Magarac
Teško je objasniti kakav sam se vratio sa Himalaja. To je mješavina nekakvih suprotstavljenih osjećaja fizičke polomljenosti, duhovne ispunjenosti, napunjenih baterija i zahvalnosti. Nabrao sam buket planinskog cvijeća i ostavio ga da se osuši i ispresuje u “Snežnom leopardu”.
Uglavnom, rano smo stigli na Raikot bridge, te sam odlučio da odmah nastavim dalje – ka Islamabadu. Mnogo je daleko, ne zelim da gubim vrijeme i uprkos polomljenom tijelu – imam dovoljno energije za taj poduhvat.
Pakujem se ispred hotela, razmjenjujem par rečenica sa dvojicom Pakistanaca iz Amerike i Kanade i najzad stajem na cestu ispred Shangri – La hotela.
Stajanje nasred ceste i stopiranje u nekoj vukojebini na kraju svijeta za mene ima sveti karakter. Osjećaj Puta pod nogama, neizvjesnost, duboka povezanost sa samim sobom. Jedina razlika između svih drugih autostoperskih avantura i ove sada je u tome što moram da stopiram lijevom rukom, budući da se u Pakistanu vozi lijevom stranom ceste. Ukoliko stopiram desnom rukom, tijelo mi je dobrim dijelom skriveno od vozača koje pokušavam da zaustavim. A to ne želim, hoću da budem otvoren, da time poručim kako dolazim u miru.
Ponovo sam sam, prepušten nepoznatom i svojoj biti, oslobođen od svih potreba. Nemam nikakav plan, samo pratim mapu. Do Islamabada se načičkala gomila gradića, stići ću već negdje, prespavati i sutra nastaviti.
Ali ne mo'š ti buraz živ ostati od Pakistanaca. Stalno vam ulaze u prostor, imaju potrebu da vam pomognu, previše se trude oko toga i samim time, često vam učine medvjeđu uslugu.
I kao zaustave mi neki sjebani bus, uprkos mom protivljenju.
Nemojte ljudi, imam svoj ritam, svoj drill i ne mogu da sjedim u minijaturnim pakistanskim busevima. Previsok sam za njih, zbog čega moram da sjedim skučen, što se negativno odražava na moje kukove i stvara mi bol.
Ali zaustavili su ga i ne želim sada da budem drkadžija. Bezvoljno ulazim u bus, dok vozač veže moju torbu na krov vozila.
Vozimo se satima do Chilasa. Slušam neki sjebani bluz i čitam “Voz za Pakistan”, da mi brže vrijeme prođe.
Na mapi lociram mjesto na kojem bih mogao da izađem, nekoliko kilometara prije Chilasa. “Zero point”, mjesto na kojem se sa Karakoram autoputa odvaja kraći put ka Islamabadu, preko Babusara i Narana.
Petnaest dana stopiram po Karakoram cesti. Najluđoj, najboljoj cesti, koja stotinama kilometara krivuda između vrhova Karakoram masiva i završava na Khunjarab passu, graničnom prelazu sa Kinom.
Ništa o Pakistanu nisam znao prije dolaska. Ena mi je jednom spomenula Karakoram highway. Izguglao sam, vidio fotke, zanijemio od prizora i shvatio – ja ovo moram prestopirati. To je jedina stvar koju sam želio da vidim i uradim u ovoj zemlji. Od same pomisli na taj poduhvat, jeza mi je danima obuzimala čitavo tijelo.
I to sam uradio. Gotovo čitavu ovu cestu sam prešao stopom, u oba smijera. I sada je tome najzad došao kraj. Stigao sam od najjužnije tačke ove ogromne zemlje, Karačija, sve do najsjevernije – granice sa Kinom i sada se najzad vraćam, ka Islamabadu.
Međutim, opet Pakistanci počinju da smaraju. Ne daju mi da izađem na “Zero point”. Govore mi da je bolje da odem do Chilasa i da ću odatle lakše naći prevoz do Islamabada. Ama’ ljudi znam sve, znam šta je najbolje za mene, ne treba da me pazite i da me usmjeravate. Samo me pustite van iz ovog smrdljivog busa. Biću ok.
Ali, čitav autobus se urotio protiv mene, iako već poprilično iznervirano počinjem da insistiram na tome da zaustave autobus.
U toj prepirci oko toga šta je najbolje za mene, stižemo u Chilas. “Zero point” je ostao nekoliko kilometara iza nas.
Negdje između glavne stanice u Chilasu i ruba mog strpljenja, počinjem da galamim i svađam se sa svima. Pustite me, bolan, da izađem iz prokletog autobusa. Sada moram opet da tražim nekakav minijaturni autobus koji će da me odveze preko “Zero point” do prvog grada. A bio sam već na tom mjestu. Hiljade automobila se kreću tim putem, našao bih nešto.
Samo sam bespotrebno izgubio vrijeme i sada moram tamo da se vraćam, a dan se bliži kraju.
Nošeni krivicom zbog toga što je gost u njihovoj zemlji ostao nezadovoljan, plaćaju mi kartu za autobus kojim sam stigao u Chilas. Ponovo se raspravljam sa njima, ali ne odustaju. Jedan od putnika pruža vozaču 250 rupija za moju kartu (1 evro) i čitav autobus se angažuje oko traženja novog prevoza za mene.
Iznerviran odlazim sa stanice. Vučem svoje dvije torbe, dok znoj lije sa mene. Nema više ugodne klime iz Hunze, približavam se pakleno vrelom Islamabadu.
Stajem na cestu, dovoljno udaljen od autobuske stanice i stopiram.
Svi automobili se zaustavljaju pored mene. Ljudi otvaraju prozore, mjerkaju me od glave do pete i nastavljaju svojim putem. Čitav grad djeluje neprijateljski. Kao da nikada nisu vidjeli stranca, bijelca. Vajb je neobično neprijatan, po prvi put to osjećam u Pakistanu.
Cestom prema meni sporo se kreće iznemogao magarac. Šepa na jednu nogu. Povrijeđen je, ofucan i star. Liježe na cestu pored mene i hrapavo kašlje. Sklapaju mu se oči. Shvatam da umire.
Umire, jebote.
Znatiželjni, ali mrkih pogleda klinci se polako okupljaju oko mene i nešto dobacuju. Neprijatno je. Toliko je neprijatno da se plašim klinaca. Nešto slično sam doživio samo na dva mjesta na svijetu, dva istinski zajebana mjesta. U Mongoliji, u Bulganu, kada mi je klinac uputio najstrašniji pogled na svijetu i prstom prešao preko svog vrata. I u Samodreži, vukojebini pored Vučitrna, na Kosmetu.
Kao neko ko je prešao pola svijeta, nije mi lako priznati da sam se uplašio klinaca, ali jesam, jebi ga.
Chilas je zajebano mjesto u kojem čak i djeca šalju jezive i neprijateljske poglede i prijetnje.
Tada sam se sjetio da mi je Sohail lijepo rekao da ne stopiram po ovom području. Nekoliko puta je podvukao: “do Gilgita moraš avionom, nakon toga slobodno stopiraj ka sjeveru, ali put od Islamabada do Gilgita je zajeban, ne želiš tuda da ideš, vjeruj mi”.
Naravno da sam zaboravio na taj dragocjen savjet. Pomislio sam kako Sohail, iako dobronamjeran, nema iskustva sa stopiranjem po suludim zemljama i da sigurno pretjeruje.
Magarac, eto to sam ja. Magarac.
Čim sam stigao u ovaj gradić, osjetio sam da moram što prije iz njega da pobjegnem.
Srećom, nakon nekih pola sata zaustavlja se automobil sa trojicom momaka i voze me sve do “Zero point” tačke.
Iza sebe ostavljam Chilas, neprijatne klince i jednog magarca na izdisaju.
Opet sam imao sreće. Nekako sam se izvukao odatle, na vrijeme.
Magarac, ipak, nije. Ostao je da leži u prašini, na vrućini, grčeći svoje iznemoglo, staro tijelo i čekajući sasvim izvjesnu smrt.
Nula
Toliko sam iznerviran da to više ne mogu i ne želim da sakrijem. Naprotiv, iz mene izbija nekakav nepoznat bezobrazluk, dok se frajeri koji me voze ka Zero pointu zaustavljaju i čekaju oca jednog od njih. To čekanje traje nekih 20 minuta. Nestrpljivo nastojim da potisnem ovu neugodnu i upornu sadašnjost u kojoj mi se po znojavom i umornom tijelu lijepi prašina sa druma pakistanske vukojebine. Iza sebe sam već ostavio strah od slinavih klinaca u Chilasu i jednog magarca na izdisaju, dok nemam nikakvu predstavu o tome šta mi budućnost donosi. Palim jednu za drugom cigaretu.
Momci osjećaju moju nervozu i dogovaraju se da me ipak prvo odvezu na Zero point, a potom se vrate po oca.
Sve mi se manje dopada ono što ova zemlja polako izvlači iz mene. Još manje mi se dopada vajb čitavog ovog kraja i prestravljeni unutrašnji glas koji mi uporno ponavlja: “bježi odavde”.
Na Zero pointu zaustavlja nas drot. Momci mu nešto objašnjavaju, dok se on podrugljivo smije i odmjerava me od glave do pete.
– Ma nema šanse, neću mu dati da prođe, govori i okreće se ka meni – Vrati se u Chilas, ne mogu ti dozvoliti da prođeš ovuda sam, suviše je opasno.
– Aman čovječe, moram proći ovuda. Nema šanse da se vraćam u Chilas i idem do Islamadaba daleko dužim putem. Svakako je sigurnije da me pustiš sada nego za pola sata, kada padne noć.
Nakon dužeg uvjeravanja pristaje da me pusti, ali pod uslovom da mi ON zaustavi nekoga za koga sam procijeni da je “od povjerenja”. Počinjem da razmišljam o tome da pozovem Ambasadu. Da napravim neku frku, nešto izdramim, preuveličam.
Umoran sam kao pas, noć polako pada, pakleno je vruće, a ja se već predugo ne krećem. Previše sam konteksta promijenio za kratko vrijeme. Jutros sam bio na glečeru, na Nangaparbat planini, na Himalajama. Sada sam tu, na Zero pointu, ubjeđujem nekog drota da me pusti da prođem. Čak je i razlika u temperaturi između ta dva mjesta oko 30 stepeni.
Čekanje traje. Stojim na samom mostu koji spaja dvije strme obale rijeke koja se 20 metara dalje ulijeva u Ind i posmatram tu divlju rijeku koja nosi i vode iz Nangaparbat glečera, iste one koje su i mene donijele ovdje.
Ovi prizori vraćaju mi mir. Sa druge strane rijeke, visoko iznad mene na strmim liticama veraju se dječaci u bijelim haljinama. Čuvaju ovce i koze načičkane po stijenama oko njih i vrijeme ubijaju gađajući se kamenjem.
Iz pećine na mojoj strani rijeke izlaze dvije djevojčice i stidljivo mi prilaze dok pušim i ljuštim kikiriki. Znatiželjno me posmatraju prestravljenim i krupnim očima, dok nastoje da jednom rukom sakriju garava lica u haljine, a drugom prihvate milostinju. Dajem im kesicu kikirikija i onih 250 rupija koje je vozač autobusa maločas odbio da mi uzme. Halapljivo proždiru kikiriki i odlaze.
Žene u ovoj zemlji rijetko izlaze iz svojih špilja na svjetlost dana.
Najzad me doziva drot i govori da mi je našao prevoz – maleni kamion sa prikolicom punom kokošiju, koji emituje nepodnošljiv smrad.
Dječak sa suvozačevog sjedišta izlazi iz kabine i veže moju tešku torbu na krov prikolice. Drugu torbu, onu sa laptopom unosim sa sobom u kabinu i krećemo.
Čudan je vajb. Pitanje je koliko su momci uopšte bili raspoloženi da me povezu. Ali drot ih je zaustavio i zamolio ih, ili možda čak i naredio, nemam pojma. Nije ni važno, sada sam tu, skučen između vozača koji neodoljivo podsjeća na holivudske predstave Hrista i suvozača, klinca od nekih 10 godina. Mislim da su braća.
Hrist pomalo natuca engleski, nosi haljinu sa odsustvom boje, haljinu kakve nose pripadnici najnižih kasti u ovom društvu.
Pored puta nanizane su grupice mladića koji sjede na ivičnjaku i čekaju nešto, usred ničega.
– Kriminalci, govori Hrist. Čekaju autobomile otmjenijeg izgleda, zaustavljaju ih, pljačkaju i nerijetko ubijaju putnike (prelazi prstom preko svog vrata, baš kao i onaj klinac iz Bulgana). To se dešava noću, tokom dana si ok.
– Zajebavaš me!?
– Ne brate, ovo ti je jedan od najopasnijih krajeva u Pakistanu, neka crna rupa u kojoj vlada bezakonje. Granični region između dvije provincije, planinsko područje slabije naseljeno. Znam, odrastao sam tu, u obližnjem selu.
– Znači, imao sam sreće kada sam naletio na tebe?
– Upravo tako. Moj kamion sigurno neće zaustaviti. Ne mogu ni pretpostaviti da vozim stranca. Ali ipak pokrij glavu tom maramom.
Pokrivam glavu ofucanom “palestinkom”, simbolom kurdskog pokreta otpora, dok kamion polako savladava planinske prevoje, a inercija nas baca po kabini.
Ubrzo nas prestiže kamion sličnog izgleda. Takođe prevozi kokoške. Nešto nam dobacuju i potom se oba kamiona zaustavljaju. Nemam pojma šta se dešava, a još manje šta će se desiti.
Mijenjaju gumu na našem kamionu. Noć polako pada. Djeluju bezbrižno, ali mi i dalje ne daju nikakvu informaciju. Hvata me frka.
Najzad nastavljamo putovanje i ubrzo stižemo u Babusar, mjesto u blizini samog vrha istoimene planine. Hrist mi objašnjava kako će me ostaviti u nekom guesthouse – u. Zvuči prihvatljivo.
Mjesto djeluje jezivo. Duboki mrak tek povremeno pocijepaju svjetla rijetkih vozila i još rjeđih kuća pored puta.
Zaustavljamo se ispred guesthouse – a sačinjenog od niza manjih, neuglednih objekata. Ispred prodavnice sjedi tridesetak muškaraca. Izlazimo sva trojica iz kamiona, zauzimamo klupu i naručujemo čaj. Nudim im novac za prevoz. Odbijaju. Nudim da ih častim čajem. Odbijaju. Šukrija, ponavljam bez prestanka.
Svi bulje u mene, dobacuju, obasipaju Hrista pitanjima i smiju se. Jasno je da nikada nisu vidjeli bijelca, stranca. Daleko sam od bilo kakve civilizacije, nemam pojma šta se dešava i u kom smijeru se kreće ovaj razgovor u kojem učestvuju svi osim mene, a čija sam, očigledno, centralna tema. Trudim se da djelujem bezbrižno i povremeno u tu svrhu nabacim neki glupavi osmijeh.
Počinjem da overtinkujem. Ovi ljudi su sigurno dovoljno inteligentni da misle kako sam vjerovatno neki lud, opasan ili važan tip, čim sam se nonšalantno sam zaputio u ovaj kraj. Ali sigurno nisu toliko inteligentni da skapiraju kako blefiram. U svakom slučaju, inteligentniji su od mene. Prekasno sam se sjetio Sohailovih upozorenja da ne stopiram po ovom području.
Pozdravljam se sa Hristom i povlačim u svoju sobu, u kojoj se nalazi neuredan klozet i krevet prekriven sa dva debela jorgana.
Hladno je.
Neko vrijeme oklijevam u sobi, smišljam zastrašujuće scenarije, dok slušam kako smijeh postaje sve glasniji.
Moram da izađem. Ovo povlačenje mi sigurno neće pomoći. Oblačim jaknu i ponovo izlazim do Hrista. Nudim ih cigaretama i najzad mi dopuštaju da ih častim čajem. Interesovanje za mene polako jenjava i ljudi nastavljaju da se zanimaju svojim životima.
Hrist i brat odlaze, a ja se vraćam u sobu, okrećem ključ u bravi nekoliko puta, zatrpavam se teškim jorganima i već u 20:30 krećem na spavanje, svjestan da ću tako najbezbolnije dočekati zoru.
Run boy, run
Čak i u jezivim krajevima poput Babusara jutra djeluju daleko prijatnije od noći.
Unutrašnji, a i vanjski demoni kao da su utihnuli. Vjerovatno spavaju danju. Bolje da što prije nestanem odavde, dok ih mirisi mog straha nisu probudili.
Budim se rano, kupujem čips, paratu i pijem čaj. Čips mi je jedina opcija, budući da su higijenski uslovi u Pakistanu, a prije svega ovdje, blago rečeno očajni. U pitanju je “Lays” čips, iz uvoza, ušuškan u sigurnost i čistoću najlonske kesice.
Najbolja alternativa tome su mi pileći bataci koji satima sirovi stoje izloženi rojevima mušica, zatim se ispeku i potom opet neko vrijeme stoje na suncu i skupljaju iste te mušice. Jednom kada ih najzad naručite, čova ih samo zagrije i takve vam ih servira.
Ovi ljudi žive u srednjem vijeku, iako svi imaju pametne telefone i automobile. Ovdje čak nema ni mobilne mreže, što se pokazalo posebno problematičnim sinoć. Da su stvari kojim slučajem krenule po zlu, mogao bih samo da im se prepustim, bez ikakvog otpora i šanse.
Razmišljam o tome kako je dovoljno samo jedno pogrešno skretanje, jedna pogrešna odluka da upadneš u ozbiljno sranje. Kao onomad u Mongoliji. Ali sta da radim kada je cesta iz Chilasa ka Islamabadu (navodno) zatvorena, a i mnogo mi je dalje da tim putem nastavljam.
U 8:15 već sam na cesti i započinjem stopiranje. Tri klinca u haljinama sa izostankom boje čekaju da im otac, zemljoradnik izda naređenja. Stoje odmah preko puta mene i vrijeme ubijaju buljeći u mom pravcu mrkim, znatiželjnim pogledima i došaptavajući se.
Niko mi ne staje već 20 minuta. To se u Pakistanu dešava po prvi put.
Najzad me opaža otac i prilazi mi.
– Run, run, govori. Bježi odavde. Policija ti je na 200 metara uzbrdo. Bježi gore kod njih, nemoj da stojiš ovdje.
Neko vrijeme oklijevam, ali on je uporan. Podiže moju torbu sa ceste, dodaje mi je i uporno ponavlja: “run!”.
Užurbanim hodom krećem uzbrdo, ka samom Babusar vrhu, ka policijskoj stanici. Dok hodam po tankom sloju vode koja se izlijeva po cesti nastala topljenjem nanosa snijega pored puta, držim ispružen palac desne ruke. Nakon samo nekoliko minuta zaustavlja se automobil sa dvojicom likova unutra.
– Dokle ćeš, pitaju me.
– Gdje god. Preko planine, do prvog grada, bilo gdje. Što dalje odavde.
– Ulazi.
Sjedam u kola i započinjemo razgovor. Ispituju me. Odakle si, šta radiš ovdje, čovječe? Ovdje se niko ne zaustavlja.
Zahvaljujem se, govorim im kako sam slučajno dospio ovdje i kako moram što prije da se dokopam nekakve sigurnosti i civilizacije.
– Ne brini, govore. Sada si na bezbjednom. Mi smo pripadnici tajne policije. Vozimo se svakoga dana ovim krajem u civilnim kolima i tražimo kriminalce. Moje ime je Vakar, a ovo je Vajid.
Smijem se.
– Šalite se, zar ne!?
– Naravno da ne, govori Vajid. Pokazuje mi motorolu.
– Onda odlično. Mogu sa vama? Znam već par sumnjivih likova u ovom kraju. Smijemo se i nastavljamo probijanje između snježnih nanosa pored ceste. Nekoliko radnika lopatama trpa snijeg u prikolice kamiona. Vajid kaže da nemaju drugi način da nešto zarade. Kriminal ili prodaja snijega, u svrhu rashlađivanja namirnica.
Najzad izbijamo na vrh planine.
– Hoćeš čaj, hoćeš da pojedeš nešto?
Zahvaljujem se i odbijam. Znam da ne postoji šansa da mi dopuste da ja njih častim.
Zaustavljaju se na samom vrhu i izlazimo iz kola. Odatle puca pogled na nekoliko desetaka kilometara prekrivenih snijegom, ali i na udaljene doline i rijeke. Prizori su spektakularni.
Vakar uzima moj telefon, pravi nekoliko mojih fotografija i nekoliko zajedničkih selfija.
– Kul vam je taj posao, vozite se kolima po planinama, fotkate se, upoznajete strance i lovite kriminalce.
– Pa nije loše, odgovara Vakar uz osmijeh.
– Momci, možete me izbaciti ovdje. Ovdje je saobraćaj već dosta gušći, ima mnogo turista.
– Ne brini ništa. Domunđavaju se neko vrijeme na Urduu i donose presudu – vozimo te sve do Narana, ne možemo te pustiti da stopiraš sam po ovom području, i dalje je opasno. Sa nama si bezbjedan.
Glupo mi je da zbog mene skreću sa puta i voze me sve do Narana.
– Ništa ne brini. Opusti se i uživaj u prizorima. Ovu vožnju plaća pakistanska Vlada.
Prolazimo kroz nestvarno lijepu Naran dolinu tokom narednih 60km. Vožnja traje oko 3 sata. Sirovi klimatski uslovi potpuno su razrovili ovaj put, koji je tokom većeg dijela godine zatvoren.
Pravim stotine fotografija i video zapisa. Internet veze i dalje nema.
Najzad stižemo u Naran. Nudim im novac, ali odbijaju. Daju mi nekoliko dragocjenih savjeta i odlaze nazad ka Babusaru.
U Naranu se najzad povezujem na Internet. Ručam, pijem kafu i nastavljam dalje ka Islamabadu.
Ne prodajem nasmiješenog psa
Nakon dužeg stajanja ne cesti u Naranu i nerviranja oko komplikovanih pregovora za vožnju, najzad se ukrcavam u minijaturnu prikolicu minijaturnog kamioneta koji apsolutno nije predviđen za prevoz putnika, ali čiji vlasnik upravo na taj način zarađuje za život. Cijena vožnje – pola evra. Do tog nekog sljedećeg gradića, ne sjećam se imena i ne traži mi se sad na mapi, ali mislim da je Kaghan u pitanju.
Uglavnom, ljudi su ovdje dosta naporni. Generalno, od momenta kada sam sletio u Pakistan, svi ljudi koje srećem neprestano mi postavljaju gomilu istih pitanja.
Odakle si, šta radiš ovdje, da li putuješ sam, kako ti se čini!?
Usljed svoje urođene istočnjačke neposrednosti, ne pokazuju pretjerano razumijevanje za to što sam možda umoran, iscrpljen, polomljen. A jesam. I dodatno me umaraju ta konstantna besmislena zapitkivanja. Ne znam stvarno šta im znače sve te informacije. Počeo sam da tripujem da su zapravo svi oni agenti koji od vas izvlače odgovore na razna pitanja, a potom ih u svojim centralama skladište, analiziraju i procesiraju.
I to neprestano buljenje direktno u facu. Posebno u ruralnijim krajevima, kojih se pretežno i držim. Uglavnom, često mi se desi da izgubim strpljenje u ovoj zemlji ili ukratko – popizdim. To se desilo i u toj prikolici.
Skučeni smo na 3 kvadratna metra, ali to ne sprječava trojicu likova da bulje u mene već 20 minuta vožnje. Postavljaju mi pitanja na Urduu, dok im ja umorno ali jasno i ljubazno dajem do znanja da ih ne razumijem. Međutim, ne odustaju. Iznerviran i iscrpljen okrećem glavu i pokušavam da gledam svoja posla.
Perifernim vidom primjećujem kako glavni među njima, onaj najodvažniji univerzalno prepoznatljivim pokretom ruke pokazuje onoj drugoj dvojici kako sam sigurno lud.
Tu mi najzad puca film. Okrećem glavu ka njima, unosim im se u facu i zauzimam “šta je bilo buraz” stav. Izbacujem iz sebe nekoliko do tada čvrsto zauzdanih rečenica na prljavom srpskom jeziku. Onih koje čvrsto ćutim već danima.
Jeste buraz, ja sam lud. Živite doslovno u govnima, niste u stanju da se izborite za elementarne životne uslove, žene tretirate kao stoku, odvajate ih u zasebne škole i nemate nikakav kontakt sa njima pa ste zato napaljeni kao bivoli i nerijetko ih silujete, ubijate vlastite sestre i ćerke zbog “kaljanja porodične časti” i u 21. vijeku i dalje čvrsto vjerujete da će vas Allahu akbar spasiti od svega toga i da će vas na kraju sačekati 7 djevica. Buraz, šta ćeš sa 7 djevica!?. Ali da, ja sam sigurno taj koji je lud.
Ćutim. Gledam ga smrtno ozbiljno, pokušavam da mu pogledom poručim da, iako se nije oprao danima, ne bih imao problem da mu zubima prekinem grkljan ako nastavi .
Vraćam se u prvobitni položaj nakon ovog značajnog olakšavanja, svjestan da ću vjerovatno ubrzo dobiti ozbiljne batine.
Ne vjerujem u nasilje, niti imam petlju da se upustim u tuču sa trojicom likova na pakistanskoj cesti. Nemam ni vještine neophodne za to, niti mogu dostojanstveno nositi modrice na licu sa svojih 35. Realno, nisam se potukao od ‘99. Ali evo, danas bih mogao, čini mi se. U svakom slučaju, do kraja ovog putovanja ne gine mi barem jedno valjanje u blatu.
Ipak, izgleda da danas nije taj dan. Vjerujem da ne razumiju srpski jezik, ali svakako su shvatili poruku i najzad počeli da gledaju svoja posla.
Ljuljam se u toj prikolici i gledam ispred sebe, u pod. Jednu torbu drzim u ruci, a drugu između nogu. Vjerujem da je ova prikolica, ako je uopšte predviđena za prevoz ljudi, registrovana za maksimalno 4 osobe. Nas ima otprilike 8, 9. Od te zbijenosti ne mogu ni da udahnem dovoljno duboko. Vozač je stao svakoj osobi koju je ugledao pored ceste.
Kakva je ovo Mongolija, govorim u sebi. Jedino Pakistan može da se nosi sa paklom Mongolije.
Sporo se vučemo po blatu na ogromnom gradilištu neke brane. Najzad se ponovo penjemo na neku razrovljenu cestu i nastavljamo klackanje. Zaustavljaju nas tri tipa. Vozač izlazi iz kabine i pregovara sa njima.
Čekam da vidim šta će se desiti.
Nešto se domunđavaju i prilaze našoj prikolici. Nose sa sobom neke čelične konstrukcije dugačke oko metar i po do dva, široke oko pola metra i nekoliko minuta pokušavaju da ih uguraju unutra. Dijagonalno.
Budući da niko ne planira da progovori, ustajem sa neudobne klupe i sa hrišćanskim mirom u glasu pokušavam da im objasnim kako jednostavno ne može više ništa i niko stati u tu napaćenu prikolicu. Ne može, ljudi. Fizika je neumoljiva. Prostor je ograničenog karaktera. Granice ipak nisu prisutne “samo u glavama”.
(Pobiću se, svega mi.)
Vozač pokušava da me smiri i uvjeri kako ćemo svi stati. Ama’, nećemo svi stati, nema šanse ljudi. Niko od nas ne može da se pomjeri više.
Uzalud. Počinju da trpaju čelične šipke u prikolicu.
Puca mi film, uzimam svoje torbe, šaljem ih sve u tri lijepe i silazim sa prikolice. Vozač me moli da ostanem i odbija novac koji mu nudim. Uzmi prokleti novac i vozi se dođavola, udaviću te golim rukama, govorim na srpskom.
Guram mu novac u džep i ljutito krećem pješke. Negdje, naprijed. Ni sam ne znam gdje. Ali ne mogu više sa njima. Hodaću tih nekih 15km do prvog gradića, nije mi prvi put.
Hodam ubrzanim korakom. Nakon nekoliko minuta kamionet prolazi pored mene i kroz gusti oblak prašine koji ostavlja za sobom vidim kako mi se ona tri tipa iz prikolice podrugljivo smiju.
Gestovima ih pozivam da siđu sa prikolice, ignorišući činjenicu da su ipak tri puta brojniji. Boli me uvo, izgubio sam okean strpljenja, spreman sam da se u potpunosti nosim sa posljedicama svih svojih postupaka.
Prije nego što sam ih izgubio iz vidokruga uspio sam da razaznam da su ipak uspjeli svi da se ukrcaju, zajedno sa čeličnim konstrukcijama. Nemam pojma kako, ali uspjeli su.
Fizika je izgubila u gostima.
Na penale.
Od Pakistana, jebote.
Kašmir
Nakon samo par minuta hoda zaustavlja se kombi pored mene.
– Treba li ti prevoz, brate?
Okrećem se ka vozilu, još uvijek ljut, spreman da ih odbijem i utom kroz prozor proviruje tip i govori:
– Sjećaš li se mene? Sreli smo se u Shangri la hotelu. Ja sam onaj tip iz Amerike. Hajde sa nama, upadaj.
‘ladno ona dva tipa koja sam sreo u podnožju Nangaparbat vrha, sa još gomilom ortaka. Iznajmili likovi kombi i putuju po čitavoj zemlji. Srećemo se opet na nekom prašnjavom putu, nekoliko dana i stotina kilometara kasnije. I prepoznali me ljudi. Pa mene stvarno prate nevjerovatne slučajnosti.
– Hoću, jebote. Sigurno hoću.
– Dokle ideš brate?
– Gdje god. Planirao sam do Abotabada (prećutkujem da idem u Islamabad, ne želeći da ih dovedem u situaciju da mi predlože da me voze do kraja), ali mozete me odbaciti do prvog gradića.
– Ne brini ništa, vozimo te do Abotabada, usput nam je. Mi ćemo kroz Islamabad pa kući.
U kombiju vlada sjajno raspoloženje. Radi se o ekipi Pakistanaca koji su se rasuli po svijetu, idući “trbuhom za kruhom” i koji se jednom godišnje nađu u svojoj zemlji, iznajme kombi i putuju danima. Ima ih desetak i dolaze iz najrazličitijih zemalja, poput Emirata, Amerike, Kanade i Australije.
Razgovaramo o svemu. Prepričavam im svoja iskustva iz ove zemlje. Sa pažnjom me slušaju i na kraju mog izlaganja zaključuju “velkom tu Pakistan, bro”.
Govore mi o razornom zemljotresu koji je uništio čitavo ovo područje, osamnaestom po snazi u istoriji svijeta. Objašnjavaju mi smisao motiva na šarenim pakistanskim kamionima koji prolaze pored nas.
Govore o Kašmiru, pričaju svoju verziju priče.
– Kašmir se nalazi na 40 minuta vožnje odavde, prijatelju. I najljepši je dio Pakistana, iako ga je Indija okupirala.
Pitam ih šta misle o svemu tome.
– Borili bi se za Kašmir. Svi bi se mi borili za svoju zemlju. Iako je jasno da vojske obje te zemlje imaju značajan uticaj na Vlade i da zapravo one i stvaraju i dižu tenzije, da bi opravdale svoje postojanje i smisao. Duboka država, brate. Bez tih vojnih uticaja, nekako bi se već dogovorili. Ali u ovim uslovima, da, svi bi se mi borili za Kašmir.
(Zašto da ne!? I oni vjeruju da ih čeka 7 djevica ako izgube život u takvoj borbi.)
Kašmir je značajan za obje zemlje, iz više razloga, ali prije svega zbog vode iz brojnih glečera koji se tamo nalaze.
Za ulazak u Kašmir potrebna ti je specijalna dozvola. Ne radi se tu o klasičnoj granici koju možeš tek tako preći. Sa obje strane granice pretežno žive muslimani i povremeno se organizuju susreti razdvojenih porodica i prijatelja. Ti susreti se odvijaju tačno na graničnoj liniji, bez prelaska.
I Indijci bi se sa istom strašću borili za Kašmir, nema nikakve sumnje. Obje zemlje su nuklearne sile, ali Indija je svakako jača.
Zaustavljamo se da popijemo kafu. Sjedamo u kafić smješten na samim slapovima. Dok sjedite u udobnom ležaju, noge su vam u vodi i stopala vam golicaju sićušne ribe. Predivno mjesto.
Nastavljamo dalje. Odajem im tajnu da zapravo putujem u Islamabad.
– Pa u tom slučaju vozimo te do kraja, ništa ne brini.
Usput me časte sokovima, cigaretama i kafom. Ne dozvoljavaju mi da išta platim. Ostavljaju me kod Mekdonaldsa, na samom ulazu u pakistansku prestonicu, negdje oko 22h. Tip iz Australije plaća hranu za sve nas. Razmjenjujemo brojeve telefona, govore mi da im se obavezno javim ako mi bilo šta bude potrebno, daju mi gomilu korisnih savjeta i najzad odlaze.
Uber vozilo me vozi do Karsaaz tornja, zgrade u kojoj sam bukirao smještaj, u E11 sektoru. Ni vozač ni ja ne uspijevamo da pronađemo pravi ulaz.
Ispred zgrade zapažam predivnu, nepokrivenu djevojku. Primjećuje me i upućuje mi flerterski osmijeh. Pitam je za ulaz u zgradu. Odgovara mi dubokim muškim glasom nešto na Urduu. Shvatam da se radi o trandži.
O živote.
Utom mi prilazi mladić i na tečnom engleskom mi objašnjava kuda treba da krenem. Uzima jednu od mojih torbi i prati me sve do stana. Ime mu je Rizwan. Uz osmijeh mi govori kako je grad prepun transrodnih osoba i kako bi trebao da budem oprezan. Kaže da im je to jedini način da prežive – prodavajući seksualne usluge.
Zahvaljujem mu se, razmjenjujemo brojeve i razilazimo se. Najzad padam na krevet nakon cjelodnevnog stopiranja i prelaska nekoliko stotina kilometara. Jutros sam se probudio u suludom Babusaru i evo, stigao sam u Islamabad.
Rizwan mi šalje poruku i poziva me da im se pridružim na nekom rock festivalu večeras. Zahvaljujem se i odbijam, premoren sam.
Pakleno je vruće.
Palim klimu, perem veš na ruke i ubrzo padam u komu od umora.
Sve, sve, al Hrist :D.
Interesantne su, čak i začuđujuće razlike – od ljudi koji nikada uživo nisu vidjeli bijelog čovjeka, koji vjeruju u 7 djevica i te fore – do nuklearne sile.
Pa da. Sjebano dosta