Srbi u Albaniji
Gradskim autobusom stigao sam do mjesta Plepe i odatle se malenim kombijem zaputio u Fier. Kombi je bio krajnje neugledan i prepun starijeg, prostog i lokalnog, albanskog svijeta. Vozači ovih malenih kombija u Albaniji jure hiljadu na sat, poput onih luđaka u Gruziji.
Gledajući mapu, ustanovio sam da trebam izaći u mjestu zvanom Mbrostar, u kojem se nalazi skretanje za selo Ret Ljibovš, 5km udaljeno od grada Fier. Ustao sam, zamolio vozača da stane, a potom i izletio iz malenog kombija. Bila je to neka prljava magistrala u zabačenom i nevažnom dijelu Albanije. Nekoliko prašnjavih mercedesa stajalo je ispred gostionice. Dok sam hodao po toj magistrali ka gostionici, pomislio sam kako je ovo posljednja nepromišljena stvar koju radim na ovom putovanju. Već tada sam znao da je obećanje koje sam si upravo dao osuđeno na propast.
Upitao sam jednog od ljudi ispred gostionice za Ret Ljibovš, a on je kratko odgovorio 400 Leka. To je bilo oko 4 Evra. Nije postojao drugi način da se prebacim do te albanske vukojebine.
Stopiranje u Albaniji mi je išlo jako dobro, iako Albanci nisu navikli na to i često su u fazonu rado ćemo te odbaciti, al za par Evra. Svi oni manje – više taksiraju. Sirotinja je to velika. Činjenica da gotovo svi voze Mercedese ne govori o tome koliko su se obogatili prodajom droge i srpskih organa, kako mi volimo vjerovati. Više govori o tome koliko im je svijest, kao većini našeg stanovništva na niskom nivou. Albanac će, kao i većina Balkanaca, čitav život raditi i sve podrediti tome da jednoga dana vozi mečku. Mjerna jedinica za uspjeh u Albaniji je mečka. Slično kao i kod nas.
Ušao sam u kola, obrativši mu se poput osobe smanjenih mentalnih sposobnosti i upitao: Ret Ljibovš, Serb? Osobi prosječne inteligencije bilo je jasno da pitam da li u Ret Ljibovšu ima Srba. Klimnuo je glavom uz osmijeh i rekao: Serb, Serb.
Bože, kako ja uopšte komuniciram s ovim ljudima!? – pomislio sam.
Stigli smo u selo i zaustavili se pored malene džamije. Vozač je prihvatio moju igru i nastavio da se glasa poput retarda. Serb, Bosnian, kam, kam – govorio je uz osmijeh. Prišao je slučajnom prolazniku, nešto mu rekao i pokazao ka meni.
Obojica su krenula prema meni. Vozač je mahnuo, sjeo u kola i otišao, a drugi čovjek mi je prišao, noseći poveći upitnik iznad glave i na srpskom jeziku rekao:
– Ja sam Ekrem. Ko si ti?
Ekreme, Srbine, ne znam ni ja, pravo da ti kažem – pomislih.
Bilo je to teško pitanje u tom trenutku, s obzirom na to da nisam znao šta sam htio, ni zašto sam došao. Vladimirova kamera oko mog vrata govorila mu je da sam novinar. Bilo je očigledno da mu se to ne sviđa.
Odveo me u kafanu udaljenu par metara i tamo upoznao sa sinom i bratom. Brat je sjedio sa dvojicom Albanaca i pio pivo. Klinci su se došaptavali, kikotali i naguravali oko vrata da vide šta se dešava i ko je kretenčić sa skupim aparatom. Sjeo sam za sto sa bratom i Albancima, a djevojčica od nekih 10 – ak godina donijela mi je pivo. Bili su iznenađeni mojim nenajavljenim dolaskom i postavljali su mi brojna pitanja. Bilo mi je pomalo neprijatno. Svi su buljili u mene.
Važno je napomenuti da u Ret Ljibovš, kao ni u Fojnicu nikad niko nije došao slučajno. To je posljednje mjesto na mapi, baš kao i Fojnica. Niko tu ne prolazi. Iz Fojnice i Ret Ljibovša ne možete dalje, tu morate stati i vratiti se istim putem. Svi svjetski kopneni putevi su povezani i jedan kraj im se nalazi u Fojnici, a drugi upravo u selu Ret Ljibovš. Sva pažnja ovog sela, dakle, bila je posvećena meni.
Ekrem je, iako pomalo nespretno, govorio mojim, srpskim jezikom. Novine su objavile nekoliko članaka o ovom čovjeku, koji su mi prije par godina zapeli za oko. Sva priča oko njega i njegovog sela djelovala je jako zanimljivo. Velika je slučajnost bila što sam nasred ulice, pored tolikih ljudi u selu Ret Ljibovš, upravo na njega naletio.
Slučajnosti su znak da sam na dobrom putu.
Njegova porodica, kao i većina srpskog stanovništva u ovom selu i gradu Fier, došla je u Albaniju dvadesetih godina prošlog vijeka, iz okoline Tutina i Novog Pazara. Danas u Ret Ljibovš selu postoji oko 100 srpskih kuća, a u čitavom Fieru oko 5000 Srba.
Ekrem je veliki čovjek. Njegov otac, kao i on sam, imao je viziju: željeli su da se u ovom dijelu Albanije u kojem žive Srbi, ponovo progovori srpski jezik. Za tu viziju, Ekrem je podnio veliku žrtvu. Prije par godina, gotovo niko u ovom gradu nije govorio srpskim jezikom. Ekrem je darovao svoju kuću, za potrebe škole. Škole u kojoj će se nastava odvijati po planu i programu Republike Srbije, na srpskom jeziku, uz korištenje ćirilice i latinice. Rezultat njegove žrtve je činjenica da je danas u ovom dijelu Albanije srpski jezik ponovo živ i gotovo svi ga koriste. Na školu je postavio zastavu Republike Srbije, koju sam vidio kako se ponosno i prkosno vijori na albanskom povjetarcu.
Zbog svoje vizije, pretrpio je mnoge pritiske. Radikalni (najčešće kosovski) Albanci su negodovali zbog srpske zastave i zahtjevali da se ona ukloni, što Ekrem nije dozvolio. Doživljavali su prijetnje smrću, a tokom nastave su čak i držali straže pod oružjem. Ipak, u svojoj borbi ovaj čovjek je istrajao i pobijedio. Danas im je već mnogo lakše. Na školi se i dalje vijori zastava Republike Srbije, a u njoj mališani pohađaju nastavu na svom maternjem jeziku. Vlada Republike Srbije ih je podržala, a i institucije Republike Albanije su ih prihvatile i takođe počele da ih podržavaju. Podrškom institucija Republike Albanije dobili su legitimitet, a istovremeno je započeo i prirodan proces prihvatanja od strane Albanaca. I sam Ekrem kaže kako im je danas mnogo bolje, a sa Albancima iz Albanije, gotovo da nikada i nije bilo problema.
Ekrem i njegova porodica, kao i većina srpskog stanovništva u Fieru su muslimani, Srbi islamske vjeroispovjesti. Ja lično nikada se ranije nisam susreo s tim. Rekao mi je da obilježavaju i Božić i Bajram, a klinci u školi uče Himnu Svetom Savi.
Djevojčica je i dalje donosila pivo, dok sam razgovarao sa Ekremom i bratom. Dva Albanca su nas posmatrala i povremeno se ubacivala u razgovor, na albanskom jeziku. Tvrdio sam da nisam novinar i da sam Srbin iz Bosne, sa srpskim pasošem. Ništa im nije bilo jasno. Klinci su se već smorili i nastavili igru na prašnjavoj cesti.
Ekrem mi je rekao da za posjetu školi moram tražiti dozvolu od Ministarstva obrazovanja Republike Srbije. Takođe je rekao i da im novinari nisu pretjerano dragi, jer uvijek izvuku stvari iz konteksta i napišu priču kakva njima odgovara, ispunjavajući neke svoje ciljeve. I dalje je vjerovao da sam novinar.
Sva priča bila je jako zanimljiva. Ovi ljudi, muslimani, kunu se u tu srpsku zastavu. Isti ti ljudi, koji danas žive u Novom Pazaru, insistiraju na tome da su Bošnjaci, nikako Srbi. Samo par dana kasnije, prošao sam kroz Novi Pazar, koji je upravo tog dana dočekivao turskog i srpskog Predsjednika. Čitav grad bio je u prazničnom ruhu, okićen turskim zastavama i ispisan riječima dobrodošlice na turskom jeziku. Osim pokoje fotografije na plakatima, Vučiću nije pridavana posebna pažnja. Gotovo sve parole bile su ispisane na turskom jeziku, jeziku nekadašnjeg okupatora. Ovdje, u srcu Srbije, u srcu stare Raške, predstavnik okupatorske zemlje, zemlje koja je nanijela toliko zla Srbiji, dočekivan je kao spasilac, na turskom jeziku, uz turske zastave.
U Albaniji, nekakvi čudni hibridi Srba i muslimana rizikuju svoju najveću vrijednost – vlastiti život, samo da bi slobodno govorili svojim maternjim, srpskim jezikom i da bi sačuvali srpsku zastavu na školi.
U malenoj krčmi u Ret Ljibovšu, sjedio je lik sa profi kamerom i tvrdio da nije novinar. Nije imao svoju zastavu. Predstavljao se kao Srbin iz Bosne, oko vrata je nosio Bogorodicu iz Pećke Patrijaršije, u novčaniku ikonu Svetog Benedikta iz šibenskog samostana, a na ruci – Davidovu zvjezdu.
Bio sam zaista zbunjen.
Koji je kurac sa ljudima i njihovim identitetima?
Apolonia
Sjedili smo još neko vrijeme i razgovarali o svemu. Odbili su novac kojim sam želio platiti pivo koje smo popili, a na kraju me Ekremov brat, zajedno sa svojim albanskim ortacima prebacio do centra Fiera. Tu sam sa taksistom dogovorio prevoz do Apolonije i povratak u Fier, na autobusku stanicu.
Apolonia je stari ilirski grad, osnovan oko 580. godine prije nove ere. Na tom području živjela su ilirska plemena. Ovaj grad doživio je procvat za vrijeme rimskog carstva i bio je centar filozofskih škola, sve do trećeg vijeka, kada ga pogađa i uništava zemljotres. Do 19 vijeka, ovaj grad bio je zaboravljen. Tada su njegovi ostaci ponovo otkriveni.
Intenzitet nekoliko lijepih trenutaka završetka dana i zalaska sunca nad Apolonijom uništio sam praveći nekoliko fotografija.
Taksista je pošao sa mnom u obilazak Apolonije i pantomimom pokušao da mi ispriča ponešto o njoj. Bio je jako ljubazan, kao i svi drugi Albanci koje sam upoznao u ovoj zemlji. Obišao sam i lijepu pravoslavnu crkvu, a potom se sa taksistom vratio u Fier.
U Albaniji ne postoji organizovan i uređen javni prevoz. Samo lokalci znaju na kojim mjestima se zaustavljaju maleni kombiji. Cijene prevoza nisu toliko fiksne, a red vožnje zavisi od broja putnika. Kada vozač ustanovi da se skupilo dovoljno putnika, on će krenuti. Lijepa je ta njihova ležernost i opuštenost po pitanju svega.
Taksista me dobacio do mjesta na kojem su stajali maleni kombiji. Bilo mu je jasno da sam Srbin u posjeti Albaniji. Zbog toga je ugasio automobil, izašao sa mnom i na albanskom se raspitao za prevoz do Tirane, ugovorio cijenu za mene i ostao sa mnom sve dok se nisam ukrcao u maleni kombi. Postarao se da bezbjedno stignem u Tiranu.
U njegovom svijetu, u svijetu tradicionalnog Albanca, ja sam bio gost u njegovoj zemlji i trebala mi je pomoć. Moja eventualna religijska i nacionalna uvjerenja za njega nisu bila važna. Iako sam se savršeno dobro snalazio i sam, bio sam u stanju da prepoznam i cijenim njegovu časnu namjeru i ukazanu pomoć. Albanska gostoljubivost, poštenje i besa nešto su što se u današnjem svijetu ne viđa često. Kao što već napisah, danas se na malo stvari možete osloniti u tolikoj mjeri, koliko možete na albansku gostoljubivost i albansku besu.
On the road again
Četiri dana Albanija i ja prolazili smo jedno kroz drugo. Nagledao sam se i naslušao svega, razbio čitav niz ličnih predrasuda, upoznao zanimljive ljude i naučio mnogo toga. Između ostalog, naučio sam i par novih riječi. Na našem govornom području, uobičajeno je da sve strance prvo naučimo psovkama. To je nekako dio naše tradicije.
Kod Albanaca to baš i nije tako. Moj vokabular se u Albaniji obogatio za čitave četiri riječi/fraze. Među njima ni jedna nije bila psovka. Naprotiv, sve četiri riječi/fraze zvučale su jako lijepo i značile nešto još ljepše. Indira sa Kosova me zove zemra, što bi na albanskom značilo srce. Za Boga, Albanci kažu Zot. Falemanderit je hvala, a te dua je volim te. Nije da mi je neko rekao da me voli u Albaniji. Nije me niko volio. Ali me sigurno niko nije ni mrzio.
Sve u svemu, bio sam prezadovoljan.
Ipak, bilo je vrijeme da krenem dalje. Od Tesona sam danas čuo još jednu stvar: sroditi se s mjestom početak je smrti. Jedva sam dočekao da ponovo stavim torbu na leđa, stanem na cestu i nastavim avanturu. Stopiranje je kao droga. Jednom kada probate, nećete moći prestati. Preko zajednice sam ugostio gomilu stopera iz čitavog svijeta. Stoperi se međusobno kapiraju. Teško je to objasniti nekome ko nikada nije ni pokušao.
Rano sam krenuo iz Tirane, hodajući nekoliko kilometara do početka autoputa. Moje tijelo se u potpunosti oporavilo i bio sam spreman i dovoljno snažan da nastavim. Imao sam tačno 24 časa da stignem do Soluna. Odatle sam u zoru trebao krenuti autobusom za Jerisos. Iako me do Soluna dijelilo 400 km, djelovalo je izvodivo. Suncem okupana Tirana jutrom je izgledala prelijepo. Hodao sam i razmišljao.
Tek šest dana je prošlo od kada sam krenuo od nule, a ja sam već primijetio promjene u sebi. Samoća mi nije smetala. Naprotiv. Bio sam druga osoba. Bolja, rekao bih. Slična stvar mi se dogodila u Libanu – pokupio sam njihovu dobrotu, utkao u sebe dio nje i donio je kući.
U Sanjarijama usamljenog šetača, Žan Žak Ruso pisao je upravo o samoći i fenomenu koji sam proživljavao.
Civilizovan čovek želi da drugi budu zadovoljni njegovim ponašanjem, a usamljenik je prisiljen da bude on sam, u suprotnom mu je život nepodnošljiv. Takođe, prisiljen je da bude odan vrlini. Kada se usamljenik ponaša loše, njegovo pustinjačko iskustvo naneće mu bol: moraće da trpi atmosferu zagađenu sopstvenom zlobom… Samoća stvara dobrotu.
I bio je u pravu. Kao i sve druge ljude u životu, saputnike je neophodno pažljivo birati. Ako vam je saputnik loša ili zla osoba, njegova zloba će vam predstavljati teret i moraćete da se nosite sa njom. Teško je osloniti se na lošu osobu. Bilo bi idealno kada bi osoba na koju ste prinuđeni da se oslonite bila hrabra, poštena i iskrena. Moja prednost je bila u tome što sam mogao uticati na tu osobu i jednostavno je privremeno učiniti takvom. Nikog drugog ovdje nisam imao osim samog sebe. Morao sam imati povjerenje u tog lika.
Elbasan
Stigao sam na autoput i ubrzo zaustavio Aleksandra. Rekao je da će me odbaciti do Elbasana. Koliko sam se opustio, koliko sam počeo vjerovati Albancima i koliko sam samopouzdanja stekao, dovoljno govori činjenica da sam u automobilu jednostavno zaspao. Spavao sam neko vrijeme i kad sam se probudio, bili smo u centru Elbasana. Bio sam sav zapljuvan, a kada sam otvorio oči, shvatio sam da više nismo na magistrali. Centar Elbasana mi nije odgovarao. Meni je trebala magistrala.
Ipak, odlučio sam da popijem kafu i malo prošetam gradom. Tražio sam WiFi i kada ga nisam našao, mladić Klajdi za stolom pored je ustao, ostavio mi svoj telefon sa upaljenim hot – spotom i otišao. Donio mi je i upaljač i lubazno mi ga poklonio. To su te sitnice zbog kojih čitav jedan narod ili mjesto naprosto zavolite.
Hodajući ka magistrali, posmatrao sam prizore i ponašanje ljudi. Gotovo sve kuće na krovovima su imale solarne panele i bojlere sa vodom. Otkrio sam i kako Albanci koriste kružni tok. Ukoliko Albanac ulazi na kružni tok, iz kojeg planira izaći na trećem izlazu, odnosno ulijevo, on će jednostavno ući u kružni tok vozeći pogrešnim smjerom. Život je prekratak za vožnju gotovo čitav krug kroz kružni tok. Vožnja u pravom smjeru je za slabiće i metroseksualce. Nema se vremena. Vrijeme je novac.
Bilišt
Ubrzo sam opet stajao na magistrali, sa podignutim palcem. Nakon samo par minuta pokupio me stariji, veseli bračni par.
Nisu mogli govoriti engleski, ali su bili jako simpatični. Gospođa mi je dala nekoliko narandži, a gospodin nas je častio kafom nakon par kilometara vožnje. Jurili smo kroz prelijepe albanske krajolike i ubrzo se našli iznad Ohridskog jezera. Prizor je eksplodirao pred našim očima, pokazavši nam svu ljepotu jezera, dok se na drugoj strani jasno vidjela Makedonija. Prisjetio sam se one druge autostoperske avanure, kada sam iz Banjaluke stigao upravo do ovog jezera. Bilo je to moje prvo stopiranje.
Vožnja je trajala par sati, a oni su se ponudili da me odbace do granice sa Grčkom, iako im je cilj bio gradić Korce. Tako smo se našli u Bilištu, gradu na samoj granici. Usput smo prošli kroz Trebinje i Podgradce. Ovi dragi ljudi skrenuli su sa svog puta da bi mene odbacili do Bilišta.
Moje prolazno vrijeme je bilo sjajno, pa sam odlučio da odmorim i popijem kafu u jednom od lokala. Centrom grada Albanci su jahali magarce. Klinci u kafiću su me radoznalo gledali i tražili da ih fotkam i da se sami fotkaju kamerom.
Kao i sva druga pogranična mjesta, i Bilišt je zračio nervozom. Stajao sam na magistrali i stopirao, dok je pažnja čitavog gradića bila usmjerena ka meni. Nije mi se to svidjelo. Djelovalo je kao da bi se sjajna slika o Albaniji mogla promijeniti upravo sada, na samom kraju. Nisam to želio. Svi su se nudili da me voze za novac i smarali nekim pitanjima, prijedlozima i čudnim pogledima. Trajalo je predugo, pa sam naposljetku ipak platio nekoliko Evra liku koji me odbacio do granice. Nije se radilo o lovi, već o testiranju moje sposobnosti i njihove ljudskosti i spremnosti da pomognu strancu. Na taj način mogao sam bolje odrediti kakvi su ljudi. Nije mi smetalo što su svi mislili da sam sirotinja. Čak mi je prijalo. Niko nije znao da sam jako bogat. Zapravo sam bio jako bogat.
Grčka drama
Prešao sam granicu i ušao u bratsku Grčku. Stopirao sam dugo i niko nije bio zainteresovan da me odbaci bilo gdje. Pogranična nervoza očito nije bila samo moja stvar. Albanski mladić, neformalni taksista, nekoliko puta mi je ponudio prevoz do Soluna. Ja sam bio ubijeđen da će mi neko stati i odbijao sam ga, dok je on cijenu spuštao od 60 sve do 30 evra. Tvrdoglavo i naivno sam ga odbio i nastavio sa čekanjem, a on je našao novu žrtvu i otišao.
Vrijeme je prolazilo, a ja sam i dalje bezuspješno stopirao. Shvatio sam da neću uspjeti i da mi je bolje da krenem do najbližeg gradića, Kastorije, i da tamo pokušam naći autobus, s obzirom na to da je bilo već prilično kasno i da je bilo sve manje šansi da će mi neko stati. Sve na ovom putovanju bilo je proizvoljno, ali sutra u zoru, u 5h moram biti na stanici u Solunu. Moram i tačka.
Izgubio sam svaku nadu i platio taksisti 20 evra da me prebaci do Kastorije (Kastorija je 15 km od granice, a Solun 250km. Za prevoz do Kastorije sam platio 20, a do Soluna bi me Albanac odbacio za 30 evra).
Taksista me odbacio do autobuske stanice u Kastoriji. Bilo je oko 18:15 i noć je polako padala. Bilo je savšeno vrijeme za hvatanje busa do Soluna i dremku od par sati.
Ušao sam u stanicu i upitao ih za autobus. Gospođa mi je rekla da je posljednji autobus za Solun u 18:30. Odahnuo sam, srećan što sam stigao tačno na vrijeme. Imao sam još 15 minuta. Shvatila je moj govor tijela, a i ja njen, kojim mi je poručila nešto u fazonu: ali gospodine, vi ste zakasnili. Pogledao sam na svoj telefon, a potom i na njen sat. Spoznaja me oblila kao hladan tuš, a nešto me u stomaku presjeklo poput mača – u Grčkoj je bilo 19:15. Ulaskom u Grčku, bilo je neophodno pomjeriti sat. Posljednji autobus za Solun otišao je prije 45 minuta. Prvi sljedeći autobus kretao je u 5h izjutra. Zakasnio sam. Zakasnio sam na jedinu stvar koju nisam smio zakasniti. Moja neodgovornost, arogancija i sebičnost dovele su do toga da zakasnim. Sva krv mi se popela u obraze. Obuzeo me neviđen sram.
Čuvari najsvetijeg srpskog manastira, manastira starog 800 godina, ukazali su mi ogromnu čast, davši mi blagoslov za dolazak i otvorivši mi svoja vrata, a ja sam jednostavno zakasnio. Imao sam 7 dana da stignem. Panika, stid i užasna tuga su me obuzeli. To je to? Zaglaviću u jebenoj Kastoriji jer ne želim da se opterećujem imanjem plana, jer želim slobodu nemanja plana? Neću stići na Hilandar?
Mrzio sam se u tom trenutku.
Ipak, mozak nije prihvatao poraz. Izletio sam napolje i krenuo ka taksistima. 200 evra do Soluna, bili su jednoglasni. Boljelo je. Nešto me presjecalo po stomaku. Njihova ravnodušnost prema meni i mom problemu boljela je još više.
Mozak je nastavio borbu. Pritrčao sam slučajnom mladiću i upitao ga kako se na grčkom kaže autoput. Rekao mi je, a ja sam, bez zahvaljivanja, odletio ka taksistima, ponavljajući u sebi tu grčku riječ. Jedan od taksista dao mi je znak da uđem u kola, iako je bio potpuno zbunjen. Nazvao je dispečerku i pružio mi telefon. Na engleskom me upitala šta ja zapravo želim. Taksista nije vjerovao da želim samo do autoputa, usred noći. Nije ni ona. Objasnio sam joj da treba da stopiram i da želim da me odbaci samo do uključenja na autoput.
Nakon par minuta ušao je na autoput i zaustavio se u sporoj traci. Platio sam mu 12 Evra, a on, bez mogućnosti drugog izbora, vratio se vozeći u rikverc i ostavio me potpuno samog, na pustom i neosvjetljenom grčkom autoputu. Vladao je potpuni mrak i bizarna tišina.
Janis
Najčudnije je bilo što apsolutno nikoga nije bilo na autoputu nekoliko minuta. Bio je potpuni mrak. Ipak, bio sam zadovoljan. Zaključio sam da imam 9 sati da stignem do Soluna. Znao sam da su malene šanse da mi neko stane tokom noći, ali sam vjerovao da ću za 9 sati ipak uspjeti nekoga zaustaviti i konačno, prevaliti ovih 250km. U narednih 15 minuta, prošla su tri automobila. Nije im palo na um da mi stanu. Pušio sam jednu za drugom.
Nakon nekih 20 minuta, zaustavio se maleni automobil. Iz njega je dopirao zvuk Depeche Mode – a, a unutrašnjost je krasilo nekoliko pravoslavnih ikona. Mršavi stariji čova mi je rekao da uđem. Janis je djelovao kul i pušio je kao Turčin. Pitao sam ga dokle može da me odbaci. Do Aleksandrije – reče on.
Gledajući mapu, shvatio sam da je Aleksandrija udaljena nekih 50km od Soluna. Ovaj lik će me odbaciti čitavih 200km. Bio sam spašen. Bio sam prokleto spašen. A mogao sam odustati i ostati u Kastoriji. Bio sam spašen i presrećan. Zahvaljivao sam mu tokom čitavog puta, molio ga da uzme novac, častio ga cigaretama i zvao na kafu. Smorio sam čovjeka. Govorio je savršen engleski, a u automobilu je imao i prijeko potreban punjač. Jurili smo ka Solunu. Gledao sam mapu i zadovoljno se kreveljio. Pobijedio sam, uspio sam.
Janis je bio pravoslavac i svidjela mu se moja priča o posjeti Svetoj Gori. On je ovo sveto mjesto posjetio već dva puta i govorio je neko vrijeme o tome.
Oko 22h, zaustavio se na velikoj petlji koja je povezivala dva važna autoputa. Jedan je povezivao Albaniju i Solun, a drugi sjever Grčke sa Atinom. Bilo je to veliko čvorište, a automobili su jurili brzinom svjetlosti. Izašao sam i još jednom mu ponudio novac. Janis je odmahnuo rukom, nasmijao se, poželio mi Božji blagoslov i nestao u moru automobila.
Prateći mapu, prehodao sam bučnu petlju, dok su automobili jurili i svirali. Hodao sam sporom trakom mračnim ali prometnim autoputem. Iznad mene letjele su ogromne ptičurine. Vjerovatno rode. Eventualno pterodaktili. Da nisam ovakva muškarčina, rekao bih da je bilo jezivo i strašno. Ali neću.
Izašao sam na odgovarajuću stranu autoputa, u smjeru Soluna i nastavio stopiranje. Kamioni su glasno svirali, blicali i snažnim vjetrom koji je ostajao iza njih gotovo me nosili sa ceste. Stotinu automobila je prošlo, a niko ni da uspori. Stajao sam jako dugo na istom mjestu. Znao sam da bi bilo previše glupo da ne stignem u Solun do 5h, a imam još samo 50km. To je jednostavno bilo nelogično. Trebalo je samo čekati. Stajao sam na ostrvu između autoputa i uključenja na autoput, tako da sam sa obije njegove strane mogao stopirati.
U jednom momentu, zaškripale su kočnice Mercedesa. Ushićeno sam potrčao ka njemu. Lik je izašao da otvori gepek, a ja sam ostao u šoku. Bio je to taksista sa granice. Nevjerovatno. Isti tip, Albanac kojeg sam odbio milion puta, samo par sati ranije. Bio je to gotovo drugi kraj države. Milioni automobila su prošli, a ja sam zaustavio baš njega. Bilo je potpuno nevjerovatno. I on je bio iznenađen ovom slučajnošću.
Slučajnosti su znak da sam na dobrom putu.
Solun
Ušao sam u kola i rekao mu da me vozi u Solun i da ću platiti koliko god je potrebno. Nije govorio engleski, pa je izvadio telefon, našao google translate, podesio albanski i engleski jezik i počeo da kuca, dok je jurio autoputem. Pružio mi je telefon, a ja sam pročitao kako ne može da me vozi u grad, ali će mi stati negdje ispred grada, jer on ide na obilaznicu. Uzeo sam telefon i napisao da ja trebam u centar Soluna i da ću mu platiti koliko god želi.
Još neko vrijeme smo naizmjenično kucali rečenice na njegovom telefonu, koji je sve to vrijedno prevodio. Pregovarali smo. Na kraju je uzeo telefon, otkucao nešto na albanskom, kliknuo enter i predao mi telefon. Na engleskom se pojavio prevod: OK, neću ti uzeti novac, odvešću te u centar Soluna. Na granici sam bio taksista, sada ću te odvesti kao prijatelja.
Nisam znao šta da kažem. Sve se u meni izmiješalo. Nisam mogao vjerovati u ovu slučajnost, u ovu zamalo propuštenu priliku, ovaj potpuni poraz koji se preokrenuo u potpunu i najljepšu pobjedu. U njegovu dobrotu. U moju glupost i sreću. Bio sam pred Solunom. Ovaj tip će skrenuti s puta da me odbaci u centar. Nije želio da uzme moj novac. Nije ni znao kome je stao, stao je jer je vidio čovjeka u nevolji. Albanac je to. Albanci su jednostavno takvi.
Stajali smo u centru još 10 minuta, prepirući se oko novca. Imao sam novca. Učinio mi je ogromnu uslugu. bio sam spreman da mu dam 50 Evra. Vjerovatno i više. Nije želio, jednostavno nije želio. Nasmijao se, zalupio vrata prtljažnika, mahnuo mi i odjurio.
Bila je ponoć. Uletio sam u prvi hotel na koji sam naišao usput, ne pitajući za bilo kakve uslove ili cijenu. Smrdio sam. Želio sam krevet. Nisam mogao vjerovati šta mi se sve danas izdešavalo. Nisam bio sposoban da to sve obradim u tom trenutku. Uspio sam. Pobijedio sam. Istuširao sam se, navio sat u 4h i pao u krevet kao pokošen.
Wow ,kad ce nastavak ? Sa uzivanjem citam i svaka cast na avanturisticnom duhu . Pozdrav
Hvala puno. Trebaće mi malo više vremena z priču o Hilandaru, nisam još ni počeo. Ali, uspio sam stići :))
kapa dole 🙂
p.s. i za put i za tekst!
Hvala još jednom 🙂
Sjajna priča, dio o Srbinu Ekremu te fakat tjera da se zamisliš…. A što se Albanaca tiče, ne znam šta da kažem. Drago mi je što si prošao kako si prošao u Albaniji. Ja sam im najbliže bila dok sam studirala u Grčkoj, još uvijek se sjećam da su mi Grci pričali da su do devedesetih, dok nisu otvorili granice prema Albaniji, spavali otključanih vrata na kućama. Poslije devedesetih ništa nije bilo isto, stopa kriminala je naglo skočila. A da ne spominjem iskustva cimerke Grkinje, odrasle u Albaniji među grčkom manjinom.Tako da….drago mi je da ti je lijepo bilo tamo. 🙂
P. S. Nije ni čudo što ti ove tekstove ne lajkaju Savjetnici za putovanja 😀
hahaha hvala ti. Šta znam, takav je moj utisak o njima. A nisam skapirao ovo za savjetnike 🙂
Iako pratim tvoju stranicu na fb, ne vidim svaki put kad objaviš novu priču, nego kad je podijeliš u grupi Savjetnik za putovanja. I onda sam skužila da ovaj serijal Put na Svetu goru dobije tek po koji lajk. A ova zadnja priča zagrdila – em 48 puta spominješ riječ Srbin, em pravoslavna crkva na naslovnoj fotografiji, em Srbina i Albanci gotivili. Što je puno, puno je. 😀
Možda :). Mada su i to nepotrebne predrasude. Srbi su jedan zanimljiv balkanski narod, podjednako kao i albanski ili bilo koji drugi.
Naravno da su nepotrebne, ali nažalost, još uvijek prisutne. Zato putujemo da ih razbijemo. A nekima džaba i što su pola svijeta proputovali. To se jasno vidi u grupi.
Red smijanja red plakanja 🙂
Volim tvoje priče!
Čaša suza vrića smija 🙂 Hvala ti Ivana
Svaka čast na ovoj avanturi. Čitajući tekst prisetio sam se mog stopa u Albaniji i njihove gostoljubivosti. Baš mi je drago i što si stigao na Atos.
Hvala puno. Vjerujem da je tvoj put slično prošao. Jesi vidio kako su super ljudi? 🙂
Našao sam se tamo čitajući tekst. Super ljudi, uvek spremni da pomognu i na sve načine pokušavaju da što bolje ugoste stranca. 🙂
Potpuno navučena na ove putopise, Počneš s jednim (Iran) i ne možeš prestat. P.S: I sama sam u Tiranu otišla puna predrasuda i vratila se doma s potpuno razbijenim predrasudama. Mene je čak bilo stid koliko su gostoljubivi.
Da. Albanci su zaista sjajni. Čak i ja kao Srbin nisam imao nikakvih problema. Naprotiv.
[…] ali nisam želio ništa više prepustiti slučaju. Iako sam zbog činjenice da sam sinoć na najluđi način ipak uspio stići u Solun bio izuzetno ponosan na sebe i ponovo siguran da za mene ne postoji […]