Karimabad
Karimabad je najljepše mjesto koje sam do sada vidio u Pakistanu. Svakako najurednije, sa nekakvom izrazito blagom klimom, dosta zelenila i bogatom turističkom ponudom.
E sad, kada kažem bogata turistička ponuda ne mislim na masovni turizam, gužvu i galamu. Gotovo svi turisti koje sam ovdje sreo su lokalci, Pakistanci.
Hoću da kažem da je mjesto poprilično živahno, ali da za razliku od recimo Egipta niko vas ne smara, ne vuče za rukav i ne hoda za vama. I sve je nekako daleko odmjerenije nego u zemljama u kojima je prisutan masovni turizam, ali i u odnosu na sam Karači.
Karimabad je smješten na obroncima nekoliko vrhova Karakoram masiva, u samom njegovom srcu. Na najvišoj tački Karimabada smještena je tvrđava sa koje se pruža pogled na gradić i okolne vrhove kao što su Rakaposhi, Ultar sar, Lady finger i ostali. Nešto kao Mrkonjić grad.
Strmi put ka tvrđavi vodi između dvorišta u kojima se nalaze mnoga stabla trešanja, obješenih i gotovo polomljenih grana od roda. Redovno se dešava to da, kada vas vlasnik kuće, dvorišta i trešnje ugleda kako berete ove sočne plodove sa ulice, pozove vas da slobodno uđete u dvorište, počastite se i ponesete sa sobom koliko god možete ovih rajskih bobica. I čitav gradić je ukrašen stablima trešanja. Onih krupnih, crvenih i crnih.
Narednih dana ostajem u Karimabadu i upijam taj čarobni vajb, ne radeći apsolutno ništa. Hodam ulicama, udišem dim od kebaba i oblake prašine. Slučajni ljudi me nude hranom, čajem, gostoprimstvom generalno, ali i seksom. Svi me fotkaju, a mnogi žele i da me intervjuišu. Kao upere kameru u mene i ja bih sada kao trebao reći šta mislim o Pakistanu.
Nešto slično sam doživio u Takešikenženu u Kini, čije stanovništvo karakteriše i to što većina ima gomilu mojih fotki u telefonu. To je taj dio svijeta u kojem je i dalje izuzetno živ kult obožavanja bosanskih travel – blogera.
Možda bi se najlakše moj boravak u Pakistanu mogao opisati čistim navođenjem fraza koje sam naučio na Urduu u ovoj zemlji: Šukrija i Allah negaban (Hvala i Bog te blagoslovio). To su fraze koje su mi najpotrebnije, njih najčešće izgovaram. Sa gostoprimstvom i toplotom Pakistanaca samo Iranci mogu da se mjere.
Povremeno i psujem zbog kretena koji puštaju preglasnu muziku u obližnjoj “diskoteci” u kojoj nikada nema žive duše. Ali to uglavnom radim na srpskom jeziku.
Privatnu sobu u kojoj sam odsjeo u prvom hotelu na koji sam naišao, sobu koja ima terasu sa direktnim i odličnim pogledom na Rakaposhi platio sam oko 8 evra za noć. Osam evra košta privatna soba sa terasom koja ima jedan od najljepših i najspektakularnijih pogleda na planeti.
Doduše, voda kojom se tuširam je mutna i dolazi direktno od glečera, ali ok, to je Pakistan. Neke od najvećih rijeka su tu, ogromne zalihe leda i snijega su tu, ali u Pakistanu ne postoji sistem vodovoda koji distribuiše pitku vodu. Umjesto toga, Nestle na dnevnoj bazi proda više stotina miliona litara vode stanovnicima ove zemlje.
Budući da bankomat pored mog hotela ne radi (što je bilo i za očekivati, budući da je ovdje i telefonski i internet signal jako slab – Karimabad se nalazi duboko u Karakoram masivu, stotinama kilometara udaljen od najbližeg grada. Na sjeveru Pakistana), zaputio sam se ka nekakvom info centru. Tu su me spopali radnici i posjetioci i pozvali da uđem i popijem čaj sa njima. U zemljama kao što su Iran i Pakistan takvo gostoprimstvo se ne odbija.
Među nekoliko lokalaca tu se našao i jedan stranac, Ukrajinac, nekakav travel bloger. Znate ono, lik ima gomilu nekih pratilaca nešto.
Objašnjavaju mi kako je on došao da bi ga odveli u nekakvu ilegalnu fabriku oružja koja se nalazi tu negdje u planinama, u blizini granice sa Afganistanom. Pomenuta fabrika je navodno oružjem opskrbljivala i talibane. Sirovine dobijaju uglavnom na crnom tržištu starih brodova. U principu, brodove koji više nisu u upotrebi rastavljaju, sijeku i potom sav materijal dopremaju ovamo. Objašnjavaju mi kako mi za 1000 evra mogu organizovati vožnju helikopterom do te tvornice oružja. Helikopter o kojem govore su ukrali od NATO – a. Stigao je u dijelovima, u kutijama. Ovi luđaci su jednostavno ukrali kutije, sastavili helikopter i sada je njihov. Sorry NATO – govori jedan od njih uz osmijeh. Naravno, možemo da se dogovaramo oko popusta, ukoliko bih iskoristio svoj eventualni uticaj na društvenim mrežama te im doveo još budala koje bi htjele da vide nešto takvo i da onda kače fotke na instagram koje bi trebale da ih predstave u svjetlu nekakvih zajebanih neustrašivih likova.
Isuse Kriste, ovi travel blogeri stvarno nisu normalni ponekad majke mi.
Isti ti likovi su mi i sredili keš. Ja sam faktički karticom platio nekakvu turu po cijeni od 200 evra, a oni su mi dali onoliko rupija koliko je za 200 evra moglo da se kupi u tom trenutku. U kešu. Uz prihvatljivu proviziju.
Nakon toga su me pozvali da sutra dođem kod njih na večeru, zajedno sa ukrajinskim travel blogerom.
Ponekad ne shvatam ljude koji me i dalje pitaju zašto volim ovakve zemlje. Evo, zbog ovih stvari. Sve se završi za čas. Likovi ti daju keš na ovaj način, budući da bankomat ne radi. Nude ti vožnju ukradenim helikopterom. I sve to dok u jednom pobožnom muslimanskom vajbu pijemo čaj.
Zahvaljujem se i odlazim. Ne znam stvarno kako bih ćaću pogledao u oči i reko Stevane ja sam travel bloger. Lakše bi podnio da mu priznam da sam gej.
Tokom
Hodam nazad ka hotelu, pričam sa ljudima, uživam u blagoj klimi i u toj glavnoj ulici kupujem nekoliko magneta i nekakvu talibansku kapu. Ne znam stvarno zašto sam to kupio. Ponekad se tako ponašam kao glupi turista i Goran kaže da mi samo fali da se ufotkam sa crncem da bih bio pravi Srbin.
U mnoštvu radnji zapažam jednu koja mi privlači pažnju prepariranim kozorogom u izlogu i lijepim džemperom.
Ulazim unutra i pitam za džemper koji sam upravo vidio. Mladić mi odgovara za cijenu, ali ga prekida stariji tip lica prepunog ožiljaka, zajebanog pogleda, podiže pogled sa šivaće mašine i govori: “tebi je taj džemper malen. Tvoj obim glave je 22,5 i nećeš moći da staneš u njega. Evo, neka ti moj asistent izmjeri glavu.”
Mladić mi prilazi, vadi metar iz džepa i bez riječi mi pokazuje koliko je izmjerio: 22,5.
Oblačim džemper dok starac mrzovoljno gunđa sebi u bradu.
Malen. Nema šta, malen mi je. Bio je u pravu.
Zaprepašten preciznošću kojom je odmjerio moju glavu pitam ga kako je uspio, a on počinje da objašnjava:
“Sine, ja čitav svoj život šijem, izmjerio sam hiljade i hiljade glava. Oblačio sam predsjednike, kraljeve, sportiste, glumce i mnoge druge poznate ličnosti. I lijepo ti kazem, taj džemper sa izloga je malen za tebe. I to uostalom nije džemper, to je tokom. Tako se zove. A ja se zovem Shankar. Šijem ih ručno, po narudžbi. Taj primjerak koji držiš u ruci je napravljen da stoji u izlogu. Mogu da ti sašijem drugi, a možeš i da probaš ovaj.”
Dodaje mi drugi džemper, potpuno drukčijeg dizajna.
“Ovo sam radio po narudžbi za jednog lokalnog i poznatog MMA borca. Tebi će savršeno stajati”.
Kakav je to MMA borac, kada ima građu kao i ja, pitam se dok navlačim tokom koji mi je starac dodao!?
“Eto vidiš, odlično ti stoji” – potvrđuje starac i moju misao. “I ko ti je prodao tu glupu kapu? To je turistička glupost, to nije prava kapa. Evo, pokloniću ti ja jednu pravu kapu. Tradicionalnu kapu ovog podneblja”.
“Eto, sad si pravi Hunzukus” – govori dok mi stavlja kapu na glavu, nakon dužeg i pažljivog odabiranja odgovarajuče boje.
Hodam po radnji, nastojeći da ispitam udobnost džempera. Zapažam fotografije okačene o zidove – predsjednik Pakistana zlatnom medaljom odlikuje njegovog oca. Godinama je šio za njega i njegovu porodicu. Fotografije iz Holivuda sa poznatim glumcima, sa snimanja brojnih filmova za čije je scene Shankar šio kostime (Tournament of shadows). Fotografije iz lova po Himalajama. Ekipa lovaca okupljena oko mrtvog kozoroga. Upravo ovog koji prepariran stoji u radnji danas.
“Sine, ova radnja je u posjedu moje porodice duže od stotinu godina, ovo je porodični biznis. Prije 11. septembra radio sam mnogo bolje. Engleski jezik sam naučio isključivo u razgovoru sa strancima, mušterijama. Nakon toga sam zatvorio radnju i 15 godina je bila zatvorena. Sve to vrijeme bio sam van Hunze”.
Zanima me, želim da ga pitam gdje je bio svo to vrijeme, ali oklijevam. Najzad on odagnava sve moje sumnje i potvrđuje moju pretpostavku.
“Bio sam tamo, sa druge strane planine” – govori, pokazujući rukom u pravcu Afganistana.
“Sine, ja sam borac i lovac. Tamo sam se borio protiv okupacije. Tamo sam naučio da pucam, da se borim i lovim”.
“U Afganistanu”.
“Vratio sam se, ponovo otvorio svoju radnju i u šivanju pronašao mir”.
Glečer
Shankarova radnja je blizu mene i često navratim kod njega. Dosta je neobičan lik, djeluje mudro i zajebano. Sirov je to čova, ratovao je u Afganistanu protiv Amera, prelazio ove planine pješke i lovio kozoroge. Računam da je Taliban. Ali djeluje kao dobar lik. Nekako mu vjerujem od prvog trenutka. Mogao je da mi uvali tokom koji mi zapravo ne odgovara veličinom, ali nije htio, odvratio me od kupovine. Jako je vješt u izradi ovih odjevnih predmeta i naručio sam još jedan kod njega. Identičan onome iz izloga. Završio ga lik za dva sata. I ne cjenka se. Nikada.
Veličanstveni Rakapoši jutros se vrlo jasno vidi sa terase ispred moje sobe, na kojoj pijem prvu kafu. Sami vrh danas nije sakriven oblacima. Sa terase se jasno vide i Lady's finger i Golden peak, dok je sa druge strane Ultar Sar, zaleđena vječnost lično. U svakom trenutku boravka ovdje to mi je pogled. Čisti blagoslov.
Nakon kafe odlučujem da se prošetam do Ultar sar glečera, uprkos dosadnim upozorenjima da neću moći da dođem do njega, da mi treba vodič i slilčno. Satima hodam uzbrdo vijugavim planinskim putevima, pratim tok planinskih potoka i provlačim se između uskih prolaza i pukotina u stijenama.
Nakon neka dva sata nailazim na veliku gomilu odrenjenih stijena koje mi blokiraju put ka glečeru, te nastavljam da se krećem horizontalno, besciljno lutajući po stijenama iznad Karimabada. Neko vrijeme se probijam kroz šiblje i preskačem jaruge i ubrzo se susrećem sa nekoliko krava i koza. Zaključujem kako sam sve bliže nekakvom naseljenom mjestu.
Pažnju mi odvlači maleni blesavi jarac i bukvalno mi popravlja dan.
Prišao mi je i počeo da mi liže znojave ruke i da se igra. Ja ga provociram i guram ga rukom, a on onda počne kao da se bori i zalijeće glavom na mene, kao da me ubode još uvijek gotovo nepostojećim rogovima.
Na kraju sam otišao, a on je ostao da mekeće za mnom 15 minuta.
Ubrzo sam stigao do ceste koja, ako je vjerovati mojoj mapi, vodi do Eagle nest vidikovca. Odlučujem se za stopiranje, budući da je put do vidikovca dosta dug, ali i strm. Ubrzo zaustavljam automobil i njime stižem do parkinga ispod samog vidikovca.
Prošetao sam do vrha i tu je veličanstveni pogled na Karakoram cestu, okolne vrhove, tvrđavu, ali i sam Karimabad eksplodirao ispred mene. Stajao sam neko vrijeme i divio se prizoru, a potom pokušao da napravim selfi fotografiju aktiviranjem tajmera na telefonu pomoću ispruženog dlana. Ubrzo su mi prišli Atif i Aiša i pitali me šta to dođavola radim.
Ljudi mislili da mašem kamenu for no reason ili da mu se molim. Bukvalno sam se udavio od smijeha. Kao lik u tradicionalnom tokomu 10 minuta pruža dlan ka stijeni (na kojoj se nalazi telefon). Normalno da će pomisliti da sam potpuno poludio.
Inače, ljudi u Pakistanu često pretpostave da sam lud. Jer putujem u Pakistan. Sam. U junu. Inače neoženjen. Autostopom. Mašem stijenama obučen u tradicionalnu nošnju.
Krenuo sam ka Karimabadu pješke, ali su me usput sustigli Atif i Aiša svojim automobilom i ponudili mi prevoz do hotela. Prihvatio sam ponudu, ušao u kola i narednih pola sata uživao u vožnji i razgovoru sa ovo dvoje mladih i dragih ljudi.
Oboje su vrlo obrazovani ljudi. Aiša radi za nekakvu organizaciju iz Beča koja se bavi problemima izbjeglica. Atif živi u Njujorku i povremeno dolazi u Pakistan. Ubrzo treba da se vjenčaju i zajedno zauvijek odu u Ameriku. Aiša je inače prva žena koju sam upoznao i sa kojom sam govorio u ovoj zemlji. Prva žena kojoj sam vidio lice u ovoj zemlji.
Odbacili su me sve do hotela. Razmijenili smo brojeve telefona i dogovorili se da se vidimo kroz par dana u Islamabadu.
Budući da je dosta vremena proveo u Srbiji i da je dugo sarađivao sa Srbima, Atif me je upitao da li su Srbi “možda pomalo rasisti”. Neriijetko se tako osjećao u komunikaciji sa ljudima u Srbiji.
Nisam znao šta da mu odgovorim na to.
Khunjarab pass
Ustao sam rano, popio kafu i odlučio da danas odem do Kine i vratim se. Od Kine me dijeli nekih 200km Karakoram ceste, koji vijugaju između brojnih glečera, planinskih vrhova i jezera. Na samom kraju pakistanskog dijela ove ceste nalazi se Khunjerab pass, najviši granični prelaz na svijetu.
Lagan kao perce, bez ikakvog plana, u bijeloj polo majici, noseći samo torbu od laptopa i u njoj tokom, vodu i Tesonov “Snježni leopard”, spustio sam se iz Karimabada na Karakoram cestu i ispružio palac.
Stojim na Karakoram cesti, na isključenju za Karimabad i stopiram. Vrijeme prekraćujem posmatranjem uniformisanih klinaca na putu do škole. Zadirkuju jedni druge, a potom se na trenutak umire i stidljivo pognu glavu kada primijete da ih posmatram. Učtivo me pozdrave i kada se nađu na sigurnoj udaljenosti, ponovo počinju da galame i da se zadirkuju.
Tip iz prodavnice pored me podjebava. “Stopiranje? Odlična ideja”, dobacuje ironično i smije se.
Ubrzo staje mladić (Mudžahed) i vozi me sve do Gulmita, odakle se pruža fenomenalan pogled na Passu Cones planine. Usput prolazimo pored lijepog Attabad jezera. Na rastanku mu nudim novac, ali on kategorički odbija.
“Pomeni me u svojim molitvama”, govori i odlazi dalje.
Odatle nastavljam sa grupicom mladića u raspadnutom automobilu iz kojeg trešti zvuk molitve. Voze me do prve stanice na listi koju mi je Sohail poslao – visećeg mosta Husseini. Takođe odbijaju novac i pozivaju me da doručkujem s njima. Ljubazno se zahvaljujem i odlazim na sami most.
Vođen Draletovom mantrom da sve u životu treba probati osim incesta i folklora, odlučujem da se zapravo popnem na most.
Sa druge strane mosta žive ljudi kojima je prelazak preko ovog opasnog prelaza jedini put do sela. Ispod mosta teče široka i mutna rijeka, koja nastaje spajanjem manjih rijeka nastalih topljenjem brojnih glečera. Na pojedinim mjestima duboka je i do 25 metara. Rijeka se zapravo uglavnom sastoji od veoma rijetkog blata.
Tip koji radi na samom početku mosta mi govori da nikada niko nije pao sa mosta, ali ako se to desi, gotovo je.
“Mislim, ja ću skočiti za tobom, to mi je posao, ali ne nadaj se da ćeš preživjeti. Rijeka je izuzetno brza, ali istovremeno i gusta, udavićeš se u njenom živom blatu”. Potom zubima otvara flašu nekakvog soka i mangupski se šeta sve do sredine, mlatarajući rukama i nedotičući ogradu.
“Prešao sam ga milion puta, ponekad i sa teretom od 50kg na leđima”.
Hodam do sredine mosta i potom se vraćam. Most se ljulja, a razmak između polutrulih dasaka je poprilično širok. Jezivo iskustvo.
Tu zaustavljam još jednu grupu mladića i sa njima stižem do samog podnožja Passu glečera.
Neko vrijeme stojim nasred puste ceste i okrećem se oko svoje ose, nesposoban da umom i okom obuhvatim svu ljepotu Karakoram masiva. Odozgo me biju vreli sunčevi zraci, dok čulo sluha percepira samo tišinu. Stendalov sindrom gušenja pred ljepotom prizora.
Oslobođenost od potrebe da stignem do Kine ili bilo gdje drugo osvaja moj korteks. U blizini se nalazi još nekoliko mjesta sa liste koju mi je lik iz Karačija poslao. Biće sasvim dovoljno da vidim i to. Do kineske granice me dijeli nekih 150km, a tek je 11 sati. Stići ću. A i ako ne stignem, ok je. Ništa ne moram zapravo, osim da slijedim sebe i svoj Put.
Prilazim dvojici seljaka ispred usamljene prodavnice i pitam ih kako da dođem do glečera. Jedan od njih mi objašnjava kuda da krenem i da se držim stijena, ali da budem oprezan. U svakom trenutku može da me poklopi jedna od njih. Slučajni odroni su veoma česti, mada se najčešće javljaju tokom i nakon kiše.
Silazim sa Karakoram ceste, ulazim u nekakvo trnje, skidam majicu, nanosim kremu za sunčanje i počinjem da hodam ka glečeru.
Prelazim rijeku skačući sa kamena na kamen, gležnjevi mi se izvrću, a oštro trnje zabija u mišiće listova, dok odozgo stijene prijete da se survaju na mene. Teren je i više nego surov. Verem se po stijenama kao koza, znojim se i listovi mi krvare. Najzad izbijam na obalu jezera koje je formirala rijeka nastala upravo od Passu glečera. Hladni dah glečera čini hodanje po obali jezera daleko prijatnijom.
Nakon sat vremena pentranja po stijenama najzad izbijam na uspon sa kojeg mi pred očima eksplodira prizor Passu glečera u svoj svojoj veličanstvenoj raskoši. Nestvarno je. Nešto slično viđao sam samo na Islandu.
Vraćam se istim putem i nakon nekih 45 minuta hoda opet sam na cesti. Hodam unazad nekih 200 metara, do malene gril radnje.
Ispred radnje zatičem grupicu od petnaestak mladih Pakistanaca, potpuno drukčijih od svega što sam do sada vidio u ovoj zemlji. Izgledaju kao partijanerska ekipa iz bilo kog dijela Evrope. Lijepe djevojke hladnih pogleda, golišave, tetovirane, tijela okićenih brojnim pirsinzima. Prizor kao iz Mad Max – a. Usred potpune pustoši gomila mladih, napušenih, mamurnih i izgubljenih klinaca.
Ulazim u priču sa jednim od tipova koji mi objašnjava kako se radi o ekipi koja se upravo vraća se festivala koji se održavao u skrivenoj dolini između planinskih vrhova Karakorama. Festivala lokalnih bendova i didžejeva.
Da, jebote. Kada sam sletio u Gilgit, slučajni tip iz aviona mi je rekao za ovaj skriveni festival i zapisao sam to. Planirao sam doći, ali sam smetnuo s uma. Pažnju mi je okupirao Karimabad i stvari koje su se tamo dešavale, između ostalog i lik iz Lahorea koji je pokazivao svoje ogromne sise u kampu.
Odatle hodam nekih 500 metara po oštrom suncu, nalazim prvi tračak hlada i nastavljam sa stopiranjem ka Kini.
Ubrzo mi staje automobil krcat mladićima. Nema dovoljno mjesta u automobilu, govore, ali ako želim mogu me povesti u prikolici kamioneta koji ih prati.
Može, naravno. Voziti se u otvorenoj prikolici i odatle posmatrati vanzemaljske prizore Karakoram ceste!? Kupljeno!
Ulazim u prikolicu u kojoj već leži neki matori tip. Vozač udara po gasu i krećemo. Prizori počinju brže da se smjenjuju. Vjetar mi bije lice i otežava disanje. Fantazija.
Ubrzo se zaustavljamo nasred ceste na mjestu odakle se pruža najbolji pogled na Passu conees planine. Fotkamo se i blejimo neko vrijeme tu. Mladići insistiraju na tome da se fotkam sa svakim od njih 11, a potom i da sjednem na suvozačevo mjesto u automobilu, dok jedan od njih izlazi i zauzima moje mjesto u prikolici kamioneta.
Nastavljamo vožnju i upoznajemo se. Pali se jedan za drugim džointom, trešti glasna muzika, dok jurimo punom brzinom ka Kini.
– Ma ideš sa nama do Kine, ne puštamo te da stopiraš više. Mi smo ionako krenuli tamo. Potom te vraćamo u Karimabad, usput nam je. Mijenjaćemo se za mjesto u kamionetu i to je to. Na ulazu u Nacionalni park ćemo reći da si nam rođak, tako da nećeš platiti cijenu za turiste (3000), već samo 200 rupija. Ti si naš gost, naš rođak – krevelje se.
– Ok commando – odgovaram njihovim internim pozdravom koji koriste kada se iznapušavaju. To ih nevjerovatno zabavlja. Do granice svi ponavljamo tu frazu do iznemoglosti.
– Kako smijete tako slobodno da se urokavate na cesti prepunoj murije u Pakistanu, pa još takvi i vozite!? – pitam ih.
– Brate, ovo je Hunza, ovdje smo slobodni, ovo je slobodna zemlja, niko nas ovdje neće dirati.
Pitam ih kakve su kazne za cuganje. Govore da se obično plati novčana kazna, povremeno se provede noć u zatvoru, ali se najčešće podmiti policajac i time izbjegnu dalje neprijatnosti. Mada ne cugaju. Muslimani su.
– Nismo mi ni Šije ni Suniti, mi smo muslimani.
Prelazimo planinske prevoje, jurimo kroz tunele, zaobilazimo gomile odronjenih stijena i povremene bujice vode na cesti. Pored ceste stoji nekoliko polupanih kamiona – očigledno ih je pokupio odron. Povećanjem nadmorske visine prizori postaju sve neobičniji i ljepši.
– Brate, vidjećeš tek kada stignemo na granicu. To je najviša tačka, tu žive snježni leopardi i jakovi. Slobodno se kreću preko granice i po okolnim planinama, ali snježnog leoparda je nemoguće vidjeti. Ja ga nikada nisam vidio, ali drugar koji vozi kamionet jeste. – govori Adel.
– Zajebavaš!? – govorim – Koji srećnik. Znam da ih je gotovo nemoguće vidjeti. Za mene bi sjećanje na taj prizor imalo sveti karakter.
Pred samim vrhom, mjestom poznatom kao Khunjarab pass, iza jedne od okuka ukazuje se krdo jakova, lokalnih bizona, veličanstvenih životinja čije sam velike preparirane glave viđao svuda po Karimabadu.
Nekih stotinu metara od same zgrade graničnog prelaza postavljene su barikade. Dalje ne može. Odmah iza barikada usamljen stoji najviši bankomat na svijetu.
Hladno je. Jako hladno.
Pravimo hiljade fotografija, okruženi bijelim vrhovima Karakorama. Ispred nas je se pruža beskonačnost kineskih planina. Odavde pa do prvog grada sa kineske strane prostire se 800 kilometara planinskih vrhova i pustoši.
Momci me nude hubanijem, sušenim voćem.
– Uzmi, pomoći će ti da se nosiš sa visinskom razlikom i gubitkom daha. Ovdje je 4733 metara nadmorske visine. Ogromnu visinsku razliku smo savladali za jako kratko vrijeme.
Ništa meni neće pomoći da ne izgubim dah na ovom mjestu, pomišljam dok uzimam komad hubanija i zadržavam ga da se istopi u ustima
– Brate, imamo sve. Imamo alkohola, droge, voća, sušenog voća, šatore, deke, sve što ti može zatrebati. Hajde sa nama u Skardu, biće nam sjajno, zajebi Karimabad.
Vraćamo se do automobila. Adel i ja ulazimo u prikolicu kamioneta, pokrivamo se gomilom deka i krećemo nazad.
Navlačim tokom, pokrivam glavu dekom i vežem maramu oko vrata. Nestvarni prizori nižu se oko nas. Ne prestajem sa pokušajima verbalizovanja oduševljenja Karakoram masivom. I činjenicom da ga posmatram ovako, iz otvorene prikolice, pokriven gomilom deka, u društvu sjajnog lika.
Vozač vozi kao lud, udaramo o ivice kamioneta i valjamo se po prikolici.
Pred nama je 200km do Karimabada. Satima se vozimo istim putem, Karakoram cestom. Razgovaramo o Islamu, Kuraanu, Pakistanu, Palestini. Počinjem da postavljam nezgodna pitanja, po prvi put. Pominjem slučajeve polijevanja žena kiselinom.
– To se i dalje dešava, ali vrlo rijetko, uglavnom po ruralnim područjima i unutar porodica. Najčešće otac ili brat pospu kiselinom svoju ćerku ili sestru, zbog “prljanja porodične časti”. Država se najčešće ne miješa u porodične odnose. Tek nedavno to je postalo krivično djelo. To, da ubiješ sopstvenu ćerku ili sestru. Ali Kuraan je ženama dao ravnopravnost, žene su ovdje srećne.
Odustajem od daljeg komentarisanja osjetljivih tema. Nastavljamo sa divljenjem planinskim vrhovima. Pada noć. Adel mi govori kako ću ubrzo moći da vidim sve zvijezde na nebu.
Govori mi o Pakistanu, Islamu, Kuraanu. O Palestini. Govori o ljubavi, o ženi koja ga je ostavila nakon šest godina veze. Pokazuje mi stihove koje joj je posvetio. Lijepi su. Pomalo istočnjački patetični, ali lijepi
– Niko od nas 11 nije nikada spavao sa ženom. I ja sam svoju bivšu čekao, čekao sam brak. Ipak, njena majka ju je ubijedila da me ostavi i zamijeni me nekim tipom iz Kanade. Kapiraš, kanadski pasoš vrijedi mnogo više od pakistanskog.
I zaista, ubrzo se na nebu ukazuju milijarde zvijezda. Takvo nešto vidio sam samo kod Rohaba i Ramadana. Jurimo kanjonima sa čijih vrhova prijete ogromne stijene. Svakog trenutka očekujem da se neka odlomi i odnese nas u provaliju. Brojne olupine automobila i kamiona pored puta ne ulijevaju mnogo nade da se to neće desiti.
Ipak, bezbjedno stižem sve do Karimabada sa momcima, dok oni nastavljaju dalje ka Gilgitu.
“Pravi suveren zadovoljava se time što postoji. On se suzdržava od delovanja i oslobađa se obaveze od pojavljivanja. Njegov autoritet zasniva se na samom njegovom postojanju. Predsednik u demokratiji mora neprekidno da se pokazuje, on je glavni pokazivač pravca na raskršću.”
Silvan Teson, snježni leopard
Greetings from Pakistan
Thank you <3