šator planina

Divna, mila, lijepa, gizdava I – Šator planina

Spread the love

Imači kada

Bio je potreban jedan vikend na Tjentištu, jedna svirka Zostera pod vedrim nebom, okružena bosanskim planinama, na kiši, usred prašume, da shvatim da je to ono što mi je falilo zadnjih 365 dana. Planina. Priroda.

Već sljedeći vikend spakovao sam šator, Duha, vreću za spavanje, rešetku za roštilj, gitaru i krenuo na planinu. Javio sam ekipi i rekao da mi se mogu pridružiti ako žele, ali i da ne moraju. Prošla je gotovo godina dana od kako sam, vozeći bicikl maksimalnom brzinom sa vrha Vranice, pao i izvalio desno rame iz ležišta. Sa ozbiljnijim brdsko – planinskim biciklizmom mogao sam da se pozdravim na neko vrijeme. Sada sam već bio spreman. I odoh na planinu. Jer imam kada. Jer sam imač kada. I ne znam kako sam uopšte pomislio da treba da provodim ljetne vikende bilo gdje osim u prirodi.

Damir mi se pridružio. U Mrkonjić Gradu smo kupili meso, hljeb, pivo i za čas bili potpuno spremni. Usput smo prošli uvijek impresivnim kanjonom Vrbasa, kao i pored tri stara grada Zvečaj, Greben i Bočac. Međutim, na sve te prelijepe prizore nisam obraćao posebnu pažnju ovaj put. Znao sam da idem na posebno mjesto.

Napustili smo Republiku Srpsku i nedugo potom pred nama se ukazala Šator planina i beskraj Glamočkog polja. Zaustavio sam automobil, da bih doživio prizor. Glamočko polje posmatrano sa te tačke moglo bi se opisati samo jednom riječju – beskonačnost.

Prošli smo kroz Rore, selo u Bosni poznato po velikom broju intelektualaca, započeli uspon ka Šator planini i 15 kilometara nakon Rora našli se u selu Preodac, usput nailazeći na srne i zečeve. Trna je predložio da tu zanoćim, iako sam ja planirao da spavam prvu noć u Rorama i iako gotovo sigurno u Preodcu ima medvjeda i ostalih zvjeri. Pri samom ulasku u to nevjerovatno selo okruženo planinama, primijetili smo Momčilovu kulu, Hram Silaska Svetog Duha na Apostole, jezero i prelijepu prirodu. Ideja noćenja u Preodcu bila je bolja, utoliko zbog toga što je u selu Preodac postojalo nekoliko stotina izvora pitke vode, a u selu Rore – nula. U ovom selu, prije par godina se desio rainbow gathering, upravo onaj koji je posjetila i o kojem mi je pričala djevojka sa planine iznad Jerusalima

Postavili smo šator, zapalili vatru, pronašli jedan od brojnih izvora i opskrbili se vodom. Selo je bilo napušteno i spaljeno u prethodnom ratu. Danas u njemu živi tek nekoliko starijih povratnika koji nemaju ni struju. Jedan od njih je i Željko, čovjek koji je sa velikim psom gonio krave kada smo stigli i nakon upoznavanja konstatovao kako se podrazumjeva da poznaje moga ujaka i kako su zapravo rod. Nisam bio pretjerano iznenađen. Mog ujaka poznaju svi, posebno u ovom kraju.



Sjedili smo kraj jezera i poput gladnih zvjeri žderali meso i krompir sa roštilja. Nisam želio da nosim setove za roštilj i ostalu fensi opremu. Ponio sam samo hranu, jednu rešetku i upaljač. Nisam želio ni da pijem pivo. Želio sam da provedem vikend na planini, u prirodi, stopljen s njom. Trebao mi je vikend apstinencije od svega. Damir je pio pivo, a ja vodu. Potpunu tišinu prekidali su povremeni šumovi nepoznatog porijekla. Damir je pokušavao da iskulira situaciju konstatacijama poput ma neće međed ćevapa. Ja sam se djelimično složio, primijetivši kako bi se zasigurno umjesto ćevapa radije počastio dvojicom masnih programera. Damirova filozofija bila je optimistično, a moja pesimistično programiranje. Već sam mogao da zamislim BIH medije kako postižu neviđenu čitanost clickbate naslovima poput multietničko prijateljstvo prekinuto medvjeđim čeljustima u ratom razorenom selu u Bosni ili Senzacionalno: Srbin i Bošnjak zajedničkim snagama ubili međeda nepoznate nacionalnosti, golim rukama…

Na njihovu žalost, noć je protekla mirno i osim toga što nam je nepoznat entitet rasuo smeće ispred šatora, ništa nismo primijetili. Iako se dobar dio noći čulo šuštanje, izjutra ništa osim ostataka spaljenih domaćinstava nije nadrastalo visoku travu. Damir je opet situaciji pristupio optimistično, konstatujući kako je sigurno pašče, dok sam ja navijao za međeda.

Popeli smo se na bicikla i uputili se u spontano istraživanje terena i sela. Prosli smo pored Hrama, prešli potok i ispred jedne od kuća sreli ogromnog kera koji je sinoć bio u Željkovoj pratnji.



Mladunče, povika gazda Srbo iz blizine, četvrti mjesec, neće ujesti, samo se igra. Kojim dobrom momci? Ajte na kavu, rakiju.

Srbo se vratio i živi na relaciji Preodac – Grahovo. Država mu je obnovila materinu kuću i sada tu živi, sam. Povremeno ga obilaze članovi porodice. Kao i većini izbjeglog stanovništva iz ovih krajeva, utočište mu je na neko vrijeme pružila Banjaluka. Iznio je rakiju za Damira, a ja sam zapitkivao o selu i kuli. Rekao mi je kako je Preodac bio veliko selo. Imali su ambulantu, veterinara, školu sa 300 đaka, a 1963. godine Preodac je čak bio i opština. Kaže da je osamdesetih godina Preodac bio proglašen za najljepše selo u Evropi, sa svojih više od 300 vrela. U ovom selu, tik ispod Šator planine izvire i pitka rijeka Unac.

Prije rata, Preodac je imao oko 900 stanovnika, a za vrijeme rata oko 400, isključivo pravoslavnih.

Srbo je ponovo pronašao mir i sreću tamo gdje je oduvijek i pripadao. Šator planina mu je davala sve što mu je bilo potrebno u životu. I zaista, živi gotovo u raju. Ispred njegove stare kuće pruža se pogled na kulu i nedavno obnovljen lijepi hram, dok joj hlad daje borova šuma nastala masovnim pošumljavanjem države za vrijeme Tita. Nedaleko od kuće nalazilo se nekoliko izvora, potok, pa i samo jezero u kojem je Srbo povremeno lovio ribu i većinom se tako i hranio. Tačno ispred njegove kuće, vodio je sporedni put za Rore. Nedaleko odatle pružale su se lijepe zelene livade, a Šator  planina mu je pružala hlad, sa druge strane.



Idilu, mir i ljepotu Srbinog raja remetile su ruševine i ostaci spaljenih domaćinstava, kuća, vodenica i štala u posljednjem ratu. Simboli boli. Osim par obnovljenih kuća, selo je bilo pusto, prepuno zaraslih i spaljenih ostataka nekadašnjeg bogatog života. U centru sela stajao je devastiran spomenik palim borcima iz Drugog svjetskog rata. Više nije bilo ni putokaza, škole, pošte, doma kulture, ni nekadašnjeg doma penzionera. Srbo mi je rekao da je Grahovo, čitava opština, bilo potpuno spaljeno. Rekao je da je po nivou devastacije u bivšoj Jugoslaviji prvo mjesto zauzimalo Grahovo, a tek drugo – Vukovar.

Kula

Pozdravili smo se i pošli da dočekamo ekipu koja je trebala da stigne svakog časa. Vraćali smo se prema uzvišenju na kojem je stajao šator, s obzirom da je jedino na tom mjestu bilo moguće uhvatiti signal mreže mobilne telefonije. Iako smo bili u šumi, bilo je pakleno vruće. Prolazeći pored Hrama, naišli smo na stariju ženu koja se od vrućine srušila, pokušavajući da zagrabi vodu iz izvora. Bila je to povratnica iz Novog Sada. Starija žena, intelektualka, profesorica u penziji. Damir ju je podigao, i odveo do kuće, a ja sam odjurio po njen telefon. Komšinica Kova ga je uzela dan ranije s namjerom da ga napuni u svom automobilu, s obzirom da u selu još uvijek nije bilo struje. Trebao je da sa njenog telefona pozovemo pomoć.



Stigao sam do posljednje kuće u selu, tik ispod Momčilove kule. Stariji gospodin je sjedio i brijao lice, nasmijao se i pozvao me unutra. Zvao se Jovan i svakog ljeta se sa suprugom Kovom vraćao iz Beograda u Preodac, mjesto iz kog su protjerani prije više od 20 godina. Pozvao je i suprugu koja me je ljubazno pozdravila i otišla po telefon. Njihova kuća bila je jedina u čitavom selu koja nije spaljena. Vojnicima koji su spaljivali ostale kuće poslužila je kao prenoćište, a oni su, iz zahvalnosti, po zidovima ispisali brojne,  i danas vidljive, šovinističke natpise, kukaste krstove i neizbježno slovo “U”.

Simply adorable

O Momčilovoj kuli nisu mogli ništa da mi kažu, iako su živjeli tik ispod nje. O njoj se ne zna mnogo. Gotovo ništa. Osim da ju je gradio izvjesni Momčilo Vojvoda, zet Marka Kraljevića. Prvi dio priče je tek za nijansu vjerodostojniji od drugog. Naime, mještani tvrde da je leteći konj Marka Kraljevića krao materijal sa kule i nosio ga negdje.

Gdje, jebote?, pomislio sam. Kakve vi droge pušite ljudi moji, kakvi leteći konji, kakav Marko Kraljević? Šta će konju građevinski materijal? Gdje ga nosi? Kome? Koji vam je kurac? 

Vratio sam se do kuće gospođe Borke u nevjerici, dao joj telefon, postarao se da je dobro i otišao. Stigla je ekipa i krenuli smo put Šatora.

Šator planina

Bilo je pakleno vruće. Šator planina stajala je ispred nas i odisala masivnošću i snagom. Postojala je opcija laganog, 20km dugog uspona po poznatoj stazi i ona druga, gluplja i luđa – 4km uspona kroz nepoznatu, neprovjerenu šumsku stazu. Naravno, odabrali smo goru opciju. Zaputili smo se u nepoznato. Ubrzo je postalo jasno da ćemo morati nositi bicikle, po najvećoj mogućoj vrućini i probijati se kroz šumu koritom presušene planinske rijeke. Trajalo je čitavu vječnost. Uspon je bio gotovo vertikalan. Znoj nam je kapao sa tijela, nosili smo bicikla, grane i visoka trava su nas grebali, obadi su nas ujedali, a sunce je nemilosrdno pržilo. Momenat uživanja je potpuno izostao.

Ipak, nakon više od sat vremena probijanja kroz jedan kilometar dužine puta, našli smo se na cesti, tik ispred Šatorskog jezera. Popeli smo se na bicikla i nakon par minuta pred nama se ukazalo veličanstveno Šatorsko jezero. Šator planina bila je osvojena. Skinuli smo se i ušli u iznenađujuće toplu vodu Šatorskog jezera. Hiljade sitnih riba su počele da grizu sitne komade kože, ciljajući novonastale ogrebotine i kraste. Ličilo je na Trnovačko jezero. Šator planina se savršeno ogledala u mirnoj vodi Šatorskog, kao što je i Trnovačko jezero dupliciralo ljepotu svojih okolnih vrhova.

Ljepotu ove planine prepoznala je i Nacionalna Geografija, koja je Šator proglasila jednom od najljepših planina na Balkanu. Svojim najvećim vrhom od 1872 metara visine, ova planina dominira čitavom zapadnom Bosnom. Faunu jezera koje se nalazi na 1500mnv i okoline čine tetrijebi, zečevi, medvjedi, srne, vukovi, risovi, lisice, kune, puhovi, kao i triton – endemski vodozemac. Nekoliko puta jezero (inače glečerskog porijekla) je poribljavano, ali bez većeg uspjeha, s obzirom da su zimi temperature izuzetno niske, a snježni smetovi oko jezera dostižu visinu i do nevjerovatnih 7 metara. Šator planina svojim položajem razdvaja Glamočko od Livanjskog polja i nalazi se na tromeđi između Glamoča, Drvara i Grahova.

Bojan je zapalio vatru, s namjerom da ispeče kobasice koje je ponio i otjera obade. Vatra nam je takođe poslužila i kao grijanje nakon izlaska iz jezera. Sjedili smo tu neko vrijeme, jeli kobasice, pili pivo, napunili rezerve vodom i započeli spust po, ovaj put provjerenoj, sigurnoj stazi. Blagi, ali ipak planinski spust bio je dug oko 20 kilometara i samo zbog ljepote kojom je odisao, isplatilo se istrpiti svu onu muku uspona. Nekoliko kraćih pljuskova nas je uhvatilo na putu, ali ja se nisam obazirao pretjerano na njih, Vozio sam po kiši, nisam mario. Imao sam kada. Imao sam sve što mi treba. Šator, utočište u autu ili kod mještana, malo hrane, malo novca i prije svega – vrijeme.



Nakon kiše, Šator planina se činila još zelenijom i ljepšom, a okolna sela su me svojom ljepotom podsjećala na Island i onu Seljanu, pored koje smo Nevena i ja spavali.

Ostali su me sustigli kada sam razgovarao sa slučajnim mještaninom, dedom povratnikom iz Novog Sada, nakon lutanja i vožnje oko ruševina. Nastavili smo spust ka selu, svjedočeći nevjerovatnim prizorima sela Preodac i bosanske prirode. Šator planina i njen vrh bili su gotovo iza nas. Nataša i ja smo se spustili do automobila, a ostala trojica su nastavili ka Rorama, vozeći do drugog automobila. Tada sam ustanovio da mi je koža na licu i leđima bolno izgorjela i da sam potpuno natekao. Kompletno lice mi je bilo natečeno. Nisam znao šta mi se dešava. Osjećao sam bol, natečenost, strah i iscrpljenost. Volja da ostanem sam još jednu noć usred vukojebine mi se polako lomila.

 

Shvatio sam da sam po prvi put u životu alergičan. I to na kikiriki. Nikada nisam bio alergičan na bilo šta. Sada, sa 32 godine sam alergičan na kikiriki. Ipak, do podnožja planine, ulaska u selo Rore, već sam se osjećao bolje. Nataša je ostala sa ekipom, a ja sam se pozdravio i nastavio vožnju uz zalazak Sunca, ulazeći dublje u selo Rore, imajući kada.

 

Leave a Reply