Put u Pakistan II – Istok

Spread the love

Ova zemlja ima ozbiljnih problema, razmišljam dok letimo iznad Karačija. Ovdje živi oko 30 miliona stanovnika, ali sa ove tačke više djeluje kao gigantska površina načičkana siromašnim kućercima nego kao jedan megapolis. Naime, u značajnom dijelu grada nema električne energije.

Ne znam gotovo ništa o ovoj zemlji, osim toga da se radi o islamskoj republici, da imaju atomsku bombu, ozbiljnih problema sa strujom i da su generalno sjebani. Zato sam i došao, da saznam. I jedva čekam da uplivam u njene tokove. Da saznam sve ono što me zanima iz prve ruke, na licu mjesta, na ulici, od običnih ljudi.



Prije nego što je noć prekrila ovaj dio planete, preletio sam iznad Širaza, najljepšeg grada na planeti, ako mene pitate. Prepoznao sam ga po ogromnom ružičastom jezeru koje se smjestilo u njegovoj blizini. Upravo pored tog jezera sam i sletio u ovaj grad, 3 godine ranije, jednim od letova iz Teherana.

Welcome to Pakistan

Sletio sam na staromodni, poluosvijetljen aerodrom. Redukcije struje, očito. Dobrodošlicu mi je poželio prizor vremešnih, umornih i brkatih vojnika u zelenim uniformama. Nekako je tiho. Aerodromske prostorije koje se trenutno ne koriste nisu ni osvijetljene. Mrak je.

Nekoliko minuta po slijetanju, nailazim na prvu prepreku – “brzi” test na koronu. Čitava procedura zaista traje dvije minute, ali nekako ne ulijeva povjerenje u to da zaista testiraju uzorak. U principu, stanete u red, tip vam uzme uzorak iz nosa, hemijskom olovkom na komadu papira napiše vaše ime na lokalnom pismu i nakon dvije minute vas obavijesti da ste negativni i da možete nastaviti sa procedurom ulaska u Pakistan. Usput vam na istom tom komadu papira navodno napiše rukom da ste negativni i upozori vas da ga morate čuvati i na upit pokazati službeniku.

Zatim pokušavam da shvatim na koji od šaltera pasoške kontrole treba da se javim. Postoje šalteri za strance, lokalce, ali i za žene bez muške pratnje. Najzad stižem na red. Slubenik nevoljno prekida igranje igrice na telefonu, traži od mene da mu pokažem “uvjerenje o testiranju” i aplikaciju koju sam instalirao još u Beogradu. Pokazujem mu i potvrdu o vakcinisanju. Govori mi da mi uopšte to nije potrebno. Dovoljan je onaj komad papira umrljan mastilom.

Govori mi kako treba da odem na drugi šalter. Odlazim na drugi, čekam svoj red i potom me ponovo vraćaju na prvi šalter. Pa na drugi. Pa opet na prvi.



Najzad, nakon čitavog sata lutanja po lavirintima pakistanske birokratije, onaj prvi službenik mi lijeno udara ulazni pečat čiji udarac odzvanja aerodromom i govori – velkom tu Pakistan.

Karači

Iako djeluje kao da u aerodromskoj zgradi ne rade klima uređaji, izlaskom sa aerodroma doživljavam toplotni udar. Trenutno je oko 23 sata ali vrućine su užasne, nešto blaze nego u Dubaiju, s tim da ovdje vlada ogromna vlaga. Naime, Karači se nalazi na samoj obali Indijskog okeana. Zanimljivo, pomislih, danas ću da vidim i Indijski okean. Samim time ući ću u onaj krug povlaštenih ljudi koji su vidjeli glavne okeane svijeta.

Na aerodromskom bankomatu podižem novac. Deset hiljada rupija, što je oko 50 evra. Jedan evro vrijedi oko 170 rupija.

Prolazi me jeza od pomisli na to koliko sam daleko od kuće, od svega poznatog. Svaki put, na početku svakog putovanja uhvati me blaga frka.

Po izlasku na cestu ispred aerodroma, jato taksista me salijeće. Vojnik mi govori koja od brojnih taksi agencija je najpouzdanija. Kupujem kartu za vožnju do smještaja koje sam bukirao za večeras. Službenik taksi agencije nosi moju torbu do vozila. Tu nas čeka vozač. Ubacuje moju torbu u gepek, strpljivo čeka da se raspakujem i ostavim mu bakšiš i odlazi. Sjedamo u taksi i vozimo se ka gradu, mjestu poznatom kao Seaview, na samoj obali okeana.



Vozač mi dijeli hotspot kako bih mogao da se dogovorim sa vlasnikom stana oko mjesta susreta. Najzad stižemo u neuglednu ulicu – Muslim commercial area, faza 6, zona 2. Tako se u Karačiju označavaju dijelovi grada. Sektori, faze i zone.

Ljubazni stanodavac Sohail čeka me na ulici, ispred neugledne čajdžinice, mesnice i marketa. Sve djeluje pakleno prljavo. Hiljade mušica lete mi oko glave i prate trag sirovog, smrdljivog mesa. Smrad, vrućina, smeće i vlaga. Ovo je navodno ljepši dio grada. Pitam se kako izgledaju manje ugledni dijelovi Karačija. Stigao sam tačno u ponoć.

Sohail me uvodi u stan, pokazuje mi gajbu relativno prolaznih higijenskih kriterijuma i potom me poziva na čaj. Iako sam premoren, pristajem da izađemo na kratko. Ionako nemam nikakav plan, a ni društvo. Pored toga, u ovim zemljama čast se ne odbija.

Vodi me u jednu od čajdžinica u blizini plaže. Unutrašnjost “lokala” djeluje kao neuredna automehaničarska radnja. Temperatura je još viša nego vani, budući da se čaj sprema na vatri, u prljavom i velikom loncu. Posluga se sastoji od toga da stanete pored peći i sačekate da vam znojavi radnik prljavom kutlačom zagrabi čaj (sa mlijekom) iz lonca i potom platite. Ne sječam se koliko. Možda oko 20 centi.

Ipak, dobro se osjećam. Nekako je lijepo. Drago mi je što sam tu najzad. Vjerujem da bi se malo ko na svijetu složio sa mnom, ali vajb mi je neuporedivo ljepši nego u blještavom Dubaiju. Svi oko nas se krevelje, dobacuju nešto i upućuju mi riječi dobrodošlice.

Pojavljuju se i dva Sohailova rođaka. Pozivaju nas da se provozamo kolima po gradu. Jasno je da su tu ponudu iznijeli isključivo zbog mene, da mi pokažu grad. Pristajem, naravno.

Jurimo lijevom stranom ulica ovog neobično mračnog megapolisa. Ubrzo se zaustavljamo na potpuno mračnoj plaži. Jedino što mogu da čujem, a i vidim su veliki i bučni talasi. Časte me kafom, pečenim kukuruzima i cigaretama.

Govore o svojoj zemlji i narodu. Sohail mi objašnjava kako su oni, iako pripadnici većinske šiitske grupe muslimana, ipak manjima. Naime, oni dolaze iz Hunza doline, a tamo žive pretežno ismailisti, vjerska frakcija unutar šiitskog islama. Govore mi o svom kraju, čarobnoj Hunza dolini i ubjeđuju me kako moram da odem tamo, to je najljepši dio Pakistana. Znam, govorim, zbog toga sam otprilike i došao. Tu je Gilgit, Karakoram masiv i istoimeni autoput, najviši autoput na planeti. Tu su i Himalaje.

U Karačiju ne postoji služba koja odvozi smeće, objašnjava mi Sohail, nakon što zapaža kako nosim klip od kukuruza u ruci i tražim kantu za otpad. Nema čak ni nečega poput kairskog Grada smeća. Jednostavno nema, smeće je svuda oko nas.

Sohail je nevjerovatno uslužan i gostoljubiv tip. Dao mi je gomilu savjeta o tome šta moram, smijem i ne smijem da radim. Objasnio mi je koji dijelovi zemlje su opasni, a koji bezbjedni za stopiranje, koja mobilna mreža je najbolja, kako se kaže “hvala”, gdje se okupljaju kurve i kakvi su odnosi sa susjednom Indijom i Iranom. Tokom narednih nekoliko dana konstantno me je čašćavao i vodio svuda po gradu.



On i njegova ekipa su visoko obrazovani momci, pretežno inžinjeri. Pitam ih kupaju li se u moru. Smiju se mom pitanju. Pakistanci ne umiju da plivaju, govori Sohail. Kod nas to i nije pretjerano popularno, mada ima nekih plaža na kojima je moguće vidjeti kupače. Nevjerovatno, radi se o ogromnoj, dugačkoj i širokoj pješčanoj plaži. Ali na njoj gotovo nikada nećete vidjeti kupače.

Na moje pitanje o Talibanima, momci se smiju. Nema toga više u Pakistanu, govore. Možda u sjevero – istočnom dijelu zemlje, po  planinama. Pakistan je bezbjedna zemlja, s tim da neka područja treba da izbjegavaš.

Upitao sam ih šta misle o stopiranju. Po Hunza dolini slobodno stopiraj, ali nemoj iz Islamabada ići autostopom na sjever, avion ti je najbolja opcija. Kada stigneš na sjever, tu možeš šta god želiš.

Negdje oko dva sata izjutra, ovo ugodno druženje se završava i tada se najzad vraćam u stan.

Noć

Ne znam da li zbog uzbuđenja, vrućine ili džetlega, ali te prve noći nisam niti oka sklopio. Džetleg vjerovatno nije u pitanju, budući da ovdje nema prostora za bilo kakve zapadnjačke nju ejdž koncepte.

Iz Dubaija, jednog izuzetno vještačkog, disciplinovanog, urednog i bogatog društva stigao sam u mjesto koje sa ovim Emiratom dijeli samo jednu zajedničku stvar – nepodnošljive vrućine.

Pakistan je sve ono što Dubai nije. U zemlji vlada siromaštvo, prenaseljenost, prljavština, izostanak bilo kakvog oblika discipline, smeće je svuda oko vas i na prvi pogled djeluje kao da ne postoji nikakav red. Užasno je prljavo, nešto poput Kaira. Dosta ljudi spava na ulici. Neki od njih sigurno su i mrtvi. U Pakistanu vlada toliki haos da mi je nezamislivo da neko zapravo obilazi ove ljude i provjerava im puls. Vjerovatno ostanu tu sve dok njihovi leševi ne počnu da zaudaraju.

Ali, ovdje je zapravo nemoguće ne biti prljav. Vrućine su paklene, snažan vjetar sa sobom nosi ćestice prašine i otpada koje Indijski okean neumorno izbacuje na obalu Karačija. Kratki pljuskovi su i sada, van sezone monsuna česti, ali uprkos tome temperatura ne pada ispod 35 stepeni. Slojevi znoja, prašine, soli i prljavštine smjenjuju jedni druge na površini tijela, sve dok ispod tuša ne obojite relativno bistru vodu u crno. Minimalno 5 puta dnevno.

Dva sata sam se okretao po krevetu, zatim oprao veš na ruke i oko 5 izjutra izašao vani, riješen da sa ogromne gradske plaže, udaljene samo nekoliko minuta hoda od mene posmatram izlazak sunca. Iznenađujuće, ulice su pune ljudi. Zbog intenzivnih vrućina, ovo je jedino doba dana kada je napolju podnošljivo, iako je 35 stepeni.

I jutros je oseka za sobom ostavila tone smeća na obali okeana. Za samo nekoliko minuta, koliko mi je trebalo da stignem do obale, bio sam već potpuno znojav i prekriven sitnim česticama pijeska. Izuo sam se, pronašao uzak put kroz gomile smeća i mulja i ubrzo bosim nogama zagazio Indijski okean.

Nakon nekoliko trenutaka sa neba se sručio snažan pljusak. Trajalo je ne duže od pola minute, ali dovoljno da ostanem potpuno mokar.

Tako sam i dočekao sunce – prekriven slojevima Pakistana, prljav od života, potpuno sam na ogromnoj obali Indijskog okeana, gledajući u snažne talase, okean i dvoje iznemoglih staraca u daljini, kako preturaju po gomili smeća, nastojeći da pronađu nešto što će im pomoći da preguraju još jedan nemilosrdan dan.

Jutro

Nisam ja toliko random i nepromišljen lik koliko volim tako da se predstavljam. To sam skapirao već prvog jutra u ovoj zemlji, kada sam shvatio da sam iz Beograda sa sobom ponio rolnu toalet papira. To je nešto što u ovom higijenskom paklu vrijedi zlata. Pored toga, radi se o jednoj muslimanskoj zemlji. Znate šta hoću da kažem, nemojte da ulazim sad u… anale.

Slično sam postupio i prije samo nekoliko dana kada sam sa Teodorom blejao mamuran na Jarmu, jednom od beogradskih splavova. Ulaz u ovaj lokal se sastoji od relativno uske i tanke daske, koja povezuje obalu i splav i ispod koje protiče mutni i duboki Dunav. Prije nego što sam krenuo kući, ugasio sam telefon, nošen uvjerenjem da ću upasti u vodu.



Slično se dešava i kada se vozim onim šubidubi vozilima po Karačiju (tuk – tuk). Budući da vozači ulijeću u krivine u punoj brzini, probijaju se kroz najuže prolaze i generalno voze kao nenormalni, svaki put zauzmem mjesto na sredini putničke klupe. Samim time su mi manje šanse da ispadnem iz vozila ili da me prilikom manje – više izvjesnog udesa ne zakači susjedno vozilo.

Elem, u Karačiju sve djeluje toliko skromno, siromašno i prljavo, da gotovo ništa i ne fotografišem. Prije svega, izbjegavam da fotografišem ljude. Čini mi se da i bez mene imaju dovoljno svojih problema i da im ne treba neko ko bi od njihove bijede pravio albume.

Sa plaže se vraćam oko pola 7 izjutra. Doručkujem paratu, pijem čaj sa mlijekom i mirindu. Račun za sve to iznosi oko 70 centi, s tim da je u to uračunato i sjedenje na polomljenoj i prljavoj plastičnoj stolici na prašnjavom i vrelom makadamu. Ovi ljudi rade tokom čitavog dana, za maksimalno desetak evra dnevnog pazara. To sam skapirao po tome što mi niko ne može vratiti kusur kada im dam 5 evra. Čak ni u popodnevnim časovima, a posebno ne jutrom. Siromaštvo u Pakistanu je nezamislivo.

Razmišljam o tome koliko lagodno živimo. Svi mi – i ja ali i vi koji sve ovo čitate na svojim pametnim telefonima, imate dovoljno novca da si to priuštite i vremena da čitate sve ovo. Mnogi bi rekli kako se ne treba ugledati na Pakistan i porediti sa njim, ali slično živi većina svjetskog stanovništva. Ako uzmete u obzir da u Karačiju živi oko 35, u Pakistanu oko 200, a u Egiptu stotinu miliona ljudi (Indiju ne treba ni pominjati), shvatićete da pripadate privilegovanoj manjini, kakva god da vam je pozadina. U privilegovanoj Evropi, Americi i Australiiji zapravo i ne živi toliko mnogo ljudi, posmatrano u kontekstu svijeta.

Tuk – tuk vozač me vozi do marketa za dva evra. Obilazim market i posmatram šarene pakistanske buseve koji bez ikakvog reda zuje ulicama. Pored toga, čini mi se da je ovo grad motora, budući da ih ima u nevjerovatnom broju. Ulicu je gotovo nemoguće preći, usljed nepostojanja saobraćajnih pravila, ali ni signalizacije. Jednostavno zažmirite i krenete naprijed. Dodatno otežava činjenica da se vozi lijevom stranom, tako da vam treba neko vrijeme da se naviknete da prilikom prelaska ulice prvo gledate desno, a potom lijevo.

Na jednom od natpisa pored puta stoji fraza: “St. Peterburg, sestrinski grad”. E, ako su Karači i “Piter” sestre – gradovi, neko je tu očigledno ozbiljno švrljao, budući da nemaju gotovo ništa zajedničko.

Neko vrijeme blejim po marketu i potom krećem nazad. Uber vozač odbija da mi naplati vožnju (“ti si naš gost, velkom tu Pakistan…”). Potom mi prilazi slučajni motorista i nudi mi vožnju do radnje lokalnog mobilnog operatera. Vidio je kako besciljno bauljam po vrućinčini, iznervirano mlataram izgorelim rukama i bježim od ptica (da, da, prica) i shvatio da mi je potrebna pomoć. Realno, stvarno sam izgledao kao da mi je potrebna ozbiljna pomoć. Nakon bezuspješne potrage za sim karticom vratio sam se na plažu.

 

1398

Prolazeći tuk – tukom pored plaže, pažnju mi je privukla velika gomila ljudi i pregršt boja. Ljudi tu bleje, gledaju talase, hodaju po plićaku, jašu konje, kamile i voze kvadove. Niko se, naravno, ne kupa.

Svako ko misli da može nešto da proda – tu je. Između ostalih i likovi na motociklima koji vuku kanistere sa hladnim pićima.

Jedan od tih likova, tip koji upravlja motorom sa registarskom oznakom 1398 ukrstio je puteve sa mnom. Zaustavio je staru kršinu pored mene, otvorio kanister i izvukao bocu hladne vode. I njemu je bilo očigledno da mi treba pomoć.

Twenty five, umorno izgovara vjerovatno jedinu frazu koju zna na engleskom. Oko glave mu vezana marama, a u ustima tek nekoliko potpuno žutih zuba.



Nemam stvarno, imam samo hiljadu – pokazujem mu. Možete da mi vratite kusur? Klima glavom – nema. Nema toliko novca. Pitam motoristu pored nas i neke lokalce mogu li da mi razmijene. Nema. Niko nema taj novac.

Vraćam novac u džep, zahvaljujem se i krećem dalje. Nisam toliko ni žedan, zaista. Cijeli dan pijem vodu.

Vozač motora 1398 me stiže nakon nekog vremena, zaustavlja me i pruža mi bocu hladne vode u ruke, gestikulacijom mi pokazujući kako ne želi novac. Natežemo se neko vrijeme, ali on pali motor i odlazi, skrivajući tužni i umorni pogled u svojim prljavim haljinama. Upravo se odrekao 25 rupija (13 centi).

Moje “God bless you” nestaje u grmljavini valova Indijskog okeana.

Zapisujem broj njegovih tablica u telefon i nastavljam da hodam po plaži, tražeći nekoga da mi usitni novac. Najzad kupujem porciju neke bljutave kombinacije kuhanog kukuruza, riže, krompira i neke lokalne namirnice. Polovinu vraćam, uzimam svoj kusur i ubrzo pogledom nalazim motor broj 1398.

Ne želeći da ga uvrijedim, kupujem još jednu flašu vode, pružam mu 200 rupija (nešto više od jednog evra), okrećem se i ostavljam ga onakvog kakvog je i on mene ostavio nekih pola sata ranije – potpuno postiđenog.

Istok

Ubrzo potom povlačim se sa plaže. Hodam bos po morskom plićaku neka dva killometra. Maramu sam vezao oko glave, ali mislim da je već kasno. Koža na rukama već počinje da peče.

Razmišljam o tome kako bi bilo zgodno da ne koristim uopšte obuću u Pakistanu. Što da ne, baš je fora, udobnije je i nekako oslobađajuće. Evo, sad ću presjeći plažu po dijagonali, preći cestu i otići bosonog sve do stana. Nije da sam u centru Pariza, nego Karačija.

Ubrzo shvatam kako je to bila jedna vrlo pogrešna ideja. Temperatura pijeska je nenormalno visoka. Počinjem da hodam na prstima, zatim i da poskakujem, a na kraju i da trčim. Patike nosim u rukama, ali da bih se obuo, moram da stanem, jelte. Od vode sam već poprilično odmakao. Izdržaću valjda do kućice uz cestu, pored koje se formiralo pola kvadratnog metra hlada.



Bol postaje neizdrživa (i narednih nekoliko dana me bole tabani). Najzad ulijećem u hlad pored kućice i ispuštam zvuke olakšanja.

Odjednom čujem kako neko počinje da me imitira. Skrećem pogled i pored sebe zapažam ženu koja leži u hladu, između dvije vreće smeća. Istu onu ženu koju sam u zoru vidio kako skuplja isto to smeće.

Da li je realno da sam spržio tabane!? I da me sada zbog mojih baletskih pokreta i ženstvenih krikova podjebava neka matora beskućnica!? U Pakistanu. U Karačiju jebenom. Hoće li ovo ostati moje sjećanje na dan kada sam prvi put vidio Indijski okean!?

Odjebi, mislim se dok izgorelim rukama masiram prašnjave i spaljene tabane. Mene si našla da zajebavaš.

Fokusiran na beskućnicu i svoju bol, nisam ni primijetio da je istim putem za mnom dotrčala i malena prilika – dječak od nekih 8 godina. Na ramenu nosi manju verziju istog onog kanistera sa ledom i flašama vode.

Prilazi mi i bez riječi mi dodaje flašu hladne vode. Spuštam tabane na hladnu flašicu i nekoliko puta ponavljam “Šukrije”.

Žena pominje Bangladeš, možda je mali iz Bangladeša. Odakle god da je, spasio me je. Vidio je šta mi se dešava i dotrčao da mi pomogne, bez želje da mi uzme novac.



Dolazim sebi, uzimam novčanik iz džepa i pružam klincu 200 rupija. Dječak neko vrijeme oklijeva, ali ga matora vještica ubjeđuje da uzme novac.

Stavlja novac u džep, uzima iz kanistera oveći komad leda, spušta se ka mojim stopalima, sa očitom namjerom da mi izmasira tabane ledom.

O Bože, ne. Ne radi to, dođavola. Uzimam mu led iz ruke, vraćam ga u kanister i gestikulacijom pokazujem da nema potrebe i da je već uradio mnogo.

Ipak, mali i dalje ostaje tu i gleda u mene, kao da čeka dalje zapovijedi.

Rasturaju me ovi ljudi svojim gestovima. Ne treba niko da me spašava, dovoljno sam snalažljiv. Ali njihova spremnost da ti pomognu, uvijek, bezuslovno, svaki put me iznova podsjeti zašto toliko volim istok.

Eto, zato istok. Zbog ovog malog, zbog Kaline, Libanaca, Dobrog Amina, Alija i svih drugih Iranaca. Istok, sve do Sunca.

Ali ovaj istok, pravi, iskreni istok. A ne Dubai, Baku ili Šarm el Šeik. Ova mjesta su blještava, uredna, čista i naizgled organizovana, kao i sva druga blještava i kičasta mjesta koja u pravilu nešto kriju.

A kriju ovo. Realnost. Ružnu, prljavu, neurednu, znojavu, sprženu realnost. Realnost u kojoj se bijelci potežu za novčanike, a djeca Pakistana im masiraju stopala ledom.

 

Leave a Reply