U 6 sati izjutra budi me ista ona paklena vrućina uz koju sam i zaspao, nekoliko sati ranije. Ako je vjerovati termometru u automobilu u kojem spavam, temperatura se vrti oko 30 stepeni u tom trenutku. Tako jednostavno stvari stoje ovdje – na parkingu uz luksuzno odmaralište usred pustinje, u Dolini smrti u Kaliforniji, na nekih 80 metara ispod nivoa mora. Ako vam ova činjenica i biblijski naziv ovog mjesta ne govore dovoljno o njegovoj surovosti i ne izaziva strahopoštovanje, možda će pomoći to ako vam kažem da je ovdje cijena galona vode jednaka cijeni galona benzina.

Obliven sam znojem i ispunjen osjećajem odvratnosti. Nismo došli u dodir sa vodom više od 24 sata, od kojih većinu samo egzistiram, vozim i znojim se.

Gledam i osjećam onog usnulog brata na suvozačevom sjedištu i dođe mi da mu nježno odšapućem onu Čolinu “mirišes bezveze i noću i danju”.

Badwater basin

Istog trenutka palim kola i klimu i krećem dalje, ka Golden kanjonu.

Put nas dalje vodi na Badwater basin, dolinu u kojoj se hiljadama godina taloži so i koja se tokom poplava pretvara u slano jezero. Na samom ulazu u ovaj prostor stoji natpis “Danger, extreme heat”. Zbog izuzetno visokih temperatura, ne savjetuje se boravak na ovom mjestu nakon 10AM. Badwater basin istovremeno predstavlja i najnižu tačku Sjeverne Amerike. Sa okolnih brda i planina slijeva se slana voda i nakon njenog isparavanja na dnu ostaje samo, pogađate – so.

Po svom izgledu i surovosti, na prvu loptu Dolina smrti me podsjeća na Mongoliju. Uprkos tome, Amerika je laganica, Amerika je za slabiće i metroseksualce. Čak je i njena Dolina smrti marketinški trik. Ludo je i pomalo jezivo, ali nije opasno. Kako god posmatrao stvari, ipak je ovo jedno putovanje “sa kondomom”, bez pravog kontakta sa zemljom, ljudima i sa samim sobom na kraju krajeva. Dolina smrti je nešto najbliže ekstremnom putovanju, ali i ona je laganica. Mongolija je, s druge strane, zaista opasno mjesto. U Mongoliji nema ljudi. u Mongoliji sam vidio samo pustinju, lešinare i smrt.

Ameri i ne znaju šta je smrt. Ameri ne znaju šta je rat, patnja, bijeda. Oni smrt posiju daleko od svoje kuće i zatim se povuku, ostavljajući druge da je žanju. To su ljudi koji od svega prave šou i turističku ložanu. U Vegasu su napravili poligon u kojem mozete voziti tenk, hamera ili transporter i pucati iz svih mogućih vrsta naoružanja za masne pare. Sa pravom municijom. I čitava je Amerika prepuna takvih turističkih ložana.

Nama, ljudima iz Bosne takva sranja ne trebaju da bi se osjećali živim. U moje vrijeme, ako sa devet godina nisi znao da očistiš cijev prave puške i nisi nikada pucao iz nje – jednostavno si bio slabić.

Danima ne spavam normalno. Zato i ramišljam o ovim i sličnim stvarima.

No, pustimo to. Što bi naši planinari rekli, ljudi su govna, ali planine su divne. Ni Američke planine, pustinje i kanjoni nisu izuzetak. Nisu one krive zbog toga što većina biračkog tijela ove nestvarno lijepe zemlje odobrava takvu politiku. Nisu ni Bjelašnica, Maglić, Perućica, Una, a ni Prenj krivi zbog toga što je bosansko glasačko tijelo u sličnoj mjeri i na sličan način poremećeno.

Područje kojim se vozimo je, u geološkom smislu nevjerovatno živahno. Svuda oko nas su vulkanske stijene, kanjoni, pješčane dine i polupustinjski krajolici, koje su Ameri hirurški precizno ispresjecali dugim i ravnim cestama.

Hodamo u tišini po bijeloj i nepreglednoj ravnici dna slanog jezera. Ne čuje se ništa osim koraka koji drobe nataloženu so. Ubrzo se povlačimo pred vrućinom u automobil i potom prolazimo kroz rezervat Indijanaca Šošona. Pripadnici Timbisha plemena živjeli su na ovim prostorima hiljadama godina. Danas ih u ovom rezervatu ima 124.

Tu punimo zalihe vode i nastavljamo ka krajnjem istoku Kalifornije, topeći polako udaljenost od 140 milja do Las Vegasa.

Las Vegas

Posljednjih 140 milja do Vegasa prolazi u relativnom miru i monotoniji prizora Doline smrti, koja se proteže i kroz Nevadu. Jendoličnost pejzaža narušava samo usamljeni, prašnjavi znak pored puta – dobrodošli u Nevadu.

Na samom ulazu u Las Vegas, na mjestu na kojem bih to najmanje očekivao, tragovi Vizantije – srpska crkva svetog Simeona. Pored nje srpski restoran “Cafe Derbi”. Boli Srbe uvo za pravopisom, a i za ostalim pravilima prisutnim u univerzumu. “Cafe Derbi” jedino je mjesto na koje sam naletio u Americi u kojem je dozvoljeno pušenje i alkoholisanje. Pa kako da ih ne voliš!? Srbi su veliki ljudi, jedini istinski značajan narod na kugli zemaljskoj, čini mi se. Gotovo nametnuta, nacionalna pripadnost nije nešto čime bih trebao da se ponosim, ali sam u tom trenutku bio ponosan zbog toga što sam Srbin, pripadnik tog prkosnog i kurčevitog naroda.

Tu se dogodila još jedna izuzetno značajna stvar na ovom putovanju – prvi put sam pojeo nešto dostojno čovjeka. Supa, gulaš, Karađorđeva šnicla.

Sviraju neke teške narodnjačine, onaj jeftini i seljački autotune. Sjede neki Bugari, neki Albanci, Srbi. Vlada jedan poprilično seoski vajb.

Smještamo se u hotel “Circus Circus”, u sobi na 27. spratu, u kojoj se ne nalazi ništa osim neophodnih stvari za jednodnevni borakav i jedna jedina Biblija. Unutar hotela nalazi se čitav zabavni park, sa rolerkosterom, autodromom i ostalim glupostima. Sve me podsjeća na scene iz “Fear and loathing” filma.

Palimo u kockarnicu. Prvi put u životu sjedam za aparat. Nemam pojma o čemu se radi. Povlačim neku ručicu, bez učešća ikakve svijesti, a uređaj mi sabira ili oduzima novac u zavisnoti od – pojma nemam čega. Igram satima i polako me obuzima ovisnost. Znao sam šta će biti, zato nikada ranije i nisam igrao ovo. Ali, Vegas…

Gubim nekih 30 dolara, metodom “jedan po jedan dolar”, pijem na račun kuće i najzad osvajam nekih 160 dolara. Sanja me na sve načine tjera od tih automatskih, robotizovanih gutača novca i ljudskih života.

Obilazimo glavnu ulicu u Las Vegasu – Las Vegas bulevar, poznatiji i kao strip. U daljini svijetli zgrada zlatne boje i na njenom vrhu neonska svjetla u obliku slova tvore poznato prezime – TRUMP. Sa glavnog bulevara granaju se ulice poznatih naziva – Elvis Prisli, Frenk Sinatra…

Prateći masu, i mi kupujemo pivo i pijemo dok hodamo po ovom luksuznom bulevaru, koji djeluje kao jedan ogroman hotel. Ovdje se čak može i pivo piti na ulici. U Vegasu sve može. Ljudi u tom srpskom restoranu su nam rekli da u Nevadi ništa od toga nije legalno, ali u Vegasu – sve može.

Vegas je doslovno ništa. Američka domišljatost u riječi i slici. Neko je bio dovoljno pametan i rekao: “e ljudi evo imamo ovu pustinju ajmo napraviti sad usred nje kockarski grad, jer zašto da ne”. I bi Vegas. Kockarski raj, raj za bogataše, kurve i dilere drogom.

Svaki dan u Vegasu obilježen je kockanjem, paklenom vrućinom, doručkom kod sirotinjskog Denija i nagovaranjem saputnika da se vjenčamo u jednoj od brojnih kapela za instant vjenčanja. I dalje me obija, upkos svijetloj budućnosti koja nam se smiješi kao gej paru iz Bosne, izuzetno ugroženih prava.

Boravak u ovom gradu sveo se na potvrđivanje apsolutno svih predrasuda o Americi – masna, kalorična i odvratna hrana, novac, debeli likovi, lijepe i skupe kurve, sveprisutan grijeh, zabava, ali i Biblija u svakoj hotelskoj sobi.

Sve je podređeno zabavi. Ljudi su na glavnom bulevaru, unutar jednog od hotela napravili čitavu jednu “malu Veneciju”, kao i “mali Pariz” i “mali Njujork”. Hoteli su povezani pasarelama sa pokretnim stepenicama, koje vas vode kroz skupocjene butike, a ispred svakog od njih organizuje se neka vrsta šoa. Nevjerovatne fontane koje izbacuju vodu na najluđe načine, u ritmu muzike i neke polu – prostitutke fantastičnog izgleda, obučene u izazovan bijeli veš, sa improvizovanim anđeoskim krilima na leđima vas zavode i mame da svoj posljednji dinar potrošite upravo u njihovom hotelu.

Bože, koliko sam srećan i zahvalan zbog toga što sam siromašan. Odrastao, bio i ostao siromašan. Barem za američke standarde. Šta bih sada sa sobom da mogu sve da ih probam!? Sve ove anđele, sve te butike, kockarnice, pabove, dilere i striptiz barove. Potpuno bih izgubio razum. Pa ti ljudi sigurno ne mogu ni zamisliti kako to izgleda biti srećan i neopterećen time. Ja nemam tih problema. Mene samo muči moja bol u desnom kuku i ostali sirotinjski problemi. Muče me i neka sirotinjska pitanja, tipa “jebo majku, ko im je radio ovu fontanu!?” Tek u Vegasu shvatiš koliko nas prožima siromaštvo, sve nas. Koliko novca čovjek može imati.

Obilazimo glavnu ulicu i vraćamo se u hotel. Kockarnica radi 0 – 24. Onako polupijan sjedam za sto i posmatram neke plastične konjiće kako kruže po nekoj platformi zatvorenoj staklenim okvirom. Neki tip ili riba koji tu radi, ne sjećam se tačno, zove me da se pridružim ostalim likovima koji se kockaju i klade na te plastične konje.

Kao, trebao bih ja sad da pogodim koji će od tih plastičnih konjića pobijediti. Kako ja jebote mogu da znam koji ce pobijediti!? Kako mogu da očekuju to od mene!? Pa ja ne znam ništa o tom konju, ni o tom džokeju, a ni o tipu koji je programirao mašinu. Ne poznajem čovjeka uopšte, kako ja jebote mogu to da znam. Ko je i kako uopste ubijedio ljude da išta znaju!?