everest base camp trek

Everest base camp trek – Bog i ti

Spread the love

Ova neobična rijeka ljudi koja uzvodno teče polako postaje sve manja i manja. Ustvari ona se grana u razne rukavce i teče u različitim pravcima. Ima tu gomila raznih trekova a EBC trek samo je jedan od njih. Pored toga, na svakoj stanici jako mnogo ljudi odustaje. Simptomi visinske bolesti postaju sve jači i stalno slušam priče o ljudima kojima je pozlilo i koji su se vratili, odustali ili su evakuisani.



Ja se i dalje krećem brzinom koja je na samoj granici mirovanja. Sve mi je ljepše i sve sam srećniji. Sve je manje ljudi, što mi omogućava da sve duže dionice puta prelazim potpuno sam. Treba se povuci duboko u sebe i ne izlaziti nigdje, jer tu je najljepse. Majke mi, od svih mjesta na kojima sam bio čini mi se da je najljepše unutra, iako je i tamo nerijetko popriličan pakao.

Danas slušam i muziku. Nevjerovatno koliko mi znači i koliko mi dodatne snage daje zvuk dobre muzike.

Hladno je. Kosti pucaju od hladnoće. Tako barem kaže naš narod. Temperatura ne ide mnogo ispod nule, ali su vjetrovi snažni i feels like je minus osamdeset. Hladnoća je ovdje prirodno stanje, duboko usadjeno u ljude i prirodu. Jakovi imaju daleko više krzna od onih koje srećem u nižim krajevima. Žilavost ovih ljudi ne može se opisati. Oni oduvijek žive u ovim surovim uslovima.

Jako mi prija hladnoća koja smrzava kosti, krv i srce. Osjećam da gubim na težini. Tijelo mi je postalo peć koja sagorjeva šta god joj se nadje na putu, samo da se održi u životu.

Povremeno doživljavam nalete straha.

Sam sam.

Potpuno sam.

S vremena na vrijeme se zaustavim i otvorim nasumičnu stranicu Tesonove knjige, pročitam je i zadovoljan nastavim dalje.

Osjećam da mi pomalo trnu prsti na rukama, ali ništa strašno. Barem tako to tumači moj nemjerodavni mozak na 4000 metara.

Pokušavam da posmatram dimenzije svoga tijela i značaj moga kretanja u odnosu na ovaj ogroman masiv kojim se polako krećem. Isuse Kriste, kako je uopšte moguće da toliko značaja pridajemo nečemu tako zanemarivo malenom i beznačajnom kao što je čovjek, njegovo tijelo, njegovo kretanje i njegove želje i namjere.

“Kada se razmotri putanja snežne pahulje, koja počinje na vrhovima planinskih kresti pa se pušta do jezera, a onda od jezera ka moru, kroz reke koje se slivaju u njega, osetite se kao vrlo skroman putnik.” – Silvan Teson, “u šumama Sibira”.

Dijelim dionice današnjeg treka do Dingbočea na beskonaćno malene dijelove, toliko malene da je svaki od njih zapravo ravan. Na taj načim dolazim do toga da usponi i ne postoje. Samo još treba da integralim sve to i stigao sam u Dingboche. Dosta jednostavno, zaista.

Dvanaest dana ćutanja.

Ovo je peti dan treka, ali već mi sada postaje jasno da sam tokom njega proživio čitav jedan život. Strašno je, užasno je naporno, plašim se, vrlo je realan strah koji osjećam. Presrećan sam i proživljavam trenutke intenzivne dječije, čiste radosti. Hladno je. Prehladjen sam i osjećam sve dimenzije bola. A opet je i lijepo. I hiljadu puta pomisliš da treba odustati i poslati sve u pizdu lijepu materinu i završiti ovo sranje, ali ipak te nešto tjera da nastaviš, koliko god sjebano bilo.



Život, čitav jedan život.

Najgore mi sa mozgom izaći na kraj. Njemu moram podvaljivati izvode i integrale da ga umirim i zavaram. Pojede on Boga – oca, on samo melje i ždere sve što mu daš. Stalno nešto svoje vergla i procesira.

Nemam pojma ni koji je dan, ali budući da gledam u telefon vidim da je treći novembar. Godišnjica mog prvog autostoperskog putovanja na Kosovo. Mislim da mi je na baš ovaj dan prije tačno 7 godina sestra Evrosinija dala čitavu Gračanicu. Snaga tog trenutka i njenih riječi ostaće sa mnom zauvijek.

Razgovarali smo o mom Putu i tome kako je najbolje putovati sam. Evrosinija je kratko razmislila o tome što sam joj ispričao i zatim se složila, ponavljajući poput neke mantre “tako i treba sine, sam da ideš, samo ti sine, samo Bog i ti. Bog i ti, dete”, dok je polako iza mene zatvarala dveri crkve manastira Gračanica, ostavljajući me unutra potpuno samog, da udišem tamjan i laganim i tihim hodom klizim izmedju 700 godina starih ikona, nastojeći da ne poremetim plamen stotina svijeća.

Dala mi je čitavu Gračanicu.

Iz tog iskustva rodila se prva priča na ovom blogu i tako je sve počelo. Sama priča se i zove upravo tako:

Bog i ti.



Leave a Reply