Manastir Gračanica

Kosovo – cvijet i kamen

Spread the love




Osoba

Da procveta ravno polje
oko manastira
i da pastir ispod brda
u frulu zasvira

Sat zvoni – 6:30, vrijeme je za ustajanje, za još jedan radni dan. Pogled kroz prozor – snijeg. Wtf, škk, mislim se ja. Pa juče je bilo gotovo 30 stepeni, kraj aprila je. Uzimam kapu i izlećem iz stana. Velika, lijepa kapa. Sanela ju je sašila za mene. Sanela iz Kosovske Mitrovice. Sanela koja je obećala da će mi poslati božur. Nisam ni vidio tu kapu mjesecima.

Koristim jednu od bezbroj pauza koje pravim čekajući semafor na istočnom tranzitu da joj pošaljem poruku. Lijep povod da joj poželim dobro jutro. Odgovara mi nakon nekog vremena. Kaže da sprema ispite, uči intenzivno. Uči što brže i intenzivnije može, da što prije pobjegne. Sa radošću me obavještava da je najzad postala osoba – dobila je ličnu kartu. Da, ta žena nije postojala uopšte kada smo se upoznali. Nije imala ni pasoš ni ličnu kartu. Sada je radosna jer je najzad osoba. I mene to raduje. Pitam je čiju ličnu kartu je dobila. Srpsku ili kosovsku*!? Kosovsku*, kaže. Pa skoro i da nisam neka osoba onda, al’ ajd’.




Božur

To me podsjetilo na nešto što sam gotovo zaboravio.

Prije par mjeseci, nakon što sam najzad dobio pasoš Republike Srbije i time ostvario mogućnost da neometano i legalno posjetim Kosovo, otišao sam autostopom u tu svetu zemlju. Pisao sam o tome. Mnogo sam pisao i pričao o tome. To putovanje me promijenilo u određenoj mjeri. Ništa neobično. Svako ko bi otišao na isti ili sličan način i doživio iste ili slične stvari ne bi ostao isti. U mnoštvu impresija i događaja koje sam prenosio glasom, slovom i ostalim medijima, jedan mi se iskrao, pobjegao. Jedan značajan, možda najznačajniji. Toliko značajan da je karma uredila da ga zaboravim opisati. A i ispričati.

Sa Vladimirom sam razgovarao o Božuru. Sjedili smo u srpskom restoranu u Gračanici, u blizini samog manastira i čekali doručak. Zanimalo me je šta Vladimir zna i misli o tom cvijetu. Izveo me ispred i pokazao veliku, nepreglednu poljanu. Bio je novembar i meni kao strancu je bilo nemoguće da vidim bilo šta na poljani osim sivila. Vladimir je vidio polje prepuno božura i rukom mi pokazao ka njemu. Zamislio sam proljeće i istu tu sivu poljanu, prekrivenu božurom, prekrivenu jarkom crvenom bojom, samom krvlju. Zamislio sam je tačno onako kako ju je Vladimir opisao. Vladimirov opis i moja misao bili su toliko snažni i realni da se čitava poljana na trenutak obukla u crveno, svečano, samo za mene.

božur

Albancima božur ne znači ništa. Božur je za njih samo cvijet. Oni ga ne razumiju i ne doživljavaju. Sa druge strane, za Srbe je on mnogo više od običnog cvijeta. Jedan od najznačajnijih simbola bitke, gubitka, pobjede, krvi, stradanja, herojstva, sreće i tuge.. Manje – više svega. Ko se osjeća kao Srbin, zna o čemu govorim. Ljudi su mu kroz istoriju posvećivali pjesme, priče, mitove, legende… Cvijet koji u tolikom broju raste samo dolje. Srbi vjeruju da je od tolike muke i srpske žrtve posađeno sjeme duboko u samu srž te svete zemlje. Posađeno i natopljeno krvlju. Iz tog sjemena niče božur. Ne postoji sila koja može iskorijeniti jedan cvijet, jedan božur. I onu Istinu o kojoj sam pisao. Upravo je ta činjenica jedna od onih par koje su meni lično pružile nadu i mir. Vratio sam se s nadom. Zbog Vladimira i tog malobrojnog stanovništva dolje, zbog tog cvijeta  i jednog kamena dobio sam nadu. Malu, ali značajnu.

kosovo

 

Kamen

Sistematski se radi na iskrivljavanju i falsifikovanju istorije. Grobovi se ruše i skrnave. Ne toliko iz mržnje, koliko iz praktičnosti. Grob je važan dokaz, svjedok. Srpska kultura, istorija tradicija i arhitektura se pripisuju nekom drugom. Čitav identitet. Laž koja se dovoljno puta izrekne, vremenom postane istina. Kao i svakog civilizovanog čovjeka, kojoj god grupi on pripadao i kako god se izjašnjavao, i mene ta činjenica uznemiruje. Uznemiravala me. Sve dok nisam otišao na Kosmet, upoznao Vladimira, vidio tu sivu poljanu prepunu crvenog božura i jedan kamen.

I kamen i cvijet su se desili istog dana. Nakon doručka, Vladimir me doveo u dvorište manastira Gračanica i otišao u opštinu da nešto obavi, a ja sam ostao u razgovoru sa sestrom Evrosinijom ispred samog manastira. U jednom trenutku ta žena me je pustila da uđem u crkvu, ukazala mi ogromno povjerenje ostavivši me potpuno samog u toj svetinji neprocjenjive vrijednosti za čitavo čovječanstvo i zatvorila vrata, izgovarajući one riječi koje mi od tada odzvanjaju u glavi – Bog i ti dete, Bog i ti!

manastir kosovo
““The Roots of Soul”’ – Kosovo and Metohia. Photo by Darko Dozet © www.dozet.info

Hodao sam između fresaka gotovo na prstima, obuzet srahopoštovanjem. Prema kralju. Kralju moga naroda, velikom kralju. Moćnom monarhu, ocu, sinu, čovjeku. Udisao sam Gračanicu, divio joj se svim svojim čulima. Slušao njenu Tišinu. Njenu unutrašnjost obasjavao je sjaj svijeća i tek pokoji tračak svjetla od novembarskog sunca koje se probijalo kroz otvore na zidovima i kupoli. Ipak, dovoljno da vidim sve. Lutao sam po toj staroj crkvi kraj moštiju devet svetitelja, ulazio u odaje i prostorije, divio se oltaru i ikonama. Gledao Simonidinu i Milutinovu fresku, iskopanih očiju.

U jednom trenutku sam dospio u jednu od odaja i u njoj ugledao veliki kamen. Kameni blok. Kamen u samom zidu Gračanice, uzidan prije nekih 700 godina. Na kamenu nekim pismom koje bi laik poput mene nazvao mješavinom ćirilice i glagoljice urezane riječi. Nekakva povelja. Ne sjećam se detalja i forme, ni riječi, ali mi se suština urezala duboko u pamćenje. Duboko koliko je i korijen božura urezan u kosovsku zemlju, duboko koliko je i taj kamen urezan u sam zid Gračanice. Kao što je taj kamen stopljen sa samim zidom Gračanice, ta suština je od tog trenutka stopljena sa mnom, integrisana u moj lični mozaik čineći njegov sastavni, neraskidivi dio. U nizu riječi koje su krasile taj kamen, moglo se prepoznati dovoljno: Srpski kralj, srpska zadužbina, Milutin, Srbi, Nemanjići, Srbija..

Šah – mat! Toliko o efikasnosti falsifikovanja istorije.

Od tog trenutka sam spokojan po tom pitanju. Zato je taj put bio toliko značajan. Može se pisati i prepravljati istorija godinama, vijekovima. Mogu se rušiti grobovi i paliti crkve. Moguće je ubijediti čitav zapadni svijet u neku drugu verziju istorije. I istočni. Moguće je ubijediti čak i Srbe u tu istu teoriju. Moguće je ubijediti i slagati čitav svijet. Lako je slagati ljude i manipulisati njima. Ljudima se ionako manipuliše oduvijek. Ljudi su idioti.

Ali taj kamen niko ne može slagati, falsifikovati. Preduboko je on ugrađen u Gračanicu. Božur niko ne može iščupati – preduboko je pustio korijenje u tu zemlju. Vijekovima se povezuje sa tom zemljom i pušta korijen sve dublje. Onu Istinu iz Ugljara niko ne može prevariti. Preduboka je ta Istina.

Ljudima je lako manipulisati. Ljudi vjeruju samo u ono u šta vjeruju oni oko njih, ono što im okolina servira. Slijepac slijepog vodi. Zato i nije važno šta ljudi misle. Oni će doći i proći. Važna je suština, Istina, cvijet i kamen.

U Gračanici postoji najtvrđi kamen na svijetu. Kamen koji pobija sve pokušaje. Čuvar Istine. Tvrđi i jači od svake pisane i usmene riječi. I od čovjeka.

U Gračanici. U zidu.

Kamen.




[fblike]

Comments 0

Leave a Reply