Put u Pakistan VI – Himalaje

Spread the love

Nakon luđačke avanture Karakoram cestom, trebalo mi je dva dana da u miru obradim sve te informacije koje je mozak tako silovito brzo primao toga dana. Najzad, nakon tri dana krećem ka jugu, napuštam Karimabad i odlazim ka Nangaparbat, planini ubici, jednom od vrhova Himalaja masiva, jednom od 14 viših od 8000 metara.

Mislim, barem ću pokušati, nemam nikakav plan.

Došetao sam do istog onog isključenja odakle sam krenuo na Khunjerab pass, stao na suprotnu stranu ceste i započeo stopiranje ka jugu. Ubrzo mi je stao tip i dovezao me do Aliabada za 500 rupija. Bila je to ujedno i prva vožnja koju sam platio u ovoj zemlji, iako sam za svaku uredno nudio novac.

Mnogo mi prija ovakav način kretanja. Ljude koje zaustavljam daju mi prijeko potrebne informacije i kontakte likova koji nude smještaj i prevoz do nekog od brojnih kampova na Nangaparbat planini. U Aliabadu me kupe dvojica likova i voze sve do Hasanabada. Daju mi kontakt izvjesnog Hasana koji posjeduje nekakvu brvnaru na putu za Nangaparbat. Na rastanku se pozdravljamo riječima Alah nagaban (Bog te blagoslovio).

Odatle nastavljam malenim kombijem koji me vozi sve do Gilgita za 250 rupija. To je jedan evro. Kombi je, kao i obično u Pakistanu, krcat ljudima. Ljudi neprestanu ulaze u vozilo. Ni pod kojim uslovima vozač neće ostaviti nekoga na stanici. Ima nas oko 17, mada mislim da je vozilo registrovano na 12 osoba.

Stopiranje u ovoj zemlji teče veoma lako. Nebrojeno mnogo je automobila prepunih mladića, rođaka i prijatelja koji su krenuli na putovanje po sjeveru. Ali sve je to suštinski nekakav gej parti, niti jednu jedinu ženu još nisam vidio. Pretpostavljam da oni koji u svojim automobilima imaju i žene neće baš tek tako stati strancu. Žene su u ovoj zemlji nevidljive.



I da, dosta ih zanima zašto nisam oženjen i nemam djevojku. Nemam neki odgovor na to pitanje, tako da se desi da samo tako sjedimo i svi se zajedno iščuđavamo tome.

Naletio sam na neke svoje vršnjake koji su me pitali kako me starci puštaju da putujem sam. Ljudi, ja imam 35 godina, samostalan sam čovjek. Moj ćaća je u tim godinama imao djecu, ženu. I kuću lik sazidao do 35. I brane zidao po Iraku, Alžiru i ko zna gdje sve ne. Pokušavam ga zamisliti kako pita pokojnog đeda da li je to u redu i šta on misli o tome.

Ali oni su takvi, privrženi porodici. Na neki način to mi je čak i simpatično. Poštuju svoje stare i ništa neće uraditi bez konsultovanja sa roditeljima i dobijanja blagoslova od njih. Koliko god imali godina.

Ali, možda bi upravo to moglo da objasni popriličnu nazadnost ove zemlje i ljudi. Jer, rijetko kada se naši stari slažu sa našim izborima i daju nam blagoslove za pretjerano eksperimentisanje, širenje sopstvenih granica i vidika. A bez eksperimentisanja, lomljenja i zarastanja, širenja granica i vidika…

Bez toga nema ni rasta.

Možda upravo zbog toga Pakistan tvrdoglavo ne mrda iz mjesta, dok vrijeme još upornije teče.

Kao što se to i inače dešava po svijetu, za Srbiju je malo ljudi čulo. Najčešće misle da dolazim iz Sibira i potom me pitaju da li je tamo zaista toliko hladno.

U Gilgitu pravim kraću pauzu, jedem nekakav prašnjav kebab sa ceste i mokrim u pakleno prljavom, smrdljivom i zasranom toaletu kraj puta. Gilgit je jezivo prljavo mjesto. Ovdje vlada neopisiva bijeda. Imam osjećaj kako ljudi nemaju šta da jedu. Ali svi imaju pametne telefone.

Nekoliko narednih sati stopiram do Jaglota, a potom konačno i do samog Reikot Bridge – a, polazne tačke uspona na Nangaparbat. Tu nalazim sasvim pristojan hotel. Nakon kraćeg cjenkanja, vlasnik mi spušta cijenu sa 6000 na 5000 rupija i pritom obećava kako mogu besplatno da ostavim stvari u njegovoj ostavi i da će mi rano izjutra pokušati naći prevoz džipom do prve naredne stanice ka planini. Provodim narednih nekoliko sati završavajući poslovne obaveze i donosim odluku da ću odustati od Skardua. Put je u izrazito lošem stanju i vjerovatno je izatvoren za saobraćaj, zbog nepovoljnih vremenskih uslova. Po povratku prespavaću još jednu noć ovdje i potom krenuti dalje ka Islamabadu.

Konačno dobijam priliku da se istuširam toplom i prije svega bistrom vodom. Koristim tu priliku i predugo ostajem pod tušem. Vršim posljednje pripreme i prepakivanja i padam u dubok san, premoren od cjelodnevnog stopiranja.

 

Jutro

Ustajem rano, nakon izuzetno lijepog i laganog sna. Ipak, tijelo mi je i dalje premoreno.

Pada kiša, nemam pojma šta će biti, da li će uopšte biti moguć uspon danas.

Silazim do parkirališta za džipove, tu nalazim grupicu od nekih 5, 6 mladića i pitam ih da li mogu da idem sa njima. Nudim im da platim više nego što bih proporcionalno trebao. Ukupna cijena vožnje džipom je 9000 rupija. Ja im nudim 3000 da me povedu sa sobom. Pristaju, zadovoljni što će imati priliku da provedu neko vrijeme sa nekim iz Evrope.



Pri samom polasku vozači džipova mi govore kako ne mogu da idem sam. Budući da sam stranac, obavezno je da sa mnom ide i vojnik koji će da me čuva. Objašnjavam im kako nema potrebe za tim, ali oni insistiraju. Ili vojnik ide ili ne ideš ni ti.

Ok, pristajem.

Naravno, sve troškove za sebe ali i za vojnika snosiću ja.

Jeziva dvočasovna vožnja se odvija po jednom od najopasnijih terena kojima sam se ikada kretao. Nas 8 u malenom džipu. Džip savladava brojne serpentine, provlači se preuskim putevima između ogromnih stijena i strme provalije kojoj se ne vidi dno. Odroni se stalno dešavaju, stijene se survavaju niz liticu i kidaju dio po dio puta. Svuda okolo stijene od prethodnih odrona. Vozač se nevjerovatno vješto provlači ovim uskim putevima, pa čak se i mimoilazi sa vozilima koja dolaze iz suprotnog smjera. Djeluje neizvodivo, ali ipak nekako uspijevaju. U Pakistanu važe malo drukčiji zakoni fizike nego u ostatku svijeta. Počinje i kiša. Okolni vrhovi pokriveni su tamnim oblacima. Jezivo zaista.



Razmisljam o padu u provaliju, dok džip klizi niz samu ivicu puta.

Pa ovi ljudi su stvarno ludi. Nas 8 sjedi u malenom, prenatrpanom džipu. Niko ne vodi računa o raspodjeli tereta u vozilu, ograničavanju broja putnika, ničemu.

Ovdje život zaista ne vrijedi ništa. Njihov. Moj vrijedi za nijansu više – dodijelili su mi vojnika sa puškom. Ako se survamo niz provaliju ili ako nas poklopi stijena odozgo, dobro je da imamo naoružanog vojnika.

Kakav bi to pad mogao biti!? Ne mogu ni da pretpostavim. Mozda se nekako dočekamo na točkove, možda skliznemo na dio puta ispod nas. Krećemo se serpentinama i ispod nas je nekoliko dionica istog ovog puta. Ali svejedno, ako se skotrljamo, gotovi smo. Sami krov džipa je zapravo obično platno koje štiti od… Sunca jedino. Ako nas poklopi stijena odozgo, gotovi smo.

Kakav uopšte može biti taj kamen koji bi nas poklopio? Koje su šanse da nas promaši? Pa realno, ogromne su. Male su šanse da u svoj ogromnosti Himalaja stijena pogodi baš nas. I ako nas pogodi mozda bude dovoljno malena i bezazlena, možda nas ne baci sa puta.

Možda mogu brzinski da iskočim iz džipa. Sjedim odmah pored vrata. To je dobro.

Sve to zavisi od niza faktora koji su van dometa mog uma.

Nisu planine opasne, one su takve kakve jesu. Čovjek je taj koji želi da dođe u svaku tačku planete, a i svemira, iako mu tu često nije mjesto. Ljudski je ovo što radim. Ali, nepravedno je optuživati planine da su opasne. One su tu bile mnogo prije nego smo se mi pojavili i proglasili ih opasnim.

“Najveći deo zemljine površine nije bio otvoren za našu vrstu. Slabo prilagođeni, specijalizovani ni za šta, nosimo svoj korteks kao smrtonosno oružje. Ono nam sve dozvoljava. Možemo svet da potčinimo svojoj inteligenciji i da živimo u prirodnoj sredini po svom izboru.”

Nakon neka dva sata vožnje po strmim liticama najzad stižemo na mjesto odakle nastavljamo pješke ka Fairy Meadows, narednoj stanici. Kiša ne prestaje da pada. Nakon tek nekoliko minuta hoda, pantalone su mi mokre. Srećom, nailazim na grupicu likova koji prodaju čaj usred ničega i od njih dobijam pletenu vreću kojom pokrivam torbu. Tip odbija novac. Kupujem sokove za ekipu, da mu se odužim.

Kiša je sitna, ali i uporna. Nakon pola sata hoda potpuno sam mokar. Marama koja me prati po svijetu tokom zadnjih 10 godina upija vodu i time štiti torbu. Cipele su čvrste, nepromočive. Premještam telefon i novčanik u zadnje džepove, prednji su već mokri.



Nangaparbat je navodno tačno ispred nas. Ali je pokrivena maglom i oblacima. Ništa se ne vidi. To je dobro – mogu da se fokusiram na put ispred sebe. Umjesto planine, gledam kako se žilavi pakistanski članci i zglobovi izvrću po blatnjavom i kamenitom terenu. Momci su pretežno u papučama i šorcevima. Osim Ćaće, on nosi teške vojničke čizme i hrabro grabi naprijed, bez riječi.

Sa svakim metrom uspona, kiša postaje sve jača i sve je hladnije. Na nekim mjestima već se pojavljuju sitni odroni stijena i zemlje.

Zbog hladnoće i kiše telefon i ne vadim iz džepa. Svejedno, ionako su prizori oko nas pretežno sivi, a okolne planine se gotovo i ne vide.

Vojnika koji nas prati momci zovu Ćaćo. Ćaćo ne govori engleski, ali posjeduje vještine daleko važnije od razumijevanja engleskog jezika. Barem u kontekstu u kom se nalazimo. Ćaćo poznaje Himalaje i vodi nas prečicama koje nam znatno skraćuju put.

Beyal camp

Nakon 2 i po sata napornog hodanja najzad stižemo do Fairy meadows kampa, prve stanice, smještene na 3300 metara nadmorske visine.

Ulazimo u toplu drvenu kućicu, presvlačimo se i skupljamo oko tople peći.

Ljudi nam govore da nam je bolje da ostanemo tu i ne idemo do Beyal kampa.

“Gore je sigurno oluja, a i nećete ništa vidjeti danas.”

Ipak, nakon kraćeg predaha odlučujemo da nastavimo dalje. Momci pregovaraju o cijeni noćenja sa jednim od tipova koji posjeduje brvnaru na Beyal kampu. Sklapaju dobar dil, daleko bolji nego što bih ja kao turista, stranac uspio da dobijem. Spuštaju cijenu noćenja na polovinu prvobitne cijene. Mnogo je dobro što sam krenuo sa njima.  Ponovo oblačim svoju mokru odjeću, suhu vraćam u torbu, pletenu vreću vežem oko nje i nastavljamo put, sa još jednim članom, vlasnikom “hotel Pakistan” brvnare na Beyal kampu.

Kiša počinje sve jače da pada. Duva snažan vjetar i mnogo je hladno.

Sve je ok dok god se krećem, razmišljam. Nema veze što je sve na meni mokro. Torba je zaštićena, u njoj imam sve što mi treba.

Ljudsko tijelo je nevjerovatno. Proizvodi ogromnu količinu toplote, dok god je u stanju kretanja. Siguran sam da se neću ni prehladiti, iako sam mokar i jako je hladno. Onog momenta kada se dokopam zaklona od kiše, potrebno je da se odmah presvučem i ugrijem i sve će biti ok.

 

Nakon dodatnih sat i po vremena hoda po sve gorim vremenskim uslovima, najzad stižemo do Beyal kampa, zadnje stanice za danas (3550 mnv). Ovdje svaki izdisaj stvara paru.

Ulazimo u drvenu kućicu i odmah se presvlačim. Čini mi se da je suha odjeća najveća vrijednost na svijetu, daleko vrijednija od zlata. Slično sam pomislio i onomad kada me onaj kombi u Mongoliji pokupio i samim time spasio. Vlasnik “Hotela Pakistan” loži vatru i ubrzo se čitava koliba zagrijava. Grupišemo se oko vatre i vješamo mokre stvari oko peći. Meni se ustupa najbolje mjesto pored peći – ja sam gost. Pijemo topao čaj i sve postaje izuzetno prijatno i lijepo. Smijemo se i divimo našem podvigu.

Stigli smo, uspjeli smo.

Ćaćo mi kroz prozor pokazuje gdje je Nangaparbat, planina ubica. Ne vidim ništa, samo oblake i maglu.



Kiša najzad prestaje i izlazim vani. Pijem hladnu i bistru vodu iz potoka koji teče pored kućice. Cijepam drva i nosim ih u brvnaru u kojoj ćemo spavati. Ložimo vatru u njoj, zauzimamo vreće za spavanje razbacane po podu i neko vrijeme odmaramo tu, dok domaćin sprema večeru u drugoj brvnari.

Posmatram ove drage i dobre, ali ipak veoma neotesane momke. Niko od njih nije u stanju da iscijedi vodom natopljenu odjeću. Samo je stave tako da se suši iznad peći i da cijeđenjem gasi vatru i stvara lokvu usred brvnare. Pored toga, nisu u stanju da se udalje od brvnare kada mokre, već to obavljaju upravo po drvenom zidu brvnare u kojoj spavamo. Jako puno galame i puše, prde i podriguju u prostoriji u kojoj spavamo. Pored toga, bacili su tonu smeća svuda okolo po ovoj predivnoj prirodi. Ali šta da se radi, jednostavno su takvi.

Izlazim napolje i okrećem se oko sebe. Himalaje, ponavljam naglas, za sebe.

Himalaje, jebote.

Domaćin nas zove da se vratimo u prvu brvnaru – večera je spremna. Sjedimo za stolom na kojem gori svijeća. Donosi nam toplu kuhanu rižu sa zrnevljem kukuruza. Poslužuje topao čaj sa mlijekom i hljeb (parata).

Nakon večere vraćamo se u svoju sobu. Liježemo na pod obložen spužvom i pokrivamo se debelim jorganima i vrećama za spavanje.

Premoren i srećan tonem u najdublji san već oko 20:30h, uspavan pucketanjem vatre u usijanoj peći i šumom himalajskog potoka pored brvnare…

Nangaparbat

U 5 sati izjutra već sam budan. Trebalo mi je neko vrijeme da se ispetljam iz mreže jorgana, vreća za spavanje i kablova od punjača i slušalica. Momci su se čitavu noć kreveljili i pričali. Pustio sam Dhafera i tako zaspao.
Izašao sam napolje i shvatio da se nebo razvedrilo. Brzo sam se našao iza same kolibe i momentalno zanijemio pred veličanstvenošću prizora. Obasjana prvim zracima sunca, još uvijek okićena sa nekoliko manjih oblaka, ispred mene je stajala Nangaparbat, planina ubica, snježno bijeli beskraj.
Zaleđena vječnost.
Himalaje, jebote.
Himalaje.
Kakvo ime. Ne postoji kombinacija slova koja bi bolje opisala ovo što upravo gledam.
Himalaja. Nangaparbat.
Toliko je blizu, gotovo mogu da je dodirnem. Nevjerovatno je da je sve ovo vrijeme uopšte nismo vidjeli. I evo sada je tu, nagrada za sav jučerašnji napor. Najbolja nagrada koju mogu da zamislim.
Nepregledna, gigantska santa leda.
Pokupio sam nekoliko komada drveta koje sam sinoć iscijepao i ostavio na ulazu kolibe. Ušunjao sam se natrag u kolibu i počeo da ložim vatru. Momci će se ubrzo probuditi, trebalo bi zagrijati sobu. Temperatura se kreće oko nule.
Ubrzo se probudio i Ćaćo i vojničkim, zapovjedničkim tonom počeo da budi ekipu. Vrijeme je za ustajanje i nastavak uspona. Momci se bude, zatiču me kako ložim vatru i pitaju me kakvo je vrijeme. Ne mogu da sakrijem osmijeh.
Izađite i pogledajte sami, govorim.
Nastaje naguravanje oko toga ko će prvi da izađe napolje. Nakon nekoliko trenutaka počinje da se čuje galama spolja. Talasi oduševljenja dopiru do mene i Ćaće. Smijemo se i ložimo vatru. Mi smo je već vidjeli. Momci se smiju, grle i oduševljeno se vraćaju u kolibu.
Idemo, idemo odmah.
Domaćin ostaje da sprema doručak, a mi krećemo dalje, ka gore, nesposobni da se odupremo privlačnošću kojom nas savršena bjelina Nangaparbat planine osvaja.
Momci grabe naprijed, dok ja ozbiljno zaostajem. Ćaćo me prati u stopu i motri svaki moj korak. Prolazimo kroz šumu četinara, prelazimo preko potoka, veremo se po stijenama i grabimo naprijed.
Ali neću moći još dugo. Nakon sat vremena odlučujem da odustanem. Jasno je da se neću popeti na samu planinu, a pogled odavde je i više nego impresivan. Uostalom, vazduh je rijedak. Nalazimo se na oko 4000 metara nadmorske visine.
Ok, još samo jedna okuka. Nakon nje ću da stanem, nađem mjesto za odmor i potom se vratim u kamp. Ma hajde još jedna okuka, ipak. Zavaravam sopstveni mozak, kao onomad kada sam biciklom savladavao bosanske planine. Neću odustati, ne mogu odustati, pa odustajanje nije moj stil.
Iza “samo još ove okuke” najednom ispred mene eksplodira prizor čitave planine, u svoj svojoj veličanstvenosti, sa pripadajućim glečerom i ogromnim riječnim koritom koje je izdubila rijeka nastala topljenjem glečera. Znao sam da ne smijem odustati.
Momci su se već zaustavili na tom mjestu i nijemo gledaju u prizor. To je to, dalje ne možemo. Ispred nas pruža se glečer. Za hod po njemu je potrebna ozbiljna oprema, znanje i iskustvo. Čak i Ćaćo odmahuje glavom. Shvatili smo njegovu komandu – dalje ne idemo.
Ostajemo tu neko vrijeme, vraćamo se do kampa, doručkujemo i potom odlazimo nazad, ka Fairy Meadows.
Momci su spustili cijenu smještaja i hrane na bezobrazno nisku brojku. Na polasku krišom ostavljam domaćinu 1000 rupija. Zaslužio je.
Spuštamo se satima. Danas se sve vidi, danas su prizori oko nas veličanstveni.
Ćaćo ostaje sa mnom, nalazi mi štapove pomoću kojih smanjujem pritisak na svoje oštećene kukove. Ne smijem ovo da radim. Doktori su mi rekli da zaboravim na planinarenje.
Ali morao sam. Ovo je jednom u životu. Uostalom, ako već treba da nastupi sranje, želim da do njega dođe pod mojih uslovima – hodajuči po Himalajama, a ne sjedeći za kompom, živeći život civila.
Meni je ovo deveti život. Posljednji. I do sada najbolji. Zato što sam odlučio da će upravo ovaj takav da bude, da ću ga živjeti punim plućima, bez obzira na posljedice. Bez kompromisa.
Hodati po Himalajama, a ne sjediti za kompom i pitati se šta je to tamo, gore, iza sljedeće okuke.
Jer iza “još samo ove okuke” je uvijek nešto dobro, nešto novo.
Neki glečer, neka planina.
Neka Nangaparbat.



Leave a Reply