kairo tahrir

Egipat IX – Tahrir

Spread the love

Nakon sedam sati vožnje najzad se iskrcavam u samom srcu Kaira, na Tahrir trgu, u pola 5 izjutra. Prošlo je gotovo mjesec dana otkako sam se po prvi put iskrcao na istom ovom trgu. Posljednjih dvadesetak dana proveo sam na Sinaju i danas se, najzad, vraćam Kairu.

Toliko toga se izdešavalo na Sinaju, da mi se čini kako sam napustio Kairo prije mnogo više od mjesec dana. Budući da sam obišao sve što sam želio, radujem se povratku i jednom mirnom boravku u ovom gradu, osluškivanju njegovog i mog ličnog ritma i konačnom povratku kući. Kao i obično, nemam nikakav plan, osim da se dovučem do 200 metara udaljenog Dahab hostela i tu provedem nekoliko narednih dana. Ni sam ne znam koliko, a nije ni važno. Mogu šta god želim – Dahab hostel je dom.

Tahrir je gotovo pust u ovo doba, što je neobično, jer Tahrir gotovo nikada nije pust. Tahrir je glavni gradski trg, smješten u samom srcu jezgra ovog urbanog čudovišta. U Egiptu je sve poprilično haotično i neorganizovano, pa tako i Tahrir, samo ishodište ovog gigantskog grada i zemlje. Radi se o širokom prostoru na kojem se nalazi petlja puteva koji se uzdižu iznad površine zemlje sve do mosta iznad Nila, koji povezuje Downtown sa ostrvom Gezirom, odnosno Zamalekom. Pored petlje, prostor obuhvata Egipatski muzej u Kairu, nekoliko širokih bulevara i veliki kružni tok, čiji jedan krak izlazi na drugi most, udaljen tek 100 – tinjak metara od prvog. Nije mi jasno šta je tu zapravo trg i dokle sežu njegove granice, ali mi je jasan koncept – tu sve počinje, tu se svi putevi ukrštaju, tu počinju i završavaju revolucije. Ako osvojiš Tahrir i preuzmeš kontrolu nad njim, čitav Kairo, ali i sama država vrlo lako padaju.



Ne znam da li je moguće da sam pretjerao kada sam pisao o ovom gradu ili sam se do sada jednostavno navikao na njegovu prljavštinu i haos, ali jutros mi se čini da nije toliko strašan i prljav. Možda mi je jednostavno nedostajao. Zapravo jeste, jedva sam čekao da mu se vratim. Divlji je, prljav, haotičan i užasan, ali i dalje neodoljiv.

Nakon nekoliko minuta hoda potpuno pustim ulicama najzad dolazim do starog mjesta – Dahab hostela. Već na samom ulazu u zgradu, pored lifta zapažam poznato lice – izvaljen na stolici, stari bauab spava u zategnutoj košulji, čiji se jedan rub iskrao iz pantalona i propustio jastučić sala da slobodno treperi na toplom kairskom novembarskom vazduhu.

Lift se polako spušta. Otvaraju se vrata i vazduh odjednom počinje da zaudara. Još jedno poznato lice – čovjek koji svakoga jutra dolazi iz Grada smeća da pokupi otpad iz čitave zgrade, pa i iz Dahab hostela, upravo spušta prepune vreće raznoraznog otpada. U hostelu sam ga viđao nekoliko puta tokom dana, ali nikada u zoru, kada zapravo iznosi smeće. Ispred zgrade ga možda čeka kamionet kojim će sav otpad da preveze do kuće, mada je daleko veća vjerovatnoća da će ipak sopstvenom snagom sve to da odvuče u svoj koptski kvart, biciklom ili triciklom sa prikloicom.

U više navrata poželio sam da predložim Osami da započnemo praksu kategorisanja otpada u hostelu. Nama to ne bi iziskivalo mnogo napora, moglo bi poslužiti kao dobar primjer drugim stanarima, a ljudima iz Grada smeća bi to umnogome pomoglo u njihovom ionako teškom poslu i životu. Na taj način bi barem simbolično podržali veliku stvar koju ovi ljudi čine za čitav Kairo, pa i planetu, iako toga vjerovatno nisu ni svjesni. Ovi ljudi recikliraju sav otpad milionskog Kaira.

Srećom, brzo sam odustao od svojih hipsterskih, new age hirova. Dovoljno dobro poznajem Bliski istok. Iskustvo mi govori da se u afričke i bliskoistočne tokove i načine ne treba miješati. Nikada, ni pod kojim uslovima. To je nešto čega se bijeli čovjek nikada nije pridržavao, a duboko vjerujem da bi svijet bio daleko ljepše i pravednije mjesto bez njegovog uplitanja u sve. Nema potrebe da ih ja spašavam. Od mene je sasvim dovoljno jedno ljubazno selam alejkum.

Alejkum selam, nezainteresovano odgovara stari Kopt neugodnog mirisa.

Penjem se na šesti sprat i izlazim na krov, nešto prije samog izlaska sunca. Sa recepcije dopire tih zvuk nekog teškog regea. Osjeti se miris hašiša. Sigurno Hasan radi danas, zaljučujem.



Kao da je čuo moje misli, nakon nekoliko trenutaka pojavljuje se upravo on, lagan kao perce. Hey, my broher – pozdravlja me, ne pretjerano iznenađen mojom pojavom. Ništa čudno – Hasan je napušen 24 časa dnevno i ništa ne može da ga izbaci iz njegovog čila. Pitam ga mogu li da dobijem svoju staru sobu, sobu 16. Naravno – odgovara – ti si nam jedan od najboljih gostiju. Evo ti ključ, idi spavaj, neću ti naplatiti ovaj dan, my brother.

Znao sam da sam došao na pravo mjesto. Dahab je ljubav, dahab je kuća.

Ipak, život je prekratak za spavanje. Odmah izlijećem na dobro poznatu platformu iznad samih soba, palim cigaretu, puštam Trkuljino nebo i sa najbolje pozornice posmatram izlazak sunca i probijanje njegovih zraka kroz smog gigantskog Kaira.

Dahab hostel

Posljednjih 15 dana u Egiptu, mojih najboljih 15 dana u ovoj zemlji provodim upravo tu, na krovu stare engleske zgrade u samom srcu Kaira, na samo nekoliko minuta hoda od Tahrir trga – u Dahab hostelu.

Svaki dan započinje isto. Šljapkajući papučama, u šorcu i nekoj ispranoj majičetini, pješke se spuštam sa sedmog sprata na ulicu. Kupujem cigarete i nekoliko kesica instant kafe. Svakog jutra spori i lijeni trgovac u prodavnici mi, iz čiste potrebe za small talk – om, sere kako je Jugoslavija veri bed. – Ma jedi govna druže, mislim se, živite doslovno u smeću, nemate osnovne uslove za život dostojan čovjeka.

Prećutim, naravno. Eventualno se kiselo nasmijem ili mu kažem yala, yala. U fazonu, daj te cigare jarane i ne prdi puno.

Najčešće prošetam i do Bab Al Louq pijace na kojoj se lokalci snabdijevaju voćem, povrćem i mesom. Jeftino je, ali i pakleno prljavo. Po obješenim telećim polutkama roje se milioni muha, a tlo je prekriveno blatom koje ovdje nastaje isključivo miješanjem prašine, pijeska i životinjske sukrvice. Smrad je nepodnošljiv, al’ to je Kairo. Što bi rekao Ilija Barišić, fratar koji već 50 godina živi u Kongu: najteže je prvih 15 godina, poslije se navikneš. Sigurno će mi sve to ojačati imunitet, zaključujemo Frank i ja.



Navikneš se, da. Na muške i ženske vagone u metrou (zbog seksualnog uznemiravanja žena) ili na to što kada kupite pečeni kukuruz nasred prašnjave ulice i nakon što ga pojedete morate da nosite onaj oglodani klip u ruci sat vremena. U centru Kaira ne postoje kante za smeće, ovdje se ne smatra da je kanta za smeće nešto bitno i neophodno. Povremeno se neko, iz čiste ljubaznosti prema strancu, ponudi da uzme oglodani klip i baci ga za mene. Ja mu ga predam i ljubazno se zahvalim, a on ga jednostavno baci pored sebe na cestu.

Jarane, to sam mog'o i ja uraditi.

Srećom, na pijaci već imam svog trgovca, tipa kog mi je Osama preporučio. Kod njega je uvijek relativno čisto i pristojno.

Trgovci me pitaju odakle sam i koliko sam već dugo u Egiptu. Mjesec dana – odgovaram. Ma ti si već naš, ti si već Egipćanin – odgovaraju sa osmijehom. I u pravu su, nekako se osjećam dijelom ovog grada, zrnom pijeska koji čini ovu pustinjsku metropolu. Slično sam se osjećao i Jerusalimu nakon nekog vremena.

Na pijaci najčešće kupim pileću jetru, nešto voća i povrća, a potom se vraćam u hostel i kuham, prije svega zbog toga što ne želim više da se oslanjam isključivo na hranu koju oni pripremaju u restoranima sumnjivog izgleda ili na ulici. Jela koja spremam su uglavnom vrlo jednostavna, mada se u toj zajedničkoj kuhinji uvijek krčka nešto zanimljivo. Recimo, tip iz Tajvana sprema nekakvo meso koje se kuha 7, 8 sati u posebnim tajvanskim posudama u koje potom stavlja kuhana jaja, ali i koka – kolu. Ne zapitkujem mnogo, samo posmatram. Ljude i načine sa dalekog istoka evropski mozak ne može razumjeti.

Frank i ja smo izračunali da nam za sasvim pristojan život u Kairu treba ne više od 15 evra dnevno. Osam evra plaćamo svoje sobe u hostelu (ako ostajete duže dobijate i popust). Sedam evra više je nego dovoljno da se kvalitetno hranite, kupujete cigarete i pivo svakoga dana u Drinkies – u ispred zgrade. Cuganje u pabovima po Zamaleku je već druga priča. Skupi su, čak i za evropske standarde.

Sve u svemu, moj dan u Kairu košta manje nego u Beogradu. Ali svakako vrijedi više.

Nakon pijace vraćam se na krov zgrade i ispijam prvu jutarnju kafu. Najčešće usput posmatram uvijek zanimljiv proces buđenja života na krovovima Kaira. Beskućnici i druga sirotinja izlaze iz svojih drvenih ili kartonskih straćara smještenih svuda po okolnim krovovima. Ovdje se najniži slojevi društva geografski često nalaze iznad drugih. Ili ispod njih, ali doslovno. Pod mostovima, nerijetko poplavljenim podrumima zgrada ali i u grobnicama, pod samom zemljom – u Gradu mrtvih. I to je Kairo, Kahira pobjednica, majka svih gradova.

Nakon kafe povlačim se od zaglušujuće buke u svoju sobu broj 16 i najveći dio dana provodim u poslu.

Većina onih dragih ljudi koje sam upoznao po prvom dolasku u Kairo i dalje su tu. Jedino matori Džim često nestane bez traga na nekoliko dana. Viđa se sa kurvama, priča se po hostelu. Tu je Frank, likovi iz Tajvana, Sirijac koji svakog jutra izvodi kung – fu kate na krovu i moja stanodavka iz Dahaba, Loreta. Tu je Osama, menadžer hostela, ali i Omar, mladić sa recepcije. On je tu još samo nekoliko dana i potom se seli na nekoliko godina u Njemačku. To je isti onaj tip koji mi je pričao o hifadu i koji mi je predložio da pođem u Dahab. Naravno, najšarmantniji stanovnici hostela, tridesetak čupavih mačketina i dalje su tu. Prije svega, Garfild, za kog sam od Osame saznao da upravo on krasi logo hostela. Noću podivljaju i počnu da mi grebu vrata sa vanjske strane, a jutrom redovno zateknem nekoliko prevrnutih saksija sa kaktusima.



Tu su i neki novi ljudi. U sobu pored moje nedavno su se smjestila dva sjajna tipa – Mazloum i Adib, mladići iz Libana, studenti završne godine medicinskog fakulteta, hipici i muzičari. Mazloum, zaljubljenik u rokenrol, halucinogene droge, prirodu i vječiti borac protiv sistema svira nekoliko instrumenata i ima nekoliko bendova u kojima je jedini član. Vrijeme uglavnom provodimo razgovarajući o muzici, Libanu, Bosni, kenjajući protiv sistema, otkrivajući nove bendove ili cugajući libanski arak. Mazloum nam pušta muziku koju je sam pravio, svirajući sve instrumente, ja smaram o Shizomantri, Revoltu i srpskoj duhovnoj muzici, dok Frank obogaćuje naše znanje sjajnim lokalnim alternativnim bendovima iz Kaira. Već prvog dana po mom dolasku navukli smo se na sjajan lokalni bend Dwarfs of East Agouza, ali i libanski Praed. Mazloum je već nakon nekoliko taktova, ponesem ritmom, zgrabio saksofon iz svoje sobe, popeo se na platformu iznad soba i zasvirao, prateći ritam muzike sa Frankovog telefona. Padala je kiša. Bio je to zaista poseban prizor. Sviranje saksofona na krovu zgrade velikog grada dok pada kiša jedini je pravi način sviranja saksofona.

A kiša u Kairu je rijetkost. Zato valjda i ne čudi to što se čitav grad raspadne po šavovima nakon samo nekoliko kapljica. Ne čudi ni to što mi mlaz vode lije niz unutrašnji zid sobe, direktno preko prekidača i električnih instalacija. Doslovno ogoljene žice plivaju u vodi. Ipak, momci iz hostela su dobro uhodani. Za samo nekoliko minuta prebacuju me u sobu 23, bivšu Viktorijinu sobu.

Dobra stvar sa kišom u Kairu je to što se na kratko slegne prašina i smog i neko vrijeme može gotovo normalno da se obavlja funkcija disanja.

Sa dvojicom Libanaca se najviše i družim. Adib mi ponekad skuha kafu dok radim, a ja nas noću snabdijevam pivom. Mazloum nam pokazuje brojne ožiljke koje je zadobio protestujući po ulicama Bejruta, mlaveći se sa policijom, boreći se za neku kosmičku pravdu. Pokazuje nam video snimke njegovog premlaćivanja koji su postali viralni u Libanu, ali su zbog njegovog neobičnog izgleda naslovljeni uglavnom kao “policija u Bejrutu batina djevojku”. Noći uglavnom provodimo tu na krovu, džemujući, cugajući i pušeći hašiš. Ponekad nam se pridruži i gazda hostela i tada nastaje pravi mali koncert. Nas dvojica držimo ritam na gitari, Adib eksperimentiše na flauti koju je kupio na Khan el Khalili bazaru, a Mazloum sasvim solidno improvizuje na saksofonu i vodi glavnu riječ. Nerijetko se po završetku džem sesije začuje aplauz sa našeg, ali i sa okolnih krovova.

Čak sam i sam uspio da savladam neke osnovne trikove na saksofonu. Iznenađujuće je jednostavno.

Nakon nekoliko dana, sasvim iznenada pojavljuje se i Viktorija, moja cimerka iz Dahaba. Prije nekoliko nedjelja se oprostila od mene i Artura, mislio sam da je više neću vidjeti. Ipak, iz Asuana se vratila upravo ovdje. Njen povratak dodatno je uljepšao boravak u Kairu.



Dosta ljudi cirkuliše na krovu ove zgrade, ali zapravo se većina zadržava duže vrijeme i ljudi se uglavnom vraćaju. Nikome od nas ovo nije prvi dolazak u Dahab hostel. Povremeno se pojave i neki novi ljudi. Nedavno se, gotovo niotkuda, pojavio i izvjesni Tomas, tip indijskog porijekla iz Holandije. Istog momenta je kliknuo sa svima u hostelu. Zanimljiv, odlično informisan i inteligentan tip. Pobjegao malo da iskulira od kovida, kaže. Kao i svi mi manje – više. Budući da je tvrdio kako je Indija ipak prljavija od Kaira, odlučio sam da njega i Viktoriju odvedem u Grad smeća i Grad mrtvih. Tu su mu se stavovi, naravno, poljuljali. Grad smeća u Kairu najprljavije je mjesto na planeti Zemlji, siguran sam u to.

Kroz Grad mrtvih smo prošli kao neka razdragana i simpatična ekipa bijelaca, Evropljana. Mislim, Tomas nije bijelac, više izgleda kao Egipćanin, ali svejedno. Ljudi su nas pozivali u svoje domove (grobnice i mauzoleje), smješkali nam se i pokušavali da komuniciraju sa nama. Tek tada sam odlučio da im kažem kakav glas bije ovo mjesto. Pomenuo sam im novinski članak koji tvrdi da su stanovnici Grada mrtvih svojevremeno pojeli grupu njemačkih turista i da je mjesto izuzetno opasno. Smiješno, da. Odveo sam ih na kafu u istu onu grobnicu u kojoj sam i sam boravio nekih mjesec dana ranije. Jedva smo se sporazumjeli sa tipom koji tu radi. Ja sam pokušao da mu prevedem Viktorijinu hipstersku narudžbu (običnu kafu) na arapski, koristeći Google prevodilac. Ubrzo smo skapirali da ovi ljudi ne umiju da čitaju niti pišu. Ipak, lako smo se snašli. Potom sam ih odveo do manastira u Gradu smeća i pokazao im isti onaj fenomenalni mural.

U povratku hodamo kilometar najužasnijeg puta u univerzumu. Svuda oko nas otpad, smrad životinjskih leševa, fekalije, ali i mesnice i restorani usred tog pakla, dok daleko iznad nas, na krovovima zgrada hodaju svinje, koze i ovce.

Kasnije uberom odlazimo u kvart Maadi, pijemo pivo i razmjenjujemo utiske o današnjoj šetnji. Vraćamo se u centar i zovemo Mazlouma da nam se pridruži. On nas vodi u neki klub u kojem ostajemo do duboko u noć.

Najčešće svi zajedno zablejimo, kao grupa od nekih desetak ljudi. Ponekad odemo na večeru u jemenski restoran negdje u Gizi, ponekad u Cairo jazz club, a najčešće završimo u Rooftop – u, kafiću na krovu zgrade u Zamaleku. Odatle se pruža fantastičan pogled na Nil i visoke solitere i fensi hotele nanizane uz samu obalu. Nerijetko jednostavno ostanemo u hostelu, kuhamo, sviramo, vodimo višečasovne diskusije o svemu i svačemu ili jednostavno gledamo grad odozgo. Svi se slažemo oko toga da povratak u Evropu u ovom ludom vremenu zaista nema nikakvog smisla.

U Srbiji dnevno oboli oko 8000 ljudi od novog virusa. Umrli su Amfilohije, Patrijarh i Maradona. Umro je i Džej. Napio sam se tog dana, skidajući njegove stvari na gitari. Čini mi se da mi je zbog njega najviše žao.

U Evropi je hladno, tmurno i deprimirajuće. Bijeg iz Evrope bila je najbolja stvar koju sam mogao uraditi za svoje mentalno zdravlje. Ovdje je sve drukčije. Toplo je i niko se ne obazire na koronu. Ograničenja gotovo i da ne postoje. Danju blejim u šorcu i papučama, naveče navučem duks. Ništa ne obilazim, živim jedan lagan život lokalca. Radim tu na krovu, okružen mačketinama, šumom kaktusa i kul ljudima. Niko od njih me ne smara, a i ja nastojim da nikoga ne smaram i ne opterećujem. Često smo zajedno, ali svako ima svoje vrijeme i prostor. Niko i ništa mi nije naporno, osim miliona mušica koje su sveprisutne.



I naravno, Key. Nakon nekoliko dana i ona se opet pojavila. Po treći put. Krov je i ovaj put najednom postao sablasno prazan. Posebno nakon što je, zajedno sa matorim Belgijancem, počela da konstatuje šta sve ne valja sa egipatskim društvom i šta i kako bi ona poduzela da to promijeni. Recimo, smislili su jedan izuzetno pragmatičan, izuzetno evropski način da se riješe mačketina u hostelu – jednostavno ih prestati hraniti dok sve ne uginu i ne raziđu se.

Svima osim njima, naravno, jasno je da su upravo te mačketine jedan od glavnih razloga zašto je boravak na ovom mjestu poseban.

Saqqara

Nakon nekoliko dana običnog života u Kairu, ipak odlučujem da skoknem do Saqqare. Vikend je, ionako nemam ništa pametnije da radim. Već sam odustao od toga da apliciram za produžetak vize. Ionako sam već nekoliko dana ilegalno u zemlji i ne želim da gubim vrijeme stojeći u redu u Egiptu. Mogu samo da zamislim nefunkcionalnost egipatske javne uprave.

Biće šta treba da bude. Sigurno mi neće praviti nikakvu frku oko produženog boravka u zemlji. Frank tvrdi da ću u najgorem slučaju platiti nekih 100 evra kazne i to je to. Zvuči kao ok opcija. Praviću se lud, reći ću da nisam znao do kada mi je rok da izađem iz zemlje i da nisam mogao da protumačim natpis na pečatu u pasošu.

Matroom dolazim do Gize, skidam masku (zbog užasnog smrada i gužve masku nosim samo u metrou) i pozivam Uber. Vozim se nekih 20 kilometara kroz pojas Nila, na jug, ostavljajući piramide u Gizi iza sebe, a ubrzo i nekropole u Abusiru. Vozeći se tim putem, zapažam mnoštvo nekropola i piramida. U Egiptu ih navodno ima oko 140. One tri u Gizi su najpoznatije, jedna od te tri je i najveća i ljudi uglavnom dolaze da vide samo njih.



Vozač mi staje usred neugledne pijace u pustinjskom gradiću smještenom uz glavnu cestu. Mapa pokazuje da sam blizu piramide u Saqqari. Nakon nekih 100 metara hoda napuštam zeleni pojas NIla i stupam na tlo apsolutne pustinje. Hodam neko vrijeme u pravcu koji pokazuje mapa i odjednom shvatam da ustvari stojim nasred piramide. Odavno je porušena, zatrpana pustinjskim pijeskom i gotovo da je izgubila svoj prvobitni oblik. Sa te uzdignute platforme u središtu nekadašnje piramide u daljini zapažam piramide u Dahshuru na jugu, ali i one u Gizi, na sjeveru. Svuda okolo razbacano kamenje svih mogućih oblika i dimenzija, iako nagriženo zubom vremena, i dalje svjedoči o tome da je obrađivano ljudskom rukom i da je nekada činilo veličanstvenu građevinu.

Po ostacima piramide trčkaraju koze. Klinci se otimaju oko improvizovane lopte. Igraju fudbal, koristeći kamenje sa piramide kao stative. Nekoliko skromnih kuća u okolini takođe je djelomično izgrađeno od istog tog kamena. Život ovih ljudi već milenijumima se odvija uz ove neobične građevine i za njih one ne predstavljaju ništa više nego vidikovac i skladište fino obrađenog kamena. Čad je i Kairska citadela dobrim dijelom izgrađena od kamena sa piramida (Velika, tzv. Keopsova piramida nekada je imala savršeno gladak omotač. Od njega je ostao samo vrh, vidljiv na fotografijama ove piramide. Ostatak je ugrađen u gradsku citadelu).

Ubrzo shvatam da stojim na Djedkare Isesi piramidi, samo jednoj od piramida na ovom ogromnom nalazištu. U daljini prepoznajem stepenastu, Džozerovu piramidu i započinjem dug i naaporan put do nje. Noge mi tonu duboko u pijesak, članci se izvrću dok se probijam preko dina Sahare. Usput prolazim pored ostataka nekoliko piramida. Svaku od ovih ruina čuva Beduin, zaklonjen od sunca hrpom kamenja koje čini improvizovanu kućicu, kome društvo nerijetko prave bijesni psi. Kada me ugledaju iz daljine, kako potpuno sam hodam po ovom ogromnom i pustom nalazištu, agresivnim lavežom alarmiraju svog Beduina, koji mi potom prilazi, zapitkuje, pokušava da mi objasni kako sam ušao na pogrešnoj strani i traži da mu ostavim bakšiš. Da, ušao sam u ovaj ogromni kompleks sa pogrešne strane. Glavni ulaz se nalazi kod Džozerove piramide. Kompleks je dobrim dijelom ograđen, ali u samom naselju, na mjestu u kojem sam ja ušao u kompleks, očito nije. Valjda im nije palo na pamet da bi ikada turista došao sa te strane, bez vodiča.

Ali eto, dešava se, Na mene nisu računali.

Ja sam samo pratio Google mapu, nemam pojma o čemu se radi – odgovaram i mirno nastavljam svoj hod po vrelom paklenom suncu Sahare. Nikoga na vidiku, niti jedne jedine osobe. Iza mene, sa strane sa koje sam došao, u daljini se vidi savršeno ravna zelena linija. Linija koja označava početak zelenog pojasa Nila. Izgleda nevjerovatno odavde. Ispred te linije nema niti jedne jedine travke. Sa druge njene strane buja vegetacija.

Umor, vrućina i žeđ me iscrpljuju, ali piramida i dalje stoji na istoj udaljenosti od mene. Najzad, nakon više od sat vremena neprekidnog hoda stižem do platoa na kom već milenijumima stoji ova veličanstvena piramida.

Provodim tu neko vrijeme, shvatajući da sam sasvim slučajno besplatno ušao na ovo nalazište, kroz obično naselje, udaljeno nekoliko kilometara odavde. Nakon nekih sat vremena, vraćam se u sigurnost zelenog pojasa Nila.



Odgovori