Putovanje u centralnu Aziju II – Almati

Spread the love

Ožiljci

Dan 2419, februar 1992. godine, Banjaluka, SFRJ

Nije trebalo dugo da tresak lomljave Berlinskog zida stigne do Jugoslavije i tu dostigne svoju punu, razarajuću snagu.

U banjalučkim naseljima Šargovac, Drakulić i Motike među malobrojnim srpskim stanovništvom već neko vrijeme kolaju priče o ustaškim zločinima koji su ista ta naselja očistili od tragova Srba tačno 50 godina ranije. Sinovi budućih ratnih profitera po srpskim kućama nose flajere od žutog masnog papira, koji vizantijskim, pravoslavnim fontom upozoravaju stanovništvo da je Referendum koji se bliži velika nevolja i da opet, nakon 50 godina, prinosi srpskom čedu nož pod vrat.

Tek nekoliko dana kasnije ubijen je stari svat, Sarajevo je osvanulo u barikadama, a Nele i Sejo zauvijek su se razišli, iako nikome nije bilo jasno koji je od njih naš a koji njihov. Raspala se Jugoslavija, Zabranjeno pušenje i čitav jedan sistem uvjerenja. U Hrvatskoj, toj odjednom stranoj zemlji sa kojom nas više ne veže niti jedan most, odavno se već ori Danke Deutschland.

Sa druge strane Save i Une, Put beznađa svakodnevno trešti sa tranzistora i rádija, napajanih akumulatorima iz fića i stojadina. Kao posljednji stub otpora, uz Rimtutituki i nekoliko sličnih bendova, uporno odoljeva bujici turbo – folka i još neko vrijeme čuva branu koja ubrzo popušta i kroz koju nadiru Narodnjaci Ivanke Čvoro, Arkan, Četnovizija i Baja Mali Knindža, ali i izvještaji sa brojnih ratišta koji uvjeravaju masu u to da je veličanstvena pobjeda sigurna stvar.

Devetogodišnjaci rasklapaju i čiste puške svojih očeva i ugledani na njih, svakodnevno se igraju rata. Tek ponekad, u pauzama rešetanja protivnika drvenim puškama, odigra se i koja partija basketa sa komšijama Hrvatima. Naizgled mirnim noćima, jedno oko otvoreno strijepi, uznemireno propagandom da se ‘42. godina može i najvjerovatnije hoće ponoviti, možda upravo večeras.

Desetak godina kasnije, izbjegli Hrvati ponekad navrate u stari kraj. Obilaze svoje stare kuće, komšije, prijatelje i živote. U jednoj od tih posjeta, Mira konačno olakšava dušu:

E moje komšije, da vi znate koliko smo mi noći spavali van svojih kuća, po okolnim njivama, uplašeni od vaše odmazde. Vjerovatno ste barem jednu od upravo tih noći i vi proveli u strijepnji od nas, okupljeni u jednoj od vaših kuća.



Dan 2792, proljeće 1993. godine, Aktau, Kazahstan

Iako je već postalo neupitno da će vjetar promjena doprijeti do gotovo svakog doma na Zemlji, trebalo mu je nešto više vremena da stigne do Kazahstana. Neko vrijeme zaista je djelovalo kao da relativno miran i skroman život u gradiću Aktau, na obalama Kaspijskog mora neće remetiti događaji u udaljenoj Evropi. Zid k'o zid, vjerovali su lokalci.

Međutim, Iako daleko suptilnije nego u Bosni, snažne posljedice pogodile su i Kazahstan, državu tek ostvarene nezavisnosti. Siromaštvo, korupcija i haos počeli su da iznutra razaraju ovu zemlju, devetu po veličini na svijetu. Natjerani teškom mukom, u nastojanjima da prežive visoku inflaciju i prehrane žene i mnogobrojnu djecu, Kazaci nisu birali sredstva. U tom periodu tranzicije, snalažljiviji su vidjeli priliku.

Jedan od njih bio je i patrijarh porodice Blalov, vremešan, ali snažan čovjek, seljak, velikih dlanova ispucalih od žuljeva, sijedih brkova i lica tamnog, naboranog i istrošenog od sunca i morske soli. Iako je radio od jutra do mraka, na ogromnom imanju na kojem se šetalo oko 4000 njegovih kamila, isto toliko konja i nekoliko hiljada krava i ovaca, Blalov je živio veoma skomno. Trebalo je po svaku cijenu prehraniti veliku porodicu i isplatiti radnike.

Kriza je počela da pogađa i gradsko stanovništvo. Svi članovi velike porodice Blalov koristili su svaki slobodni trenutak i bez pogovora dolazili na selo i pomagali starcu.

Istovremeno dok se ekonomija zemlje raspadala, počelo je da cvjeta crno tržište. Jedan od Blalovih sinova ubrzo je predložio ocu nešto o čemu je starac već dugo razmišljao. Naime, shvatio je da bi se prijeko potreban novac mogao zaraditi i na lakši i brži način od napornog izdržavanja hiljada grla stoke – zabranjenim lovom na kavijar.



I dalje vjerujuću u sistem u kojem je proveo čitav svoj život, uplašeni Blalov oklijevao je neko vrijeme. Istovremeno dok su ruski tajkuni ali i bogati zapadnjaci plaćali basnoslovne iznose za ovo zabranjeno voće, na obručima porodice Blalov svakoga dana otvarale su se nove rupe. Shvativši da mu ponestaje izbora, odlučio je da iskuša sreću.

Svakoga jutra prije izlaska sunca, stari Blalov sa sinovima počeo je malenom barkom da isplovljava na Kaspijsko more. Nakon cjelodnevnog napornog ribarenja, natovareni dragocjenim teretom jesetre vraćali su se tek po zalasku sunca.

Sistem se vremenom dobro uhodao – iz ribe bi izvačili skupocjeni kavijar, skladištili ga u bačve u skrivenim podzemnim odajama i, nakon što ga sakupe dovoljno, komplikovanim i opasnim kanalima švercovali bi ga bogatoj klijenteli širom Azije i Evrope.

Od svog tog mnoštva potomaka, u Blalovom tvrdom srcu posebno mjesto pripadalo je dedinoj mezimici, malenoj Kasiopeji. Deda ju je izrazito volio, zbog njene ljepote, radoznalosti i inteligencije. Shvatio je da je posebna nekoliko godina ranije, nakon što se izgubila u divljini. Kada je shvatila da je pao mrak i da neće uspjeti pronaći put do kuće, sklupčala se između usnulih ovaca i tako provela noć, zaštićena njihovim tijelima i toplom balegom. Uplašeni roditelji pronašli su je tek sutradan, nakon besane noći. Kaljavu, ali u savršenom redu. Imala je 6 godina.

Malena Kasiopeja nije bila pretjerano srećna zbog čestih dolazaka na selo. Dane je provodila muzeći kamile i pomažući porodici u polju. Trebalo je naporno i mnogo da se radi, od čega ni mezimice nisu bile pošteđene, kao ni od poštivanja nekoliko strogih dedinih pravila.

Jedno od tih pravila svodilo se na to da se uskladišteni kavijar može konzumirati, ali uz strogo poštivanje procedure. Naime, velika kašika kojom se kavijar grabio iz bačve i sipao u tanjir nije ni pod kojim uslovima smjela da se prinosi ustima.

Oduvijek svojeglava, previše svoja da bi ikoga slušala, jednoga dana prišla je velikoj bačvi prepunoj kavijara, stala na prste, zagrabila velikom kašikom pozamašnu količinu kavijara i, oglušujući se na dedine prijetnje, prinijela kašiku ustima, pojela kavijar i potom kašiku vratila u bačvu. Šta loše može da se dogodi –  pomislia je.

Već sutradan, posljedice ovog mikro – prekršaja eskalirale su u pravu katastrofu – bakterije iz njenih usta proširile su se minjevitom brzinom po ikri i kavijar u vrijednosti od oko stotinu hiljada dolara bio je u potpunosti uništen.



Inače dobroćudni Blalov izgubio je kontrolu i ubrzo pokazao svoje drugo lice. Iz nemoći i bijesa, potrčao je za malenom Kasiopejom, zgrabio veliki drveni štap i bacio ga za vrckavom devetogodišnjakinjom, koja se dala u bijeg od ljutitog dede. Štap se srušio na Kasiopejinu glavu i oborio dijete. Krv je potekla niz njeno čelo.

Od toga dana, maleni ožiljak krasi njenu glavu. Malena linija iznad čela, duž koje nikada više nije izrasla gusta crna kosa.

Lina

Dan 12351, 26. april 2019. godine, Almati, Kazahstan

Nisam više imao energije za bilo kakvu prepirku sa taksistom. Izvadio sam gomilu keša iz novčanika, zaliječio rane na povrijeđenom integritetu sa nekoliko teških i direktnih psovki na srpskom jeziku, bacio mu novac u lice i uz snažan tresak vratima izašao iz automobila. Bilo je oko 03:30h izjutra kada se stari i blatnjavi automobil odgegao preko brojnih lokvi makadamskog puta, ostavljajući me potpuno samog usred neke lijeve četvrti Almatija. Uprkos tome što smo se još na aerodromu dogovorili za cijenu, naplatio mi je daleko više. Nešto je mumlao na mješavini srednjeazijskih jezika i na kraju sam popustio.

Sada je trebalo pronaći tačnu adresu hostela u kojem već nekoliko dana boravi Lina, jedina osoba sa kojom sam ostvario kakav – takav kontakt u ovom gradu. Obzirom na to da nisam imao nikakav plan i da u Kazahstanu zapravo i ne postoji klasična turistička infrastruktura na koju bih se oslonio, bilo je najlogičnije da taksijem dođem do hostela u kojem odsjeda i Lina. Tokom naše prepiske ostavila je utisak osobe koja zna šta radi, poznaje grad i tu je već neko vrijeme. Sama je i dobro bi joj došlo društvo. Meni bi takođe dobro došlo društvo osobe koja disciplinu i efikasnost nosi kao dio nasljeđa germanskog naroda kojem pripada. Pored toga, poprilično je inteligentna, naputovana i veoma dobro informisana. Upravo ono što mi treba, budući da i dalje ništa ne znam o ovoj zemlji.



Zbog svoje neodgovornosti prema životu grizao sam se nekoliko dana. Došao sam u nepoznatu zemlju usred centralne Azije bez ikakvog plana. Nemam uplaćen ni smještaj, niti znam šta uopšte želim da vidim i radim u ovoj zemlji. Imam samo avionske karte za Astanu, Almati i Urumći i ogromnu želju da se nekako dokopam Mongolije. Kako god, ali svakako bez dosadnih planiranja. Ta ogromna želja, spoznaja da ću da je ostvarim i svijest o veličini svega toga u mom tijelu izaziva blagu malaksalost. Moja putovanja su proces i želim da se odvijaju prirodno, u hodu. Želim da stvari teku onako kako treba da teku, uz minimum moje kontrole nad njima. Želim da budem posmatrač.

Od trenutka kada sam ponovo osvjestio sve to, pa sve do kraja putovanja uglavnom nisam imao ozbiljnijih problema sa samim sobom.

Ispostavilo se da mi je nesrećni taksista sasvim slučajno stao tačno na mjestu na kojem je i trebalo da mi stane – ispred trošne kuće u kojoj se nalazio hostel. To se desilo sasvim slučajno. Ja sam u principu demonstrativno napustio vozilo. Ili me on izbacio usred vožnje. Nisam siguran – niti jedan od nas ne razumije jezik onog drugog.

Uslijedila je duga zvonjava na zvono na kapiji. Sa druge strane ograde začuo se agresivan lavež pasa. Sa svakim novim pritiskom na taster zvonca oglašavao se novi pas, sve dok u toj luđačkoj kakofoniji nisu počeli da učestvuju valjda svi kerovi Almatija. Najzad se na kapiji pojavio bunovan tip i uz mješavinu nekakvog stida i ljutnje što sam ga probudio, brzinski me pustio u hostel, umirio pse i pokazao mi moju spavaonicu.

Ušao sam na prstima u mješovitu spavaonicu u kojoj je već spavalo nekoliko ljudi, svukao se i tiho se zavukao u krevet. Nekoliko spavača počelo je da se okreće i ispušta bunovne zvuke. Možda je jedna od ovih osoba upravo Lina.

Ubrzo će se ispostaviti da je već u tom trenutku ova simpatična Njemica imala skovan sasvim pristojan plan za mene, ali i nju.

Veliko Almati jezero

Iako je nikada ranije nisam vidio, bilo mi je iznenađujuće lako da je prepoznam. Čim sam ustao iz kreveta zapazio sam nekoliko ljudi u zajedničkoj prostoriji. Jedna od njih govorila je njemačkim akcentom i manirom – odmjereno i precizno. Bila je nasmijana, očigledno željna upoznavanja novih ljudi, samouvjerena i ekstrovertna. Bila je to Lina.



Lina je doputovala iz Berlina i klasični je predstavnik one grupe ljudi koju karakteriše sklonost praktikovanju joge, veganstva, meditacije, život u skladu sa ekološkim, feminističkim i generalno ljevičarskim principima, kao i izostanak želje za uklanjanjem malja sa tijela. Živi u jednoj od berlinskih katadrala – manje – više jedna obična djevojka iz Berlina. Upoznali smo se preko jedne od putničkih platformi na Internetu. U poruci koju mi je napisala ljubazno se predstavila i na kraju navela to kako je putovanje u Iran bilo i njeno posljednje putovanje

Djelovala je kao šarena osoba, bogata sjajnim životnim i putničkim iskustvima, sa daleko izraženijim organizacionim sposobnostima od mene. Upravo zbog toga, odnos nam je od samog početka evoluirao u jedan poprilično parazitski odnos. Ona je imala izraženu potrebu za pravljenjem planova. Ja sam je samo pustio da bude ono što najbolje zna – Njemica. Sve je isplanirala za tili čas i kada smo se jutrom najzad i zvanično upoznali, iznijela mi je svoj, sasvim pristojan plan – idemo odmah do Velikog Almati jezera, zatim blejimo po gradu, a naveče se pridružujemo grupi turista koji kreću na trodnevni izlet ka Kolsai jezeru, jednoj od najpoznatijih turističkih atrakcija ovog dijela Kazahstana.

Ok, idemo korak po korak. Za početak idemo do jezera, a za ostalo ćemo se već naknadno dogovoriti – odgovaram.

Brzo se spremamo, pozivamo taksi i krećemo ka Velikom Almati jezeru, rezervoaru iz kojeg se stanovnici milionskog Almatija snabdijevaju vodom. Iskreno mi je drago zbog toga što nam se niko iz hostela nije pridružio. Lina je draga, govori mnogo ali smisleno. Osjećam da sve što kaže nekako treba biti rečeno. Mnogo se smije, govori o svom poimanju spiritualnosti, o Iranu, ljepotama Širaza i nepovoljnom položaju ondašnjih žena.

Nakon duže jurnjave ulicama Almatija, najzad izlazimo iz grada i započinjemo uspon, savlađujući brojne okuke. Ubrzo se oko nas pojavljuju i nanosi snijega pored puta. Penjemo se sve više i više, dok tragovi civilizacije oko nas polako iščezavaju. Vidokrug nam ispunjavaju samo snježna brda oko Almatija i pogled na udaljeni grad obavijen smogom. Sasvim neočekivano. u jednom trenutku pred nama je eksplodirao veličanstven prizor zaleđene vječnosti i tišine.

Vozač se zaustavio na kraju ceste, uz obećanje da će nas čekati sat vremena.

Ispred nas se pružalo Veliko Almati jezero, gotovo u potpunosti zaleđeno. Obale, ali i zaleđena površina jezera bile su potpuno nekontaminirane ljudskim prisustvom. Bili smo potpuno sami.

Zahvaljujući njenoj nenametljivoj naravi, blagom karakteru i osjetljivim čulima, sa Linom možete dugo brbljati o svemu i svačemu, ali i provesti sat vremena u potpunoj tišini i zagledanosti u blještavu okolinu obale i površine jezera u Kazahstanu. Dok sam stidljivo hodao po ledenoj površini jezera, sve više se udaljavajući od obale, ona se polako udaljila, napravila krišom nekoliko fotografija mojih stidljivih koraka i potom se prepustila svojim mislima. I cigaretama.



Ja još uvijek ne pušim. Mjesecima nisam popio niti jedno jedino pivo, ni kafu. Znam da će to ubrzo da se promijeni. Odavno sam shvatio kako zapravo uopšte nisam ovisan o cigaretama. Ja sam ovisan o stalnim usponima i padovima, o novim počecima. Činjenica da živim zdravo raduje me ponajviše zbog toga što zapravo imam toliko toga da zaserem, čim ponovo počnem da se odajem porocima.

Ali sada, u ovom trenutku, ne želim ničim da kontaminiram čistotu ovoga trenutka. Ovu blještavu nepreglednu bjelinu, hladan i svjež vazduh i prizor koji čisti um, duh i dušu.

 

Almati

Nakon sat vremena, promrzlih jagodica vraćamo se u taksi. Polako se krave prsti, ali i glasne žice. Ponovo počinjemo da razgovaramo o svemu i svačemu. Po dolasku u već kišni Almati, Lina počinje da mi pokazuje grad.

Već nakon probijanja automobilom kroz grad postaje jasno kako se radi o gradu potpuno drukčijem od sterilne Astane. Almati, nekadašnja prestonica Kazahstana, djeluje daleko prirodnije i ljepše, a i klima je daleko pitomija nego u današnjoj prestonici, na samom rubu Sibira. Grad je okružen brdima i planinama, ukrašen brojnim parkovima i mnoštvom zelenila, kao i obiljem tragova prirodnog razvoja kroz vijekove. Za razliku od Astane, ovaj grad ima i svoju istorijsku dimenziju.

U to me uvjerava Linina priča o šarenoj Zenkov katedrali, koja je upravo obnovljena, staroj drvenoj crkvi i ogromnom spomeniku herojima iz Drugog svjetskog rata, klasičnog sovjetskog, megalomanskog karaktera.

Ipak, ono po čemu je ovaj grad najpoznatiji je činjenica da upravo odavde porijeklo vodi jedna od možda najrasprostranjenijih voćnih kultura na planeti – jabuka. Okolna brda i planine i danas su pokriveni drevnim šumama divljih jabuka. Upravo toj činjenici ovaj grad duguje i samo ime – Almati u doslovnom prevodu znači “prapostojbina jabuke”.

Dok šetamo ka najpoznatijem šetalištu u Almatiju, Zhibek Zholy ulici, Lina mi govori o gradu, vremenu koje je provela ovdje i ljudima koje je upoznala. Sa pažnjom slušam o njenim dogodovštinama i o izvjesnom Aleksu, mladiću ruskog porijekla kod kojeg je boravila nekoliko dana.



Upravo dok je govorila o njemu, neko iza nas dozvao ju je imenom. Bio je to upravo Aleks, simpatičan tip žućkastih brkova. Oduševljena ovom slučajnošću, brzo nas je upoznala i počela da predstavlja jednog drugom. Aleks je ostavljao utisak prijatnog tipa, nenapadne pojave. Na naše insistiranje, pridružio nam se i poveo nas u obilazak svoga grada.

Prošli smo kroz stari bazar, lokalnu pijacu na kojoj su nas prodavci častili lokalnim zakuskama. Aleks mi je, koristeći svoju ličnu kartu, kupio prijeko potrebnu SIM karticu. Potom nas je poveo ka fabrici čokolade. Čitav kvart u kojem se nalazi ova neobična fabrika odisao je najboljim mirisom na svijetu – mirisom vrele, topljene čokolade. Pomislio sam kako je inače težak život u Kazahstanu sigurno lakši ako ga živite u ovom kvartu.

Najzad smo stigli i do glavnog šetališta, načičkanog brojnim pabovima, uličnim zabavljačima i prodavcima tradicionalnih suvenira.

Iz zahvalnosti prema Aleksu, pozvao sam ih na pivo i ručak. Dok sam aktivirao SIM karticu u prodavnici usluga mobilne telefonije, dvoje Njemaca obratilo mi se za pomoć, te sam pozvao Linu radi lakše komunikacije. Ispostavilo se da su u Almatiju zaglavili sa pokvarenim automobilom kojim putuju po svijetu. Nalazili su se u poprilično bezizlaznoj situaciji i djelovali su zabrinuto. Opet je na scenu stupio Aleks. Ponudio im je da smjeste automobil u njegovom dvorištu i da borave kod njega, dok on ne nađe majstora. Sjajan tip koji nam je svima uljepšao boravak u njegovom gradu.

Na kraju smo svi zajedno otišli na ručak.

Jedan sasvim običan i prijatan dan, u jednom običnom gradu, okruzenom brdima prekrivenim šumama divljih jabuka.

Izlet

Linina ponuda da joj se pridružim na trodnevnom izletu do Kolsai jezera zvučala je jako dobro, s tim da ja nisam imao toliko vremena na raspolaganju. Naime, za dva dana morao sam da se vratim u Almati, odakle sam imao već rezervisan let za Kinu. Lina je predložila da sa njom pođem do mjesta odakle polazi autobus, pokušam da ispregovaram raniji povratak za sebe i ako u tome uspijem, jednostavno odem sa njom i ostatkom grupe ka jezeru. Prijedlog je imao smisla, mada se više radilo o tome da zaista nisam želio da razmišljam o bilo čemu. Jednostavno sam se prepustio njenim organizacionim vještinama. Ona je, naravno, već obavijestila vodiče da će možda dovesti još jednu osobu sa sobom.

Razišli smo se sa Aleksom i nakon 45 minuta hoda po sitnoj i hladnoj kiši, vratili se u hostel. Spakovali smo sve što smo imali sa sobom, pozvali taksi i nešto prije 19h našli se ispred Cirkusa, gdje nas je čekao autobus. Lina mi je ispregovarala da uplatim nešto manje novca, obzirom na to da ostajem jedan dan kraće od ostalih, a vodič je obećao a će mi u 6 izjutra naći taksi koji će me vratiti u Almati. Djelovalo je poprilično neuvjerljivo. Kazahstan je ogromna zemlja, distance su nezamislive i mnogo toga može poći po zlu. Ipak, nisam pretjerano mario za tim. Bilo bi zgodno stići na taj avion, ali ništa neće propasti ako se to ne dogodi. “Samo se prepusti Putu”, konstantno je ponavljala Lina.



Dogovor je pao i krenuli smo. Čari istoka – sve se dogovoriš usput, sve može.

Bio je to dobar dogovor, nekako je imao smisla – imao sam dovoljno vremena da stignem na avion za Kinu, a bilo bi zgodno i vidjeti to jezero i upoznati neke eventualno zanimljive ljude. Ovo je vjerovatno jedini način da vidim barem nešto od znamenitosti ovog kraja.

Nisam ni mogao tada to da znam, ali ova ishitrena odluka da ipak pođem sa Linom na taj izlet bila je tek jedna u nizu sudbonosnih odluka koje sam donio tokom ovog putovanja.

Put

Udaljenost do Saty sela u kojem je trebalo da prespavamo prije nego što izjutra krenemo ka samom Kolsai jezeru na mapi je djelovala poprilično kratko. Ipak, u kontekstu Kazahstana sve ustaljene prostorne i vremenske razmjere padaju u vodu. Naime, radilo se o osmočasovnom putovanju.

Ovaj izlet shvatio sam kao nužan kompromis. Oduvijek zazirem od turističkih, grupnih izleta ka popularnim destinacijama. Ali kada se nađete u Kazahstanu, ukoliko nemate mnogo vremena i ne poznajete nikoga, ovo je zaista jedini način da se bilo šta vidi. Ipak, čini mi se da sam platio previsoku cijenu. Narednih nekoliko sati nastojim da preživim i prilagodim se glasnoj i iritantnoj grupi pijanih i napornih turista. Glupavi smalltalk – ovi, pijansko besmisleno i bezrazložno kreveljenje, forsiranje cuganja, pušenje hašiša na pauzama i glasan kazahstanski turbo – folk.

Ipak, čini se da Lini ništa od toga pretjerano ne smeta. Ona je jedna od onih osoba koje mogu sa svima i koje se vrlo brzo prilagode svakoj situaciji. Djelovalo je kao da se dobro zabavlja.

Sa druge strane, ja nisam bio u stanju da razumijem ništa od ovoga. Čemu galama, otkud potreba za aloholisanjem u ovom predivnom prirodnom ambijentu, čemu služe ovi glupavi small talk – ovi!?

Cuganje sam kategorički odbijao, što je izazivalo još upornija insistiranja. Na kraju sam morao da ih slažem kako sam zapravo jedan religiozni musliman iz Bosne. Laž je djelovala uvjerljivo, budući da je jedna od lokalnih verzija moga imena u Kazahstanu predstavljala muslimansko ime, te su najzad odustali. Lina me samo pogledala u čudu.

Čitavo moje biće osjetilo se uznemireno napadnim i iritantnim ponašanjem grupe u kojoj sam se nalazio. Osjetio sam se izdanim od strane Line, koja je u društvu svojih novih poznanika, svojih sunarodnjaka počela da se ponaša kao potpuno druga osoba. Poželio sam da što pije stignemo, samo da ih više ne slušam i ne gledam.

Ipak, tek oko 4 izjutra vozač se zaustavio na potpuno mračnoj ulici udaljenog kazahstanskog sela. Dočekala nas je krupna starica, sa maramom na glavi i dubokim čizmama na nogama. Iako nije govorila engleski, djelovala je dobroćudno, kao i svaka druga baka. Uperila je lampu ka blatnjavom makadamskom putu i povela nas za  sobom, svojoj kući.

Najzad sam zaspao, u skromnoj ali toploj kući jedne starice u kazahstanskom selu, na planini u blizini kirgistanske granice, uz zvuke pucketanja vatre koji su dopirali iz užarene, stare peći.



Comments 8

  1. Baš mi je drago što sam naletio na tvoje putopise. Zavidim ti na putovanjima i iskustvima koje si imao na njima. 🙂 Fantastično pišeš, uspijevaš omogućiti da se osjeti energija mjesta o kome pišeš i omogućavaš nekako da se slike sa lakoćom nižu u glavi a to nije nimalo lako. Radujem se novim tekstovima.

  2. Pozdrav iz Almatyja u kojem boravim nesto manje od godine dana. Iako su nam zivotne okolnosti drugacije, razlozi dolaska u KAZ i nacin zivota, prepoznala sam se u dosta toga sto si napisao. Tekstovi su fantasticni, jako zabavni i pitki. Hvala ti!

Leave a Reply