dubai

Put u Pakistan I – Dubai, š'a mai!?

Spread the love

U toplini svoga doma, potčinjen svojim električnim uređajima i u stalnoj brizi da li su baterije na svim mojim ekranima napunjene, odbacio sam strast za životom.

Silvan Teson, Snežni leopard

Svako putovanje mi počinje na isti način. Prvo se neko vijeme natežem oko toga da li uopšte da idem. Ne radi mi se ništa od toga. Ko će se sad opet trgati iz čeličnih čeljusti Zone komforove!? Ko će sada ići stopirati po nekim vukojebinama i izlagati se raznim rizicima!?

Proživljavam ozbiljan nedostatak inicijative i samopouzdanja. Ne dopada mi se ništa vezano za tog tipa ušuškanog u dubinama zone komfora u Beogradu. Daleko više mi se dopada onaj drugi tip, tip koji stopira po istoku i ne mari za bilo šta osim za život u trenutku. Srećom, ispostavilo se da ćemo se ubrzo sresti, samo nekoliko dana kasnije, negdje na Karakoram cesti na sjeveru Pakistana. Klimnuli smo glavom jedan drugom u znak pozdrava i od tog trenutka putujemo zajedno.

I svaki put, natežući se tako danima, sve prepustim zadnjem trenutku. Zato na putovanja redovno i odlazim bez ikakvog plana. Ok, priznajem da i ne želim da pravim bilo kakve planove. Znam da će sve biti super, čim se konačno otisnem.

Kao i obično, drame nisu izostale ni na početku ovog putovanja. Sve je počelo time što sam pogriješio jedno slovo u svom imenu na avionskoj karti, pa sam dan pred put morao do aerodroma, da se natežem sa predstavnicom flydubai agencije oko promjene imena. Ok, nije baš jedno slovo, nego dva. Zato što imam to glupo slovo Đ u svom imenu, koje ponekad napišem kao kombinaciju slova D i J, a zapravo, u pasošu mi stoji samo D. Realno, mogao sam napisati i “Jadranko”.

Bukvalno kao da prvi put u životu putujem i kupujem karte.



Potom, po ko zna koji put u proteklih godinu dana, jurim na kovid testiranje (koje više nije 50 nego 80 evra). Vlasti u Pakistanu od putnika ne zahtjevaju apsolutno ništa, ali imam presjedanje od 20 – ak sati u Dubaiju i skapirao sam da ne bi bilo loše da jednom u životu i to vidim. Za ulazak u Emirate potreban mi je negativan kovid test.

Zatim slijedi drama na aerodromu oko instaliranja aplikacije preko koje će navodno da prate moja putovanja i kovid status, ali i činjenice da nisam stigao da odštampam rezultate kovid testa – jer nedjelja.

Ipak, najzad se nekako ukrcavam u avion. Posmatram malene džepove života ušuškane u nepristupačnim planinama Turske. Stotinama kiilometara okolo nema ničega, nikakvih gradova. Samo se zraci junskog sunca odbijaju o limene krovove skromnih seoskih kućica.

Prelijećemo more i najzad prilazimo novoj prestonici kiča i glamura – Dubaiju. Gomila brodova i luksuznih jahti usidrenih u Persijskom zalivu svojim svjetlima narušavaju beskrajni mrak mora. Šeici, kurve, milioneri i slična elita partijaju i troše nezamislivu količinu crnih dolara u sigurnosti koju im pruža udaljenost njihovih skupocjenih jahti od strogih zakona Emirata. U njihovom zaleđu blješte milioni svjetala Dubaija.

Dubai

Na samom kraju dana slijećem u ovu prestonicu bizarnosti. Iz aviona se direktno ukrcavamo u autobus koji nas vozi sve do terminala. U tom uskom vremenskom prozoru između napuštanja aviona i ulaska u autobus doživljavam toplotni udar. Gotovo je ponoć, ali vrućine su nepodnošljive. Moja velika putnička torba ostaje u avionu. Sa sobom nosim samo laptop, kozmetiku, nekoliko komada čiste odjeće i jednu knjigu – Tesonov Snežni leopard.

Aerodrom je ogroman. Vožnja autobusom predugo traje. Pitam se da li će majsta koji upravlja vozilom da me odbaci sve do Karačija. Došlo mi je da se proderem ima izać’. Vožnju do terminala prekraćujem ćaskanjem sa drugim putnicima, likovima koji su došli u Dubai na ljetovanje. Najzad stižemo do aerodromske zgrade. Probijam se kroz more putnika, prolazim brojne kontrole i najzad ulazim u Ujedinjene Arapske Emirate.



Gigantsku aerodromsku zgradu hladi mnoštvo ogromnih klima – uređaja. Izlazim ispred da zapaliim. Pijem kafu i pušim cigaretu, dok znoj lije sa mene. Vraćam se unutra, odlazim do terminala za metro smještenog unutar same aerodromske zgrade i najzad krećem ka gradu.

Voz je automatski, bez posade i dolazi tačno u sekund. Stanica je sterilno čista i rashlađuju je ogromni klima – uređaji koji troše nezamislivu količinu energije, koju ne može proizvesti niti jedna prirodna sila na svijetu, a ponajmanje prirodni resursi ovog Emirata. Nema veze, ionako smo u ozbiljnom minusu – razmišljam. U vozu je zabranjena konzumacija hrane i pića, ali i žvakaćih guma. Kazna za oglušavanje o ova pravila iznosi 100 Dirhama. Urednost samog voza je besprijekorna. Aerodromsko i osoblje na metro stanici govori savršen engleski.

Izbijamo na površinu zemlje i najzad posmatram grad iz ove perspektive. Čula pokušavaju da se izbore sa milijardom informacija koje emituje ovo užurbano i suludo mjesto. Milijarde napadnih svjetala sa ogromnih nebodera. Najluksuzniji automobili jure ulicama. Hiljade i hiljade svjetlećih reklama pored pruge razuđuju mi pažnju.

Na prvu loptu me podsjeća na početak mog egipatskog putovanja i estetski pakao Hurgade. Pomalo i na Las Vegas, mada se radi o daleko bizarnijem mjestu, prije svega zbog strogih, religijskih zakona. Jer Vegas je takav kakav jeste – luksuz, zabava, novac, razvrat. Dubai je sve to isto, samo što zapravo i nije baš. Doduše, u Vegasu u svakoj hotelskoj sobi nalazi se Biblija. Ovdje se u sobama nalaze naljepnice sa strelicom koja pokuzuje ka Meki.

Kupite savrsena sočiva savršene boje… Kupite nekretninu u novom rizortu – više sporta, više vode, više zabave… Nižu se jedna za drugom stanice; Deira city center, Al Rigga, Burj Juman, World trade center, Burj kalifa, Al Safa… (samo mashreq stanica je navedena malim slovom, ne znam zašto). Noć, hor klima neumorno prede… Versace… Virgin mobile… Ferrari… Kuće za samo 500000 UADBolnica za zene i djecu,… Estetska hirurgija… Ski Dubai… Da, u ovom gradu postoji i vještačko skijalište. Kakve crne persijske piramide za skladištenje leda. Ovi ljudi su napravili zatvoreni ski centar usred vrele pustinje. Doduše, 2000 godina kasnije, ali svejedno. Lamborgini Dubai… Američka bolnica…

Najzad stižem na svoju stanicu. Izlazim iz voza, prolazim kroz zatvoreni, klimatizovani most preko užurbanog autoputa i konačno izlazim na ulicu, stotinjak metara od hotela u kojem imam bukiran smještaj za ovu noć. Pored mene korača zgodna Ukrajinka u kratkoj i uskoj haljini i visokim potpeticama. Po izlasku na ulicu izuva cipele i nastavlja bosa.



Najzad stižem u hotel i nakon tuširanja izlazim na ulicu, sa namjerom da negdje popijem pivo. Ubrzo shvatam da je nemoguće da se krećem po ovom gradu. Bilo kako, a ponajmanje na način na koji želim – slobodno. Vraćam se u hotelski bar, naručujem neko preskupo pivo i palim cigaretu. Vodu u pepeljarama mijenjaju na svakih 5 minuta. Ponoć je. 37 stepeni.

Vraćam se u sobu i tuširam se po drugi put. Otvaram Youtube na telefonu i puštam muziku. Negdje između dvije kompozicije, glasno i napadno, onako arapski zatrešta: Telebat!!!. Iskačem nag iz tuš kabine i prekidan ovu prokletu reklamu koja me u stopu pratila tokom mog dvomjesečnog boravka u Egiptu. Da, sve ukazuje na to da sam na Bliskom istoku – vrućina, strogi religijski zakoni i naravno – Telebat.

Jutro

Pogledao sam desetke dokumentaraca o ovom Emiratu i moram reći da uz svo bogatstvo i glamur, sva nevjerovatna arhitektonska dostignuća i bezbrojne inžinjerske inovacije, i dalje nisam impresioniran. Posebno sada, kada ga vidim uživo, izbliza. U junu, na milion stepeni.

Vrućine su nepodnošljive. Barem u šestom mjesecu. Zvanično je oko 45 stepeni, ali feels like je 150 otprilike. Jer, zvanična temperatura, barem u Evropi, mjeri se u hladu, na dva metra visine iznad travnate površine. Ovdje niti ima hlada, niti travnate površine. Barem ne prirodnog hlada i travnate površine. Moglo bi se zaključiti kako i nisam baš normalan, obzirom da putujem u junu u Dubai, ali ispostavilo se da nisam jedini. Ja ustvari samo prolazim ovuda. Gomila ljudi ovdje zapravo ljetuje. Pored onakve Hrvatske, Grčke, Dahaba i gomile drugih divnih, nenapadnih mjesta, ne vidim zašto bih ikada ovdje došao u svrhu nečega što bi se trebalo nazivati odmorom. U ovo mjesto, sa agresivnom vrućinom i zgradurinama i vještačkom travom. Mjesto koje očigledno vješto krije neku daleko tamniju stranu. Ali dobro, ko sam ja da sudim. Ja nisam u stanju da razumijem ljude koji se na koncertu Nikole Vranjskovića zagrle i dernjaju uz stihove. Kako bih uopšte mogao da razumijem ljude koji ljetuju u Dubaiju.

Jer, UAE je mjesto sa jednom od najvećih stopa rasta stanovništva. Od 1965. godine do danas, broj stanovnika je skočio sa 150000 na 9 miliona. Pored toga, Dubai godišnje posjeti oko 14 miliona turista. Sve te ljude očigledno nešto privlači. Vjerovatno činjenica da nema poreza i da ima mnogo posla.

Svega ima, ali i ničega nema. Nema plesa u javnosti, konzumacije alkohola, slobodnog ponašanja, iskazivanja nježnosti prema drugom biću, ljudskih prava (poznato je kako se tretira sva ta radna snaga iz Indije, Bangladeša i Filipina, ali i odnos prema gej populaciji, ženama ili vlasnicima izraelskog pasoša).

Ovo mjesto uopšte nije predviđeno za život, čini mi se. Barem ne za život Evropljana, stranaca (koji, usput rečeno predstavljaju oko 75 posto stanovništva Dubaija). Da bi taj život mogao da se naziva životom i bude koliko – toliko podnošljiv, graditelji su napravili gotovo sve što vam je potrebno. Značajan dio grada je zatvoren u rashlađivane tunele koji vas vode od jednog do drugog shopping mall – a, klima – uređaji su svuda oko vas, a u gradu postoji i vještački ski – centar. Tu recimo možete da sjedite u podnožju skijališta i pijete toplu čokoladu, zagledani u vatru u kaminu, dok se sa druge strane staklenog kaveza asfalt topi od vrućine.

Čovjek je potpuno poludio.

Najveći deo zemljine površine nije bio otvoren za našu vrstu. Slabo prilagođeni, specijalizovani ni za šta, nosimo svoj korteks kao smrtonosno oružje. Ono nam sve dozvoljava. Možemo svet da potčinimo svojoj inteligenciji i da živimo u prirodnoj sredini po svom izboru.

Snežni leopard

Sve bi to možda i bilo prihvatljivo, da ekološki otisak ovog mjesta nije toliko dubok. Da bi se održao ovaj potpuno vještački svijet, potrebna je ogromna količina energije. Sa druge strane, Dubai gotovo uopšte ne doprinosi njenoj proizvodnji. Recimo, prosječna potrošnja vode u ovom gradu iznosi oko 550 litara dnevno, po stanovniku, što ga čini najvećim potrošačem vode na planeti. U tu brojku uračunata je potrošnja vode za građenje, navodnjavanje i hlađenje. Svaka travka u ovoj zemlji vještački se navodnjava. Zbog svog geografskog položaja i nedostatka izvora vode, Dubai crpi i prerađuje vodu iz mora. Dovoljno o svemu tome govori činjenica da je galon nafte jeftiniji od galona vode, slično kao i u Dolini smrti.

Ne želim ni da zamislim kako će sve to da izgleda kada konačno dođe do pobune klima – uređaja.

 

Takođe, prilikom izgradnje palmisvijeta, graditelji su iz gigantske Sahare iscrpili toliku količinu pijeska, da su ozbiljno narušili prirodnu ravnotežu ove pustinje. Zbog toga se u ekološkim i naučnim krugovima podigla ozbiljna prašina, koja se međutim veoma brzo i slegla.

Jedan od tragova da je čovek prošao zemljom jeste njegova sposobnost da opustoši to mesto. Ljudsko biće rešilo je filozofsko pitanje definisanja svoje prave prirode – čovek je bio čistač.

…Nedavno se pojavio i čovek, kućna pečurka u mnogo primeraka. Njegov korteks dao mu je dotad nepoznatu mogućnost: podizanje na najviši nivo sposobnosti za uništenje svega onoga što nije on sam, sve kukajući zbog toga što je sposoban za tako nešto. Bolu je pridružena i lucidnost. Savršen užas.

Snežni leopard

Meni sve ovo djeluje kao jedna velika laž. Barem od onog momenta kada se Dubai ekspresno transformisao iz malenog ribarskog naselja u svjetsku prestonicu luksuza, nakon otkrivanja nafte. Ovdje je sve vještačko, nešto poput Šarm el šeika, ali za bogate. Pa ovi ljudi do nedavno nisu imali ni poštanski sistem. Danas je Dubai jedna od glavnih turističkih destinacija na svijetu. Svjetski ekonomski centar, rame uz rame sa Njujorkom ili Londonom.



I da, oko 5% džamija u ovom gradu nalazi se u privatnom vlasništvu. bukvalno ne znam šta da mislim o tome.

Zanima me da li i gdje u ovom gradu žive obični ljudi. Ljudi koji grade sve ovo, ljudi koji omogućavaju da ovaj vještački, neodrživi sistem uopšte funkcioniše. Pretpostavljam da su negdje na marginama ovog društva. Volio bih da vidim taj stvarni Dubai, ali ne znam kako. Jer po Dubaiju je nemoguće da se krećete. Onako slobodno, da izađete na ulicu i samo hodate. Značajan dio grada je zatvoren za random likove poput mene, slobodne putnike. Siguran sam da, ako postoji pakao za bekpekere, izgrađen je po uzoru na Dubai. Vrućine su nepodnošljive, a distance mnogo veće nego što se čine. Bio sam u fazonu da prošetam do palme, ali to jednostavno ne ide tek tako. Outdoor aktivnosti možete zaboraviti u ovom gradu.

Ona druga, odnosno prva strana Dubaija, ona luksuzna, takođe mi nije dostupna. Ko zna kako se uopšte ulazi u te krugove. Krugove biznismena, šeika i elitnih prostitutki prerušenih u stjuardese i kojekakve sekretarice i saradnice. Mislim da ne bih ni želio to da saznam.

 

Ovdje je sve predimenzionisano i najveće, najbolje na svijetu. Između ostalog i Burj Kalifa, najviša zgrada na svijetu, sa 828 metara visine. Ginisova knjiga rekorda u ovoj zemlji ima pune ruke posla. Zato i ne čudi to što su otvorili kancelariju u ovom gradu.

Količina luksuza je nezamisliva. Čak i murija vozi Lambordžinije i Ferarije. Prestiž se u ovom gradu pokazuje na najluđe načine; od postojanja bankomata za zlato, pa do brojeva na registarskim tablicama. Jer nije dovoljno da vozite Ferari. Bitno je da imate što manji broj na tablicama. Tako je registarska tablica sa brojem 1 prodana na aukciji za 14 miliona dolara.

Ima tu i pozitivnih strana, naravno. Ja sam uspio da ih identifikujem otprilike sedam. Sve je sterilno čisto i veoma dobro organizovano. Liftovi na metro stanicama veoma su dobro prilagođeni slijepim i osobama sa invaliditetom. U gradu vlada disciplina kakvu ne možete često sresti na Bliskom istoku. Nigdje nećete vidjeti smeće, niti opuške cigareta a karte za javni prevoz kupuju svi. Zbog eksploatacije djece za uloge džokeja u veoma popularnim trkama kamila, danas su jahači ovih napaćenih životinja ustvari roboti. Stopa kriminala u gradu je gotovo jednaka nuli. Svi govore engleski, a djeluje mi i kao da nisu pretjerano napadni prema ženama, kao što je slučaj u većini okolnih zemalja. Ipak, slobodnije odijevanje možete da zaboravite (ukoliko ste žena).



Ovo mjesto je raj za arhitekte, građevince i ljubitelje arhitekture generalno. Na internetu sam naletio na podatak da je oko 25 posto od ukupnog broja kranova na svijetu locirano ovdje. I sve što grade je najveće na svijetu i prvo tog tipa. Prije svega palme, ali i svijet.

Život ovdje je podnošljiv samo u slučaju da nikada ne izađete napolje, da nikada ne napustite automobil ili zatvoreni prostor. To i objašnjava postojanje svih tih silnih mall – ova po arapskom svijetu. Oni su savršena (a možda i jedina) mjesta za druženje lokalaca – ogroman, zatvoren prostor u kojem imaš sve i iz kojeg ne moraš da izađeš tokom čitavog dana.

Zatvor, manje – više.

Uglavnom, moj dan u Dubaiju protekao je u nastojanjima da negdje stignem pješke, ali pretežno u hejtanju svega što me okružuje. Nervozan, ljut i gotovo potpuno sam na pustim ulicama ovog grada, pokušavam nešto da vidim. Oko mene se kreću samo rashlađivane limene kutije na točkovima. Znoj mi grize oči. Samo čistač ulice, očigledno Indijac, grabi smeće u kantu, dok pokušava da se drži hlada i blijedo me posmatra.

Boravak u ovom gradu čini me nervoznim u tolikoj mjeri da mi najzad postaje savršeno jasno koji je to pravi uzrok svih konflikata na Bliskom istoku. Ne ratuju oni, bolan, zbog nafte, religije, Svete zemlje ili geopolitičkih ciiljeva. Ratuju jer je nepodnošljivo vruće i to ih čini nervoznim.

Eto, i to sam vam riješio.

Ubrzo odustajem od namjere da obiđem ovo mjesto i krećem ka aerodromu, daleko ranije nego što sam planirao. Posmatram brojne reklame i skupocjene automobile i pitam se koliko još bizarnih mjesta moram da vidim, samo da bih stigao tamo gdje zapravo želim biti.

Ako je Dubai vrhunac ove nesrećne civilizacije, čini mi se da bi bila ozbiljna čast da vas nazivaju necivilizovanim.



Comments 2

  1. A teže je ostaviti komentar nego cilu priču napisati.
    Falili su tvoji prozni uradci
    Hvala na svemu, slovima, dojmovima i volji da ih dijeliš.
    Lp

Leave a Reply