Dahab

Egipat VI – Dahab

Spread the love

Ko ti je kriv, Srđane, sam si to tražio! Iz želje da se socijalizuješ i upoznaješ ljude, započeo si razgovor sa njom još prve noći, ignorišući užasavajuće ali dobronamjerne poglede upozorenja drugih ukućana Dahab hostela. Ignorisao si i Borjanine riječi: “Srđane, ne daj da ti uhvate pogled”. Jebi se sad, sad učestvuj u tom glupavom small talk – u, odgovaraj na pitanja poput “odakle si, kako je u Srbiji, šta misliš o Koroni?”, klimaj glavom i usiljeno se smješkaj na ničim izazvane izjave poput “o, pa Srbija je divna”. Otkud ja jebeno znam kakva je Srbija!? Poznajem samo onaj mali trougao sa tjemenima u Šikarici, Gusaru i Eklektiku.

Da, Key se vratila iz Šarm el – Šeika. Trebao sam i da pretpostavim da se takvo nešto desilo, budući da je krov zgrade na kojoj se odvija moj i život još desetak ljudi odjednom postao jezivo prazan. Svi su doslovno pobjegli u svoje sobe. Ja sam se odjavio ranije i sada čekam autobus za Dahab, tu na recepciji, osuđen na slušanje ovog glupavog razgovora.



Da zlo bude veće, negdje usput je pokupila neke klince iz Amerike i Koreje i sad tu sjede, galame, omalovažavaju lokalne običaje i seru o tome kako bi oni riješili sve probleme savremenog Egipta. Ukratko, verbalizuju svoje neznanje, neiskustvo, neinformisanost i arogantnost svojih uskih pogleda.

Recimo, stariji tip iz Belgije naglas iznosi svoju teoriju o tome kako treba riješiti problem sa mačkama u hostelu – jednostavno ih prestati hraniti. Većina njih će da ugine, a druge će da se razbježe. Ostaće jedna ili dvije. Sasvim dovoljno da spriječe pojavu pacova.

Čovjek je tu već nedjeljama, ali njegov evropski mozak i dalje ne kapira da su mačke važne u ovom dijelu svijeta, da ih ljudi vole i da umnogome doprinose vajbu samog hostela. Ne smetaju nam. Većina ljudi se rado igra sa njima i definitivno ne predstavljaju jedan od problema u Egiptu.

Tolerantan kakav jesam, utjehu tražim u naručju stotine Džimovih priča o Slavuju Žižeku i doslovno jedva čekam da otkuca 22h, da se spustim do Tahrira i krenem za Dahab. U toj svojoj nemoći silazim do Drinkies – a ispred zgrade, kupujem gomilu piva i nekoliko sati kasnije se probijam polupijan kroz saobraćajni pakao na Tahriru.

Sinaj

Trebao bih vjerovatno malo poraditi na toleranciji, ali te glupave pozitiva – gotiva zapadnjake gledam tokom čitave svoje putničke karijere i isto toliko dugo slušam te izlizane small talk – ove. Zato i ne boravim po hostelima više.



Nedostajaće mi Omar i Frank. Omar je izuzetno inteligentan mladić, nekako odmjeren u načinu na koji razmišlja i nastupa. Govori isključivo smislene stvari i uvijek u svojim odgovorima nastoji da mi približi širu sliku, vodeći računa o objema stranama medalje. Svjestan je toga da ništa nije crno – bijelo i uvijek uzima u obzir istorijski, religijski i kolonijalni kontekst, kada govori o Egiptu. Jasno je da ga gotivim. Zato i ne čudi to što sam mu već dao neke smjernice i kontakte svojih poznanika i prijatelja po zapadnoj Evropi. Mladi i briljantni umovi poput Omarovog zaslužuju priliku da vide svijet, zagospodare njime i na kraju pronađu svoje mjesto u njemu. Siguran sam da će to i uraditi.

Ipak, jebaću mu mamu ako me zajebao za ovaj Dahab. Vožnja traje 8 sati i ako se ispostavi da je mjesto bezveze, najebao je.

Suecki kanal

Upravo zbog Omarovih upozorenja odustao sam od romantičnih planova da stopom dođem do Sueca, pa da kao nađem neko super mjesto i sa njega posmatram prelazak brodova preko kanala, pa potom nastavim stopom do manastira Svete Katarine, tu upadnem u neko sranje, potom obiđem Nuweibu i konačno stignem u Dahab.

Realnost je ipak malo drukčija. Sinaj (prije svega sjeverni dio, u kojem je prisutna Al – Kaida i ISIL) poprilično je opasno mjesto i u kontekstu terorizma – poprilično živahno. U najboljem slučaju, smarala bi me gomila vojske i policije po brojnim čekpointima.

Suecki kanal se prelazi na drugi način – ispod mora, uz detaljne i iscrpne kontrole i pretrese. Na ovom mjestu, na prelazu između “kontinentalne Afrike” i Sinaja, na samom ulazu u Sinaj, nema zajebancije i smijeha. Vojska, terorizam, pretresi, anti – korona maske – realnost svijeta u 21 vijeku. To mi je jasno kazao i vozačev kiseli osmijeh kada sam izvadio telefon i počeo da snimam ulazak u tunel. U fazonu, druže ne snimaj da ti ne bi’ obje ruke polomio he he.



Odmah nakon izlaska iz Zemljine utrobe na teritoriju Sinaja počinje duboki mrak. Sinaj je gola pustinja, ukrašena samo planinama. Nema ni internet – veze. Spuštamo se ka jugu neko vrijeme, vozeći se tik uz more, a potom okrećemo na istok, cestom koja dijeli Sinaj na južni i sjeverni i prolazi pored samog manastira Svete Katarine.

Nakon 7 sati neudobne vožnje u malenom busu, ometanom brojnim kontrolama i bez trunke sna, u zoru najzad stižemo u Dahab.

Dahab

Naravno da sam čekao posljednji trenutak da se javim Viktoriji i naravno da je spavala u trenutku kada sam stigao i pokušao da dođem do adrese Loretine kuće. Stoga sam se zaputio u najbliži hostel – Elrayga camp.

Mjesto je sasvim ok. Čisto, šareno, uredno, jeftino i hipi. Radi se o kampu, udaljenom dvije minute hoda od mora, u kojem boravi tek nekoliko lokalaca.

Tuširam se, perem stvari i odmah izlijećem van. Izbijam na glavnu gradsku ulicu, koja se proteže uz samo more, načičkanu gomilom restorana, prodavnica i turističkih agencija, sa pogledom na planine Saudijske Arabije. Ipak, ovdje izgleda niko ne smara, za razliku od Hurgade. Odmah shvatam kako se radi o posebnom, potpuno drukčijem mjestu u odnosu na ostatak Egipta.

Mjesto je poprilično tiho, svi voze bicikla i sa svih strana dopire blagi miris zapaljenog hašiša. Nema ni mnogo turista i ljude koje zapažam na ulici uglavnom su Egipćani. Lijepe, prirodne djevojke bez hidžaba, mladići zarasli u dredove i guste brade i lokalni dileri u tradicionalnoj, beduinskoj odjeći. Ukratko, jedan potpuno hipi vajb.



Za razliku od Kaira, vazduh je ovdje i više nego svjež, morski. Miriše uglavnom na hašiš i so.

Iako je kraj novembra, dovoljno je toplo. Nakon doručka u jednom od šarenih, lijepih restorana na obali, ulazim u more. Hodam neko vrijeme po negostoljubivom terenu koralnog grebena i na samom njegovom rubu ulazim dublje u vodu. Ništa se ne čuje osim šuma mora. Plutam na površini vode, zagledan u planine Saudijske Arabije. U samom centru ovog gradića.

Iz daljine dopiru zvuci neke lagane muzike, nekakvog trensa, regea, ambijentala i trip – hopa. Čak su i tradicionalno napadni trgovci i dileri daleko suptilniji u Dahabu. Ovdje vas niko ne gnjavi.

Dalje niz obalu pruža se gomila veganskih restorana. Dosta je solo – putnika, likova sa laptopovima koji rade sa plaže, ali i onih koji rade jogu ili meditiraju, zagledani u more, odjeveni u šarene i široke haljine.

Što se tiče stranaca, ima nešto malo Rusa/Ukrajinaca, ali se više radi o istinskim putnicima, zaljubljenicima u prirodu, ronjenje i snorkeling nego o klasičnim turistima. Dahab je, kao i neka druga mjesta na obali Crvenog mora, raj za ronjenje i snorkeling. U Dahabu čak postoji i podvodni muzej.

Hodam ka Laguni, velikoj gradskoj plaži, smještenoj na samom jugu grada. Ta šetnja od neka 3 kilometra odvija se tik uz more. U bilo kojem trenutku možete da se zaustavite i uživate u moru i plaži, budući da nisu privatizovane, poput onih u Hurgadi ili Šarmu. Vjerujem da je situacija drukčija tokom sezone, ali u ovom trenutku plaža mi djeluje kao javno dobro, kao nešto što pripada svima nama. U Hurgadi je svaki pedalj plaže privatizivan. Morate platiti boravak na njoj. Kada to uradite, ograničeni ste na isključivo tih 50 metara dužine plaže. U Dahabu možete da uživate u beskraju predivne, besplatne plaže.

Na Laguni gotovo i da nema stranaca, turista. Većinom se radi o Egipćanima. Na moje veliko iznenađenje, prizori parova koji se ljube ili lokalaca koji piju pivo na ovoj plaži nisu rijetki. Alkohol je, naravno, ilegalan. Ali čak je i policija ovdje opuštenija i ne pravi ljudima problem oko toga, niti zbog vutre.



Lokalni psi lutalice se razvlače i drijemaju po plaži, klinci jašu konje i pokušavaju da vam ih iznajme, lokalci puše hašiš ili šišu, stara beduinka sakrivena od sunca komadom platna kuha kafu i čaj i prodaje je posjetiocima plaže. Tu je i nekoliko kite – surfera, koji jure površinom mora, a potom se, nošeni vjetrom uzdižu u visine i neko vrijeme bukvalno lete.

Čak je i muzika daleko manje napadna od onih kretenskih, u Egiptu sveprisutnih, do daske pojačanih ilahija. S vremena na vrijeme, sa nekog zvučnika zasvira neki lagani rege, trens, trip – hop ili ambijental. Lagano, neupadljivo, upravo onako kako treba.

U blizini se nalazi i “magično jezero”, sa ljekovitim blatom, sličnom onom u Mrtvom moru.

Ležim na plaži gledam zalazak sunca iznad Sinaja i pijem pivo. Bukvalno druga planeta, neka druga dimenzija.

Čitav svijet se usporio, čini mi se. Bože, kako sve smara. I pare i planovi i posao i pisanje. Sve smara. Samo treba leći i biti i pustiti kosu i bradu da budu i šljapkati papučama kao onaj Aresh iz Isfahana. I da neki rege svira tiho. I neki smijeh u daljini, šum mora. I dosta vode piti, ali nenametljivo, bez razmišljanja o tome. I pišati redovno, pustiti materiju da se kreće, da prolazi kroz mene, ne zadržavati ništa. Ne mozgati o odnosima, vojsci, terorizmu, ljudskim pravima, koroni.

Ničemu.

Samo biti.

Jutro

Svaki dan u Dahabu protiče manje – više isto. Jutrom lijeno navlačim šorc, papuče i neku blijedu majičetinu i nakon samo tri minute stižem na obalu. Tu najčešće doručkujem u nekom od restorana, radim, čitam i pišem. Potom kupujem pivo i šetam ka Laguni. Usput se bacim u vodu kada god to poželim.

Ponekad se i presvučem, a ponekad i hodam potpuno nag po tom ogromnom prostranstvu. Najčešće se to dešava u povratku sa Lagune, kada sam već pijan i omađijan mislima o sopstvenoj slobodi. Realno, radi se o ogromnoj čistini na kojoj često nema apsolutno nikoga. Sasvim je ok da hodam go, iako priznajem, prizor i nije najljepši na svijetu.



Tako mi uglavnom prolaze dani u Dahabu. Kafa, pivo, doručak, posao, pivo, kupanje, čitanje, ručak, pivo, pisanje, golotinja, pivo, spavanje, pivo.

Povremeno se vidim i sa Viktorijom, nesuđenom cimerkom. Svaki put se nacugamo i seremo o svemu. Sviđa mi se. Voli da zableji, ali više od toga voli svoj i cijeni tuđi prostor.

Mladići koje sam upoznao u hostelu su iz Kaira i svakog jutra insistiraju na tome da doručkujem s njima. Mohamad, koji ne govori engleski, ali djelima pokaže i više nego dovoljno, svakoga jutra sprema doručak za nas. Čupav, nasmijan, visok i nerijetko navaren lik. Ubrzo treba da ide u vojsku i došao je da iskulira sa prijateljima. Jedan od njih već je odslužio vojni rok, a drugi je nekako uspio da sredi da izađe na nekoliko dana i pridruži im se ovdje. U Egiptu je vojni rok obavezan (za muškarce). Može da traje jednu, dvije ili tri godine, u zavisnosti od toga koliko ste obrazovani. Oni sa najvišim stepenom obrazovanja služe vojsku jednu, a oni sa najnižim – tri godine.

Pričaju mi o Yellow fleet, grupi od 15 brodova koji su ostali zaglavljeni u blizini Sueckog kanala tokom 8 godina, zbog rata između Egipta i Izraela. Flota je tako nazvana jer su brodovi zbog pustinjskog pijeska postali žuti. Članovi posade svih 15 brodova živjeli su nasukani u blizini Sueca čitavih 8 godina na svojim brodovima, a tokom Olimpijskih igara 1968. godine organizovali su i svoje zasebne Igre, sa posebnim medaljama, grbom i svim onim što treba da ima jedna Olimpijada.

Govore mi kako moram da odem u Plavu lagunu i tamo provedem noć. Samo odeš, legneš na plažu i posmatraš zvijezde. Vidjećeš, nevjerovatno je. Sve zvijezde na nebu se vide.

Sviđaju mi se ovi momci. Dobri su, kapiraju život. Pobjeći od dosadne vojske na pješčanu plažu i gledati zvijezde – zvuči kao dobra ideja. U ovom dijelu svijeta ratovi su česti. Život je jedan i kratak. Ako već moraš da ga rizikuješ samim time što si rođen ovdje, možeš barem da uživaš u njemu.

Brate, došao si na pravo mjesto. Sinaj je sveta zemlja, a Dahab je raj na toj zemlji.

Da, tako djeluje. Šareni stanovnici ovog grada, kao i malobrojni posjetioci čine fragmente nekog mozaika, koji se, poput onog murala u gradu smeća trebaju sklopiti u jednu širu, kompletnu sliku. Ta slika je Dahab. Slika i prilika ljudi koji žive ovdje.

Dahab je onaj mršavi, preplanuli, napušeni i nasmijani brat, lagan kao perce, koji vam nabaci petaka i onako vam prsima dodirne prsa, kao neki poluzagrljaj, ali ipak pun topline i kaže vam – dobrodošao..

Jedna autentična oaza mira i slobode, jedan predivan čil.

Neisforsiran, drag, autentičan. Ne vuče vas za rukav i ne smara. Samim time toliko i privlači.

Dahab.



Comments 2

    1. I ja o tome razmisljam. Da se vratim i ostanem barem mjesec dana. Predivno je mjesto. A vidim da je dosta stranaca tamo ostalo, kupili gajbe i ostali. Egipat je to, ako imaš kintu, može sve 🙂

Leave a Reply