Nevjerovatno je to kako se perspektiva promijeni u jednom trenutku, koliko ograničenja odjednom imam u životu zbog uganuća noge. Recimo, u Biškeku mi veliki problem predstavlja običan prelazak ulice. Na pješački prelaz bez semafora i ne idem, a na onima gdje semafor reguliše prelazak zapravo prekratko traje zeleno svjetlo za pješake, budući da se dosta sporo vučem.
A vučem se isključivo prema kafani.
Četiri dana sam proveo u Biškeku, uglavnom ležao u hostelu i odmarao nogu. Što kaže moja sestra: “otišao leći, da ne smetam”. Kad god se u hostelu započne neka klasična bekpekerska priča o tome ko je bio u koliko zemalja i kakvih se predrasuda u kojoj oslobodio ja odem da legnem da ne smetam.
Ali ne mogu ni da ležim konstantno, a ništa drugo ne mogu da radim. Ubrzo shvatam kako imam samo jednu opciju – da se propijem. Pa neću sigurno juriti znamenitosti, turističke grupice briljantnih slovenaca i posmatrati lokalne muzičare u tradicionalnim nošnjama i uniformama kako prave budale od sebe dok zabavljaju dokone bijelce.
Uostalom u Sovjetskom Savezu sam. Ako postoji jedna tekovina Sovjetskog Saveza koja se i danas održala u Centralnoj Aziji onda je to zasigurno alkoholizam.
Ali nema tu nekog ozbiljnog alkoholisanja kakvo sam ja očekivao. Slabi su to Sovjeti, ništa. Siguran sam da bih smio da se nosim sa bilo kim u ovom gradu, u disciplini alkoholisanja. Obično izbjegavam, ali ako se potrudim mogu zaista mnogo i dobro da pijem. Jebiga, trebao sam to reći onom liku kada sam kosio travu u Ošu. Eto, to je moj talenat, tajno oružje. Ne ističem ga, ali ako zatreba, uvijek sam spreman da pijem do smrti.
Kupio sam i cigarete, nek ide sve dođavola. Pušenje je zabranjeno u zatvorenom prostoru, a u ovoj konkretno kafani zabranjeno je i u bašti. Stoji znak ispred mene, a i rekao mi je tip koji je radio prvog dana, dok još nisam bio propušio.
Sjedam u baštu i prkosno palim jednu za drugom. Boli me uvo. Uzdam se u provjerenu nesposobnost ljudi da asertivno komuniciraju. Ako mi priđe i zamoli da prestanem, ugasiću cigaretu odmah i neću više pušiti. Čak ću se ljubazno nasmiješiti i izgovoriti “svakako” ili nešto slično tome. Ali dok to ne uradi ja ću samo podlo da uživam u njegovoj očiglednoj unutrašnjoj dilemi između toga da bude fin i da me pošalje u kurac.
Svakoga dana prelazim 3,6km u jednom i istu toliko razdaljinu u suprotnom smijeru. Na štakama. Dolazim trijezan – odlazim, normalno, pijan.
A pijem sa Doplerom, prijateljem iz Banjaluke. On pije u Banjaluci, ja u Biškeku. I sve vrijeme razgovaramo. Dijeli nas četiri sata vremenske razlike, ali takve stvari ne predstavljaju problem kada postoji volja i strast. Ko hoće – nađe način, ko neće – nađe izgovor. Olakšavajuća okolnost leži i u tome što se Dopler ne obazire na period dana nego pije non – stop.
Niko ne zna ko je Dopler, pa ni on sam. To je prosto jedan slobodan čovjek koji me po svemu podsjeća na junaka Erlandove knjige “Dopler”.
Dopler je propao stotinu puta. I svakom novom propadanju se raduje kao da mu je prvo. Ostao je u potpunosti bez novca. I samo se smije i govori: “jedva čekam da vidim šta će sad biti”.
Koji će mi kurac pare!? – govori. Ja odgovaram kako je novac neophodan. Trebaju mi pare, jebote. Hoću da kupim sebi ćevap, keks, votku. Par mjeseci kasnije, kada me posjetio u Beogradu donio mi je milošte, u vidu kutije keksa i flaše votke. I knjigu nekog lika koji tvrdi da je skont'o žene.
Razgovaramo o tome ko će prvi da umre i kako bi onaj koji ostane trebao da se postavi u toj prilici. Ja govorim kako bih volio da on umre prvi i da je to i negdje logično, obzirom na to da je stariji 10 godina od mene.
Taj zadnji dio sam slagao. Ne znam šta bih radio u svijetu u kom nema Doplera.
Da li da se sirot umešam u sopstven život?
Skonto sam da je povreda noge možda najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi. To me naoružava svim neophodnim izgovorima da ne radim i ne jurim ništa i da se umjesto toga jednostavno prepustim životu, Putu i alkoholizmu. Trebalo bi na svakom putovanju da se povrijedim, posebno ako se uzme u obzir činjenica da u tijelu imam 206 kostiju i da postoji čitav niz lakših povreda koje nisu fatalne, niti pretjerano bolne, a opet su dovoljno intenzivne da me primoraju da stanem i odbacim sa svojih nejakih pleća teret briljantnosti.
Realno, mogu da si priuštim 2 – 3 ovakve povrede godišnje i ravnomjerno ih rasporedim po putovanjima.
Pored toga, osjećam kako me više ništa od toga ne ispunjava. U Biškeku zaista nema šta ni da se vidi. Možda i ima, nemam pojma. Znam samo da me ne zanima ništa od onoga što bi se svrstalo u kategoriju turističke znamenitosti.
Posmatram sitne, naizgled beznačajne interakcije između ljudi, mašina, arhitekture i prirode. U tome nalazim jedinu satisfakciju. Ne kupujem glupave suvenire, a strance izbjegavam po svaku cijenu. Jedina materijalna uspomena koju ću ponijeti iz ove zemlje je rentgenski snimak stopala, za koji uopšte nisam siguran da prikazuje moje stopalo. I jedan mali bedž koji sam dobio od gazde kafane u Karakolu, kao znak zahvalnosti i divljenja iskazanog prema mojim sposobnostima da satima simultano ćutim i pijem.
U jednoj od tih sesija pijanstva došao sam i do toga da sam ja zapravo pravi prijatelj svake zemlje i naroda. A dobar prijatelj ne podilazi niti se oduševljava vašim lažnim šljokicama i perjem. Dobar prijatelj vam govori istinu, smije se, hejtuje i ističe vaše bizarne osobine. Ne govori uvijek kako je sve divno. Ponekad uopšte i ne govori. Ponekad vas jednostavno razumije, ćuti i pije.
Jer prava kultura i ljepota naroda i zemlje uglavnom ne boravi u prestonici, niti u ispoziranim svirkama za evropske tinejdžere u tradicionalnim nošnjama po hostelima. Da bi došli do toga obično morate upaliti pogon na sva 4, otisnuti se van ceste u offroad avanturu, zaći duboko u pripizdine i selendre Kirgizije.
Svakako, gradovi, muzeji i prestonice takođe pružaju dio uvida, ali uglavnom nekakvog stejdžovanog uvida, nekakvu kulturu koju platiš i potom je gledaš zatvorenu u stakleni kavez, isceniranu, ušminkanu, voštanu. Posebno kada je u pitanju ovakva zemlja i narod. Meni se čini da su ovi ljudi, iako suštinski zahvalni Sovjetskom Savezu za svu infrastrukturu, i dalje sasvim divlji i slobodni i da ih kavezi socijalističkih stanova i cesta prepunih rupa zapravo sputavaju u njihovoj prirodnoj nomadskoj namjeri da se kreću stalno, uvijek, zauvijek i svuda. Na sva 4 točka, apsolutni offroad.
Siguran sam da sam više o ovoj zemlji naučio stopirajući iz Oša do prestonice, nego što bi to bio slučaj da sam obilazio znamenitosti i prisustvovao cirkusantskim priredbama. Slučajni likovi koji jašu konje, maze slučajne mačke pored puta ili piju buljeći u neodređenom pravcu bili su moji učitelji na ovom, ali i na drugim putovanjima.
Treba samo hodati po svijetu, ćutati, slušati, posmatrati. Ne ostavljati smeće niti bilo kakav trag da ste tuda prošli.
Ne diraj ništa.
Pokvar’ćeš.
Ma ko će znati šta treba
Šta god čovjek proba, pogriješi
I kad god pogriješiš nešto novo naučiš
I sve što naučiš, kad prođe neko vrijeme, zaboravi
Dopler, ovaj iz Banjaluke
Karakol
Nakon 4 dana provedena u prestonici, odnosno u toj jednoj kafani, hvatam maršrutku i krećem dalje. Nemam pojma gdje, ali svakako ka Issyk – Kul jezeru. Negdje ću stati, pojma nemam, misliću o tome usput.
Kao što je to i obično slučaj u zemljama u ovom dijelu svijeta, i u Kirgistanu su ljudi jako susretljivi, ljubazni i gostoljubivi. Posebno u situacijama kada vas vide obogaljenog. Sve vrijeme osjećam nekakvo poštovanje prema ovim ljudima i mnogo ih gotivim onako kolektivno kao narod. U nekom od ranijih tekstova mislim da sam napisao kako nerijetko osjećam potrebu da im se poklonim. Jedina stvar koja me boli daleko više od skočnog zgloba je činjenica da svi oni misle da sam Rus.
Ukrcavam se na štakama u malenu maršrutku. Svi pomažu i meni i jedni drugima, svi smo nekako zajedno u ovome.
Socijalizam.
Sve je nekako prirodno. Ne postoje nikakva pravila, ustaljene norme, malograđanske forme. Umjesto toga, sve je podređeno prirodnim zakonima i spontanosti. Maršrutka ne kreće u nekom unaprijed definisanom, dogovorenom trenutku nego kada se vozilo napuni putnicima. Vrijeme se drukčije posmatra i drukčije teče. Jednostavno dođeš na stanicu i čekaš. Nešto slično čekanju hljeba u Đedovini. Siguran sam da na lokalnom jeziku ne postoji termin koji opisuje tačnost.
Stanica za maršrutke formira se sasvim spontano, uz bazar. A bazar uz džamiju. Mužjaci su snažni, iskazuju to na svakom koraku. Žene su nježne, samozatajne, a opet zavodljive. Dive se snazi svojih mužjaka i sjede kući dok mužjaci udaraju u one Rocky automate koji utvrđuju snagu udarca.
Moguće da sam i ja isforsirao Rocky automat pa me zato boli noga.
Uglavnom, sve je potpuno drukčije nego u Evropi. Osim nekih univerzalnih stvari kao što je odnos prema osobama sa invaliditetom, uvijek i zauvijek obojen stigmom. To se izgleda svuda na svijetu jednostavno percepira kao nekakav hendikep, vid slabosti. Svakako da to i jeste slabost, određena nesposobnost.
Vučem se na štakama kroz grad. Bolovi se već polako šire čitavim mojim tijelom. Zbog korištenja štaka počela su da me bole rebra i pazuh.
Primjećujem kako ljudi skreću pogled sa mene. Uznemiruje ih taj prizor, izaziva im nekakvo sažaljenje valjda.
To sam provalio u Karakolu, kada sam nakon 5 dana provedenih u ovom gradu najzad izašao iz hostela bez pomagala. Jednostavno sam počeo da se osjećam bolje. Bol i otok su popustili najzad. Osjetna je razlika u tome kako me ljudi gledaju i percepiraju, prije svega žene.
A u Karakolu sam već prvog dana pronašao odličan bar “The Hut” u kom sam provodio većinu vremena. Društvo su mi pravili jedan Finac i njegova djevojka Poljakinja Kata. Svake noći smo se nalazili na tom istom mjestu, razmjenjivali putnička iskustva i vodili sjajne razgovore o Rusiji, Ukrajini, njihovom nomadskom životu i razlikama između njihovih mentaliteta. Upravo u toj kafani nas je gazda odlikovao bedževima.
Tu mi je zapravo bilo jako lijepo, sa to dvoje pametnih, informisanih, ostrašćenih ljudi, ljudi da razvijenom sviješću o ekološkim, političkim i generalno životnim pitanjima. Svake noći do u sitne sate vodimo najkvalitetnije razgovore uz gomilu piva, a potom se na štakama pijan vučem do svoje kapsule u hostelu.
Kata raspolaže ogromnom količinom informacija o istoriji svijeta, a prije svega o istoriji Sovjetskog Saveza. Jedna od zanimljivih priča koje sam čuo od nje tokom jedne od sesija u toj kafani bila je priča o logoru Alzhir koji se nalazio u blizini današnje prestonice Kazahstana – Astane. U ovom logoru držane su žene, “supruge neprijatelja države”. Iako je zatvorenicama bio strogo zabranjen i apsolutno kažnjavan svaki pokušaj komunikacije sa spoljašnjim svijetom, stražari su uglavnom tolerisali lokalce okupljene oko bodljikave žice, džepova punih kamenja kojim su gađali zatvorenice. Ono što stražari nisu mogli ni da pretpostave je to da su lokalci zapravo zatvorenice “gađali” kurtom – kuglicama tradicionalnog sušenog sira. Zahvaljujući upravo ovim gerilskim akcijama mnoge zatvorenice su preživjele surove uslove u logoru.
Tokom dana, prije nego što se nađem sa Katom i njenim tipom po gradu se krećem uglavnom maršrutkama. Obilazim obalu jezera i druga mjesta od interesa. Zagledan u okolne planine okovane snijegom kroz musave prozore maršrutke, ne mogu da prestanem da razmišljam o tome koliko bi me samo trenutaka ćutanja i duboke introspekcije koštao uspon na neki od ovih vrhova.
Od toga nema ništa, noga mi je i dalje sjebana i uglavnom se krećem pomoću štaka. Centralna Azija je tvrd orah. Kad god sam se uputio u ovaj dio svijeta polomio sam zube. I taman kad su novi izrasli dosao sam da i njih polomim.
Obrzirom na to da je bilo nemoguće oduprijeti se želji da priđem planini, odlučio sam da jedan od narednih dana iznajmim konja i njime obiđem barem dio onoga što želim da vidim.
Moja jahačka iskustva započela su i završila na Glamočkom polju, ranih devedesetih godina prošlog vijeka.
Đed je imao konja. Lijepog i pametnog konja, Putka. Najljepšio dio odlaska na selo bio je onaj u kom nam đed dozvoli da jašemo Putka. Taj osjećaj malo šta je moglo da nadmaši. To je onaj dio djetinjstva od kog je ostalo samo nekoliko komada istopljenog stakla nađenog na temeljima đedove kuće, 23 godine kasnije.
Putko već odavno nije medju živime, ali toga dana me Kaška iznio preko kirgistanskih planina sve do djetinjstva i nazad.
Čitav dan sam bio pod snažnim utiskom jahanja Kaške kroz nestvarne planine Kirgizije. Lijepa ali tužna sjećanja na djetinjstvo u ratnoj Bosni ubrzo sam ugušio u alkoholu u istoj onoj kafani u Karakolu.
Sutradan sam pokupio svoje štake, ukrcao se u maršrutku i otišao do obližnjeg mjesta poznatog po brojnim izvorima vrele mineralne vode. Maršrutka mi je stala kod jednog od oronulih bazena izgrađenih za vrijeme Sovjetskog Saveza.
Ipak nastavio sam neko vrijeme pješke ka Altyn – Arashan planini i ubrzo napustio civilizaciju. Okružili su me predivni prirodni pejzaži sa tek pokojom kućom pored puta. Ispred svake od tih kuća domaćin presreće putnike i poziva ih u svoju privatnu saunu. Uglavnom se radi o sklepanim, improvizovanim objektima u kojima je “zarobljen” djelić ovih vrelih voda.
Sviđa mi se to što se u Kirgiziji sve svodi na malu ekonomiju. Od divljih taksista odnosno običnih ljudi koji vas odvezu na odredište za neku kintu, pa sve do ovih privatnih “sauna”, koje naravno nisu dio nikakvog poreskog ili bilo kakvog drugog sistema. Jednostavno ljudi se snalaze kako znaju i umiju.
Ja uglavnom nastojim da svoj novac ostavljam upravo ovakvim malenim ekonomijama. Moglo bi se reći da finansiram nekakvu ilegalu, nekakvu gerilu.
Kod jednog od ovih domaćina sam zastao, ljudski se dogovorio sa njim i 5 minuta i 2 evra kasnije našao se nag u njegovom bazenu u kom sam za tu cijenu proveo dva sata.
Iako je sve ad – hok sklepano, nekako je istovremeno lijepo i smisleno. Usput, vrela mineralna voda sigurno će prijati mom sjebanom skočnom zglobu.
Nakon sat vremena boravka u ovom bazenu osjetio sam se kao preporođen.
Sutradan sam se spakovao, pozdravio sa prijateljima koje sam stekao u ovom gradu, obišao lokalni muzej i nastavio autostopom dalje, ko zna kuda. Za sada je plan da zatvorim krug oko jezera.
Istina je da sam se propio, fizički i psihički raspao. Vučem se na štakama, u bolovima, stotinama kilometara bez ikakvog cilja i svrhe. Modrice, otoci i bolovi šire se čitavim mojim tijelom. A i dušom.
Stiže mi poruka od Ane: “čovječe, da li si normalan, šta te vodi više, šta te nosi, šta ti ne da mira? vrijedi li to tolike muke? Šta te vuče naprijed?”
Pomislio sam kako je to dobro pitanje te sam neko vrijeme i razmišljao o njemu. U nekom trenutku sam došao do odgovora, poslao ga njoj, ali što je daleko mnogo važnije izgovorio to naglas , verbalizovao, shvatio:
Inercija.
Ništa me više od ovoga ne radi. Prelazim hiljade kilometara, naprasno mijenjam pravac i planove, krećem se kuda i kada poželim, suvereno gospodarim vremenom i prostorom i ništa više od toga me ne radi.
Ništa me više ne vuče. Ništa.
Samo inercija.