Tbilisi

Kavkaz ili priča o zelenom zmaju I – Kutaisi

Spread the love




Zemlja im je toliko lepa da bi i stranac poželeo da pogine za nju

Stevan Pešić

Jedno jutro, u kancelariji, prije uključivanja u proces rada, shvatio sam da treba da otputujem. Tek tako. Idem u Ukrajinu za dva mjeseca, ali tamo je još uvijek rat. Čak je u Kijevu jako opasno. Nije mi to neki problem, ali ipak, trebam plan B, za svaki slučaj. Otvaram kartu svijeta, gledam kuda bih mogao. Negdje relativno blizu, da je relativno jeftino i izvodivo. I što je najvažnije, negdje gdje mi ne treba viza. Eli mi je pričala o Gruziji mnogo puta. There you go. Ispunjava sve kriterijume. Nalazim relativno jeftin let. Nema šta, idem u Gruziju. Simple as that. Pitam šeficu da li je taj datum ok. Ona potvrđuje i ja kupujem kartu. Došao sam na posao prije 15 minuta. To je to. Život je jednostavam. Ili nije. Stvar odluke.

Kada god me ljudi pitaju za neko od mojih putovanja, uvijek im govorim kako je lako, izvodivo, jeftino. Da, zaista jeste. Gotovo uvijek. Ali, ne i ovaj put. Put na Kavkaz je zaista dug i mukotrpan. Nije za svakoga. Promijenio sam sva moguća prevozna sredstva, osim broda, da bih stigao tamo. Dijeljeni prevoz do Beograda, voz do Budimpešte, avion do Kutaisija, maršrutka do Tbilisija, taksi do Jerevana, taksi do Khor Virapa. Pa onda nazad. No dobro, podjednako je važan i zabavan sam proces dostizanja cilja. Ako put nije zabavan, ni cilj neće biti. Tu se i pokoji rekord oborio vjerovatno. Putovao sam iz Kutaisija nekih 30-ak sati i zbog vremenske razlike, uspio sam u toku jednog dana biti u Kutaisiju, Budimpešti, Beogradu i Banjaluci. Što se mene tiče, nauka se ne mora više cimati oko izmišljanja teleporta.



Odin

Ponio sam sa sobom sjajnu knjigu, Odinovo dete, Tim Severina. Dobar prijatelj je inače poštovalac stare vjere i njegov Bog je Odin. Dosta sam slušao od njega o tome. Nordijska mitologija je fantastična, zanimljiva. Istu knjigu je Dude, jedan drugi ortak čitao dok smo zajedno lutali po Crvenoj pustinji u Jordanu.

Odin je bio silan. Od njegove ljepote stidilo se samo Sunce, od njegove muškosti stidio se bik, a od njegove snage stidile su se planine. Ipak, osjećao je da nešto fali. Mudrost. Da bi je stekao, morao je da podnese žrtvu. Visio je sa drveta znanja 9 dana, iskopao sopstveno oko i probio si utrobu. Krvlju koja je kapala iz njegovih rana ispisivale su se rune. Tako je Odin spoznao tajnu runa, stekao mudrost i postao Bog. Razumio je, žrtvovao je sebe sebi. Od tada ima bezbroj imena i sposoban je da uzme oblik bilo kakvog bića. Mijenja svoja obličja i čuva putnike i lutalice, što je i sam bio.

Osjetio sam povezanost sa glavnim junakom knjige, unukom Erika Crvenog, čovjekom koji je putovao po cijelom svijetu, željan, gladan i žedan boja i znanja. Odin ga je čuvao na njegovim lutanjima. Doživljavali smo iste stvari. Čitao sam o sebi. Razlike među nama su neznatne. On je živio 1000 godina ranije. Mogao je da čita rune. Ja sam tek bio na putu da ih otkrijem.

Klackam se 8 sati u vozu za Budimpeštu i čitam. Imam pivo, cigarete i knjigu. Idem u Gruziju. Ništa mi na ovom svijetu više nije potrebno. Slijedi 9 dana bezuslovne slobode. Provešću ih kao što provodim dane na svakom svom putovanju: bez ikakvog plana. Nemam ni smještaj rezervisan, niti znam šta sve želim da vidim i doživim. Ne poznajem nikoga tamo. Čak ni u Zajednici nisam nikoga našao, a ni mnogo tražio. Divan osjećaj. Odmor od korporativnog, predvidivog života. Odmor od nepostojanja, rekao bi prijatelj.

Samo da prođem bezbjedno kroz Budimpeštu. Svaki put u toj Budimpešti izgubim. Novac, dostojanstvo, integritet, vjeru u ljude i poštovanje prema Mađarima. Svaki put iznova. Zbog svih tih predrasuda prema Budimpešti i Mađarima, u tom gradu sam uvijek duplo oprezan. Ta opreznost me na putu u Gruziju umalo koštala lijepog upoznavanja i kasnije, divne priče sa jednim ruskim fotomodelom. Ženskim, naravno.

Uglavnom, ovaj put sam imao malo više sreće u Budimpešti.



Kutaisi

Još prije kretanja na put znao sam ponešto o Gruzinima i njihovoj čuvenoj srdačnosti. Divan narod. Eli mi je pričala dosta o Gruziji. Nije lagala. Prve impresije su bile više nego odlične. Još u avionu sam pitao neke lokalce koji mi je najbolji način da se sada, u 4 izjutra, prebacim do centra grada Kutaisi. Odmah su mi ponudili da me oni odbace. Kod njih se to podrazumjeva.

Na pasoškoj kontroli na aerodromu u pored grada Kutaisi, nakon par pitanja koje mi je postavio i ovjerio mi pasoš, ljubazni i fini Gruzin koji tu radi se nasmijao, poželio mi dobrodošlicu u Gruziju i poklonio mi flašu vina. Fantastičnost tog postupka me kupila. Crno, sjajno gruzijsko vino, u lijepoj flaši. Za svakog stranca koji uđe u zemlju, po flaša vina. Gruzija je zemlja sa najdužom tradicijom pravljenja vina. Najbolja vina su iz Gruzije. Najbolji vinari su Gruzini. Ne Francuzi. Gruzini. Već sam nasmijan i izuzetno radostan što sam došao u ovu divnu zemlju.

Stigao sam u Kutaisi, u centar, kod velikog kružnog toka oko 5 časova. Nigdje žive duše. Ovdje nikad niko nije postojao. Apsolutna tišina. Svi natpisi su na ludom gruzijskom alfabetu. Ništa ne radi.

Kutaisi

Ok, sješću u park i regrupisati se. Hvatam Mrežu u parku.

U to vrijeme postojali su sofisticirani uređaji pomoći kojih ste se mogli povezivati na Mrežu, a koji su mogli da stanu u džep. Na Mreži ste mogli komunicirati sa raznim ljudima, na razne načine. Takođe, pomoću pomenutog uređaja i mreže mogao sam se povezati sa ljudima iz Zajednice i u svakom trenutku zatražiti i dobiti prijeko potrebnu pomoć.  

Povezao sam se. Stiže mi poruka od prijatelja. Maca jeis st'igo tamo. jau bum u ldnica. U mom gradu je 3 sata manje nego ovdje. Obradovala me poruka tog jedinstvenog Božijeg prototipa.

Nedjelja je. Gruzini očito nemaju namjeru da otvore neku radnju, bilo kakvu, bilo kad. Idem da hodam i razgledam grad. Kutaisi (i Tbilisi) ne liče na bilo šta što sam ikada u životu vidio. To je čudna, neuobičajena zemlja. Reljef je čudan, alfabet je čudan, ljudi su lijepi, dragi i dobri u tolikoj mjeri da su i oni čudni. Mart je mjesec, hladno je. Već je pola 6, 6 i polako se pokoja osoba pojavljuje na ulicama. Kutaisi se polako budi.

U jednom momentu vidim ženu koja leži nasred trotoara, u lokvi vode. Sama, nigdje nikoga. Tek pokoji prolaznik prođe pored nje bez naročitog uzbuđenja, kao da je sasvim uobičajeno ležati u lokvi vode. Možda je to dio gruzijskog folklora. Mrtva!? Prilazim joj i vidim da spava. U hladnoj lokvi. U zoru, osmog marta. Dan žena. Budim je. Zbunjena je, na shvata otkud tu, otkud ja. Beskućnica vjerovatno. Zaspala je pijana, probudio sam je i pomogao joj da ustane. NJen osmijeh, njeni pokreti ruke kojima me krsti, zahvaljuje se i blagosilja me na tom čudnom jeziku neću nikada zaboraviti. Uspravila se i odgegala dalje. Kasnije mi je otac rekao da samo zbog takvih stvari moja luda glava i dalje stoji na ramenima.



Popeo sam se na brdo do Bagrati manastira i crkve. Ništa ne izgleda tako ludo kao Kutaisi sa tog mjesta, kao Gruzija, Kavkaz generalno. Slušam muziku, rano je jutro. Vraćam se u grad i najzad sjedam i pijem kafu. Obraćam se članovima Zajednice iz Kutaisija. Treba mi pomoć. Ne razumijem ništa. Ne razumijem Kutaisi. Jezik kojim se služe meni je potpuno nerazumljiv a slova su im komplikovana, čudna. Nešto poput runa. Nemam pojma šta se dešava. Nemam kontrolu, najzad. Lijep neki osjećaj.

Vrlo malo članova Zajednice postoji u gradu Kutaisi. Nisam očekivao nikakav odgovor. Na kraju krajeva, nedjelja je, 7 sati izjutra. Nakon samo par minuta, javila se. Javio se Odin. Čekao me je.

Zeleni zmaj

Mwvane Frani se rodila prije 25 godina. Tu, u Kutaisiju. Ime joj je Zeleni Zmaj. Voli svoju majku više od svega, pravi lijepe mafine i kovrdžava je. Prateći tok njene kose moguće je vrlo lako ući u beskonačnu petlju radosti i potpuno se izgubiti u lavirintu zaljubljenosti. Kada se rodila, roditelji su mislili da su dobili Anu, pa su je tako nazvali. Nisu je prepoznali. Ima čisto gruzijsko srce i najnježniji glas.




Pojavila se na ulici, negdje između metafizike i pragmatizma. Sitno biće. Stoji i smije se, čeka me. Pruža ruku i govori svoje ime. Tvrdi da je Ana. Pravim se da joj vjerujem.

Proveli smo 30 minuta zajedno, pokazala mi je Kutaisi i najosnovnije stvari u krugu od pola kilometra, stanicu odakle kreću maršrutke za Tbilisi i rekla mi da prosječna karta za prestonicu košta oko 3,5E, tako da znam ukoliko neko poželi da me prevari. Pola sata je bilo potrebno da se zaljubimo. Ušao sam u maršrutku, potpuno nesposoban da joj se obratim, da joj kažem da ne ide, da ću ostati, da krene sa mnom, da…

Kako je uopšte moguće da sam ostao tako paralizovan? Valjda nisam htio biti napadan, valjda me šokiralo ludilo koje mi se desilo u tih pola sata. Narednih sedam dana, prolazeći kroz Gruziju i Jermeniju, mislio sam gotovo samo o njoj. Ostali smo u kontaktu, putem već pomenutih savremenih alatki. Iz Jerevana sam se vratio dva dana ranije u Kutaisi. Znali smo da si trebamo reći još mnogo toga, znao sam da tu ima nešto.

Da li sam trebao ostati u Kutaisiju? Razmišljam da li sam uradio pravu stvar.

Nastojim da živim u momentu, da pratim osjećaj. Ako u momentu osjetim da je nešto pravilno, uradiću to gotovo sigurno, neću oklijevati. Davno sam si obećao da se više nikad neću dovesti u situaciju da se pitam šta bi bilo kad bi bilo. Go for it! Da li sam trebao ostati u Kutaisiju, pomoći joj da kupi namirnice!? Ne, treba da napustim Kutaisi i vidim Ararat. Vratiću se.

Tbilisi



Maršrutka je mini – bus, kombi. Vozač vozi sigurno oko 120-130km/h. Ulijeće u krivine, padamo jedni po drugima. Ne vjerujem. Gledam lica ostalih putnika, tražim sadruga u svojoj uznemirenosti i nevjerici. Niko ništa. NJima je to sasvim normalno. Hladnokrvi sjede i voze se, ćute. Pa to tako treba, sigurno. I krste se. Svi se krste. Mnoštvo je crkava i manastira usput. Vozimo se po planini. Snijeg. Svaki put kada se u daljini pojavi crkva, odjednom se svi prekrste. Istovremeno, bez dogovora. Pravoslavci su. Jako religiozni.

Prvi pogled na Tbilisi je nadmašio sva moja očekivanja. Upravo to što sam želio da vidim. Haos, blato, šibicari, prevaranti, pijaca, milijardu boja, Gruzini u starim kožnim jaknama iz osamdesetih. Mnogo lada automobila. Istok.

Stojim, okrećem se ukrug, gledam sav taj haos autobuske stanice u Tbilisiju. Upijam ga. Nema tu ni autobusa. Maršrutka nije autobus. Iako kiša pada, osjećam se fenomenalno. Godinu dana ranije, u Makedoniji, naučio sam da kiša ne postoji. Čovječe, pa ti hodaš po Tbilisiju upravo. Život je nevjerovatan.

Hostel

Hostel u kojem sam proveo tih par dana u Tbilisiju je zapravo stan. Dvoje ljudi živi tu. Izdaju krevete. Krevet je u dnevnom boravku. Doduše, malo zavučen, ali ipak u dnevnoj sobi. Osjećam se kao da sam usvojen od strane njih. Živimo tu nas troje. Slušam ih kako razgovaraju na gruzijskom, prave mi kafu, doručak. Presmiješno. Hostel!?
Jednu noć sam ispratio njihovu dramu u potpunosti, iako ne razumijem gruzijski. Gruzine svako može razumjeti. Kao da zbog čistog srca i neiskvarenosti nisu u stanju biti neiskreni. Iskrenost i osmijeh svi razumiju.




Elem, on vozi motor, to mu je velika strast. Zbog te svoje strasti, povremeno zapostavlja ženu, svoje bračne obaveze i neke druge strasti. Kao i svaka druga supruga koja iole drži do sebe, beskrajno mu prigovara zbog toga i tjera ga da se osjeća kao bezvrijedna vreća govana. A on, kao i svaki drugi infantilni mužijak, demonstrativno izlazi usred noći iz kreveta, kuće, polunag, sjeda na svoj motor i odlazi. Sutradan donosi cvijeće i izvinjava se. LJuta je, ali mu ipak popušta.

A ja!? Pa ja sve to gledam, slušam i beskrajno se zabavljam. Kakav čudan odnos smo uspostavili!

U Gruziji, gotovo svaki čovjek se zove Đorđe, Giorgi, George, Horhe, Đurađ. On se takođe tako zove. Pričali smo jednu noć satima. Pričao mi je o Gruziji, motorima i o ženi. Tbilisi je prije dvadesetak godina bio ratna zona. Glavna ulica je bila linija razgraničenja, prva linija ratišta, prepuna tenkova, topova, ruševina. (http://speakingstones.jumpstart.ge/en?event=civil-war-1991-1992&pairing=201)

Danas je to jedna od najbezbjednijih zemalja. Na raznim forumima na Mreži ljudi daju preporuke da se ova prelijepa zemlja obilazi austostopom. Toliko je bezbjedna. Kaže da je bilo užasno, ljudi su krali sve što su mogli. Svako je u automobilu morao imati komad oružja, da se odbrani na ulici kada mu pokušaju uzeti kola. Ili život. On je lično nosio dva kalašnjikova sa sobom. Svaki dan.



Grad

Obišao sam cijeli grad za dva dana. Mnogo je crkava. Enterijer im je isti kao i kod ovdašnjih, dok spolja izgledaju potpuno drukčije. U Tbilisiju takođe postoji i par jermenskih crkava. Jermeni su najstariji hrišćani, iako nisu ni katolici ni pravoslavci. Oni su zadržali izvorno Hrišćanstvo. Šizma ih nije dotakla.
Jermenska crkva se zove Jermenska Apostolska Crkva. Jermenija je prva zemlja na svijetu koja je zvanično prihvatila Hriščanstvo. Gruzija je druga.

U prestonicama svih zemalja koje su nekada činile Sovjetski Savez postoji velika statua žene-ratnice, obično na nekom uzvišenju. Stoji i čuva grad. U Kijevu se ona zove Rođena mati, u Tbilisiju Majka Gruzija, a u Jerevanu Majka Jermenija. Čudan reljef, grad je brdovit. Tu je i betlehemska crkva, dvije žičare koje vode na dva brda sa sjajnim pogledom na Tbilisi, Stari Tbilisi, tvrđava, evropski park, most mira, čudna Mtkvari rijeka.. Svuda cjevovodi. Toliko je cijevi na otvorenom, da sigurno vode negdje. Ukoliko istrajete u praćenju tih cijevi, sigurno ćete stići u Valhalu.




Rano sam ustao i otišao na autobusku stanicu, da čekam maršrutku za Jerevan. Maršrutka kreće kada se skupi dovoljno ljudi. S obzirom da joj treba mnogo vremena do Jerevana i da je tek nešto malo jeftinija od taksija, odlučio sam se ipak za cjenkanje sa taksistima. Dogovorio sam sa taksistom da me za 20 eura odbaci do Jerevana. Dobar dil. Preći ćemo dobar dio Gruzije i cijelu Jermeniju, za 4 sata i za 20 eura.

Kada sam rekao ortaku, mladom Goraninu da idem u Gruziju i planiram da vidim i Vanadzor u Jermeniji, čovjek mi je odmah rekao da bih trebao vidjeti Jerevan, nabrojao mi osnovne podatke o tom gradu, stanovnike, gustinu naseljenosti, položaj, klimu i naveo mi činjenicu da se iz Jerevana jasno vidi Ararat. Istog momenta me prošla jeza. Kao dijete sam slušao i čitao o Araratu i njegovoj svetosti. Pojma nisam imao da se vidi iz nekog tamo Jerevana. Ko uopšte zna bilo šta o Jerevanu!? Goran zna, Goran zna sve.

Sjedam u taksi i odlazimo. Idem da vidim Jerevan, idem da vidim Ararat. Ararat, jebote. Mwvane mi se javila u tom trenutku. Poželjela mi je sretan put i rekla da Jermeni dodaju sufiks Jan, kada žele da izraze toplinu. Good luck, SrdJan!




Comments 15

  1. Priču o Gruziji kao postojbini vina i specifičnom načinu spravljanja istih, u onim velikim glinenim ćupovima, gledala sam prije par godina na nekom od naučnih kanala. Interesantno skroz. Do tada sam i ja mislila da je Mediteran postojbina vina. Par prijatelja je posjetilo Gruziju, neki i na duži period, jer su radili tamo i svi imaju pozitivne utiske. Od jednog od njih, koji je par mjeseci živio tamo sam saznala da je u Gruziji žensko ime Teona jako popularno (kao kod nas Sanja ili Jelena npr), a moja kćerka se upravo tako zove, Ovdje se ljudi uglavanom čude tom neobičnom imenu.

  2. Hvala, hvala. Da, ima veze s Bogom. To bi trebalo biti grčko ime, nastalo od dvije riječi: Theos i Ionnis, što bukvalno znači bog ili boginja Jonana, tj. Grka. Međutim, eto najčešće je u Gruziji. Zašto, ne znam…

Leave a Reply