Bilo je to prije nešto više od 35 godina, ali i danas se vrlo jasno sjećam trenutka kada sam izgovorio svoju prvu riječ. Pomalo neočekivano, propraćeno iznenađenjem ali i oduševljenjem svih ukućana kratko i jasno sam izgovorio: “Ustiprača”.

Od toga dana pa sve do danas nisam prestao da govorim. Poput većine ljudi, stalno nešto saopštavam nekome, ogromnu količinu energije trošim na bijedne pokušaje da artikulišem unutrašnje boje i mirise, iako za tim realno nema nikakve potrebe.

To sam shvatio nekada krajem oktobra prošle godine, kada sam iznenada krenuo na jedno izvanredno putovanje. Putovanje bez cilja, putovanje u samog sebe. U tom periodu sam se sasvim slučajno našao u jednoj malenoj planinskoj zemlji, na Himalajama.

Bez posebnog plana i pripreme počeo sam da ćutim i hodam. I narednih 15 dana sam samo hodao i ćutao, ne dopuštajući bojama i mirisima da me napuste.

Naredna dva mjeseca, po povratku u relativno urbanu sredinu nastavio sam da ćutim. Da sjedim i ćutim. Ležim i ćutim. Vozim motor i ćutim. Spavam i ćutim.

Da mirujem i ćutim.

Jer i kretanje je precijenjeno. Tako kaže i onaj propali prijatelj, onaj koji je propao stotinu puta. On tvrdi da ni vrijeme ni prostor ne postoje i da hodajući po svijetu ne možeš vidjeti ništa zanimljivo i važno, barem ne zanimljivije i važnije od onoga što je već unutra. Nije on ni putovao mnogo, jednostavno je to znanje porodio iz sebe. Ja sam morao obići svijet da bih to skontao.

Morao sam ga obići i vratiti se u ishodište, na đedovinu, u jedno maleno, brdovito, potpuno pusto i zaboravljeno selo u Bosni.

U tom selu danas postoji samo nekoliko razbacanih kućica po vijugavom terenu, jedan potok i tek nekoliko žitelja. Postoji i još uvijek relativno funkcionalna đedova kuća i u njoj šporet, porodično ognjište i porodično groblje. Dok sam ćutao i hodao ka Everestu svakoga dana sam mislio o tome kako želim doći u tu kuću tokom zime, ponijeti knjige, nešto malo hrane, gitaru i naložiti vatru u peći.

Noći su ovdje potpuno lišene nepotrebnog sadržaja. Ne postoji nikakav izvor zvuka. Ništa. Mukla tišina. Ovih dana pada dosta kiše i voda koja se slijeva niz stare i bušne oluke predstavlja jedini izvor zvuka, pored zvuka pucketanja vatre u peći.

Ne postoji niti bilo kakav izvor svjetlosti. Nema čak ni mjesečine. Selo je toliko marginalizovano i zaboravljeno da ga čak i mjesec zaobilazi.

Tako su ga zaobilazile i investicije i pažnja vlasti bivše države, koja je jednostavno odustala od ovog sela i pustila žitelje da se mole svom Bogu i njeguju svoje srpstvo kojeg se nikada nisu ni odrekli, čak ni zarad bratstva i jedinstva.

Jutros sam reaktivirao vatru na ognjištu razgrtanjem žara ispod slojeva pepela koje se gomilalo još od sinoć i potom otišao po hljeb. A doći do hljeba ovdje nije toliko jednostavno. Nije doduše toliko ni komplikovano. Kao manje – više i sve drugo u životu.

Elem, otac mi je objasnio da je neophodno da se spustim do određenog mjesta na glavnoj cesti i tu sačekam hljeb. Mislim, ja i ne jedem hljeb, ali mi je nekako sve to djelovalo smisleno.

Spustite se na cestu oko 9 izjutra i čekate gospođu koja bi trebala svakog trenutka da se pojavi u bijelom kediju natrpanom svježim pecivom.

I stojim tako jutros na glavnoj cesti koja prolazi kroz selo sa još jednim seljakom i čekam hljeb. Sunčano, hladno januarsko jutro. Gole grane nasumičnog drveća po okolnim brdima još uvijek obavijene izmaglicom. U blizini žubori potok.

Razbijam monotoniju čekanja small talk – om. Pitam čovjeka da li peca ribu. Juče išao na rijeku i upecao jednu ribu, odgovara čovjek i vadi ruke iz džepova, pokazujući mi da je upecao ribu dužine nekih 15cm. Dao sam je mačku, kaže.

Ćutimo opet neko vrijeme.

Šta će sad biti, pitam ponovo.

Ništa, kaže on, čekamo.

Ćutimo.

Do kad ćemo čekati hljeb, pitam.

Dok ne dođe, odgovara čovjek.

Ne sjećam se kada sam posljednji put čuo nešto mudrije, iskrenije i ljepše. Hljeb čekaš dok hljeb ne dođe, vrlo jednostavno. Ne postoji neka vremenska odrednica. Ne postoje sati. Ne postoji vrijeme.

Stojiš i čekaš. Nećeš nigdje ni stići ni zakasniti. Da sam htio negdje da stignem, negdje da zakasnim, ne bih ni došao ovdje. Bio bih u Beogradu, tamo jedino to i radim: stižem i kasnim.

Vrijeme ovdje zaista ne postoji. Vrijeme su izmislili ljudi iz gradova da bi imali čemu da robuju.

Ovdašnji seljaci su do prije 50 godina vjerovatno mislili da mimo ovog sela i ne postoji ništa drugo. Kakva bolan Banjaluka, kakav Beograd, kakav bolan Stambol, kakve pičke materine. Ovo je čitav svijet.

I realno bili su u pravu.

Ako uopšte i postoje prostor i vrijeme, čini mi se da ništa smislenije nema od toga da to vrijeme provedeš baš na tom prostoru – u đedovini.

Naložiš vatru.

Čitaš.

Upališ metronom da održiš iluziju da vrijeme postoji.

I ćutiš.

Izražavaš se na neke druge, sofisticiranije, kompleksnije načine, načine koje si gotovo zaboravio.

Prstima.

(Tik – tak, tik – tak…)