Put na Svetu Goru

Put na Svetu Goru I – Od nule

Spread the love
  • Krenuti na put na Svetu Goru autostopom;
  • Deset dana biti najbolja verzija sebe.

Od nule

U Banjaluci postoji mjesto poznato kao nula. Radi se o svojevrsnoj tački ulaska u grad. Ako dolazite u Banjaluku sa južne strane, gotovo sigurno proći ćete kroz nulu. Na nuli se spajaju dva puta: jedan koji vodi ka Jajcu i prolazi kroz kanjon Vrbasa Tijesno, dok drugi, prelazeći preko Manjače vodi ka Mrkonjić Gradu i  Ključu. Teško je odrediti koji od ovih puteva krasi ljepša priroda.

Pred sam kraj rata, srpska vojska stajala je tačno na tom mjestu i blokirala prolaz koloni srpskih izbjeglica koji su bježali od Oluje, zatvarajući im jedini put iz pravca juga. Tadašnja Predsjednica imala je govornu manu i poručila je izbjeglicama da ostanu i brane svoje kuČe. Njena govorna mana ogledala se i u nesposobnosti da svom narodu kaže da. 

Ukoliko stopirate ka jugu, nula vam je možda najbolje mjesto za početak tog puta. Zato danas na tom mjestu često stoji bosanski siromah, pokušavajući da uštedi koju kintu i prevali dio puta besplatno.



Početkom oktobra 2017. godine, žensko za volanom u vidu rođene sestre me kolima prebacilo do tog mjesta, a ja sam ostao da stopiram ka Svetoj Gori, odlučivši da krenem od nule i da sa tog mjesta započnem brojanje kilometara.

Ponio sam veliki ruksak i u njemu, između ostalog – kiflice. Nikolina je veče pred put spremila slane, ukusne kiflice sa susamom i sirom. Al’ ne dade đavo slatku kiflicu i zaista vam kažem – gorke bijahu kiflice poput suza koje tekahu mi niz lice i pođoh ja put Svete Gore čist i neobeščašćen.

Bog i ti

Ništa ne može da se mjeri sa samoćom. Ali da bih bio savrseno srećan, nedostaje mi neko kome mogu to da objasnim.

Silvan Teson

Moj put na Svetu Goru trebalo je da započne svakog trenutka. Osim toga što sam imao blagoslov i namjeru da se za tačno sedam dana nađem u Jerisosu, odakle bi brod koji sam rezervisao trebao da me prebaci na Svetu Goru, nisam imao nikakav plan. Sve ostalo, pa čak i sami dolazak na Svetu Goru, bilo je proizvoljno, ili kako bi vjernici rekli – u Božjim rukama. Bio sam ovdje, sada i slobodan. Osjećaj potpune slobode širio se mojim krvotokom poput otrova. Gotovo dvije godine nisam putovao slobodan u ovolikoj mjeri, još od puta na Kosovo. Nakon nezanimljivog puta po sjeveru Evrope, koji me nije ni u najmanjoj mjeri ispunjavao, noć prije ovog puta gotovo i da nisam spavao. Stajao sam na nuli potpuno sam, sa ispruženim palcem. Bog i ti, dete, rekla bi Evrosinija.

Nije bilo nikoga. Ni Nevene, ni Vladimira, a ni nje.

Sa njom sam putovao u Portugal. Od čitavog Portugala, sjećao sam se samo trenutka kada je u Kaškaišu, na obali Atlantskog okeana pustila kosu. Kao i svaki drugi muškarac, ni vjetar nije upio ostati ravnodušan na to. Pomahnitao je i počeo da joj raznosi kosu. Čestice mirisa te kose rasule su se nad Atlantikom. I dan danas, godinu dana kasnije, iznad Atlantskog okeana primjetne su turbulencije izazvane česticama mirisa te kose, dok se piloti i mornari žale na vrtoglavice i nesanicu. Pjesnici u tom području konzumiraju oko 27% više alkohola od svojih kolega u ostatku svijeta i pišu 34% kvalitetniju poeziju. Ugarani su naprasno utihnuli.

Niko

Kočnice raspalog automobila trgnule su me iz tripa. Upadaj stari! Vozim te do Karanovca. Karanovac je tek par kilometara udaljen i tuda prolazi magistrala koja povezuje Banjaluku i Sarajevo. Većina vozila tim putem ide upravo ka Sarajevu. Sarajevo zvuči kao logičan cilj današnje dionice puta.

Lika koji mi je stao na nuli nazvao bih Niko. Niko je 11 godina mlađi od mene. Mlad, jak i ljut na sve. Radi za neku mizernu platu, u jednoj od samoposluga popularnog maloprodajnog brenda, kao mesar. Neobično stare ruke tog mladića prepune su ožiljaka, žuljeva i posjekotina. Ljut je na gazdu, posao, državu i život. Niko je klasični predstavnik prola, one niže kaste koju u Indiji nazivaju nevidljivima. Kroz glavu mi je prošao dio Orvelove osamdeset četvrte:

Ako uopšte ima nade, ona mora biti u prolima, jer se samo u tim uzmuvanim, zanemarenim masama, mogla proizvesti energija koja će razoriti Partiju. Partija se ne bi mogla oboriti iznutra. Ali proli, ako bi samo kojim slučajem postali svjesni svoje vlastite snage, ne bi imali potrebe da kuju zavjeru. Bilo bi dovoljno samo da se podignu i da se stresu, kao konj kad sa sebe strese muve. Da hoće, mogli bi Partiju raznijeti u komade već sutra…

Stao mi je u Karanovcu, a ja sam prešao most i nastavio sa čekanjem.

Smiljana

Nakon par minuta stao mi je maleni automobil prepun stvari. Nikola je sjedio na suvozačevom mjestu, dok je njegova tetka Smiljana, tek par godina starija od njega upravljala vozilom. Jedva sam našao dovoljno prostora za sebe i ruksak. Nikola želi da bude programer. Do Kneževa smo vodili nezanimljivu, programersku priču. Smiljana me odbacila do početka istog onog kanjona Ugra, kojim sam se nekada spustio biciklom poput noćnog voza, dala mi broj ukoliko mi zatreba pomoć i zaustavila se pored dvojice rumenih, simpatičnih i debelih (klasičnih predstavnika bosanskih) policajaca. Oni su slučanim odabirom zaustavljali vozila, s namjerom da kod nekoga od njih pronađu određenu nepravilnost, kojoj bi za novčanu nadoknadu progledali kroz prste i nabacili još koji kilogram u obližnjoj ćevabdžinici.



Kanjon Ugra put na Svetu Goru - Kanjon Ugra Kanjon Ugra Kanjon Ugra

Mustafa

Pomalo stidljivo i sa osmijehom su me posmatrali i zapitkivali, dok sam ja ljubazno odgovarao, držeći podignut palac. Nakon kratkog čavrljanja, zaustavili su prvi kombi i manje – više naredili vozaču da me odbaci dokle god može.

Vozeći taj kombi po čitavoj državi i razvozeći robu, Mustafa je zarađivao za život. Rođen je u Sarajevu, a danas živi tačno na entitetskoj granici u tom gradu. Imao je tipičnu tužnu priču Sarajlije kojeg je kao mladića zadesio rat u rodnom gradu. Bjeg u Njemačku, gubitak članova porodice, snalaženje u tuđini i konačni povratak kući, uništenom stanu činili su hronologiju događaja iz zrelog dijela njegovog života.

Ovaj stari sarajevski lisac poznaje svaki kutak i svaku viđeniju osobu tog grada. Između ostalih – i Momčila Krajišnika. Ponudio mi je njegov broj telefona i rekao da mu se javim, ukoliko se nađem u neprilici i kažem mu slobodno od koga sam dobio broj. Zahvalio sam se, odlučivši da ću, ukoliko ne budem imao koga drugog osim Momčila Krajišnika u nevolji pozvati, jednostavno prihvatiti sve što život nosi.

Objasnio mi je izuzetno sofisticiran sistem bosanske auto – mafije. Imao je direktan uvid u to. Iako su to stvari koje svi manje – više znamo, način na koji je složio kockice i do detalja objasnio spregu između bosanskog podzemlja i političkog vrha te zemlje bio je nevjerovatan. Sistem je bio inteligentan, komplikovan i vrijedan divljenja.

Sa njim sam došao do entitetske linije i tu smo se rastali. Entitetska linija na Dobrinji prolazi posred ulice. Ukoliko vozite u jednom smjeru, nalazite se u Republici Srpskoj, dok vožnjom u drugom smjeru prolazite kroz Federaciju.

Edo

Tek neka 3 sata mi je trebalo da stignem do ove tačke, pa sam odlučio da nastavim dalje, ka Foči. Imao sam dovoljno energije, a i vremena. Nalazio sam se u svojoj zemlji, jednoj od najsigurnijih zemalja u kojima sam bio. Bilo je 19h i odlučio sam da, ukoliko do 22h ne zaustavim nikoga, spavam u nekom od brojnih motela koji su se poslije rata nanizali usput. Mnogi vozač kamiona prolazi ovim putem i koristi usluge tih motela. Mnoga kurva u njihovim sobama lije suze radosnice.

Nakon kraćeg stopiranja, zaustavio sam veliki kamion, za čijim upravljačem se nalazio Edo iz Goražda. Edo je, kao gotovo svi akteri ove priče, prost čovjek, tipični sredovječni Bosanac i pripadnik srednje klase. Formalno je obrazovan samo onoliko koliko zakon nalaže. Edo je raja.



Uživao sam u razgovoru s njim. Pričao je o svom životu, radu u Njemačkoj i o tome kako je tamo uspio, iako nije znao niti riječi njihovog jezika. Uspio je jer se trudio, radio marljivo i prije svega čestito. Nekoliko puta ponovio je kako je poštenje najvažnija vrijednost u životu i da je obraz bitniji od svega. Svidjela mi se jednostavnost njegovih riječi, iza kojih se krilo mnogo životnog iskustva i sirovog znanja. Čuvaj sinko obraz, bez obraza si niko i ništa, vjeruj mi. Pušili smo i razgovarali o ratu, njegovom izbjeglištvu, životu u ratnoj Banjaluci i postratnom Goraždu. Psovao je rat i govorio kako samo treba bježati odavde.

Znam ja kako je kad si sirotinja, sinko. Zato ja često stanem ljudima, studentima najčešće. Ne zanima mene, bolan, nosiš li ikonu, brojanicu ili polumjesec i zvijezdu. Dešavalo mi se i da najebem zbog toga, al’ neću nikad’ prestat’ vjerovat’ ljudima, iz inata. Treba bolan pomoći kad god možeš, vrati se sve to. 

Kamion se blago ljuljao dok je Edo vještim pokretima manevrisao tom zvjeri, prolazeći kroz krivudavi kanjon Bistrice. Klizili smo u miru i usklađeni s njom, ka Drini. Noć je već odavno prekrila bosanske vrleti, a sa radija je tiho svirao sevdah. Bio je to savršen soundtrack.

Ništa sinko, srećno ti bilo na putu. Izguraćemo nekako. Jebiga, borićemo se, kotrljaćemo. I zapamti, samo čuvaj obraz, rekao je uz osmijeh i spontano mahanje rukom, dok sam silazio iz kamiona, a sa radija svirala pusti me da nađem srcu lek.

Stigao sam u Foču u 21h, popio pivo u prepunom Sinema Kafe – u i od konobara saznao da se za malu lovu može prespavati u Plavoj Špilji.

Foča

Prve impresije o Foči mogle bi se sumirati u nekoliko rečenica:

  • ovo je grad Golfa dvojke;
  • ima dobri’ maca u ovom studentskom gradu, al su momci većinom skiperi i zgodni su do jaja, tako da mi levati koji nismo skiperi idemo spavati vikendom u Plavu Špilju oko 22-23h;
  • u životu nigdje nisam vidio toliku količinu srbovanja kao u Foči i sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice.

Foča Foča Foča Foča Foča Foča

Ne znam da li iz nekog inata, prkosa ili nečega trećeg, ali polazeći kroz centar grada i hodajući par kilometara do odvajanja za Nikšić, slušao sam isključivo Tomsona.

Čavoglave, Maksimir, live.

Karma me kaznila time što sam sljedeći prevoz morao čekati punih sat vremena. Iako je ovaj put jedini koji već decenijama povezuje dva glavna grada – Sarajevo i Podgoricu, činilo se da njime nikad niko nije prošao. Saobraćaj je jako rijedak, a kvalitet ceste – užasan.

Već sam napomenuo da su fočanski mužjaci mahom skiperi, pa stoga i ne čudi to što mi je nakon sat vremena stala grupica skipera u džipu.

Momci su išli ka svom kampu na Bastasima, da završe pripreme za kraj sezone. Vozili su brzo krivudavom magistralom i svi smo se valjali po džipu. Sa naše desne strane pogled se pružao na nevjerovatne planine, a tek nekoliko centimetara od automobila, nalazila se provalija u čijem dnu se mogla vidjeti uska i prelijepa Drina, plavo – zelene boje. Ovaj dio svijeta me uvijek iznova oduševi svojom ljepotom i ravnodušnošću prema njoj.

Prije nego su se isključili sa glavne magistrale, momci su zaustavili džip koji je išao iza njih i nastavljao put ka Crnoj Gori. U drugom džipu takođe su se nalazili skiperi i međusobno su se poznavali sa momcima iz prvog džipa. Momci iza nas pristali su da me odvezu dalje, sve do granice sa Crnom Gorom, ukoliko im pomognem da u svom kampu natovare opremu za rafting i kanjoning.

Foča

Bili su to duhoviti mladići. Šale su se svodile na to kako oni inače tako staju stoperima i imaju razrađen sistem za vađenje bubrega i prodaju istih na crnom tržištu. Tvrdili su da imaju čovjeka koji će obaviti prljavi dio posla, i jednog drugog zaduženog za prodaju. Pristao sam na to, uz dogovor da mi isplate dio zarade i ostave drugi bubreg netaknut. Moja priča o ovom putovanju djelovala im je dovoljno zanimljivo da pristanu na to. Bio je to ozbiljan poslovni razgovor.

Rafting kamp Rafting kamp Drina

Ipak, na granici je bila velika gužva, pa smo se tu razišli uz obećanje – drugi put.

Prešao sam granicu pješke i ušao u Crnu Goru, riješen da ispitam da li je ostalo šta od čojstva i junaštva po kojim je ovaj narod nadaleko poznat..



Comments 6

    1. Hvala ti. Ima zasad dva dijela, a ostali stižu polako. Ja sam počeo prije par godina stopirati i potpuno se navukao, nema boljeg načina putovanja, zar ne!? 🙂

  1. Oduševljena sam. Ne može ti se osporiti talenat za pisanje, ali po sposobnosti da za kratko vrijeme uhvatiš suštinu prostora i vremena oko tebe si jednostavno nenadmašan. Pozdrav iz Foče, ako dolaziš ponovo, budi gost moje porodice, Plavu špilju si već izgustirao!
    Pozdrav!

Leave a Reply