uspon na Kajmakčalan

Uspon na Kajmakčalan

Spread the love

San

Krik galebova, šum mora, pijesak na licu, u ustima. Gdje sam, dođavola!? Hiljade misli i upitnika mi prolaze glavom unutar par sekundi buđenja. Otvaram oči i vidim – more. Tijelo mi je zamotano u vreću za spavanje. Ležim na plaži, na pijesku. Zora je. Kako je došlo do ovoga? Kada sam zaspao, šta se desilo? Nikad u životu nisam ljepše spavao. Ali, šta je ovo, koliko je trajalo!? Otkud ovdje!? Sanjao sam Solun, neko groblje, uspon na Kajmakčalan. Sanjao sam da sam Srbin. Da sam zaspao u Petrovcu, u Crnoj Gori, na plaži. Da sam se penjao na Olimp i na neku planinu u Bugarskoj. Sanjao sam Rilski manastir, more, Balkan, Tišinu. Sanjao sam ruke kralja Milutina. I riječi kralja Aleksandra.

Zašto sanjam kraljeve, dovraga!?

Okrećem se i vidim Tinu, vidim Danijela. Spavaju pored mene, u istom položaju kao i ja. Beskućnici. Jedan čovjek čuči uz samo more, gleda u daljinu i puši cigaretu. Baja. Proveo je nekoliko sati u tom položaju, nepomičan, gledajući more i izlazak Sunca, dok sam ja sanjao jednu sjajnu, tuđu realnost. Napipavam čahure sa Kajmakčalana u džepu. Ne, uspon na Kajmakčalan se ipak desio.

Treba mi tumač jave.




Meteori

Mitikas mi je pomogao da odbacim svoju staru, tijesnu ljušturu i pustim novu da raste. To rakovi rade. Tako rakovi rastu.

Spuštali smo se sa Mitikasa satima, uz pauzu za ručak i regrupisanje, prebrojavanje ranjenih, na onom istom planinarskom domu. Spust je fizički naporniji od penjanja. Koljena stradavaju. Vozač nas je čekao u Prioniju i vratio u kamp u kojem nas je čekalo more, odmor i netaknute stvari koje smo tu ostavili dva dana ranije. Naredna dva dana smo proveli u šatorima uz pivo, gitaru, more i roštiljanje sa komšijama Makedoncima. Savršen, aktivni odmor.

Nakon dva dana oporavka bilo je vrijeme za dalje. Za Meteoru, to remek – djelo nastalo savršeno uravnoteženom saradnjom čovjeka i prirode. Iako nije bilo u planu, u hodu smo se za tren oka dogovorili da obiđemo i to. Nevjerovatno je da se 13 ljudi uspije dogovoriti bilo šta, ali eto, dešava se.

Ljudi

IMG_179239207379342
Mehanizam

Dešava se i da zaglavite 9 dana na putu, ograničeni na mali prostor i oslonjeni na potpune strance. Dešava se da vas energija putovanja, planine i prirode povežu. Izvuku ono najbolje iz vas. Kreiraju se grupe, sklapaju odnosi. Upoznajete navike jedni drugima. Dijelite sve s tim ljudima. Hljeb, vodu, krevete. Pijete kafe svako jutro. Nacugate se pet puta zajedno. Smijete se pod Olimpom u krevetu. Tolerišete se. Dogovarate, pravite kompromise i ustupke.

Nakon devet dana spoznate osnovne karakteristike svih tih ljudi i postanu vam neobično dragi. Zajedno nastojite da vidite, razumijete i rastete.

Za nekoga ko gotovo uvijek putuje sam i naučen je da najbolje funkcioniše tako, ovo je bio zanimljiv izazov. Srećom, društva kao što je Mehanizam najčešće okupljaju zanimljive  i opuštene ljude.

Za devet dana prošli smo nestvarno lijepe i uzbudljive stvari. Uspostavila se jedna tanka svilena balkanska nit koja će ostati da nas vezuje.

 Groblje

To su seljaci skoro svi, to su Srbi, tvrdi na muci, trezveni, skromni, to su ljudi slobodni, nesalomivi, gordi na sebe i gospodari svojih njiva. Ali, došao je rat. I eto kako su se za slobodu zemlje ti seljaci bez napora pretvorili u vojnike, najhrabrije, najistrajnije, najbolje od svih. To su te sjajne trupe, zbog kojih sam gord što sam ih ja vodio, rame uz rame sa vojnicima Francuske, u pobedonosnu slobodu njihove otadžbine…

Francuski general Louis Franchet d'Espèrey

Sa Meteora smo se zaputili u Solun gdje smo proveli par sati i nakon toga krenuli na groblje. Ono groblje. Posebno. Groblje savezničkih boraca palih na Solunskom frontu. Onih boraca koji su nas sve zadužili. Zejtinlik. Uobičajeno je da kada krenete na uspon na Kajmakčalan obiđete i ovo groblje.

Mojim div – junacima neustrašivim i vernim, koji grudima svojim otvoriše vrata slobodi i ostaše ovde kao večni stražari na pragu otadžbine.

Aleksandar I Karađorđević, kralj

Na prostoru današnjeg groblja za vrijeme Velikog rata nalazila se bolnica za ranjenike. Nekada ranije, na tom prostoru je bila pijaca. Odatle potiče i naziv groblja. Ipak, građani Soluna vam neće moći pomoći ukoliko ih pitate za to groblje. Oni nemaju pojma šta je i gdje je to.

Pored srpskog, tu se nalaze i francusko, italijansko i britansko groblje. Unutar srpskog groblja sahranjeni su i ruski borci. Srbi su ih tu sahranili, s obzirom da tadašnja država Rusa nije bila u stanju da se postara za njih, imala je većih problema. Srbi su na taj način iskazali poštovanje i zahvalnost svojim ruskim saborcima i braći.

Srpski dio groblja sadrži oko 2000 grobova. U spomen kosturnici nalaze se ostaci još nekih 6000 ljudi. Svaki od ovih ljudi je dobio ploču u zidu iza koje je ugrađen dio njegovog tijela ili pepela.

Dan se polako privodi kraju. Ulazimo na gotovo pusto groblje, sa tek nekoliko posjetilaca koji već polako završavaju obilazak i zamišljeni, u miru i tišini napuštaju to sveto mjesto.

Pri samom ulasku spontano smo zaćutali, valjda ne želeći narušiti mir i tišinu tog mjesta. Iz pojedinih očiju suze su već počele nekontrolisano da teku, same od sebe. Nemoguće je doći na to mjesto i ostati ravnodušan.

Groblje se održava, sređeno je. Izgleda istovremeno lijepo, jezivo i veličanstveno. Poznati čuvar groblja, izvjesni deda Đorđe, koji je u tom poslu naslijedio svoga oca i dedu, čiji su grobovi takođe na tom groblju, nije bio tu. Imao je zdravstvenih problema i zbog toga ga je mijenjao mlađi čovjek, svojevrsna enciklopedija Velikog rata i srpske istorije. Prišao nam je i nakon kratkog upoznavanja i izvinjavanja zbog izostanka deda Đorđa započeo dugo i veoma poučno i zanimljivo izlaganje najnevjerovanije priče o nekim davnim, teškim i slavnim vremenima.

Srbi

Blago potomstvu što za njima žali jer oni behu ponos svome rodu, blago i njima jer su slavno pali za otadžbinu, kralja i slobodu…

Sami ulaz u spomen – kosturnicu krasi ikona koja je na to mjesto donešena iz manastira Visoki Dečani, sa Kosmeta. Veliki željezni luster koji krasi unutrašnjost kosturnice je iskovan od željeza nastalog topljenjem stotina i stotina kilograma naoružanja iz Velikog rata. Unutra se nalazi i kruna, okrenuta naopako – simbol žala zbog gubitka Kosova. Vodič je izrazio nadu da će doći vrijeme kada će se ta kruna okrenuti na pravu stranu.

Gradnja groblja i kosturnice započeta je 1933. godine. Od tog trenutka, pa sve do danas, hiljade i hiljade ljudi dolaze na ovo mjesto, poklanjaju se junačkim podvizima jednog malog, ludog, hrabrog i prkosnog naroda i tu ostavljaju dio sebe. Zato danas u samoj kosturnici možete zateći torte koje stoje tamo nekoliko godina, zastave, knjige, kape i uniforme iz svih mogućih ratova koje su Srbi vodili od Velikog rata pa do danas (a bilo ih je). Značke sa uniformi iz građanskog rata devedesetih, narukvice, ogrlice. Svako ko je došao ostavio je nešto. U centralnom dijelu kosturnice nalazi se primjerak Svetog Pisma koje je sa sobom svuda nosio Njegova Svetost Gospodin Pavle, možda posljednji pravi srpski apostol. Na istom mjestu Patrijarh je ostavio i dio svoje odore. Sve te stvari se i danas čuvaju u kosturnici.

DSC_3361

Postoji i svojevrsni registar sa spiskom svih 8000 stradalih vojnika. Tu možete pronaći eventualne stradale pretke na Solunskom frontu.

Ovo mjesto su posjećivali razni svjetski državnici. Šarl de Gol, iako nikada nije zvanično posjetio bivšu Jugoslaviju zbog neslaganja sa Titom oko uloge Draže Mihajlovića u Drugom svjetskom ratu, došao je na ovo mjesto i poklonio se (i) srpskoj žrtvi i herojstvu.

Uveliko se govorilo o sinovima generala Pavla Boškovića, rezervnim oficirima koji su u mnogim bojevima posvedočili junaštvo i častan odnos prema svojim vojnicima. Ali, u jednoj ljutoj bitci oba generalova sina istovremeno zadobiše teške rane, pa se nađoše u savezničkoj bolnici, u kojoj je bilo na stotine srpskih i francuskih ranjenika. Kad je čuo za njih, jedan francuski lekar izrazio je čuđenje: zar su i generalski sinovi u prvoj borbenoj liniji? Zar i oni tako ginu? Srpski ranjeni seljak iz Šumadije pokuša da mu objasni: ”Vidiš, gospodine doktore, svi mi imamo različite očeve, ali imamo samo jednu majku – otadžbinu. Eto za tu majku ginemo svi bez razlike”…

Srbi su jedini narod u istoriji ratovanja čiji se kralj, vlada, ministri, čitava vojska i dobar dio stanovništva, ne želeći da se preda, povukao sa svoje teritorije i naselio u drugoj, da bi se nakon jedva 6 mjeseci regrupisao, povratio snagu i francuskim brodovima vratio u rat, spreman za potpuni preokret.

Srbi su narod čija je pješadija, gladna slobode, otadžbine i osvete prevalila 600 kilometara za 45 dana marširajući ka slobodi i do 17 sati dnevno, ostavljajući francusku konjicu stotine kilometara iza sebe i tjerajući Bugare na bijeg, bacanje oružja i predaju. Srbi su narod od čijeg bijesa i želje za osvetom su Francuzi, srpski saveznici spasili uplašene i uspaničene Bugare, potpisujući primirje i time sakateći mogućnost srpske osvete. Time su ih zadužili u tolikoj mjeri da od tada Bugari, u svom jeziku prilikom zahvaljivanja koriste jednu riječ – merci.

Srbi su narod koji je u izgnanstvu, na grčkim ostrvima uspio da organizuje državu. Vojnici su dobijali svoje plate, Vlada je zasjedala, vojska se organizovala, kralj je vladao.

Srbi su narod koji je čitav tadašnji svijet gledao sa divljenjem i poštovanjem.

Francuski maršal Žozef Žofr je o tome rekao: „Povlačenje naših saveznika Srba, pod okolnostima pod kojima je izvršeno, prevazilazi po strahotama sve što je u istoriji kao najtragičnije zabeleženo“

Srbi su narod koji je za slobodu i otadžbinu žrtvovao 29% stanovništva (dvadeset i devet procenata). Ili jednostavnije – najviše od svih naroda učesnika Velikog rata. 60% muške populacije tog naroda je zbrisano sa lica Zemlje (šezdeset procenata). Oko 315 000 mladića uzrasta do 15 godina je stradalo. Srbi su narod kojem se zbog te demografske katastrofe godinama gotovo uopšte nisu rađala djeca. Bile su potrebne godine da se uspostavi ravnoteža između broja Srba i Srpkinja i da muška djeca dovoljno stasaju da mogu da posluže osnovnoj ljudskoj svrsi – produžetku vrste i nacije. Srbi su narod koji je opstao. I pobijedio.

U istoriji nije zabilježeno da je ikada ijedan drugi narod toliko procenata stanovništva izgubio zbog jednog sna.

Iz pijeteta i poštovanja prema umrlim srpskim junacima, grčki ribari narednih 50 godina nisu izlovljavali ribu u području oko ostrva Vido, području takozvane Plave grobnice.

Eto, to su Srbi.

To je Srce.

Ali, gdje je to Srce danas!?




Uspon na Kajmakčalan – Put do Srca

Koliko je pobeda na Kajamakčalanu značajna za dalji tok Prvog svetskog rata najbolje svedoči telegram koji je kasnije nemački car Viljem drugi uputio Bugarskoj vrhovnoj komandi, a u kojem je stajalo:Dozvolili ste da 62.000 srpskih vojnika odluči ishod rata. Sramota!

U kombi smo se vratili nijemi. Jeza zbog neočekivanog ponosa i osjećaja nedostojnosti pripadanju jednom takvom narodu pomješana sa tugom zbog ogromnog stradanja su me pratili tokom čitavog puta na Kajmakčalan, planinu na kojoj se sve odigralo, takozvanoj Kapiji slobode. Osvajanjem planine Kajmakčalan, na čijem je vrhu bila granica Kraljevine Jugoslavije, srpska vojska je prvi put nakon 10 mjeseci kročila u otadžbinu.

Zbog par nepromišljenih poteza i lutanja od 130km po Grčkoj, na dom smo stigli oko 4 izjutra. Zorom je trebalo krenuti na uspon na Kajmakčalan. U domu je neko gledao MTV spotove na velikom ekranu dok smo mi po magli i hladnoći razvlačili šatore i pripremali se za počinak. Planinsku tišinu remetio je samo naš smijeh i klepetanje nosača šatorskog platna, kao i zvuk zvona okačenih o kravlje vratove koje su pasle u neposrednoj blizini. Iako ih nismo mogli vidjeti zbog magle i noći, savršeno smo ih čuli. Uz taj zvuk smo i zaspali i probudili se u zoru.

Nakon doručka, započeli smo uspon na Kajmakčalan. Sitna kiša, duboka trava i gusta magla prekrili su cijeli Kajmakčalan. Krenuli smo ka vrhu. Stopama kojim su hodali ti isti ludi Srbi koji su se prije jednog vijeka oglušili o naređenje da ne kreću u napad. Iako je ovaj uspon (2521 mnv) znatno lakši i kraći i od Musale i Olimpa, neprestano sam mislio o tome kako su ti ljudi trčali ovim brdima, sa puškama i bajonetama, pod punom ratnom opremom, pod prijetnjom oružjem i smrću, dok su ih gore čekali i odozgo kao glinene golubove gađali dobro utvrđeni Bugari, raspoređeni u tri reda rovova. Trkom u smrt.

Iako sam mislio da je u pitanju svojevrsna metafora, vodič na groblju nam je potvrdio priču o tome kako je artiljerijska priprema za proboj solunskog fronta bila toliko snažna da je Kajmakčalan skraćen za 4 metra. Čitav vrh jedne planine, granatiranjem je skraćen za četiri metra.

Nakon nekog vremena, iz trave su počele da izranjaju brojne čahure i ostaci granata. Počeli smo da ih skupljamo. Polutrula zrna i čahure. Na nekim od njih je utisnuta godina proizvodnje – 1915. Nevjerovatno. Mnogo ljudi krenulo je na uspon na Kajmakčalan u posljednjih stotinu godina. Stotinu godina je prošlo od bitke. Hiljade i hiljade ljudi su prošli ovim putevima i uvjeren sam da su svi ponijeli dio Kajmakčalana sa sobom. Ipak, i danas su planinom rasute hiljade čahura i krhotina granata. Na nekim mjestima se nalaze i ostaci nekakvih iskopina u kamenitoj zemlji i naslaga kamenja koje smo mi slobodno protumačili kao ostatke rovova.

…Prolazeći pored oborene gvozdene piramide, koja je označavala najvišu kotu, ali i državnu granicu, srpski vojnici su se krstili i ljubili zemlju. “Vrata Srbije” bila su odškrinuta! Svesni značaja Kajmakčalana i okolnih visova, Bugarska vrhovna komanda izdala je naređenje da se ovi položaji brane do poslednjeg čoveka…

Nakon par sati, kroz gustu maglu počeo je da se nazire krov. Krov srpske crkve koja je podignuta na samom vrhu planine Kajmakčalan. Crkva proroka Ilije. Završili smo uspon na Kajmakčalan, možda najuzvišeniju srpsku tačku. Ograda napravljena od ostataka granata. Kapela puna rekvizita koje ostavljaju posjetioci. Sokovi, svijeće, hrana, tamjan… Oltar ljubavi i ponosa.

Možda najznačajniji trenutak u srpskoj istoriji se odigrao ovdje. Na ovom mjestu vođena je bitka značajnija i od kosovske. Bitka za opstanak nacije.

Na samom vrhu planine stoji mala crkva. A usred male crkve – veliko Srce. Pravo pravcato Srce. Ljudsko. Srce Kajmakčalana. Srce Arčibalda Rajsa. Tu ga je ostavio, u urni. Svoje lično, jedno jedino.

Овде у овој урни, на врху Кајмакчалана
Златно срце спава,
Пријатељ Срба из најтежих дана,
Јунак Правде, Истине и Права,
Швајцарца Рајса, ком` нек је слава.

Ohrid

U Ohrid smo stigli omamljeni utiscima sa Kajmakčalana. Vraćamo se polako kući. Pravimo pauzu za obilazak u Ohridu dok ja prolazim proz nostalgiju sjedeći na molu i prisjećajući se kako sam 15 mjeseci ranije autostopom prešao 2080km da bih sjeo na ovaj isti mol i čuo Ohrid.

IMG_29537029010465

Hirove svih učesnika ovog nestvarno fenomenalnog putovanja smo ispoštovali. Čak i moj hir da vidimo Tiranu. Iako je trajalo 5 minuta, bilo je dovoljno da si obećam da ću je ubrzo posjetiti i istražiti.

Sami ulazak u Albaniju je priča za sebe. Granični službenici na ulazu u tu zemlju vam neće poklanjati posebnu pažnju ukoliko ih na odgovarajući način ne počastite, pokažete im da su posebni, da marite za njih. Ostaviće vas da čekate. Vječno. Dovoljno je dati im mali znak pažnje. 5 eura. Sok, pivo, rakiju. To mi je pričao i onaj Albanac koji me vozio ka Svetom Naumu onomad u Makedoniji.

Prošli smo Albaniju noću, sa kratkom pauzom u Tirani i ušli u Crnu Goru, oko tri izjutra. Potpuno spontano, vođa puta je rekao vozaču da stane evo tu i da tu spavamo. Tu je plaža. Neki Petrovac. More. Nema smisla sklapati šator u ova doba, spavaćemo na plaži. Izjutra popiti kafu, provesti par sati na plaži i nastaviti put kući. Sjajna spontanost koju je gotovo nemoguće doživjeti na grupnim putovanjima.

Uzeli smo vreće za spavanje, prošetali do plaže i povaljali se po istoj. Zaspao sam čim sam spustio tijelo na udobni pijesak, a Baja je ostao budan i zagledan u more. Sam. Duboko u mislima vrteći neke svoje lične algoritme.

Nešto više od 24 časa kasnije sjedio sam u kancelariji vodeći jedan potpuno drukčiji život, ubjeđujući se da je sve bio san. Uspon na Kajmakčalan bio je gotov.

Hvala

Danas je postalo uobičajeno da biti Srbin predstavlja nešto što i ne treba baš isticati. Nešto što nije baš pohvalno i kul. Ponegdje ni bezbjedno čak. Isticanje srpske zastave se posmatra kao određen šovinizam.

Možda i ne treba da se ponosite činjenicom što ste Srbin. Nije to ništa posebno, neko vam je samo rekao to kad ste se rodili i nastavio da vam govori čitavog života. Vi ste to samo prihvatili bez razmišljanja i mogućnosti izbora. Nije ništa posebno biti ni Hrvat, Rus, Gruzin ili Bugarin (Mađari su već nešto drugo). U svakom slučaju, vi niste ni krivi ni zaslužni za to. Stoga, ne treba da se naročito ponosite samo zbog te činjenice.

Ali… sigurno ne treba toga ni da se stidite. Uspon na Kajmakčalan tome me naučio.

Ko zna šta bi bilo od nas danas da nije bilo tih ludih i hrabrih ljudi. Ko zna kojim jezikom bi danas govorili i pisali i kako bi se zvali. Danas imamo 4 metra nižu planinu da popnemo. Danas možemo biti ponosni.

Hvala precima. Ako ništa drugo, skratili su nam planine, ispeglali nam sve uspone, osvojili Kajmakčalan, sve prepreke olakšali. Od očeva, generacijama unazad to su radili. Postojali su samo da naše planine i uspone skraćuju. To ne smijemo zaboraviti nikad.

Slava im!

Hvala im!

Ili, što bi braća Bugari rekli – merci! 😉

 

 

 




[fblike]

Comments 1

Leave a Reply