Mesija

Put do srca Sunca VIII – Mesija

Spread the love




Spasilac

Subota. Šabat. Lijep dan, moj posljednji dan u Jerusalimu. Sve što sam želio vidio sam. Ostalo je samo još da prošetam, oprostim se i da zaključim priču. Danas treba da se prebacim na aerodrom u Tel Aviv i da krenem kući. S obzirom da je Šabat, nisam baš siguran kako ću tu zamisao realizovati. Javni prevoz ne postoji. Ništa ne radi, sve je pusto, gotovo nikoga nema na ulicama. Kafići, prodavnice, dragstori, prevoz – ništa. Čak ni u starom gradu. Tako je sve do zalaska sunca.

Grad u pustinji, pustinja u gradu – pijaca

Lutao sam po potpuno pustom Jerusalimu, posljednji put, sjedio na zidinama, slušao muziku, gledao Maslinovu goru, prešao Ramparts walk. Razmišljao o prolaznosti. Milioni ljudi dolaze i odlaze odavde, invertovani, modifikovani. Stotine ultra-modernih tramvaja dnevno prođe uz same zidine. Gomile ljudi. Ubrzo će i leteći tanjiri i ćilimovi. A on će ostati. Smijati se smiješnim ljudima koji pokušavaju da ga razumiju, grade i ruše krovove, nameću svoje i osporavaju tuđe. Ostaće isti. Nasmijan, osunčan, star i lijep, snažan. Za kraj sam samo mogao prići zidinama i zagrliti ih, zagrliti Jerusalim. Malobrojni prolaznici su me čudno posmatrali.

Nastavio sam lutati, slušajući muziku, kada mi je u glavnoj ulici prišao stariji gospodin. Jevrejin, obučen u tradicionalnu nošnju, sa sijedim pletenicama pored uha, govoreći savršen engleski jezik. Odložio sam slušalice želeći da ga čujem. Ljubazno me upitao da li sam Jevrej i šta sam. Na moj gotovo lažni odgovor da sam hrišćanin, on je spomenuo klimu (aircondition). Prvo sam pomislio da je izgubio pamet. Upitah ga šta želi od mene, a on mi reče da me moli da dođem kod njega kući i ugasim mu klimu.

Kako uobičajen zahtjev. Priđe ti random stranac na ulici i zamoli da odeš kod njega kući i ugasiš mu klimu. Usred Jerusalima. Sasvim normalna stvar, svakodnevna. No, s obzirom da sam shvatio o čemu se radi, odlučih da pođem sa čovjekom. Daću mu šansu.




Hodamo ka njegovom stanu. Hodamo dobrih 15 minuta. Uopšte nije blizu. Priča mi. Govori kako se on i supruga već par sati smrzavaju jer im je klima ostala upaljena još juče. On već par sati hoda po gradu i traži nekoga da im u kući ugasi klimu, ali uzalud. On je Jevrej, on ne može. Šabat je. Jevreji ne koriste elektronske uređaje, ne smiju da voze, a ni da putuju. Čak ne smiju ni da koriste prekidače u stanovima. Gotovo nikoga nema na ulicama, a i oni ljudi koje je zatekao, Jevreji su, koji se, većinom, vraćaju iz Sinagoge. Oni mu ne mogu pomoći. Potreban mu je neko ko nije Jevrej. Neko ko je lažni hrišćanin. Neko poput mene. Savršen sam za tu misiju.

Ušli smo u zgradu, bogato i lijepo uređen stan u kojem je čekala supruga. Promrzla starija jerusalimska dama. Suprug joj govori da je našao momka iz Bosne koji im može pomoći. Gospođa sva oduševljena, nudi me pivom, kafom (koju bih sam morao napraviti). Iz nekog glupog razloga sam odbio i zahvalio se. Gospodin je otišao po čokoladu i poklonio mi je, a zatim me odveo do mjesta na zidu na kojem se nalaze prekidači.
Oboje su me posmatrali, u iščekivanju. Stao sam ispred, zauzeo odlučan stav i ispružio ruku. Nisam siguran da li su njih dvoje disali u tom trenutku. Ja sam gotovo prestao. Izgledalo je kao vječnost. Trajalo je kao vječnost. Moj prst se približavao lijepo dizajniranom prekidaču na zidu, dodirnuo ga i njeznim pritiskom izazvao onaj prijatni zvuk promjene stanja prekidača. Električno kolo se prekinulo, zvuk klime je utihnuo kao i ona sama. Bili su spašeni.

Mesija

Šalim se. Samo sam pritisnuo prekidač.

Ljubazna gospođa je počela da mi se izvinjava što sam morao toliko hodati do njih i što su me uznemiravali, ali da im to zaista mnogo znači i da su mi mnogo zahvalni jer sam im pokazao poštovanje i razumjevanje njihove problematike i običaja. Bilo mi je drago što sam im pomogao. Čak sam im rekao da, ako imaju još nešto po kući da im popalim ili pogasim, rado ću to da uradim dok sam još tu. Takođe sam im rekao da ako neko od komšija ima sličan problem, rado ću pomoći. Jedan lažni hrišćanin bi mogao u Jerusalimu da živi od gašenja i paljenja uređaja po jevrejskim kućama za vrijeme Šabata.

Otišao sam da se pozdravim sa Noom i Galom. Ti ljudi su postali moji prijatelji u ovih par dana. Nosio sam Galovu odjeću i spavao u njihovom domu, hranio se tu, čak i kada oni nisu bili tu. Donio sam im čaj iz Palestine. Vjerovali su mi. Postavljali smo jedni drugima bezbroj pitanja i uživali u sjajnim diskusijama koje smo vodili. Jedna od stvari koje mi najviše nedostaju su razgovori sa njima. I Sarinim cimerima.

Morao sam još jednom da ih vidim. Morao sam sa njima da obavim tri stvari. Želio sam da napravimo zajedničku fotku, da ih pitam iz kojeg su plemena i da razgovaramo o tome ko je i šta je Mesija. Gal je poželio da izađemo na terasu i zapalimo, iako ne puši inače. Sa terase se pruža pogled na Jerusalim. Nebo je bilo gotovo potpuno crveno, dok je Sunce glatko klizilo po njemu na počinak. Stojimo na terasi, pored solarnih panela i bojlera, gledamo zalazak, pušimo i tiho razgovaramo.

Noa je donijela kafu i pridružila nam se, uz konstataciju kako nije sigurna, ali misli da pripada Rubenovom plemenu.

Gal toliko toga razumije. On zna da je Mesija koncept. Da ne mora nužno biti čovjek (ionako bi ga ludi ljudi razapeli ili poslali u ludnicu – čak je i Bog odustao od ideje otjelovljenja Mesije u čovjeku). Mesija je tačka kojoj težimo. Svi mi. Ne samo Jevreji. Mesija je nivo svijesti koji trebamo dostići. Razumijevanje. Čitav jedan novi sistem vrijednosti. Svijest o odnosu prema prirodi, prema drugom čovjeku, drugoj kulturi, vjeri, tradiciji i religiji. Podići svoju ličnu svijest, podići Treći Hram.

Treći Hram je nešto što gradimo svakodnevno. Ukoliko tako odlučimo. Ali u svakom slučaju bi trebali. Svako bi trebao barem po jedan kamen da ugradi. Pa, to je naš Hram. Moj, Dautov, Yovavov, Sarin, Edoardov, Hram onog mudžahedina iz Vitlejema. Ima mjesta za sve. Mesija nije samo jevrejski koncept. Jerusalim nije jevrejski grad. Jerusalim je majka. Presječena na pola. Sunce. Srce Sunca. Slomljeno, doduše. Odgovori na sva pitanja su u Jerusalimu. Lično sam se uvjerio.

Waiting for Messiah

Noa smatra da ne trebamo pasivno čekati Mesiju i očekivati čovjeka koji će samo doći i sprati naše grijehe svojom žrtvom, dok mi samo posmatramo nesvjesni i potpuno slijepi. Vodimo razgovor pod crvenim jerusalimskim nebom. Gotovo je romantično. Grlim ih, zahvaljujem im se i odlazim. Govore mi hvala. Govore mi da nikad nisu imali gosta sa toliko mnogo sjajnih i zanimljivih pitanja. Govore mi da sam ih tjerao na razmišljanje konstantno. To je najljepši kompliment koji može čovjek dobiti valjda. Toda. Šukran. Falemanderit.

Dio Mesije je u svima nama. Hazarski Adam. Satkan od snova svih ljudi. Mesija je mozaik svih ljudi planete. Svih kultura, rasa, nacija i religija. Iako toga nismo svjesni. Sve dok ne postanemo, Mesija neće zaživjeti. Život će mu udahnuti samo viša kolektivna svijest. Doći će kada zaslužimo. Svi činimo isto, gradimo Hram. Samo zajedno možemo dočekati Mesiju, stvoriti ga, sklopiti ga od svojih dijelova slagalice, svojih snova. Mesiju i Treći Hram.

Meni se čini da je svijest na nižem i nižem nivou iz dana u dan. Ljudi teže dezintegraciji, insistiraju na razlikama, svako želi svoj komadić slagalice samo za sebe.




Konstantno insistiranje na razlikama, konstantno osporavanje onih drugih ne vodi nikuda. Nema tu pobjede. Koliko god primamljivo i zabavno zvučalo, ne možemo jedni druge istrijebiti. Pokušali smo sa Jermenima, Jevrejima, Srbima sa Kosova. Pokušali smo par puta u istoriji. Ne ide. Jermeni će vječno gledati u Ararat. Srbi nikada neće otići s Kosova i jednostavno zaboraviti. Neće ni Albanci. S punim pravom. Isto je i ovdje. Slušam ideje o tome kako je Kosovo srpsko i kako će ubrzo opet biti srpsko. Nadam se, volio bih to zaista. Ali neko od glavonja bi trebao biti politički odgovoran prema svim tim ljudima i prestati se igrati njihovim emocijama.

Šta ćemo da uradimo sa 90% stanovništva pokrajine koje tvrdi da su Albanci i koji ne žele da odu, ni da budu dio srpskog svijeta!? Da ih istrijebimo, protjeramo!? Tragovi srpskog prisustva i kulture su jako blijedi. Kosovo više teritorijalno nije dio Republike Srbije. I to se neće ubrzo promijeniti, pa taman da sve zemlje povuku priznanje. Ne može niko ignorisati volju 90% ljudi koji trenutno tamo žive. Nema smisla vrtiti se u beskonačnoj petlji nasilja, protjerivanja i osvete. Važno je to shvatiti i prihvatiti. Svaki oblik dizanja frke i prašine oko toga je lažni patriotizam i samopromocija, na račun manjinskog srpskog naroda dolje. Shvatiti. I krenuti od nule na kojoj smo, malim i mudrim koracima težiti povratku, očuvanju tradicije, kulture i prije svega, naroda. Ostvariti pravi suživot. Pravi, a ne onaj iz crkvenog dvorišta u Ferizaju.

 

True story

Odlazim iz Jerusalima. Sunce je zašlo i javni prevoz se polako probudio, Jerusalim se probudio. Stigao sam istim u Tel Aviv. Antonim Jerusalima. Prostitutke, homoseksualci, sloboda misli, izražavanja, praktikovanja svega što vam padne na um. Nema religije. Razvrat ili sloboda!?

Na sve aerodrome koje poznajem, potrebno je doći 2 sata ranije. U Izraelu morate doći 6 sati ranije, ukoliko želite da budete sigurni da ćete stići da se ukrcate. Zbog iscrpljujućih kontrola. Ja sam došao 11 sati ranije. Svaki putnik na aerodromu ima samo svog pratioca iz službe bezbjednosti. Svaki vaš korak se motri i analizira na tom aerodromu.

Svakih par minuta vam neko priđe i porazgovara sa vama. Upozori vas da se ne udaljavate od torbe. Pita vas čudne stvari. Da objasnite porijeklo svog imena ili da mu kažete imena članova svoje porodice. Ukoliko nosite palestinsku maramu, stojite tu 11 sati i imate najgluplju priču na svijetu (iz Srbije sam, ali sam zapravo iz Bosne – zemlje na koju se u svijetu i ne gleda baš blagonaklono i koja je manje – više predstavljena kao muslimanska zemlja, nemam ho(s)telsku rezervaciju, bio sam kod nekih stranaca koje znam 3 dana), dok u torbi nosite i dalje What is Islam!? brošuru koju vam je dao nasumični mudžahedin iz Palestine, budite sigurni da će učestalost pretresa i postavljanja neobičnih pitanja naglo da skoči. Nemojte to raditi! Ili radite, zabavno je, iskreno. Pretresli su me šest puta. Morao sam da na najluđe načine dokazujem da nisam musliman.

Želim epski odlazak iz Obećane zemlje. U avionu sam zatvorio oči i pustio true story. Ibrahimovu true story. Jedna Mila mi je jednom otkrila, ispričala tu priču. Svoje sposobnosti da vidim muziku, kao što Naama čuje Zemlju sam se stidio i ignorisao je godinama. Muziku kao što je Ibrahimova, Šizomantrina, Trkuljina, ili muziku ansambla Consecration jednostavno vidim.

Uvijek sam volio tu stvar. Sad sam je vidio, sklopljenih očiju, otvorenog uma. Liban. Truba. Džez. Spaljeni Bejrut. Palestina. Bliski Istok. Najbliži Istok na svijetu. Svu tugu, bol i ljubav Bliskog Istoka jedan čovjek je ispričao jednom pričom. Jednom istinitom pričom. I jednom trubom. Priču sa svim elementima priče. Uvod, peripetija, zaključak. Truba koja plače. Plače za Bliskim Istokom, Bejrutom, Jerusalimom. Za ograđenim, okupiranim Palestincima. Nevinim jevrejskim žrtvama Intifade. Za onom trudnicom, njenim nerođenim djetetom, njenim petnaestogodišnjim ubicom i njegovim likvidatorom, osamnaestogodišnjim vojnikom. Luda djeca. Truba suznih očiju (2:55). Plače nad nama. Nad našom spremnosti i sposobnosti da oguglamo na sve. Da oguglamo na Zid. Da oguglamo na njih troje. Na jedan Goraždevac. Na milion i po Jermena. Da nam postane svakodnevnica. Da jednostavno naviknemo. Konstatujemo današnji inkrement, broj i okrenemo list. Inkrement. 3.

DSC_6005

Neće nama Mesija doći. Treba debelo da se potrudimo, da bi zaslužili. Da bi mu dušu udahnuli. To se neće desiti još jako dugo, sigurno.

Ovaj konflikt nema rješenja. Srećni kraj se ne nazire.

2:35!

Pismo Jerusalimu

Jedna od mojih najvećih želja u posljednjih 25 godina (da, star sam) je bila da vidim Jerusalim. Ostvario sam svoj san. Čekao sam godinama na pravi trenutak. Otišao sam kada sam bio spreman. I bilo je pravo vrijeme. Vrijeme treće Intifade. 

Moje najjače impresije su vezane za Palestinu, Holokaust, ljude i konflikte, Intifadu, Hebron. Većina ljudi koji posjete ovo mjesto postanu religiozni, spoznaju jednu od religija, postanu Sveti Petar ili još bolje – Mesija himself. Nekako osjećam da sam ja najviše profitirao od svih njih. Ja sam uspio ostati ja. Razumjeti. Sklopiti svoj lični mozaik. I uspio sam konačno raskrstiti sa religijom. Ja nisam hrišćanin, Mesija niti Sveti Petar. Nisam ni ateista. Ni Jevrej. Ni musliman. Odbijam sve te časti i odlikovanja. Zadržao bih samo pravo da budem Srđan. Samo čovjek.

S Bogom si oduvijek bio. Zbogom ostaj, Salime. Oprosti mi zbog lavande!

Nas dvojica smo ovom susretu pružili sve što smo mogli i imali. I ostali smo nepromijenjeni. I ja i ti. Vratiti se neću. Jedna instanca Jerusalima, sa svim svojim utiscima i ranama je sasvim dovoljna za jedan život.

Ljudi su smiješni. Od svega što rade najbolje im ide promašivanje poente. Dijeliće te, dijeliće se. Gaziće te, dolaziće da te razumiju i odlaziti zbunjeniji nego što su došli. Ili poput mene, uvjereni da su razumjeli. A ti ostaješ isti. Vječan. Jak kao stijena. Hiljadama godina stojiš i ne mrdaš. I stajaćeš. Čekajući Mesiju, Treći Hram i neku novu Intifadu. Novu svijest, novo uzdizanje, rising up. Stojiš i smiješ nam se.

Meni si namignuo.

Hvala ti na svemu!

Neka prione jezik moj za usta moja, ako tebe ne upamtim, ako ne uzdržim Jerusalim svrh veselja svog

Psalm 137, 6

 

 

 




Comments 4

Leave a Reply