanju je kontroverzna organizacija, koju mnoge države i međunarodne organizacije smatraju terorističkom organizacijom i mnogi ljudi u Libanu (prije svega hrišćani) ne govore otvoreno o Hezbolahu, plaše ga se ili tvrde kako se ne bi družili sa nekim ko podržava Hezbolah.
Ono što ga je deklarisalo kao terorističku organizaciju je prije svega njegova otvorena borba protiv Izraela i SAD – a, kao i brojne afere u koje je bio upleten. Te afere uključuju ilegalnu trgovinu i promet cigareta, droge i ostale nedozvoljene radnje. Na daleko opuštenijem sjeveru Libana, ljudi nastoje da ne misle o ovoj organizaciji i poprilično su pažljivi kada o njoj govore sa strancima, nastojeći da svoju zemlju predstave u najboljem svjetlu. Na jugu Libana podrška ovoj organizaciji je daleko očiglednija.
Hezbolah raspolaže ljudstvom i teškim naoružanjem ozbiljnijim od bilo koje druge frakcije pa i same zvanične vojske. Iako su ranije tvrdili da svoju snagu koriste isključivo u borbi protiv Izraela, vođe Hezbolaha su počele da upzoravaju da će iskoristiti svoju snagu protiv bilo koga ko pokuša da ih rasformira.
Jedino što zvuči strašnije od svega ovoga je kada ime ove organizacije (Hizb – Allah) pokušate izgovoriti na arapskom jeziku.
Sidon
Sljedeći dan krenuli smo obalom ka jugu Libana. Bio sam premoren od ljenosti i nerada. Već danima ne koristim mozak. Houda razmišlja za mene, svuda me vodi i odlučuje o svemu. Ja sam zaključio da je mudrije pustiti da se stvari tako odvijaju i da je teška pasivnost siguran put ka sreći i miru u kući. Iako sam uvijek volio snažne i sposobne žene, nije mi padalo na um da se nadmudrujem sa jednom od njih, koja je ujedno pilot i feministica.
Par fraza koje konstantno koristi već sam pokupio od nje. Jedna od meni najdražih je habibe. Kada se obraća dragim osobama često koristi ovu frazu koja u principu znači nešto kao srce moje, ljubavi moja, drago moje. Tako nešto. I mene je počela oslovljavati sa habibe, što mi je zbog načina na koji se izgovara, a i samog smisla riječi bilo posebno drago. Probajte. Oslovite nekoga sa habibe (nije nikakva prljava riječ, obećavam vam).
Ubrzo smo stigli u Sidon (Saida). Sidon je jedan od najstarijih feničanskih gradova i osnovan je oko 3. milenijuma prije nove ere. Ovaj grad pominjao je Homer, ali i Biblija, u kojoj stoji da je Sidon posjetio čak i Isus. Najpoznatija znamenitost u ovom gradu svakako je krstaški dvorac izgrađen na malenom vještačkom ostrvu, koje je sa kopnom povezano kamenim prelazom. Logično, prvo što smo obišli u ovom gradu bio je upravo ovaj dvorac.
Uviđavna kakva jeste, Houda je priznala kako baš i ne poznaje ovaj grad i u pomoć pozvala svog prijatelja Alija. Ali je stigao do ulaza u grad motociklom i sačekao da dođemo po njega. Objasnio mi je da u ovom gradu postoji zabrana korištenja motocikala. Naime, u blizini grada nalazi se jedan od palestinskih kampova. U nekoliko navrata Palestinci iz kampa su upadali u grad motorima, pljačkali i otvarali vatru. Jednom prilikom ubili su četvoricu sudija. S obzirom na to da su vozili malene i okretne motore, uspjevali su da umaknu policiji. Zbog toga su gradske vlasti zabranile motocikle u Sidonu. To je korisno znati ukoliko planirate posjetu ovoj zemlji i eventualno iznajmljivanje motora.
Ali je dobro poznavao grad i njegove brojne znamenitosti. Proveo nas je kroz stari souk, staru čaršiju sa brojnim uskim ulicama, pijacama, hamamima i hanovima, od kojih je najpoznatiji Khan al Frani han, jedan od najstarijih, najljepših i najbolje sačuvanih hanova iz 17 vijeka. Pokazao nam je i Omari džamiju iz 13. vijeka, kao i muzej sapuna, koji je u 17. vijeku bio tvornica sapuna, proizvoda po kojem je Sidon bio nadaleko poznat.
Sve je to bilo poprilično zanimljivo, ali i ne toliko posebno. Ono što je na mene ostavilo poseban utisak bili su ljudi. Kao i većina ljudi koje sam sretao u Libanu, i u Sidonu su ljudi djelovali ljubazno i veselo. Pozivali su nas da razgledamo unutrašnjost njihovih hamama ili da se besplatno poslužimo kolačima koje su spremali u brojnim poslastičarnicama. Čak su nas pozvali da bez novčane nadoknade zavirimo u muzej sapuna. Svojim ponašanjem činili su da se čovjek u njihovom prisustvu osjeća ugodno i bezbrižno. Moj boravak u Libanu začinili su upravo ljudi. U takvom raspoloženju proveli smo par sati obilazeći grad.
Ali je djelovao kao neko ko zna mnogo toga. Govorio je o istoriji ovog grada i zanimljivostima vezanim za njega, poput pravog vodiča. Bio je to jedan tipičan Libanac, izuzetno gostoljubiv i ljubazan čovjek, koji je želio da mi pokaže svoju kulturu, grad i ondašnje običaje. Na kraju višečasovne šetnje, predložio je da se pridružimo njemu i njegovoj porodici na večeri u njihovom domu. Za Libance je takav čin potpuno uobičajen. Nerijetko jedni druge pozivaju na večere, obilaze se u domovima i bez poziva, provode sate u razgovoru i daleko manje bulje u telefone od Evropljana.
Prihvatili smo poziv, odvezli Alija van grada do njegovog motora i krenuli za njim. Ubrzo je konvoj libanskih vojnika koji je vozio ispred nas zaustavio Alija i zamolio ga da izvede nešto za njih na motoru. Iz automobila smo posmatrali kako podiže motor na zadnji točak i izvodi akrobacije, dok su mu se mladi vojnici divili iz hamera.
Nabatieh
Nakon pola sata vožnje našli smo se u njegovom gradu – Nabatiehu, jednom od uporišta Hezbolaha. Sam Nabatieh, kao i put koji je vodio do njega bili su okićeni plakatima sa parolama i licima vođa Hezbolaha. Ali nas je zamolio da sačekamo ispred stana, dok ženski članovi porodice pokriju lica i kose. Ušli smo u kuću i upoznali Alijeve majku, sestru i sedamnaestogodišnjeg brata Muslima. Ali se našalio sa bratom i gotovo izvjesnom činjenicom da zbog svog imena i porijekla sigurno nikada neće moći posjetiti Ameriku.
- Dobar dan, izvolite.
- Dobar dan. Ja se zovem Muslim, dolazim iz Nabatieha (prestonice Hezbolaha) u Libanu i želio bih da dobijem vizu za ulazak u Ameriku.
- Odjebi!
Houda je veoma dobro poznavala čitavu Alijevu porodicu. Iako je bilo savršeno jasno da se radi o tradicionalnoj šiitskoj porodici, Ali je u kući imao alkohola. Priznao mi je da ga povremeno konzumira i rekao da će, ukoliko želim, donijeti viski. Majka i sestra ponudile su nas kafom, čajem i slatkišima. Mladi Muslim je otišao u kuhinju da nastavi sa pripremom večere, a Ali i ja smo izašli na terasu da zapalimo, ostavljajući žene da obrađuju svoje teme.
Znao sam da sam najzad naišao na nekoga ko mi može odgovoriti na sva ona pitanja koja su ljudi u ostatku Libana izbjegavali. Najzad sam mogao saznati ponešto o Hezbolahu, u samom njegovom gnijezdu.
Ali je započeo priču o ovoj organizaciji. Rekao mi je, između ostalog, da je lokalni heroj u ovom gradu čovjek koji je nekada pripadao Hezbolahu i kao takav borio se na brojnim ratištima, uključujući i bosansko, sve dok u Siriji nije izgubio život, boreći se protiv ISIL – a. U Nabatiehu su ga prozvali Alah (ne aludirajući na Boga) i slave ga kao heroja. Pričao mi je o odnosu lokalnog stanovništva sa ovom organizacijom i o tome kako Hezbolah uživa veliku podršku među običnim ljudima. Za njih je neosporna zaštitnička i pravedna uloga Hezbolaha u poretku stvari.
Imam Husein
Zamolio sam ga da mi objasni razliku između Sunita i Šiita. Otišao je po knjigu The revolution of Imam al – Husayn i počeo da je lista, dok je istovremeno pričao priču:
Iako u muslimanskom svijetu Suniti predstavljaju većinu, u Libanu (i naravno Iranu) živi pretežno šiitsko muslimansko stanovništvo.
Nakon Muhamedove smrti došlo je do rasprave oko toga ko će ga naslijediti. Većina muslimana vjerovala je da bi nasljednika trebali izabrati viđeniji muslimani tog vremena. Manjina je smatrala da bi neko iz njegove porodice trebao da ga naslijedi. Taj neko bio je Ali, suprug Muhamedove ćerke Fatime.
Suniti su kao većina prevladali i izabrali prvog kalifa. Ali je ubrzo poginuo kao vođa Šiita u ratu protiv Sunita, koji je nastavio njegov sin Husein. Husein se pobunio protiv novog kalifa i ustao protiv njegove ogromne vojske, pa je zajedno sa 72 člana svoje porodice ubijen i masakriran. Njegova glava je odsječena i odnešena kalifu u Damask, a tijelo mu je ostalo na bojnom polju kod Karbale (današnji Irak), gdje je i sahranjen.
Huseinovo stradanje, kao simbol stradanja pravednih i slabijih u borbi protiv jačih i nepravednih tirana (u njegovom slučaju Yazida, drugog kalifa Umajada dinastije) od tog trenutka postao je središnji motiv šiitske vjere i ishodište oko kojeg se vrti čitav šiitski duhovni identitet.
Šiiti svoje vođe nazivaju Imamima i Ali je prvi među njima. Njega je naslijedio Imam Husein, njegov sin. Imami imaju ogroman duhovni značaj i uživaju veliki ugled među Šiitima. Suniti smatraju da je takvo davanje gotovo božanskih osobina običnom čovjeku veliki grijeh i da se kosi sa osnovama Islama, koji tvrdi da je Bog samo jedan.
U učenju Šiita takođe postoji i dvanaesti Imam, poznat i kao skriveni Imam. Šiiti vjeruju da ga je Bog sakrio i da će se vratiti na kraju vremena, kao Mesija. Ovakvo vjerovanje Šiite dodatno udaljava od Sunita i približava hrišćanima i jevrejima, koji takođe vjeruju u koncept Mesije i njegov povratak među ljude na kraju vremena. Većina Šiita vjeruje u postojanje ovog skrivenog Imama.
Ashoura
Razgovor je prekinula Houda, sjedajući između nas, grleći nas i oslovljavajući nas sa habibe. Prešla je rukom preko Alijeve oštre i kratke kose, a zatim mi rekla da obratim pažnju na ožiljke na njegovoj glavi. Primijetio sam jasne paralelne tragove, očito posljedice brojnih posjekotina. Zamolila je Alija da mi objasni o čemu je riječ.
Ali je otišao u sobu i iz nje donio stari handžar sa izrezbarenim koricama i natpisima na arapskom jeziku. Ovaj handžar u njegovoj porodici se vijekovima prenosio s koljena na koljeno. Izvadio je nož i objasnio da je to nož sa kojim se u njegovoj porodici obilježava Ašura.
Ašura predstavlja deseti dan prvog mjeseca u muslimanskoj godini (Muharram) – dan žalosti. Toga dana Šiiti obilježavaju Nojev izlazak iz barke i Mojsisjev izlazak iz Misira (Egipat). Kao dio svečanosti, priprema se hrana i dijeli siromašnim članovima društva.
Međutim, najkontroverzniji i za Šiite najznačajniji dio ove svečanosti vezan je za obilježavanje mučeničke smrti Imama Huseina, koji je nastradao tačno na ovaj dan 680. godine, u bici kod Karbale. Naime, toga dana se Šiiti poistovjećuju sa Huseinom i njegovim mukama tako što oštrim noževima sijeku kožu na svojim glavama ili se po leđima udaraju lancima i oštricama. Sve to je propraćeno udarcima u otvorene rane i grupnim izgovaranjem molitve.
Rezultat svega toga je mučan prizor brojnih krvavih ljudi, dječaka i mladića, koji kažnjavaju sopstvena tijela, plešući u istom ritmu po lokvama sopstvene krvi.
Nakon Alijeve priče, prišla mi je njegova sestra i sa radošću počela da mi pokazuje video snimke koje je snimila svojim telefonom na prošlogodišnjem obilježavanju Ašure. Zapanjeno sam posmatrao svečanost u kojoj je mnoštvo dječaka, klinaca i odraslih sjeklo kožu na svojim tijelima, izgovaralo molitve i u transu krvarilo.
Otac
Ubrzo je stigao i Alijev otac. Bio je to jedan ljubazan, vedar i duhovit čovjek. Houdu je grlio poput sopstvenog djeteta, a meni ukazivao poštovanje kako samo libanski domaćini znaju. Otišao je do prodavnice i nakupovao gomilu slatkiša, grickalica i sokova. Darivao nas je, govoreći da će nam to trebati za puta, iako su zalihe kojim nas je opskrbio bile dovoljne za pješačenje do Banjaluke, dok je vožnja do Bejruta trajala nekih sat vremena.
Alijev otac nije se razlikovao od bilo kog drugog oca, dok je sa osmijehom nosio kesurine prepune čipsa i libanskih poslastica. Govorio je o tome kako voli svoju porodicu, djecu i zemlju. Rekao mi je kako ih Hezbolah čuva i kako je za svog života do sada tačno 6 puta gradio istu kuću iz temelja. Svako malo istu tu kuću bi izraelske rakete sravnile sa zemljom.
Nabatieh je i dalje na dometu izraelskih raketa.
Govorio je kako je Hezbolah veoma poštovan i da bi bez njega njihov opstanak bio ugrožen.
Iako je Alijev dom zračio gostoprimstvom, vedrinom i smijehom, sve vrijeme osjećao sam blagu nervozu. Osjećao sam da se nalazim u zmijskom leglu. I bio sam. Nalazio sam se u planinskom gradiću na jugu Libana, leglu Hezbolaha, neke čudne paravojne formacije. Nisam uopšte mogao vjerovati gdje sam se našao i kako. Ipak, u Houdu sam imao ogromno povjerenje i znao sam da njeni prijatelji mogu vrlo lako biti i moji prijatelji.
Osjećao sam se potpuno izloženo, kao da sam sa neke druge planete tresnuo o libansko tlo i eto, sad sam tu, jebi ga. Na stolu ispred mene stajao je veliki nož sa ugraviranim natpisima na arapskom jeziku. Nož koji je više puta bivao zamazan krvlju vjernika. Pored njega stajala je knjiga o Huseinu, a ja sam se pitao koji mi je više kurac i dokle ću se ovako izlagati čudnim i bizarnim situacijama, nošen sopstvenom radoznalošću.
Ostali smo satima u Alijevom domu, uživajući libansko gostoprimstvo. Ponudili su nam da prespavamo kod njih. Ljubazno smo se zahvalili i nakon dužeg uvjeravanja ipak ih ubijedili da treba da krenemo ka Bejrutu.
Najčudnije od svega bilo je to što sam u potpunosti razumio ove, potpuno obične ljude. Ljude sa malo drukčijim sistemom vjerovanja, običajima i kulturom. Ljude koji su prinuđeni graditi istu kuću 6 puta.
Bio je to dan razbijanja predrasuda. Dan tokom kojeg sam naučio mnogo toga. Bio je to dobar dan.
pls budi redovniji u izvestajima po povratku sa puta ))
(jos u maju si na ‘zajednici’ najavio put u iran, a sad je oktobar! 100x sam otvorila blog od tada)
a i hronoloski pedantniji, (liban, pa iran, pa opet liban… ccc, c,cc…. )
ahhaah toliko mi se piše o Iranu, da nisam mogao dočekati. Imam još jednu libansku, pa onda počinje Iran. A danas idem na novo putovanje. Ko će to sve stići, a tako neki pojedini čitaoci mi samo nabijaju pritisak, pa ja ne znam stvarno više šta je ovo, kakvi su ovo fanovi :))))
Hajde ti sad nama lijepo priznaj ono što nas sve zanima najviše 😀
A to je? 🙂
Eh sad… 😀
Pa ne znam stvarno 🙂