Egipat V – Grad mrtvih

Spread the love

Al Azhar

Uber vozilo me izbacuje nasred prašnjavog auto – puta, ispred ulaza u Al Azhar park. Ovdje planiram da odradim posljednji radni dan, prije nego što iskoristim nekoliko dana godišnjeg odmora. Tako sam barem zamislio. Park je ogroman i sigurno postoji nekakvo mirno mjesto sa izvorom električne energije u blizini. Plaćam ulaz, prolazim kroz detektor metala, pokazujem radniku obezbjeđenja svoju anti – Kovid masku i najzad ulazim.

Priče iz Egipta: www.easttothesun.com/tag/egipat

Objavljuje East to the Sun u Utorak, 10. studenoga 2020.

Penjem se na brdo usred parka, odakle se pruža pogled na čitav Kairo. S obzirom na to da je park pozicioniran usred grada, nakon uspona na uzvišenje u središtu parka i okretanja oko svoje ose, uvjeravam se u to kako je Kairo zaista beskonačno velik.

Pored fantastičnog pogleda, ovo mjesto mi, zbog svoje relativne udaljenosti od izvora buke, omogućava da najzad radim u miru. Čak je i vazduh daleko čistiji, čini mi se.



Odjednom, sa samo nekoliko sekundi razmaka započinju molitve iz brojnih džamija. Čitav Kairo počinje da ječi. Više se ne čuje ni užurbani saobraćaj ni galama – samo jedna duga i glasna molitva, sačinjena od stotinu molitvi.

Grad mrtvih

Završavam radni dan i krećem ka velikoj džamiji smještenoj na jednom od uzvišenja. Upravo od tog mjesta i paralelno sa Al Azhar parkom, odvojen samo autoputem od njega, pruža se jedno od najinteresantnijih naselja Kaira – Grad mrtvih.

Ono što izdvaja ovo gigantsko naselje od svih drugih kairskih naselja, ali i od mnogih drugih naselja na planeti je činjenica da se zapravo sastoji od hiljada i hiljada grobnica i mauzoleja. Upravo u tim grobnicama i mauzolejima odvija se život ovog naselja.

Groblje je staro nekoliko vijekova i u njegovom sastavu nalaze se i grobovi mnogih lokalnih velikana i istorijskih ličnosti.

Dosta toga sam čuo o ovom naselju, a ponešto i pročitao. Većina tih stvari zvuči prenapuhano. Recimo, mnogi tvrde da je jako opasno kretati se tim ulicama, da tu niko ne zalazi, a ponajmanje turisti, stranci, bijelci. Neki izvori idu toliko daleko, tvrdeći kako su stanovnici Grada mrtvih jednom prilikom pojeli nekoliko zalutalih Njemačkih turista.

Što se mene tiče, toliko sam negativnih stvari o raznim narodima, kulturama i mjestima čuo, a potom se i uvjerio u netačnost takvih tvrdnji, da mi ne pada na pamet da preskočim ovu neobičnu četvrt, obavijenu velom tajne. Mediji izmišljaju razne nebuloze sa namjerom da podignu čitanost, a ljudi i nisu pretjerano inteligentni i pretežno vjeruju svemu što pročitaju.



Ako mi ne vjerujete, sjetite se samo koliko negativnih stvari se govori upravo o nama – Srbima, Balkancima. Previše puta mi se desilo da me širom svijeta ljudi pitaju da li u Bosni imamo Internet i struju, ali i to da se ljudi iznenade kada shvate da sam Srbin, a gle čuda, još uvijek u njihovoj zemlji nisam nikoga silovao niti zaklao kašikom, hrđavom naravno. Ljudi nisu pretjerano inteligentni i dobro informisani.

Grad mrtvih, Kairo.Ovaj djelić megalopolisa nekada je bio groblje, a danas predstavlja dom za one koji nisu imali drugog izbora osim da žive u – grobnicama.Priče iz Egipta: www.easttothesun.com/tag/egipat

Objavljuje East to the SunUtorak, 10. studenoga 2020.

Imajući u vidu sve to, zaputio sam pravo u Grad mrtvih, glavnom ulicom, spuštajuči se iz pravca džamije. Ubrzo su počeli da me okružuju nišani, grobovi i mauzoleji. Navikavajuči se sve više na vajb ovog mjesta i stičući sve više samopouzdanja, počeo sam da se zavlačim sve dublje u sporedne ulice.

Grad mrtvih, KairoPriče iz Egipta: www.easttothesun.com/tag/egipat

Objavljuje East to the Sun u Utorak, 10. studenoga 2020.

Improvizovane kuće, obješen veš na štriku razvučenom između dva nišana, dječija graja i igra skrivanja iza spomenika, začuđeni pogledi lokalaca, zemunice u kojima žive, porušeni zidovi straćara, brojni psi lutalice i prašnjave ulice čine atmosferu ovog mjesta. Dosta je smeća po cesti prepunoj rupa i dok se krećete glavnom ulicom ne stiče se utisak da se radi o mjestu na kom ljudi žive. Djeluje kao da se radi o običnom groblju. Ipak, kada uđete dublje, shvatite da se radi o pravom naselju. Ovdje živi nekoliko stotina hiljada ljudi (neki izvori čak tvrde da ih ima oko 2 miliona). Imaju svoje škole, džamije, prodavnice, pa čak i nekoliko “kafića”.

Grad mrtvih, KairoPriče iz Egipta: www.easttothesun.com/tag/egipat

Objavljuje East to the Sun u Utorak, 10. studenoga 2020.

U jedan od njih sam i svratio. Radi se o nekakvom sklepanom, improvizovanom objektu u kojem se nalazi jedan tv (ispravan), jedan neugledan ali ljubazan konobar i jedan gost. Konobar mi kuha domaću kafu u nekoj prljavoj posudi, a gost me znatiželjno gleda. Ubrzo ustaje, prilazi, fotka me i nešto brsla na arapskom. Ništa neobično, čovjek je vidio stranca u svom kvartu i želi da se upozna.



Ispred kafića (koji je zapravo nečija grobnica) se ubrzo zagužvala situacija. Stvorila se kolona automobila duga nekoliko stotina metara. Nastavio sam dalje ka samom središtu Grada mrtvih i ubrzo naišao na dva automobila koja su jedan drugom popriječila put. Oko njih se okupila veća gomila ljudi, tu nasred groblja, i ubrzo započela masovnu tuču. Ne znam zašto toliko vole da galame i da se svađaju, ali bilo bi najbolje da i ne saznam i da nastavim svojim putem.

Grad mrtvihIako ne zauzima prvo mjesto na listi bizarnih i neobičnih kairskih kvartova, Grad mrtvih zasigurno može da…

Objavljuje East to the SunPetak, 13. studenoga 2020.

Iako pravim dosta fotografija, trudim se da ne odajem utisak glupavog turiste. Ali jesam. Odaje me sve. Odaje me odjeća, boja kože, pametni telefon, glupavo i znatiželjno zagledanje u šarene grobove, njihovu svakodnevnicu. Ali, šta da radim – groblje je, u arhitektonskom i istorijskom smislu veoma zanimljivo i – lijepo, jebiga.

Grad smrti je fantastičan, bizaran i misteriozan. Ali, ako mene pitate, nije opasan. Ne razlikuje se pretjerano od ostatka Kaira. Ljudi vas povremeno čudno gledaju, a s vremena na vrijeme neko iz znatiželje počne da vas prati u stopu.

Ali napetost koju uzrokuju te pojave iščezava nakon samo jednog osmijeha, klimanja glavom u znak pozdrava ili jednog ljubaznog “Selam alejkum”.

Većina ovih ljudi nema drugog izbora. Nemaju gdje. Kairo je jednostavno prenaseljen. Izbjeglice iz okolnih zemalja, ali i samog Egipta našle su svoj dom ovdje. Osim njih, dosta je i klasičnih beskućnika.



Čitav dan generiše mi se milion pitanja u glavi. Kako na to reaguje rodbina tih pokojnika, šta rade sa tijelima samih pokojnika kada im zauzmu grob, kako se država odnosi prema tome, kakva je zdravstvena situacija…!?

Teško je jednom evropskom mozgu da razumije stvari na Bliskom istoku. Ja sam davno odustao od toga. Po mnogim stvarima se razlikuje od Evrope u tolikoj mjeri da mi ponekad djeluje kao da se radi o drugoj planeti. Ali, generalno nemam problem sa tim da ne razumijem stvari. Sasvim je ok ne biti u stanju razumjeti stvari. Još više je ok ne miješati se i pustiti ih da teku svojim tokom.

Posebno od strane bijelog čovjeka. Bijeli čovjek je zasrao šta god je mogao, gdje god je kročio svojom nogom. Ovi ljudi bi samo željeli da pojedu nešto danas, da stignu svojoj kuči što prije i da ih svi ostavimo na miru.

Kairo

Razmišljam o tome koliko sam blagoslovljen. Sposobnošću da hodam, dugo i brzo prije svega. Ona mi daje mogućnost da prehodam značajan dio Kaira, ali i dobar dio svijeta, generalno. Čulo vida mi daje mogućnost da vidim sve te prizore i potom ih šalje nekom divnom receptoru u mozgu, koji opet te prizore pretvara u nekakav osjećaj ispunjenosti i sreće.

A prizori su istovremeno obični i spektakularni.

Ta duga šetnja od Grada mrtvih, pa sve do hostela, odnosno Tahrir trga, dešava se, između ostalog, i kroz jedan dio Khan el – Khalili bazara. Tu opet upadam u nesagledivu gužvu. Bez obzira na to što su putevi u Kairu široki i izgrađeni u nekoliko nivoa iznad i ispod zemlje, na svim tim nivoima vlada užasna gužva.



Tu su i nekakvi noćni klubovi, u čijoj blizini momci na ulici igraju break dance, uzvodeći najluđe akrobacije. Snimam ih, a oni ne kriju uživanju u mojoj pažnji i oduševljenju koje im pokazujem. Nazivaju me prijateljem i žele mi dobrodošlicu u Egipat.

Cairo break dance <3Priče iz Egipta: www.easttothesun.com/tag/egipat

Objavljuje East to the SunSrijeda, 11. studenoga 2020.

Arhitektura je takođe zanimljiva i svodi se na mješavinu gomile stilova, od kojih su čak i meni kao laiku najočigledniji otomanski, engleski i egipatski uticaja.

Muzika im je katastrofalna, barem ona popularna, ona koju možete čuti u taksijima, autobusima, kafićima i na ulicama. Žao mi je, dobri moji Egipćani, ali tako je. Barem po mojim mjerilima. To je doslovno najbliže nekoj Šemsi Suljaković, nekakvom Južnom Vetru i Sinanu Sakiču. Sve zajedno. Za moje takvo mišljenje nisu krivi ni oni ni njihova muzika, naravno, kriv je srpski turbo – folk. Ovdje je to narodna (možda čak i zabavna) muzika. Naši estradni umjetnici su samo pokrali motive iz Kipra, Egipta, Grčke i Bliskog istoka. Ta muzika je prisutna svuda, pa i u kultnom Jazz Club Cairo klubu.

Svuda oko mene, na otvorenom ili zatvorenom prostoru, ljudi se mole, klanjaju. Bog je sveprisutan. Ovdje se sve vrti oko Boga. Nije ni čudo. Bez nade i vjere u Boga, šta bi ostalo ovim ljudima!? Slična je situacija i na Kosovu. Na Kosovu su svi (Srbi) veoma religiozni. Možemo mi kenjati šta god hoćemo, ali bez vjere, tim ljudima ništa ne bi ostalo. Srbima na Kosmetu ostala je samo vjera.

U blizini Khan el – Khalili bazara galama je nevjerovatna. Matori trgovac trči za klincima koji se kikoću i bježe svom snagom. Ukrali su nekoliko slatkiša sa tezge i, sudeći po reakciji prodavca, nije im prvi put.



Bilo bi zanimljivo vidjeti tlocrt ovog bazara, iako sam svjestan da bi bilo nemoguće prenijeti na papir njegovu ogromnost. Ulice koje čine lavirint ovog bazara su uske i vrlo često se desi da dva lika sa kolicima blokiraju put jedan drugom. Klasični dead – lock. Tada se blokira čitav bazar, počinje galama i psovanje. Ljudi vas gaze i guraju, počinje stampedo. Svi galame i psuju. I ja psujem. Onako sočno, na srpskom, jeziku savršenom za psovanje majke glupe i ognja krvavog. Mrtvog.

Naravno, niko ne nosi masku.

Bazar se pruža gotovo do samog Tahrir trga. Utisak potpune haotičnosti djelimično ublažava činjenica da postoji dio bazara sa slatkišima, dio sa rasvjetom, dio sa ćilimima i slično.

Konačno izbijam na Nil, ovu veličanstvenu rijeku. Nil protiče kroz samo središte grada. Odnosno, Kairo je izgrađen oko Nila, na samoj delti Nila, ako ćemo pravo.

Razmišljao sam dosta o tome kako bi bilo pošteno ali i korisno da naučim arapski konačno, obzirom na to koliko vremena provodim na Bliskom istoku i koliko ljudi poznajem. Ali onda sam skapirao da bih time vjerovatno ubio svu magiju trenutaka koje proživljavam dok se krećem ovuda i vjerovatno bih bio u stanju da razumijem mnoge stvari, poput toga zasto je dovraga vozač autobusa jednostavno počeo da vozi suprotnom trakom. Digla se nekakva galama i čini mi se da je objasnio svoj postupak, ali meni naravno ništa nije jasno. Zapravo ne želim da znam.

Neka ih, neka guraju svoje. Siguran sam da će se desiti neka glupost, ali ništa fatalno. Ove ljude čuva neka viša sila. Mi bi u Evropi doslovno svi izginuli kada bi, poput njih, živjeli sa izostankom tog mnoštva pravila koja nas ograničavaju svaki dan.

Ambasada

Narednih nekoliko dana ne radim ništa vrijedno pomena, mada se generalno dešava dosta toga. Uglavnom blejim po ležaljkama u hostelu, radim, igram se sa mačkama i sviram gitaru. U principu, razvlačim se kao da sam i sam poprimio mačje navike. I mogao sam ostati u tom modu ko zna koliko dugo, da jednog jutra, prilikom već tradicionalnog zajedničkog ispijanja kafe na krovu zgrade, Frank nije započeo razgovor o planovima u Egiptu, iako ni on ni ja nemamo neki plan. I on se tu razvlači po hostelu, hejta turiste i ljude generalno, mazi mačke i s vremena na vrijeme donese neki džoint ili spremi večeru za sebe i dva – tri tipa koja gotivi. Potpuno se udomaćio i počeo je da obavlja raznorazne radove po hostelu. Često ga zateknem kako nešto popravlja ili farba zidove. Pored toga, osmislio je i izum poznat kao anti – cat spray, a radi se o jednostavnom raspršivaču tečnosti kojim tjera dosadne mačke od nas dok jedemo. U raspršivaču je, naravno, obična voda, ali mačke se doslovno prestrave čim ga vide kako uzima bocu.

Elem, tokom tog razgovora o “planovima” zaključujemo kako je Korona najbolja stvar koja se dogodila, jer nema gužve, kako je Kairo najbolje mjesto za bijeg od evropske zime i Korone, ali i to da ne mogu da ostanem u Egiptu duže od mjesec dana.

Fuck, moram sada time da se bavim. Ništa, zvaću Ambasadu. Frank mi govori da ču u najgorem slučaju da platim nekih 50 – 100 evra prilikom izlaska iz zemlje, u slučaju da ostanem duže od dozvoljenih 30 dana. “Mislim, šta mogu da ti urade, da te deportuju!?”

Uh, sad se treba zajebavati sa institucijama Republike Srbije. Pored toga što mi je nakon dvije sekunde razgovora bilo jasno da me tip sa druge strane žice mrzi iz dubine duše jer sam nazvao i prekinuo kontinuitet nerada, shvatio sam da zaista nemam pojma čemu ambasade zapravo služe. Lik je doslovno bio u fazonu “a brate što mene pitaš, otkud ja znam, jebote, kakva su prava i obaveze srpskih državljana tokom boravka u Egiptu. Ne znam, jarane. Vidi, raspitaj se, moguće da ima neka služba za strance, otkud znam..*.

Na kraju mi je brat uredno predložio da jednostavno ostanem ilegalno u zemlji i po povratku platim kaznu. Mislim, to mi je rekao i Frank, ali Frank je neki ludi Švabo, lik potpuno van sistema. Ovaj lik je službenik Ambasade Republike Srbije u Kairu.



Odmah sam se sjetio one bizarne scene kada sam, tokom karantina uzrokovanog kugom, zatvoren u nekoj mongolskoj selendri, nazvao Konzulat Republike Srbije u Ulanbatoru. Naravno, niko se nije javio, što mi je bilo sasvim dovoljno da zamislim prestravljena lica službenika Konzulata, okrenuta ka prašnjavom telefonu koji nije zazvonio još od ‘98. Ili fazon paučina, Konzulov skelet naslonjen na sto, niko ne zna da je lik rikn'o u snu prije 12 godina.

Stvarno, čemu služe Ambasade?

Ne da mi se misliti o tome sada, zaključujem i vraćam se kod Franka i Omara, mladića koji radi u hostelu. Frank mi pokazuje fotografije manastira i crkvi smještenih u stijenama. Kul izgleda – govorim – gdje se to nalazi? – Ovdje – ushićeno odgovara Frank – nekoliko kilometara odavde.

Ali pazi brate, to nije sve. Jedini put do manastira prolazi kroz jedno neobično naselje u kojem ljudi drže gomile smeća na krovovima zgrada, ali i stada svinja i koza.

Grad smeća? – pitam ga. – Upravo to – odgovara Frank. – Da, da, čuo sam za to, ali nemam pojma o čemu se radi – potvrđujem.



Tebra, mjesto je nevjerovatno. Ljudi se zapravo bave reciklažom svog otpada iz Kaira. Rijeke automobila non – stop dovoze smeće u taj kvart. I još jedna stvar, tamo postoji nevjerovatan mural. Omare, pokaži mu sliku. Ludo, zar ne!?

Jebeno fantastično – odgovaram. Idem tamo. Idem odmah tamo.

Grad smeća

Uber vozilo mi staje na samom isključenju sa autoputa – isključenju za Grad smeća. Naplaćuje mi nekoliko evra i na nekom esperantu mi objašnjava kako taksisti ne voze dalje. Moraćeš tuk – tukom dalje, govori.

Vjerovatno najprljavije mjesto na planeti – city of garbage (grad smeća). Radi se o dijelu Kaira u kojem se deponuje sav otpad ovog megalopolisa. U sastavu ove ogromne deponije nalazi se čitav grad, čiji stanovnici žive od preturanja po otpadu i recikliranju istog. Sve što može ponovo da se upotrijebi, prerađuje se i prodaje ili koristi u ličnoj upotrebi. Ovi ljudi bavili su se reciklažom prije nego što je to postalo kul.Jedini put do manastira koji želim da posjetim vodi upravo ovuda. Simbolično, nerijetko je put do raja posut govnima.Priče iz Egipta: www.easttothesun.com/tag/egipat

Objavljuje East to the Sun u Četvrtak, 12. studenoga 2020.

Nekoliko tuk – tuk vozila već prede na raskrsnici, spremni da se upuste u pregovaranje o cijeni prevoza do manastira. Sjedam u prvi od njih i krećemo.

Ubrzo se otvaraju vrata užasa. Vozimo se po gomili smeća i fekalijama, koje veselo teku ulicom.Smrad je nepodnošljiv. Stavljam masku na lice. Svuda okolo su gigantske gomile smeća, koje stanovnici ove velike četvrti strpljivo obrađuju golim rukama, bez rukavica ili bilo kakve zaštite. Čitava rijeka natovarenih kamioneta, automobila i kamiona slijeva se u Grad smeća. Svo smeće milionskog Kaira doprema se upravo ovdje.

Kairo je najprljaviji grad koji sam ikada vidio, a ova ogromna četvrt najprljavija je od svih kairskih četvrti. Što se mene tiče – ovo je najprljavije mjesto na planeti Zemlji.

Na neki čudan i bizaran način, ovi ljudi se bave sjajnom stvari – recikliraju otpad jednog megalopolisa. Daleko je to od reciklaže koju promovišu nevladine organizacije po Evropi. Ovo je real – deal, ovo je recikliranje uživo. Sve što mogu ponovo da iskoriste, uzimaju, prerađuju i ponovo puštaju u promet. Ono što ne mogu, jednostavno bace pored sebe, na ulicu. Ovi ljudi od toga žive. Bavili su se reciklažom daleko prije nego što je to postalo kul.



Padaju mi na um misli o zarazi. Ne o koroni, kakva crna korona. Neko kožno oboljenje, trovanje, užas neki, daleko gori od Kovida.

Klizimo uskim ulicama, oivičenim hrpama smeća. U svom tom užasu razaznajem kafane, restorane i pekare. Iako je očigledno da nisam pretjerano gadljiv, radije bih umro od gladi nego ovdje nešto pojeo. Bez pretjerivanja, strah me zbog svakog novog uzdaha.

Najzad stižemo do samog ulaza u manastirski kompleks. Vozač iz nekog razloga odbija novac. Nakon kraće rasprave, uspijevam da mu dam 2,5 evra (ozbiljna lova za ovdašnje standarde) i prolazim kroz manastirsku kapiju. Tačno na tom mjestu prestaje da vas okružuje smeće i ulazite u neku potpuno drugu dimenziju. Nerijetko je put do raja posut govnima – mudro zaključujem.

Penjem se polako ka manastirskom kompleksu i čitam brojne članke o Gradu smeća, manastiru i muralu. Dolazim do nekih osnovnih informacija, koje govore o tome kako je Grad smeća pretežno naseljen Koptima i kako je manastirski kompleks sačinjen od nekoliko crkvica koje su uklesane unutar samih stijena.

Nije mi trebalo mnogo da se uvjerim u to kako u ovom kraju gotovo i nema muslimana. Naime, nakon samo nekoliko metara uspona uspio sam da zapazim kako se na krovovima mnogih zgrada, uz stada ovaca i velike gomile smeća, nalaze i čitava krda svinja.

Istovremeno, uspio sam i da zapazim fragmente samog murala na nekim od zgrada u daljini.

Naime, kada je el – Seed, umjetnik tunižanskog porijekla prvi put posjetio ovo mjesto, poželio je da ga na neki način učini ljepšim. Kada je sljedeći put stigao u Grad smeća sa namjerom da započne sa realizacijom svoje ideje, otkrio je da ovi ljudi ne žive u smeću, nego od smeća. Ova promjena percepcije natjerala ga je da kreira spektakularni 3D mural, oslikavajući pedeset zgrada i nazove ga jednostavno “Perception”. Ono što je zanimljivo je da se mural u potpunosti vidi sa samo jedne tačke.



Poenta je u tome da niko ne zna koja je to tačka sa koje se vidi kompletan mural i sa koje se može shvatiti i sama suština ovog umjetničkog djela.

Umjetnik je za ovo djelo rekao: ako želiš da vidiš čitavu sliku, neophodno je da promijeniš perspektivu, što otprilike govori i sam natpis na muralu, naravno na arapskom jeziku:

Ako želiš da vidiš Sunce, moraš prvo da protrljaš oči.

Narednih nekoliko sati, fasciniran pričom koja stoji iza ovog naselja i samog murala, provodim u pokušajima da pronađem to misteriozno mjesto sa kojeg se vidi čitav mural. Ulazim ljudima u kuće, obilazim uzvišenje pored manastira, ulazim u restoran i razgovaram sa lokalcima. Najčešće me blijedo gledaju, pokazujući time da nemaju pojma o čemu govorim. Umjetnost, onakva kakvu je mi poznajemo i kako je percepiramo, ovdje se ne doživljava na isti način.

Hodam satima, tražim to savršeno mjesto. Sve mentalne kapacitete naprežem u namjeri da otkrijem koji je naredni korak.

Ok, očigledno treba još da se penjem. Ne, treba da idem lijevo. Ipak sam previše lijevo otišao. Možda ipak desno. Hm, opet mi fali nekoliko fragmenata. Možda da se popnem na garaže.

Najzad, upravo sa jedne od garaža pruža mi se pogled na ovo fascinantno remek – djelo. Gledam i ne vjerujem. Kakvo ludilo, kakva požrtvovanost, kakva ideja. Trodimenzionalno djelo, oslikano na 50 zgrada, sa snažnom porukom. Umjetnost koja vam pruža čitavo iskustvo, iskustvo koje doživljavaju sva čula.

Ako želiš da vidiš čitavu sliku, neophodno je da promijeniš perspektivu

Ma daj!Pazite ovo:Manshiyat Naser, koptsko naselje u Kairu, poznatije kao grad smeća (city of garbage) nevjerovatno…

Objavljuje East to the SunČetvrtak, 12. studenoga 2020.

(Nažalost, neki od zidova su srušeni, a na nekim mjestima nove zgrade prekrile su dijelove originalnog murala. Kako je mural originalno izgledao, pogledajte ovdje)

Omar

Stari, dobio sam propusnicu i sutra bih trebao da idem sa tim ortakom arheologom da vidim Oziris shaft – započinje Frank još jednu od svojih priča o skrivenim draguljima Egipta. Donosi laptop i pokazuje mi fotografije ovog mjesta, ali i mnogih drugih zanimljivih stvari na mnogim nalazištima zatvorenim za posjetioce. Pokazuje mi fotke ogromnih kamenih blokova, koji su izrezani sa savršenom preciznošću, tehnologijom o čijem postojanju čovječanstvo danas nema pojma. Nevjerovatno zaista.



Ubrzo se u priču ubacuje i Omar, mladić koji radi na recepciji hostela. Ispituje me o tome šta smije, a šta ne smije da unese u avion. Naime, Omar nikada nije putovao van Egipta i nikada nije letio avionom. Upravo su mu javili da je dobio stipendiju za studije u Njemačkoj i krajem mjeseca putuje. Ostaće tamo 4 – 5 godina.

Omar je veoma znatiželjan, inteligentan i dobar tip. Ima 21 godinu, ali dosta toga zna. Kao i druga trojica momaka koji tu rade, veoma je uslužan i ljubazan.

Pričam mu o životu u Evropi, o Njemačkoj, Berlinu i razlikama između Bliskog istoka i Evrope.

Počinje da mi priča o Egiptu i o tome kako mladi žive.

Sve, naravno, zavisi od društvenog sloja kojem pripadaš, ekonomske situacije i mjesta u kojem živiš. Bogatiji, obrazovaniji Egipćani, ali i ljudi iz velikih gradova pretežno su liberalniji. Ali Egipat je i dalje jako tradicionalna zemlja. Mnoge žene i dalje moraju da se pokrivaju, a neke od njih i dalje podvrgavaju obrezivanju. Žurke postoje, ali djevojke kontrolišu čitav proces vezan za seks, budući da najčešće ne smiju da stupe u odnose prije braka. Ukoliko to urade, društvo će ih osuđivati i proglasiti kurvom. Kao takva, teško će uspjeti da se uda. U nekim mjestima i dalje imamo slučajeve da otac, ili čak majka, ubiju ćerku zbog ukaljane časti.

Govori mi o Sinaju.

Prijatelju, Sinaj je poseban. Moraš da posjetiš Dahab, vjeruj mi. Zajebi Hurgadu i Šarm el Šeik, Dahab je najbolji. I tamo kad odeš, obavezno posjeti Plavu lagunu. Provedi noć tamo. Vjeruj mi, nećeš se pokajati.



Pitam ga da li postoji šansa da obiđem manastir Svete Katarine i da se krećem autostopom po Sinaju.

Nažalost, ne. Manastir možeš obići samo u sklopu organizovanog izleta, sa agencijom. Gomila je čekpointa i kontrole su jako stroge. Južni Sinaj je svakako bezbjedniji od Sjevernog, ali dosta se sranja dešava tamo. Nerijetki su teroristički napadi, a i putevi se često zatvaraju. Dosta je prebjeglih pripadnika Al Kaide i ISIL – a. Svakako ne bih ti preporučio da ideš stopom. Uzmi noćni bus iz Kaira i u zoru si u Dahabu.

Loreta mi govori kako je Viktorija već otišla u Dahab i kako joj je ona izdala svoju kuću. Ako želim, izdaće jednu sobu i meni, za 8 evra, pod uslovom da hranim i pazim na Artura, njenog mačka.

Odlično, kupljeno. Već sutradan kupujem kartu i noćnim busom krećem u Dahab.



Odgovori