putovanje Mongolija

Dan mrmota ili 48 sati pakla II – Crna smrt

Spread the love

Ulgij

Negdje pred samim Ulgijem na improvizovanom čekpointu dočekuje nas murija i zaustavlja naš kombi. Izvode nas van i vode u malenu i neuglednu zidanu prostoriju koja stoji pored puta. Nemam pojma o čemu se radi, ali bez pogovora izlazim i pratim ostale. Od momenta kada sam stigao u centralnu Aziju, logika je prestala da važi i već neko vrijeme uopšte i ne pokušavam da razumijem stvari. Valjda sam poprimio istočnjački način razmišljanja.

Napolju je noć, oluja i snijeg. Ulazim u maleni objekat prepun policajaca i grijem se pored velike peći. Uzimaju mi pasoš, nešto zapisuju u svesku, traže da se potpišem i potom mi ga vraćaju. Podižu rampu, propuštaju nas i najzad ulazimo u Ulgij.



Stvari su se savršeno poklopile. Stigao sam oko 22h u ovaj gradić i sutra rano bih trebao krenuti ka Astani. Teško mi je povjerovati u ovu slučajnost. Neka viša sila me čuva, to mi je sada već potpuno jasno. Čuvala me u Palestini, Iranu, na Kosovu, Islandu a izgleda da me ni ovdje nije potpuno zaboravila.

Razmjenjujem brojeve telefona sa djevojkom iz kombija. Trebaće mi njena pomoć oko dolaska do informacija vezanih za prevoz do Astane. Pozdravljam se sa njom, njenim suprugom i roditeljima i rastajemo se. Taksijem stižem u najbliži hotel, plaćam smještaj u odličnoj sobi dvadeset evra i padam u komu od umora.

***

Spavam kratko, ustajem rano i bacam se u potragu za autobuskom stanicom. Provlačim se kroz blatnjave i zapuštene ulice ovog gradića i posmatram snježne planine koje ga okružuju. Ništa manje spektakularan ali i surov prizor od uobičajenih mongolskih prizora. Potpuni haos kakav se može vidjeti samo na dubokom istoku prožima ove ulice. Malena i prljava tržnica prepuna neuglednih likova preplanulih lica, debeli taksisti, klinci razvučenih kragni i prljave odjeće i djevojka koja na jeftinim i blatnjavim štiklama žurno ulazi u zgradu neke od institucija gradske vlasti, ispred koje stoji otjelovljenje ironije u vidu natpisa „I <3 Ulgij“. Ovaj grad se nalazi na samoj tromeđi neukusa, siromaštva i neke teške zabiti. Ali te jebene planine, čovječe. Pogled na njih i oluju koja im okružuje vrhove ledi krv u žilama. Snežana Radojičić Mongoliju opisuje kao mjesto na kojem se ego smrskava. Toliko sam malen, nebitan i krhak u mongolskoj ogromnosti.

mongolija putovanjemongolija putovanje

Sve djeluje kao da je u pitanju još samo jedan dan u Mongoliji. Najzad pronalazim autobusku stanicu i pokušavam da se raspitam o autobusu koji vozi do Astane ili barem Tašante. Do granice me dijeli nekih stotinu kilometara. To nije loše – imam 2 dana da izađem iz Mongolije prije nego što se granica zatvori. Ipak, radi se o izuzetno nepouzdanoj zemlji i društvu. Moram što prije da nađem kakav – takav prevoz.

Na stanici dolazim do kontradiktornih informacija. Službenica na šalteru, uz pomoć najskrivenijih tajni komunikacije mi objašnjava kako karata za autobus nema i ne zna se da li će i kada autobus uopšte da krene. Možda sutra, možda u srijedu, a možda tek u subotu. Druga službenica mi govori kako ima karata, ali autobus vjerovatno neće krenuti. Prva i dalje insistira na tome kako nema više karata. Pokušavam da je ubijedim da mi proda kartu za stajanje. Stajaću u autobusu, nije problem, samo da što prije izađem odavde. Mislim, nije da sam došao u Švedsku u kojoj se moraju poštovati razna pravila. Ovo je jebena haotična Mongolija i najmanji bi problem trebao biti ako neko želi da plati kartu i da potom stoji u autobusu. Ipak, gospođa je neumoljiva. Ubrzo gubim živce i bacam se u potragu za taksistima. Platiću im da me prebace do granice.



Međutim, i u razgovoru sa njima dolazim do kontradiktornih informacija. Jedan od njih tvrdi kako je granica zatvorena. Drugi govori da nije. Treći kaže da se danas otvara. Neki tamo četvrti tvrdi da se neće otvoriti do daljnjeg. Neki kažu da će se znati danas u 8, neki ne znaju, a neke jednostavno ne razumijem. Jedino oko čega su svi bili jednoglasni bilo je ponavljanje termina „mrmot“ i „karantin“. Šaljem poruku onoj djevojci iz kombija, ali ni njoj ništa nije jasno.

Ništa ne razumijem. Kakav mrmot, kakav karantin – pitam se. Taksisti mi pokazuju fotografije mrmota, označene simbolom koji poziva na oprez. Uzimaju moj broj telefona i govore mi da će me večeras obavijestiti o stanju na granici.

Šta? Mrmoti su popizdili i napadaju ljude, ali samo kod graničnog prelaza sa Rusijom? Koji kurac se dešava?

Najzad odustajem i povlačim se u hotel. Žena na recepciji ne razumije engleski, a sudeći po izrazu njenog lica nakon što sam joj pokazao tekst koji je „Google“ preveo sa engleskog – ne razumije ni mongolski. Rukom me poziva da pođem za njom do kancelarije turističke agencije koja se nalazi pored hotela. Pokazuje mi da sjednem i čekam.

Koji kurac sad?

Crna smrt

Ubrzo se na vratima pojavljuje tip koji govori savršen engleski. Znate ono, lik koristi fraze poput “sure thing, bro”. Zove se Bobi i živio je u Njujorku neko vrijeme. Danas sa porodicom vodi ovu agenciju, ali i hotel u kojem odsjedam. Presrećan zbog toga što sam najzad pronašao sagovornika, započinjem razgovor sa njim i tada klupko počinje polako da se odmotava.

Elem, 7 – 8 dana ranije, jedan par mongolskih Kazaka ubio je mrmota negdje na okolnim brdima. Vodeći se tradicijom i drevnim mongolskim običajima, rasporili su životinju i pojeli je bez prethodne termičke obrade. Navodno je sirova jetra i bubreg svježe ubijenog i još uvijek toplog mrmota glavni delikates u Mongoliji i pored toga što je „jako ukusno“, takođe je i „veoma zdravo“. Ipak, umjesto snage i zdravlja, ovaj delikates donio im je trovanje i smrt u teškim mukama. Pošteno, pomislio bi neko. Prirodna selekcija. Prirodni proces odstranjivanja viška idiota sa planete.

Međutim, autopsija je pokazala da je mrmot bio zaražen smrtonosnom bakterijom koja je u 14. vijeku odnijela milione života – kugom, oboljenjem poznatom i kao crna smrt. Nesrećnici su danima umirali u najtežim mukama i za sobom ostavili četvero nedužnih klinaca.

Sve se to dogodilo u brdima nedaleko od ovog gradića. Čitav region je potom podignut na noge, Rusija je zatvorila granicu, a ekipa svjetskih doktora i naučnika je došla u ovo područje i već danima vrši testiranje stanovništva. Stotinjak najbližih poznanika žrtava izolovano je u bolnici, a čitav grad zatvoren u karantin.



Slušam ga iskolačenih očiju i ne vjerujem. Znam da se ne šali. Govori mi da svjetski mediji pišu o tome i čudi se kako to nisam znao. Nisam, jebote. Na putovanju sam, na godišnjem. Ne čitam vijesti. Uostalom, moji prijatelji su informisani brejnijaci i da se bilo šta značajno dešava u Mongoliji, ja bih to prvi saznao.

Ok, u redu – započinjem nakon kraćeg regrupisanja – vratiću se u Hovd i istim putem kojim sam došao, preko Kine, vratiti se u Kazahstan, a odatle i kući. Trebaće mi 5 – 6 dana, ali stići ću. Nemam drugog izbora”.

Nećeš – matira me Bobi – čitav grad je zatvoren i nikome nema ni ulaska ni izlaska već 6 dana. Govorim mu kako su nas sinoć uredno pustili u grad i kako nam ništa nisu rekli. Ok, možda su te pustili da uđeš, ali sigurno nećeš izaći. Znam, pokušavam već danima da izađem – Pravi kratku pauzu i zaključuje priču jednim: “jebi ga brate, svi smo u istom sranju”.

Zavaljujem se kao pokošen na sofu iza mene i zabijam glavu u dlanove. Čitav svijet mi se ruši u jednoj sekundi. Sjedim čitavu vječnost tako, potpuno nijem i kroz glavu mi prolazi: “Kuga. Jebena kuga. Smrt. Karantin. Zatvoren sam. Usred Mongolije. Nema nazad”.

Bobi nastavlja i govori mi kako je vlast riješila da zatvori područje i žrtvuje nekoliko hiljada nas da bi spriječila eventualno širenje zaraze. Tvrdi da su svjetski doktori u gradu, da još uvijek nisu nađeni novi slučajevi i da se, navodno, ipak ne prenosi vazduhom. Zaraziš se samo ako pojedeš sirovog mrmota – govori. Bobane dragi – ustajem i nastavljam – zašto bi iko pojeo sirovog mrtvog mrmota? Neću jesti mrtvog mrmota, za ime Boga. Možeš li me odvesti do čekpointa da im objasnim da sam tek ušao, da ih podmitim, da ih podavim sve? Kako im je palo na um da nas puste u ovaj pakao!? Bobi odgovara da možemo pokušati, ali da nećemo uspjeti. Govori mi da se smirim. Doktori su tu. umrijeti nećemo sigurno, ali je veliko pitanje kada ćemo izaći. Ako se zarazimo, moraće prvo da nas liječe ovdje, pa tek kada sve prođe pustiće nas da izađemo. Može potrajati mjesecima – govori i dodaje – šta da ti kažem brate. Sudbina svih nas je manje više nepoznata.

Pa ne znam iskreno šta mi je gore. Da umrem ili ostanem zarobljen ovdje, u ovoj vukojebini.

Padam u teški očaj dok me obuzima prezir prema čitavom narodu, prema čitavoj mongolskoj civilizaciji. Ne vjerujem gdje sam došao. Jedu sirove mrmote, jebeni primitivci. Zaraziće planetu kugom u 21. vijeku. Pobiće nas sve. Zatvorili su grad u karantin i ne dozvoljavaju nikome da izađe, ali uredno možete ući ako ste zdravi i umrijeti ovdje. Doslovno su nam otvorili vrata pakla i potom ih zapečatili.



Bobi mi objašnjava da se nalazimo u zoni B, drugom krugu. Prvi krug je uz samu granicu, zona A, još opasnija. Čak ni prelazak iz jedne u drugu zonu nije moguć. Pomišljam na krugove pakla. Govori mi kako već šest dana gotovo ništa u gradu ne radi a mnogi stanovnici nose platnene maske. Nekoliko turista, prije svega ruskih je zaglavljeno u Ulgiju. Pokušali su preko ruske ambasade izaći, ali bezuspješno. Jebote, ako silna Rusija nije svoje građane uspjela izvući, čemu ja da se nadam sa svoja dva sirotinjska pasoša u džepu: srpskim i bosanskim.

Izlazim iz Bobijeve kancelarije i hodam kao mumija po gradu. Najzad se pojavilo sunce, ali ga više i ne primjećujem. Čitav gradić odjednom je promijenio svoje lice. Više ga ne vidim kao obični mongolski gradić već kao grad smrti. Tek tada primjećujem maske na pojedinim licima. Kud sam ga išta pitao – mislim se.

Telefon pokazuje da je 14h. Ovo je posljednji dan karantina i večeras u 20h vlasti će da nam saopšte konačnu presudu – da li će da produže trajanje karantina ili ne. Žena u hotelu mi pokazuje da nije 14h, već 13h. Ja sam još uvijek na ulanbatorskom vremenu. Sjajno, sat vremena duže ću da čekam. Pomjeram sat, kupujem cigarete i narednih nekoliko sati palim jednu o drugu. Na kutiji raspoznajem rusku ćirilicu – pušenje ubija. Zajebi, veliko je pitanje da li će moj rak ikada uspjeti da se formira, razvije i dođe do izražaja. Hodam po gradu, pušim i razmišljam. Pokušavam shvatiti kako se ovo dogodilo i ko je kriv. Da li sam ja kriv? Zašto nisam izašao u Tolbou? U Tolbu karantin nije na snazi. Jedna pogrešna odluka? Samo jedna ili čitav niz?

Donio sam odluku da sam krenem na Kolsai jezero, gdje sam je i upoznao. Potom sam odlučio da ostavim sve i pođem sa njom u Almati. Namjerno sam propustio let za Kinu, a potom sam odlučio da ipak odem iz Kazahstana. Onda sam odlučio da pijan dođem na granicu između Kine i Mongolije. Pa sam izvadio telefon i fotkao neke tipove koji bi me zbog toga i polomili da nisam pobjegao glavom bez obzira. Odlučio sam da se okrenem ka Rusiji i da stopiram. Ni sam ne znam kada sam posljednji put donio dobru odluku.

I ta odluka da poslušam svoju intuiciju i da se oglušim o upozorenja onog tipa u džipu. Ipak nije bio šamanizam u pitanju, čovjek je imao najbolju namjeru. Želio je da me spriječi, da me upozori. Ali ja sam krenuo naprijed, u crnu smrt, zakoračivši time u ovu novu realnost koju ne mogu ni da sagledam.

Otvaram brojne portale i čitam o putnicima iz Švedske, Austrije i Rusije koji su već šest dana zarobljeni ovdje. Vijesti govore o tome kako su svi strani državljani pobrojani, ali jednog lika iz Bosne niko ne pominje. Nigdje nisam zaveden. Život nas iz Bosne vrijedi ipak malo manje. Drago mi je, naravno. Posljednje što mi treba je da mi mater u Dnevniku čuje za ovo.

Tada pomislim na nju i želudac mi se okrene.

Bože, kako da joj javim ako stvari krenu u lošem smijeru!? Snaći ću se ja. Ostaću ovdje, šta sad. Naučiću se strpljenju. Radiću nešto. Dovoljno sam obrazovan i sposoban. Ne znam da radim mnogo toga, ali mogu naučiti bilo šta. Biću ja dobro. Samo ne znam kako njoj da javim ako nas ne puste van. Raspašće se jadna žena, ni kriva ni dužna.



Pokušavam da se saberem. Pokušavam da razumijem. Ok, žrtvovaće nas da spriječe epidemiju. Shvatam, pošteno. Ali ja nisam spreman da ostavim svoje kosti u mongolskoj vukojebini.

Znojim se. Osjećam da smrdim. Ali imam većih briga. Pokušavam zaspati. Kontam da, ako vijesti budu loše, mogu da se pozdravim sa spavanjem, a već sam premoren. Džaba, san mi uporno ne dolazi na oči.

Moram sa nekim da govorim o ovome. Odlučujem da Savi, jednom od ortaka naglo poremetim jutarnju rutinu dok sjedi u kancelariji na drugom kraju planete. Čovjek ne vjeruje šta mu govorim. Ipak, nakon nekog vremena se i sam uvjerava u to i šalje mi vijesti o situaciji u kojoj sam se našao. BBC, Guardian, Russia today, svi pišu o tome. Ostatak dana provodi bodreći me i obavještavajući o razvoju situacije. Prevodi mi vijesti i šalje, ali ne mogu više ni da čitam. Opet izlazim van.

Pokušavam da jedem. Ne ide. Ćutim i hodam. Opet odlazim kod Bobija, razgovaram sa njegovom sestrom. Ona mi govori kako su žrtve bili njeni prijatelji. Bila je shrvana kad ih je izgubila. Kroz glavu mi prolazi jedno „izvini ali kreten koji pojede sirovog mrmota, a potom ugrozi širu zajednicu ne treba da troši vazduh, tako dragocjen razumnim ljudima, niti zaslužuje ikakvu empatiju“. Ćutim, naravno.

Ona mi sređuje taksi za Astanu sutra. Naravno, ako se granica otvori. Sve zavisi od toga šta će vlasti odlučiti večeras u 8.

Gledam na sat. Tek je 2. Opet je jebeno dva. Vrijeme je stalo.

Osjećam kako sam na ivici zdravog razuma. U misli mi dolazi 21.11.1995., dan kada je potpisan Dejtonski sporazum. Mislim da još od tog trenutka ništa nisam sa ovolikom zebnjom čekao. Pozicionirane na samo nekoliko kilometara od Banjaluke, snage HVO – a čekale su naredbu da upadnu u grad koji je tada, prepun izbjeglica iz Krajine, imao gotovo pola miliona ljudi. U gradu, naravno, nije bilo struje. Neko je iz Beograda telefonom javio – gotovo je, rat je najzad gotov.



Slično se osjećam kao i tada, mada mi se čini da je ovo sada gore. Bio sam klinac, nije me pretjerano pogađalo. A i nisam bio ni na koji način odgovoran. Ovo sada, ovo je moja nova realnost. Jedan potpuno novi kontekst, osjećaj potpuno nepoznate boje. Mogućnost smrti, jebote. Mogućnost zatvora. Pa iluzija slobode je nešto najvrijednije što imam.

4 sata, 5 sati. 6 sati…

Oko 7:20 stiže mi Savina poruka. Ne smijem da je otvorim. Znam da je ludak nekako uspio doći do informacije i prije nego što ju je mongolska Vlada zvanično objavila.

Gotovo je brate, smijaćemo se ovome kroz par dana – piše. Mongolska Vlada će izaći sa saopštenjem tek za nekih 40 minuta. Ali ovaj je nekako uspio to da sazna i ranije. Javlja mi da karantin više nije na snazi, nema novih slučajeva, ne prenosi se vazduhom i granica se sutra u zoru otvara.

Čitam i osjećam blago olakšanje, ali i dalje čekam zvaničnu potvrdu. Ne smijem sebi da dozvolim prerano radovanje. Šaljem Bobiju poruku i predugo čekam odgovor, neprestano gledajući u telefon. Sat vremena nakon Savine poruke, stiže i Bobijeva – gotovo je. Sutra će taksi doći po tebe i sa njim ćeš bezbjedno da se vratiš u Kazahstan.

Još neko vrijeme gledam u telefon bez daha. Prolazi me jeza i potom počinjem nekontrolisano i glasno da se smijem. Kupujem nekoliko piva, napijam se u svojoj sobi, zovem prijatelje i najzad padam u duboki san.

mongolija putovanje

Gotovo je. Drama je gotova.

Ili možda nije…

Rusija

Budim se nakon nekoliko sati sna. Umor, iako intenzivan, stoji u drugom planu. Danas su mi prioritet samo dvije stvari – ostati živ i izaći iz Mongolije.

Ispostavilo se kako mi je Velemir ubrzo po mom ulasku u Mongoliju poslao vijest koja govori upravo o pojavi kuge u ovom gradu. Ja je, naravno, nisam pročitao. Sjećam se da sam pogledao naslov, nasmijao se i nastavio sa svojim životom, navuknut na ovaj tip šala svaki put kada putujem u neku od “zemalja visokog rizika”. Velemir iznosi zaključak kako ignorišem njegove savjete i članke koje mi šalje samo zato što je Hrvat. Sviđa mi se to – dobar izgovor za moju neodgovornost. Ne primam savjete od Hrvata. Mislim, Velemir nije Hrvat, ali ima hrvatski pasoš, which is pretty much the same thing.

Najviše me brine to što bih sigurno prošao tuda, sve i da jesam dao značaja ovom članku i pročitao ga na vrijeme. U kontekstu u koji sam se stavio, kontekstu kratkog vremena i ogromnih distanci koje sam morao preći, nisam ni imao mnogo izbora. Takve su mi karte jednostavno podijeljene. To je bio, manje – više, jedini put. Raspitao bih se i vjerovatno samouvjereno krenuo istim tim putem, vjerujući u to da će karantin ipak prestati da važi.

No, šta je – tu je sad. Ne vrijedi misliti o tome.



Na doručku srećem dvojicu Rusa. Oni idu u suprotnom smijeru – u Hovd. Murija im je oduzela pasoše prije nekoliko dana. Govore mi da karantin više nije na snazi, ali se za granicu još uvijek ništa ne zna. Pa nisu Rusi budale, naravno. Mislim, jesu, ali barem nisu glupi i primitivni. Patriote su to. Sigurno neće dozvoliti da potencijalno zaraženi kugom ljudi hodaju po njihovoj zemlji. Momci me upozoravaju da će nas vjerovatno doktori pregledati na ulazu u Rusiju.

Ipak, što se tiče lokalaca, čini se da njih sve ovo pretjerano i ne uznemiruje. Sinoć nekada oko 20h, dok kao sumanut hodam po hotelu i tražim od žene na recepciji da prebaci na neke vijesti, ona mrtva – hladna gleda nekakvu sapunicu. Dešava se to ovdje – tvrde Mongoli – svake godine neko umre. I nije to, znaš, opasno. Sirovo meso mrmota je inače jako ukusno i zdravo. Jedino tokom proljećnih mjeseci treba ga izbjegavati. Tokom zimskog mirovanja mrmot jede šta god stigne, tako da se nakon toga u njegovom organizmu može naći svakakvih bakterija. Tokom jesenjih mjeseci nema rizika od smrti.

Ma zabijte se i vi i vaša Mongolija i vaši primitivni običaji –  mislim – Šta onda predlažete, da se vratim u oktobru i probam? Ma more marš!

Taksista dolazi tačno u 8 i krećemo, ali samo do bazara. Tu gasi vozilo i saopštava mi kako moramo sačekati da se skupi još 6 putnika. Brzo će to – rukama mi objašnjava.

Tokom protekla 24 sata naučio sam ruski jezik u tolikoj mjeri da već mogu da komuniciram sa njima o ovoj gorućoj temi. Silom prilika, počeo sam da baratam terminima kao što su zavtra, segodnja, seičas grancija zakrita/otkrita. I to je sve što mi treba da dođem do relevantnih informacija. Okupljeni taksisti mi govore kako granica vjerovatno radi danas, ali da nisu u potpunosti sigurni. Svi oni će voziti do nje, pa će onda vidjeti šta i kako. Azija. Eto, to je Azija. U svakom lsučaju, čekanje putnika nam ne gine.

Razmisljam o tome kako bi izgledao svijet da su Mongoli zavladali njime. Šamanizam, divljaštvo, primitivizam? Bože, hvala ti što nisu.

Nervozan sam. Čekamo satima. Ukoliko je granica uopšte otvorena, za dva dana Rusi će je opet zatvoriti zbog praznika. Neko bi pomislio da su dva dana dovoljno vremena da se stigne do granice udaljene oko 100 kilometara, ali u centralnoj Aziji vrijeme i prostor imaju potpuno drugu dimenziju. Prođe to u tren oka.

Nakon dva sata čekanja taksista me obavještava o tome da ipak danas neće voziti ka  granici i da možemo opet pokušati sutra. Nije se skupio dovoljan broj putnika. Ma nema šanse, jarane – govorim. Ja danas prelazim tu granicu. Ja DANAS ulazim u Rusiju, pa taman pretrčao tih 100km do granice. Toliko sam lud, očajan i odlučan da izađem.

On ipak ostaje. Ja izlazim iz kombija i kao sumanut tražim drugi prevoz. Najzad nalazim kombi koji vozi za Almati. Super, može i Almati. Vozač mi govori kako vožnja traje dva dana. Kupljeno, može.

mongolija putovanje

Međutim, i sa njim prolazim kroz dugo i mukotrpno čekanje putnika. Potom se u tom pretrpanom, tijesnom i neudobnom kombiju ljuljamo po užasnim putevima prepunim lokvi. Kupimo putnike na nekoliko lokacija po gradu. Sve je odvratno, smrdljivo, skučeno. Ljudi galame, guraju se, žderu, nose kesurine prepune svega i svačega. Nose sa sobom deke i pelet za ogrjev.

U principu, prizori su slični onima iz ukrajinskih, gruzijskih i jermenskih maršrutki, s tim da su moji živci potpuno istrošeni. Ne vidim više ništa lijepo i egzotično u svemu ovome. Prešao sam tu granicu koja razdvaja romantično poimanje istoka od njegove realnosti. Premoren sam i nervozan. Ne kapiram šta i koga toliko čekamo. Ne mogu više podnijeti njihovo poimanje vremena i prostora. Kao da će živjeti milion godina, totalno su usporeni i pomireni sa praznim hodovima. A ja mrzim prazne hodove.

Čekanje prekraćujem pušeći jednu cigaretu za drugom i razgovarajući sa jedinim tipom u kombiju koji govori engleski. On mi govori da iskuliram. Brate polako – govori – ovo je Azija, moraš se naučiti strpljenju. Pada mi na pamet Malnarova knjiga “U potrazi za staklenim gradom”, o putovanju po Aziji. On pominje upravo ovo – istočnjačko poimanje vremena i njegove razlike u odnosu na evropsko.

Ipak, nakon iscrpljujućeg čekanja, maleni kombi ispunjen mnoštvom mongolskih Kazaka i jednim slučajnim putnikom iz Bosne najzad kreće. Pokušavam na mapi da nađem put kojim se krećemo, ali bez uspjeha. To me i ne čudi toliko, s obzirom na to da se tokom čitavih 100km krećemo bukvalno posred pustinje. Ne razumijem kako se vozač uopšte orjentiše, ali me pretjerano ni ne zanima.



Najzad stižemo na mongolsku stranu granice i shvatam da – radi. Iako smo jedini na prelazu, opet na nešto čekamo i to pola sata. Momak koji govori engleski objašnjava mi da je jedna od putnica povela dvoje svojih klinaca i da je jednom od njih pasoš istekao. Pada mi mrak na oči.  Srećom po nas i na njihovu žalost, ostavljamo ih tu i nastavljamo put.

Međutim, u tom trenutku granica se ponovo zatvara – ovaj put zbog pauze za ručak. Suzdržavam se da ne puknem od bijesa pred svima. Nije ovo jedini granični prelaz na svijetu na kojem postoji radno vrijeme i ne postoji druga smjena, ali zašto baš sada i ovdje!?

mongolija putovanjemongolija putovanje

Moji saputnici pauzu provode u nekoj neuglednoj gostionici. Mene glad već izjeda, ali riješio sam se mongolskog novca, računajući na to da ću danas izaći iz zemlje. Pored toga, od nervoze ne mogu ni da jedem. Igram se sa trogodišnjim klincem čiji je pasoš istekao i koji izgleda kao djevojčica. Presladak je. Na kraju igre pokazuje mi srednji prst na obije svoje malene ruke.

Najzad se granica ponovo otvara i nastavljamo put. Momak iz kombija mi objašnjava kako je ovaj granični prelaz, sa ruske strane, jedan od najstrožijih na svijetu i kako su Rusi rasisti. Ok, mene će pustiti, ja sam Evropljanin, ja imam pasoš Republike Srbije. Mi smo braća – tješim se.

Prelazimo mongolsku stranu granice i dolazimo na rusku. Iz jedne od zgrada izlaze ljekarke u vojnim uniformama. Šubare koje nose na glavama krasi grb Ruske Federacije, lica su im pokrivena platnenim maskama, a na rukama nose gumene rukavice. Jednog po jednog putnika iz kombija uvode u improvizovanu ambulatnu. Zdrav sam, znam to. Malo sam na rubu živaca, ali tijelo mi je zdravo.

Najzad dolazim na red. Doktorica mi mjeri temperaturu, pregleda mi usnu duplju i limfne čvorove. Temperatura 36. Savršeno. Daje mi letak sa informacijama o kugi na engleskom. Nekoliko puta je podvučeno: ne jedite mrmote.

mongolija putovanje

Vraćamo se u kombi i nastavljamo ka vojnicima na samom ulazu u zemlju. Osjećam mješavinu nervoze i radosti zbog konačnog susreta sa prepoznatljivim, slavenskim licima. Posmatram ove visoke vojnike, divove u odnosu na Mongole, lica pokrivenih maskama i u gumenim rukavicama.

Jedan od njih ulazi u kombi i pogledom prelazi po licima putnika. Ćutimo i čekamo. Pogled zadržava na meni i naređuje mi da izađem van. Naizmjenično posmatra moje lice i sliku u pasošu. Srbija – govori upitnim tonom. Srbija – ponosno odgovaram. Počinje da lista moj pasoš i zagleda jedan po jedan pečat. Liban, Iran, Gruzija, Azerbejdžan, Ukrajina, Kina… Zadržava se na pečatu Svete Gore i pita me šta je to. Atos – odgovaram – Sveta Gora, monaška država u Grčk… Znam – prekida me.



Pravoslavni brat. Kinezima sam 20 minuta objašnjavao gdje je Srbija, činjenicu da mi ne treba viza, da postoji monaška država u Grčkoj i da sam bio tamo. Otac Mitrofan udario mi je pečat u pasošu.

Stojimo jedan naspram drugog, tik uz veliku rusku zastavu. Snažan i hladan vjetar bije okolna mongolska brda, dok sija neko zubato sunce. Ćutimo. Jedini zvuk koji čujem dolazi od vijorenja ruske zastave na vjetru.

Ja i jedan ruski vojnik u uniformi i vojničkim čizmama. Visok, čvrstog stava, silan kao zemlja koju čuva.

Sedmi maj, 14:53h. Još jednom ponavlja: “Srbija”. Zatvara moj pasoš, pruža mi ga jednom rukom dok drugom pokazuje u smjeru unutrašnjosti svoje zemlje i toplim tonom mi govori: “dobrodošao u Rusiju”. Posljednje atome snage uprežem da zaustavim suze pred ovim divom i zadržim uspravan položaj tijela, nastojeći da se ne slomim u svojim umornim i drhtavim koljenima.

 

Comments 14

  1. sigurno sam to već komentirala, ali ovi vaši putoipisi za mene su najbolji koje sam ikad čitala (Al ne čitam puno putopisa, istina :), zato što su od početka banalni i dosadni, za razliku od vašega.)

  2. Izvrsno si opisao i Mongoliju i Mongole i taj osjećaj bespomoćnosti. Bila sam u Mongoliji ukupno 8 puta, poslovno, nije mi se dogodio mrmot, ali jesam imala sličnih iskustava s dužim ostankom od predviđenog, zbog dzuda i ne slijetanja aviona na UB aerodrom. Svaki put kad bih odlazila iz Mongolije, imala bih isti osjećaj…povratka u civilizaciju, gdje koliko toliko se mogu osloniti na osnovne naučene postavke preživljavanja…dok u Mongoliji vladaju neka druga pravila, nama nepoznata. I taj osjećaj apstrakcije vremena. Dogodilo mi se jednom da su inzistirali da dođem u Mongoliju u prosincu, dakle, temperature su bile između -35C i -42C. Ja došla, a ekipa ljudi s kojima sam trebala raditi, je dan ranije odputovala u SAD. Tako da sam sjedila tamo, na cičoj zimi, bez veze.

  3. Upravo sam procitala knjigu Mongolija koja me je zaintrigirala da se bolje informisem o toj dalekoj i tako stranoj zemlji.Vas putopis je nesto NAJBOLJE sto sam mogla da procitam.Cestitam na izvrsnom opisu,zanimljivom,duhovitom,podrobnom i tako realisticnom clanku.👏👏👏👏👏

  4. Ponovo čitam i ponovo zaključujem koliko sjajno pišeš! 🙂 U par navrata sam se i nasmijala :). Naglas. Priča je za vjerovali ili ne, ali posebnu notu joj daje to što ti veoma lijepo sve sročiš. Svaka čast!

Leave a Reply