Egipat, Hurgada I

Spread the love

Utorak, 27.10.2020.

Ma mogao sam ja negdje i otputovati, vala. Prošlo je više od godinu dana od mog posljednjeg putovanja. Šta ćeš, takva je godina. Nije da mi je pretjerano falilo kretanje, bavio sam se bitnijim i zanimljivijim stvarima. Na kraju krajeva, otputovao sam u maju do Beograda i tamo ostao. Zauvijek, vjerovatno.

I taman kada sam, poput preplašene zvjeri koja nakon nekog vremena počne da popušta kandže i prilagođava se novonastaloj situaciji, i ja počeo da popuštam svoje, da se adaptiram i osmjehujem, hodam po šumi, čitam knjige kojima me Maja zasipa i da se budim iz mamurluka koji traje već mjesecima a mozda i godinama, shvatio sam da je vrijeme da otputujem.

Nemam pojma gdje doduše. Ali pogledaću spisak zemalja u koje mogu da uđem, a zatim i spisak zemalja za koje mi ne treba viza. Iz presjeka ta dva skupa izabraću jednu zemlju.



Egipat se po izvodljivosti našao tačno na pola puta između Turske i Kenije. Usput, karta za Egipat je iznenađujuće jeftina, ali za let u četvrtak, za dva dana. Čekiram i druge sajtove koje obično čekiram i zaključujem – ma, izvodivo je.

Srijeda 28.10.2020.

Odlazim na testiranje na Kovid, za koje sam se zakazao juče. Sve sam skontao: čim mi jave rezultate (valjda danas), kupiću kartu za sutrašnji let, spakovati se i otići. Ustvari, ja sam sigurno negativan. Kupiću kartu, pa otići “na blef”, do polijetanja će sigurno stići rezultati. Uostalom, karta je oko sto evra, nije strašno ni ako propadne.

Tokom tog previranja, samo nekoliko sati nakon testiranja, stiže i rezultat – NEGATIVAN.

Ok, kupujem kartu za sutra. U jednom smijeru. Ne želim da se opterećujem detaljima kao što su vrijeme povratka kući. Ko zna šta će biti sa Kovidom, ko zna da li će mi se svidjeti Egipat. Ko danas išta zna!?

Uostalom, ostvario sam jedan od primarnih snova – mogu da radim sa bilo koje tačke na kugli zemaljskoj koja je pokrivena stabilnom internet vezom. Ne treba mi povratna karta. Ne treba mi nikakav plan. Sasvim je ok da neko to ne razumije. Ja takođe ne razumijem mnoge, daleko trivijalnije stvari. Sve što mi treba smješteno je u malenu crnu kutiju koju nosim sa sobom.

Sve to zaista zvuči previše glupo. Kupiti kartu u jednom smjeru? Usred Kovid pandemije? Za prljavi i generalno nebezbjedan Egipat. Bez ikakvog plana? Dan pred putovanje? Pa da, zvuči kao nešto što bih ja sigurno uradio.

Vadim prašnjavi ruksak i pakujem stvari. Skidam trake od prethodnih putovanja, i dalje polijepljene po njemu. Kina, Amerika…. Pakujem sve što mislim da će mi trebati. Pakujem i teške zimske cipele. Znam, u Egiptu je vruće, ali ko zna šta će meni pasti na um u međuvremenu.

Četvrtak 29.10.2020.

Naravno da sajt za kupovinu putničkog osiguranja nije radio, tako da sam morao rano da ustanem i odem lično u poslovnicu. Jurim po Beogradu od jedne do druge tačke i najzad kupujem osiguranje, po prvi put u životu. Osiguranje sa Kovid pokrićem. Više zbog toga da mater manje brine. Uz svu frku i trku uspijevam da stignem na vrijeme na aerodrom, povežem se na net i odradim prvi jutarnji sastanak.

Zapao me nekakav sirotinnjski gejt na beogradskom aerodromu. A7, da budem precizniji. Srpska policija sprovodi grupu migranata i prati ih u avion za Istanbul. Svi drugi gejtovi su daleko pristojniji, čini mi se. Ovdje se galami, ovdje smrdi neka teška začinjena hrana, ljudi pokušavaju da prošvercuju koješta. Čuje se neka mješavina istočnih jezika ali i smrad predugo neopranih tijela. Stjuardesa u avionu ne govori engleski. Prokleti sirotinjski Pegasus. Uvaljuje mi formular za Kovid. Popunjavam ga i pitam šta da radim sa njim. Ona kratko odgovara: “pasport polis ju giv”. Šta to znači, koji je to jezik? Je l’ to jebeni esperanto!?

Manje više klasični motivi sa svakog leta za Istanbul ikad.

Slijećem na aerodrom u Aziji, 60km od Sultanahmeta, istanbulskog kvarta. Ne želim ni da ulazim u ovo ultimativno urbano čudovište, iako imam 7 sati čekanja. Uostalom, radni je dan. Sjedim na aerodromu i radim.



Deset godina nisam bio u Istanbulu. Putovanje u ovaj grad bilo je jedno od prvih mojih putovanja. Tu su nas zbog kurdskih marama htjeli da polome u Fatihu. Tu smo pili Istanblue votku, blejali sa Anetom i njenim gej prijateljima po suludim partijima. Možda sam se upravo ovdje navukao na istok i na putovanja. U prestonici svih gradova, veličanstvenom istanbulu.

Ovdje sad ide ona idiotska floskula kako je Istanbul grad između istoka i zapada. Gdje god da sam se iskrcavao, ljudi su mi govorili ista glupa sranja – “ma mi smo ti baš između istoka i zapada” i time opravdavali svoje mentalitete i disfunkcionalne, nestabilne sisteme u kojima žive. Besmislena fraza koja ne emituje ništa drugo osim egocentričnosti ili etnocentričnosti.

Ali Istanbul, on to stvarno jeste. I ovdje i tamo, ni ovdje ni tamo. Eklektični kazan u koji se stalno ubacuju novi, najrazličitiji sastojci i čiji sadržaj neprestano raste. Arapi u haljinama, jevreji sa svojim šeširima i frizurama, Japanci, Kinezi, Egipćani, Rusi sa svojim alkoholizmom i grubijanstvom, ali i generalno najsređeniji, najuredniji Srbi (i drugi Jugosi), dotjerani malograđanštinom, okičeni sramotom i strahom od toga da ih neko negdje vidi nesavršene, nedotjerane. Čak i na smrdljivom aerodromu u Istanbulu. Proći će još decenije dok se ne riješimo tog kompleksa i uvjerenja da smo uvijek neki drugorazredni igrači, najprimitivniji i najgori u svemu.

Pođite na istok bilo gdje i vidjećete da i nismo tako loši. Zapravo pođite bilo gdje mimo sjevera Evrope (za Australiju još nisam siguran) i shvatićete to isto.

Ustvari, riješićemo to odmah: Rusi su najluđi narod. Najluđi, jebeš mi sve. Nakon brojnih kontakata sa njima najzad dolazim do ovog zaključka. Upravo u ovom trenutku, kada mi je tok misli poremetio ničim izazvan zvuk harmonike. Hodam ka izvoru zvuka i najzad zatičem grupu pijanih Rusa koji nasred aerodroma žive svoju vožnju, sviraju harmoniku, pjevaju i plešu.

Naravno, ukrcavaju se u moj avion. Tu nastavljaju da cugaju, podjebavaju stjuardese, ne nose maske i generalno se ne osvrću na svijet oko sebe. Pijani, debeli, svijetlog tena, svijetle kose ili ćelavi. Napadni, arogantni. Sami pogled na njih izaziva neprijatnost. Bukvalno Srbi na steroidima. Ne možeš da ih ne voliš.

Pomislio bih da sam teški egocentrik zbog prethodne tvrdnje kako su se “naravno ukrcali u moj avion”, aludirajući na to da se svijet vrti oko mene. Ali pokrijepiću to tvrdnjom kako se zaista uvijek na mene natovari neka budala. Možda ne samo na mene, možda je svijet prepun budala koje se tovare ljudima za vrat, ali ja uvijek imam neku svoju budalu.



Naime, usred leta dolazi tip i sjeda kraj mene. Ja u fazonu “šta sam propustio, na kojoj si ti stanici ušao, jarane”, mada ne pridajem mnogo pažnje tome. Lik sjeda kraj mene, a ja nastavljam da čitam Kapušćinjskog.

Međutim, ne da se on zbuniti. Nešto drobi na arapskom, zapitkuje, hoće da legne na svoje i sjedište koje nas dijeli, podiže noge užasavajućeg mirisa, vrti se, svake dvije minute poziva stjuardesu. Hoće vino. Ne, ipak bi pivo. Ma, ustvari vodu. Ona ga ne razumije. Sedam puta me pita “vocjornejm”. Jadranko, brate, šta me smaraš više. I gdje nađe baš mene, najnadrkanijeg lika na planeti, krmeljavog nadrkanog psovača, što bi rekao Mile Kekin. Kontam da je na kokainu, mada ne djeluje kao neko ko može to da si priušti.

Stjuardesa nam dijeli formulare za Kovid. Lik ne razumije niti jedno pitanje, prepisuje sve od mene. Pomažem mu, popunjavam podatke iz njegovog pasoša (ono što mogu da razaznam u moru arapskih znakova) i ono što znam i sam (broj leta, destinacija…). Zovem stjuardesu da mu pomogne. Ni ona ne razumije njegov jezik. Dolazi druga, zatim i treća. Dolazi još jedan stjuard. Čitava posada dolazi do nas. Dolazi prokleti pilot.

Kud’ plovi ovaj brod!? Ko vozi ovaj avion uopšte!?

Egipat

Ma možda su ipak Egipćani najluđi. Oni su u fazonu: “zimi vam treba viza, a ljeti ne. Ustvari, s obzirom na Koronu, ne treba vam viza uopšte. Nikada”. Doduše, sve u vezi Kovida je toliko nejasno i suludo, daleko od toga da od Egipta očekujem ikakav ozbiljan pristup bilo čemu. Ali svejedno, ovi likovi galame u avionu, ustaju čim avion dotakne tlo i dok još uvijek juri stotinama na sat (kapetan prvo apeluje da sjednu, zatim galami, a onda opet moli, na svim mogućim jezicima) i ne mare pretjerano za vaš prostor (klasični Bliski istok).

Pola putnika nema ni test, pretežno Rusi i lokalci. Mnogi ne nose ni maske. Egipćane boli uvo. Svi mogu da uđu u zemlju. Poprilično su ležerni po pitanju svega, kao uostalom i svi drugi na bliskom istoku.

Ma ustvari, ja sam najluđi. Sletio sam u Hurgadu u 1 poslije ponoći i skapirao da nemam rezervisan ni smještaj za prvu noć, a ni prevoz do grada.



Srećom, u Istanbulu sam instalirao Uber, a Ibrahim iz hotela u kojem imam rezervaciju za drugu, treću noć (ne pitajte zašto nemam za prvu) mi je rekao dođem u bilo koje doba, platim tu prvu noć i sve će biti ok. U fazonu: “tebra radim čitavu noć, dođi, dogovorićemo se, maj frend, Tito, Jugoslavija…”.

Mislim da je uzrok toga što prosječan čitalac moje tekstove dozivljava kao neke sulude avanture, a mene kao nekog avanturistu ustvari vrlo prost i svodi se na izostanak elementarne inteligencije i prisustvo uzasavajuće količine ljenosti. Nema toliko veze sa avanturizmom. Jer, ko još ide na put i ne rezerviše smještaj barem za prvu noć. Mislim da ni Lenda ne radi takve stvari.

Doduše, ne bih da otvaram Pandorinu kutiju Lendinih suludih putovanja i gluposti koje je radio širom svijeta. Nemam toliko vremena.

Uglavnom, i dalje je misterija kako sam još uvijek živ i neokrnjenog tjelesnog integriteta.

Inače, hotel u kom odsjedam se zove nešto u fazonu “Hurghada hostel for adults only”. To sam skapirao tek kada je raspali Hjundai došao po mene i lik, inače Muhamed, me pitao za ime hotela. Istovremeno sam skapirao i da ću možebitno završiti u nekom egipatskom porniću jeftine produkcije.

Za tren oka dolazimo u pomenuti hotel, čekiram se i padam u komu od umora.

Hurgada, dan prvi

Budim se uz nekakav čist, prozračan vajb, kao Viktorijina stvar “Kanada”. Kroz prozor ulazi svjež morski vazduh, toplo je, sunčano, ponovo sam na putu. Po prvi put rasterećen od obaveze povratka.

Taj čarobni vajb ubrzo narušava spoznaja kako je Egipćanima, kao i drugim narodima na Bliskom istoku automobilska sirena omiljeni izum u svemiru. Zaklon od buke tražim na bazenu na krovu hotela. Nije loše, moglo bi da se ostane ovdje neko vrijeme. Donosim laptop i započinjem radni dan.



I svemir je odlučio da me počasti iznenadnim otkazivanjem većine današnjih sastanaka. Povlačim se na Orange plažu. Ulaz – par evra. Provodim tu čitav dan, radeći, sunčajući se i kupajući. Savršen dan.

https://www.facebook.com/1493342000996360/posts/2664229727240909/

Vrlo je moguće da ću zaplakati gorko u jednom momentu tokom ovog putovanja, ali zasad sve djeluje sjajno. Ovdje izgleda Kovid i ne postoji, niko se ne smara oko toga. grad je prepun ljudi, ali navodno dosta manje nego obično. Trideset stepeni je svakako ugodnije od beogradske kiše, smoga i hladnoće. Cijene takođe nisu visoke. I to ne važi samo za BPG (bahata progamerska govna, prim. aut.). Prenoćište u ovom hotelu sumnjivog imena košta 15 evra. Mjesto je sasvim solidno, 3 minute hoda udaljeno od plaže, i kao što već rekoh, ima bazen na krovu, sa pogledom na grad. Bukvalno ću ostati dok god se ne smorim.

Ima samo nekoliko stvari o kojima moram da vodim računa. Recimo, stabilna internet konekcija mi je imperativ, a Egipat se istom baš i ne može pohvaliti. I da, dosta sam se istripovao oko vode. Voda iz česme u Egiptu nije za piće, a sudeći po priči jedne komšinice iz Zemuna, ne bih trebao ni zube da perem njom. Zasad se samo kupam tom vodom i dosta pazim šta unosim u sebe (navodno su česta i trovanja hranom i trebao bih da kupim probiotike, što naravno nisam uradio), ali poznavajući sebe, gotovo sam siguran da ću ubrzo početi da u sebe unosim svakojaka govna.

Prijatelji me obavještavaju o nekakvom zemljotresu koji je pogodio Istanbul, taman nekad kada sam bio u tom gradu. Jebo mater, može li ijedno moje putovanje proći bez elementarnih nepogoda i prirodnih katastrofa. Ja bih samo da sjedim na plaži i radim svoj posao. I pomalo čitam i pišem.

Hurgada noću

Prvi radni dan na plaži uspješno priveden kraju. Spremam se i izlazim van. Nosim jedan od dukseva koje sam ponio sa sobom. Međutim, i noću je pakleno vruće, definitivno mi neće trebati.

Na ulici bleje većinom Egipćani, u onim haljinama Isusovkama svojstvenim ljudima sa Bliskog istoka. Glavna ulica svijetli hiljadama neonskih svjetala jeftinih i neusklađenih boja. Estetski pakao. Djeluje mi kao direktna posljedica iracionalnog uvjerenja da su najzad skontali šta Evropljani žele da vide na godišnjem odmoru. O ne, ne želimo milione svjetlećih reklama i kajiševe od kože za “samo jedan evro”. Ne želimo ni pretjeran i nepotreban small talk, unošenje u lice i generalno zadiranje u lični prostor.



I da, svi me na ulici pitaju da li sam iz Srbije. Jedan tip kaže da me je namirisao. To i ne čudi toliko. Hurgada je, nakon Golubačke tvrđave, najpoznatije odmaralište Srbendi.

Tipovi koji vas pozivaju da nešto kupite nerijetko govore barem 5, 6 jezika, između ostalog i pristojan srpski. I ruski, naravno. Jedna je stvar sugurna – od Rusa je nemoguće pobjeći. Zavladali su svijetom. Hurgada je prepuna natpisa na ruskom.

https://www.facebook.com/1493342000996360/posts/2664229727240909/

Opet razmišljam o Koroni. Čini mi se kako virus ovdje nema nikakve šanse. Previše je vruće, prljavo, previše je ljudi. Sve je ionako prašnjavo i prljavo, čak i hrana u restoranima kraj puta. Ovi ljudi sigurno imaju čelični imunitet. Mislim da bi i virus ovdje odustao, iako ništa ne znam o virusima.

Tu na nekom trgu (na kojem stoji natpis “Srećna Nova godina”!?) opet dolazimo do patetičnog motiva bijelog tridesetpetogodišnjaka koji kuva fudbalice sa lokalnim klincima.

Nastavljam dalje, sporednim ulicama. Očekivano, čim se pomjerite iz glavne ulice i samo 50 metara udaljite od nje, isplivava pravi Egipat, pravi Bliski istok, pravo lice ovog grada.



Sumorno lice neke druge kaste, kaste koja ne govori engleski, sjedi po zapuštenim kafanama, hoda po neasfaltiranoj cesti prekrivenoj prašinom po kojoj trče mršave mačke i klize nekakve stare kršine. Mutni likovi, miris hašiša, lokalci koji klanjaju i mrki pogledi upućeni bilo kome ko tu ne pripada

Žive tu oduvijek, na obali Crvenog mora, u pustinji, na paklenoj vrućini. Sigurno bi zlatom platili da budu negdje drugdje, ali su skontali da bi neki drugi zlatom platili da budu baš tu gdje su oni. I te ljude treba neko da usluži.

Svako bi htio da bude negdje drugdje. Zato je super mijenjati stvari. Posebno za nas koji ni sa 35 ne nalazimo sreću u mirnim lukama i vječno sanjamo olujna, divlja mora.

Comments 6

  1. da mi nije ovih putopisa u lockdownu koji je trenutno u zemlji gdje studiram bilo bi mi puno teže “predeverat” samoću.ovako svake nedjelje kao malo dijete što čeka priču za laku noć tako i ja kafica cigarica i pričica.samo što ih moram štedit al valjda mi potraje do nove barem.još kad fino stavite i neku pjesmu uz putopis uhh.komadić duše ,začinjeno balkanskim mentalitetom i sa tek trunčicom depresivnog pisanja(jer budimo realni tako i treba biti,nije svaka zemlja tralala) . a ne samo obično nabrajanje znamenitosti! Svaka čast

  2. Pitam se, ili ipak ne zašto me osvojila rečenica o mamurlucima koji traju tjednima, godinama 🤣.
    Piši, piši ako ti se ikako da.
    Ima nas koji putujemo ovim tekstovima, i rado čitamo kad već ne kušamo.
    Lp
    Z

Odgovori