I stojim tako tu na mjestu na kom će s proljeća opet da se podigne bazni kamp. Stojim nepomičan, ćutim i ne vjerujem da sam tu. Jebote, ja sam tu. Došao, dohodao, dopuzao manje više, dobrim dijelom hodajući na rukama. Stojim i pokazujem desetogodišnjem meni gdje sam ga doveo, šta sam mu sve pokazao i dokazao, koje smo sve vrhove osvojili. Trajalo je ovo putovanje decenijama, čini mi se.

Ne zvuči mi toliko ni strašno ni konačno kada kažem da više nikada neću ovo vidjeti. Neću sigurno. Ali vidio sam jednom, evo baš sada. Sasvim dovoljno za jedan život. Jednom vidjeti ovo sve i nikada više. Zato i ostajem tako dugo ovdje.

U pravu je bio onaj tip, ova planina se pita da li će da te pusti da dodješ ili ne.

Namaste, Sagarmatha. I hvala ti što si me pustila da te vidim. Hvala ti što si mi dozvolila da se provučem kroz tako uzak vremenski prozor dobrih meteoroloških prilika. Hvala ti za sav znoj, muku, sve ove prizore koje si mi dala. Za tišinu i hladnoću. Hvala ti što si mi pokazala koliko sam mali i zanemariv. I ja i svi pripadnici moje vrste.

I šta sad? Ne znam ni ja. Nikada ranije nisam došao do samog kraja puta.

Ništa, sad se lijepo vrati istim putem. Prespavaj u Gorakshepu i polako se sutradan počni spuštati. I spuštaj se sve do 0 metara nadmorske visine.

Mladjo se u daljini negdje fotka sa šajkačom na glavi. Njegova supruga me ufotkala nekoliko puta. Gotovo i da nemam fotki na kojima sam ja. Imamo i jednu zajedničku sa srpskom zastavom.

Dobri su to ljudi. Sudbina nas je povezala prvi dan i tokom čitavog treka smo se sretali. Davali su mi ljekove i podršku. Mnogo su mi pomogli.

Na povratku u Gorakshep uspijevam i da zalutam. Srećom na kratko. Takve greške ovdje se ne praštaju i najčešće se plaćaju životom. Upravo sam Mladena vidio na pravoj stazi i on me odozgo navigirao kako da se vratim na pravi put.

Ma, neću da idem na Kalapatar – govorim mu nešto kasnije dok sjedimo okupljeni oko vrele peći u lodžu u Gorakshepu i pijemo vreli čaj. Ja sam za Kalapatar prvi put čuo prije 3 dana. I kakva je uopšte to fora da se kao ustaje u 4 izjutra i penje Kalapatar da bi se vidio izlazak sunca nad Everestom. Manite me tih romantičnih priča, ja sam svoje završio.

Mladen mi bez riječi daje brošuru na kojoj piše da se Everest sa Kalapatara mora vidjeti, da je to najbolji pogled i da je izlazak sunca sa tog mjesta spektakularan.

Ok, pokucaj mi na vrata kada ustanete. Ako budem spreman, idem sa vama, ali ne vjerujem baš da ću na ovoj hladnoći biti budan u 4 izjutra. Doslovno je to najhladniji dio dana.

Na Gorakshepu, na 5100 metara visine hladnoća je nemilosrdna. San mi je izuzetno tanak, malo me i glava boli. Visinska bolest polako uzima svoj danak, zato i moram što prije da bježim na dolje, nikako ka gore.

Zajebi Kalapatar. Vidio sam Manjaču, Lipovac, Zmajevac, Čelinac i dosta od mene.

Budući da sam u krevetu već u 19h i da mi je san dosta tanak, budim se, kao za inat, u pola 4. Ne daju mi Himalaje mira. Kalapatar je odlučio da ga popnem, ja se tu i ne pitam mnogo. U momentu kada mi Mladen kuca na vrata sobe, ja ga već uveliko spreman čekam ispred. Ok, idemo, hajde da i to odradimo.

Preskačemo doručak, izlazimo i krećemo ka usponu, u posljednji napad. Sa izlaskom iz lodža i prvim udahom hladnoća počinje da vas siječe spolja i iznutra. Nikad ranije nisam osjetio takvu hladnoću, ali i bijes na sebe zbog toga što sam toliko glup da nasjedam na ovakve priče. Pa kao da nije dovoljno hladno u podne, nego hajde ustaćemo baš u 4 izjutra, kada je najhladniji dio dana. Ovo je sigurno skrivena kamera, a ja sam glavni magarac u ovoj epizodi.

Prsti na nogama i rukama mi se koče od hladnoće. Pokrivam čitavo lice i tijelo svime što imam. Visoko na tom gotovo vertikalnom usponu koji sam juče ugledao po dolasku u Gorakshep naziru se isprekidani snopovi svjetlosti sa brojnih čeonih lampi.

Ja naravno nemam lampu, čeonu niti bilo kakvu drugu. Služim se svjetlošću sa lampi ljudi ispred i iza mene. Dobro je što ne vidim ništa. Ne vidim koliko je ustvari dug ovaj nemilosrdni, gotovo vertikalni uspon.

Ajde ajde, ispenjao si oko 60 kilometara do sada. Možeš još 3 – 4 do vrha. Moraš to ispenjati, ili ćeš se pojesti od muke ako to ne uradiš, znaš to, hodaj i ne drami. I diši. Svakog trenutka biće sve toplije, pregrmi još samo pola sata. Eto, još samo pola sata.

Imam dovoljno snage ali mogao bih ozbiljno da se povrijedim opterećujući noge. Plus ovih dodatnih 500 metara nadmorske visine neće pomoći kod visinske bolesti.

U teškom sam deficitu sa toplotom. Ne može tijelo da proizvede toliku količinu toplote da se odupre ovoj hladnoći.

Nogu pred nogu. Kažu treba mi tri sata. Ok hodaću polako, disati i čekati samo da prodju ta tri sata.

Guram se štapovima i podižem čitavo tijelo. Osjećam da sam izgubio na težini. Sve mi je lakše da se podignem, čini mi se.

Djevojka ispred mene teško diše i govori vodiču da ne može dalje, želi da se vrati. Ostajem bez posljednjeg snopa svjetla.

Mladen i njegovi su me prestigli. Svi su me prestigli. Srećom, polako se razdanjuje.

Vidim dva vrha odozdo ali ne znam na koji tačno treba da se popnem. Zašto jebeno gledaš ka gore, samo gledaj ispred sebe, samo korak po korak, ništa dalje od toga ne treba da postoji sada.

Ne mogu više. Mišići u nogama ne dobijaju dovoljno kiseonika. Ni moje hodanje brzinom koja granici sa mirovanjem ne pomaže. Podižem nogu jedva jedan centimetar u visinu i zatim nešto više od toga naprijed. Jednostavno ne mogu dalje. Niti jedan jedini korak. Ne mogu.

Ali…

Jebeno ne smijem da stanem. Konstantno pokušavam da pomjeram gotovo ukočene prste. Ako sada stanem, stao sam zauvijek. Moram nastaviti da se krećem, tijelo mora da nastavi da generiše koliko – toliko toplote. Nemam adekvatnu opremu. Nemam zapravo nikakvu opremu. Jednostavno moram svim silama da nastavim naprijed inače ću da se smrznem i ostanem ovdje zauvijek.

Užasan je osjećaj tako nemilosrdno biti ostavljen bez ikakve mogućnosti izbora. Od strane samog sebe. I planine. Prirode.

Jedva čekam da sunce izadje da me ugrije, a opet, sa druge strane, ne želim da izadje dok ne stignem na vrh, jer to je valjda glupa romantična poenta ovog hodanja.

Kakav majnd fak.

Mladenovu šajkaču više ne vidim, daleko su ispred mene. Irena hoda, ne staje. Koliko snage ima u toj ženi.

Ajde još samo korak, mozes ti to. Ajde jos samo evo do narednog skretanja.

Marama mi je mokra od vreline daha koji kroz nju prolazi, ali ne smijem da je skinem s lica, ne smijem ovako hladan vazduh odjednom da primim direktno u pluća. I dalje me ne popušta prehlada, evo već osmi dan.

Posljednji atom snage ulažem za taj posljednji uspon, samo 50 metara od vrha. Kako to misliš “posljednji atom snage”!? Pa isti taj posljednji atom snage sam odavno uložio i potrošio. Barem pet puta na ovom treku do sada. Isuse Kriste, koliko dugo i uporno čovjek može grabiti naprijed i koliko snage, volje i upornosti zapravo čuči skriveno u svakom ljudskom biću.

Možda ipak nismo toliko zanemarivi!?

Olovnih nogu najzad prilazim samom vrhu, korak po korak. Sa slušalica trese Revoltov “istok sa visine”, dok prolazim kroz grupicu od 15 ljudi koji sa neke platforme tu uz sami vrh posmatraju ovaj nevjerovatni prizor. Probijam se sve do samog vrha na kom sjede samo Mladen i njegov vodič. Samo su oni zapravo osvojili vrh.

I evo, upravo ja.

Na Mladenovo insistiranje sjedam na stijenu. Samo nekoliko centimatera iza nas je beskrajno duboka provalija. Vjetar nemilosrdno duva.

Izlazi sunce.

Šest sati izjutra. Popeli smo ga za samo dva sata.

Sjedimo skupljeni na tom izuzetno malom i nepristupačnom vrhu i gledamo oko sebe.

Everest, Ama Dablam, Kumbu glečer, deseci drugim veličanstvenih vrhova. Bez ikakve sumnje, najbolji pogled na Everest i okolinu. Gledam prokleti izlazak sunca iznad Everesta, sa vrha Kalapatara.

Sa 5644 metara nadmorske visine.

Presrećan sam jer je najzad gotovo. Ovaj uspon, uspon na Kalapatar najteži je dio treka i vjerovatno najteža stvar koju sam ikada pokušao i uspio da izvedem.

Vozio sam bicikl 400 km tokom 25 sati bez spavanja, penjao brojne planine, nogama i biciklom, trčao, stopirao, upadao u karantine kuge na najludjim dijelovima svijeta, hodao po ozračenim područjima, lomio se i psihički i fizički na svim mogućim meridijanima.

Nikada mi ništa nije bilo teže od osvajanja Kalapatara jutros, čini mi se.

Usred noći, bez svjetiljke, bez doručka, bez ozbiljnih priprema, sa samo jednom flašom vode, dvije ruke, dvije noge, ovim mentalnim sklopom i “istokom sa visine”.