I odjednom, ležim na suncem obasjanoj, toploj i djelimično jesenjim lišćem prekrivenoj travi Central parka. Njujork, jebote. Sklopljenih očiju odmaram iscrpljeno tijelo i uživam u zvucima violine parkovskog muzičara koji nježno gudi kompoziciju Hallelujah. Znate onu Koenovu stvar što je obradio i Džef Bakli, pjesmu prepunu biblijskih, ljubavnih i generalno životnih motiva o čarobnom akordu kojeg je svirao kralj David, onaj tip koji je kamenom sjebao Golijata.

Ova pjesma, pjesma koja govori o svemu na ovom svijetu, jedna je od najljepših kompozicija ikada snimljenih i savršen je saundtrek za ležanje u Central parku u sunčano jesenje popodne.

Njujork

Jedan od brojnih Deltinih aviona koji saobraća između Las Vegasa i Njujorka polijeće u 23h. Ako u ovo doba godine, tačnije 25. septembra, letite ovim avionom, bićete u prilici da tačno u 03:07 po vegaskom, odnosno u 06:07 po njujorškom vremenu svjedočite jednom fantastičnom prizoru – sa vaše lijeve strane rađa se novi dan iza horizonta, a sa desne beskrajni i duboki mrak remete milioni svjetala jednog od najvećih i najfascinantnijih urbanih čudovišta planete – Njujorka.

Nakon slijetanja na JFK i traćenja čitave vječnosti na dolazak do smještaja na ukrštanju 36. i 31. ulice u kvartu Kvins, naselje Astorija, kosmos – Njujork, uslijedio je napad panike, anksioznosti i milion pitanja – odakle početi, kuda ići, s koje strane zagristi Veliku Jabuku, jesmo l’ sami u svemiru, zašto glasate za Dodika, gdje da nađem jebenu kafu, zašto su cigarete tako skupe, hoću li išta stići u ovom gradu!?

Čini mi se da nisam spavao još od devedeset osme. Ne znam samo da li od onog dana kada sam se prvi put poljubio ili onog kada sam se prvi put napio, ali tu je to negdje. Majke mi, došlo mi je da samo sjednem u prašinu nasred ulice, zabijem glavu među ruke i tako plačem i jecam satima kao napušteno dijete. Zbog svega. Zbog svega što je ikada pošlo po zlu na ovom svijetu. Da plačem i ponavljam svoju staru dobru mantru – ne mogu ja ovo, neće ovo ići.

Stvarno ne mogu. Bukvalno je samo dolazak sa aerodroma i probijanje kroz ovu džunglu trajalo satima.

Kako je odgovor na moja pitanja od strane nekog višeg entiteta uporno izostajao, zaputili smo se ka Times skveru – glavnom i najpoznatijem trgu u Njujorku. Budući da i nema mnogo toga da se doživi na ovom mjestu, osim pomenutih napada anksioznosti, ubrzo smo se povukli u daleko mirniji Central park.

Jedna draga gospođa koja prati ovaj blog mi se javila i ponudila svoj bicikl, govoreći kako je bicikl u Njujorku najefikasnije prevozno sredstvo.

Čim sam se popeo na bicikl, ponovo sam počeo vjerovati da će sve biti ok. Sve mi je odjednom počelo djelovati daleko pitomije, počevši od vjeverica, golubova i kornjača u ovom parku. Ove životinje su druželjubive i pitome do te mjere da vam znatiželjno prilaze u parku i započinju sa vama neku igru samo njima poznatih pravila.

Baš kao i životinje u Central parku, i sam Njujork daleko je pitomiji nego što sam to mislio. Gotovo čitav Menhetn je savršeno dostupan biciklom, a nivo drame i nervoze je, čini mi se, manji nego u nekim drugim, daleko manjim gradovima.

Tako sam od sredine Central parka “ubrzo” izbio na obalu rijeke Hadson i skrenuo lijevo, ka samom rubu Menhetna. Sa druge strane rijeke ukazao mi se grad Džerzi (savezna država Nju Džerzi) sa svojim neboderima, dok su iza mene ostali neboderi Menhetna.

Tu sam stupio na dugu biciklističku stazu koja se proteže čitavom obalom Hadsona, načičkanom šarmantnim parkovima, rekreativnim zonama, košarkaškim terenima sa mladim crncima i zvukom teške repčuge koja izbija odnekud, teniskim terenima, skejt parkovima, fantastičnim vidikovcima i brojim čil – zonama.

Nakon dugog pedalanja stigao sam i do donjeg Menhetna i mjesta na kojem su se nalazili “blizanci”, porušeni 2001. godine. Tu mi je policajac jednostavnom gestikulacijom dao do znanja da, iz poštovanja prema žrtvama, treba da siđem sa bicikla.

Na mjestu na kojem su stajali neboderi, danas se nalaze dvije ogromne rupe, koje obimom odgovaraju obimu pokojnih zgrada, na čijim rubovima su ispisana imena stradalih, a u čiju unutrašnjost se mirno i neprestano slijeva voda. Čitavo mjesto je jezivo. Toga dana kada se dogodilo, prije 18 godina, bio sam napušen kao kanta i neko vrijeme sam bio ubijeđen da je trip i kako je za sve kriv pokojni Laki, lokalni diler izuzetno loše vutre. Nije me pretjerano doticalo u tom trenutku. S vremenom sam postao svjestan značaja tog dana, nakon kog se na globalnom nivou mnogo toga promijenilo. Nevjerovatan je osjećaj naći se ovdje.

Pasivna fontana, sa vodom koja se jednostavno i mirno prelijeva preko zidova ogromne rupe i slijeva u duboki ponor čije dno ne možete vidjeti ostavlja bez teksta i daha. Teško je uopšte se odvojiti od ovog mjesta i prestati gledati u beskraj tog ambisa.

Ameri, takvi kakvi jesu, i od ovog mjesta napravili su atrakciju. Tu se nalazi memorijalni muzej u koji svakoga dana dolaze hiljade ljudi i u koji se, neprekidno poput vode u onoj fontani, slijevaju hiljade i hiljade dolara.

Nastavio sam ka Battery parku i nakon 15km pedalanja najzad se našao na samom rubu Menhetna, odakle sam prešao na njegovu istočnu stranu, stigavši na samu obalu East River rijeke. Nastavio sam “uzvodno” ka Bruklin mostu. Prešao sam ga vozeći po strmoj biciklističkoj stazi i probijajući se kroz rijeku ljudi od kojih su mnogi govorili mojim jezikom.

Kada sam se našao na drugoj strani, konstatovao sam potpuno drukčiji vajb – mir, obična naselja Bruklina, jevrejska četvrt sa gomilom Jevreja u tradicionalnim nošnjama i prazni, popodnevnim suncem obasjani tereni za basket.

Nakon nekih 20km pedalanja, sjeo sam u prvi pab na koji sam naišao, u nekoj običnoj četvrti i popio nekoliko piva po cijeni od 5 dolara (inače, cigarete koštaju oko 15 dolara, a pivo u prosjeku oko 8 dolara), posmatrajući obične Njujorčane i uživajući u miru Bruklina. Ovdje mir remete samo rijetki užurbani žuti taksiji i konstantan zvuk sirene u daljini.

Ljude koje zapažam u Njujorku i koje generalno srećem po Americi tokom prethodnih 15 dana daleko su susretljiviji nego što sam očekivao. Daleko otvoreniji i pristupačniji od ljudi na sjeveru Evrope. U američkim metropolama vozači autobusa, službenici na šalterima, policajci i radnici u prodavnicama daleko su manje nadrkani od ljudi koji obavljaju slične poslove u Beogradu. Tako da, dragi moji Beograđani, nije do veličine. Iz nekog, meni nepoznatog razloga, službenici po beogradskim javnim institucijama najnadrkaniji su na planeti.

Pored toga što je sve ogromno i što samo polovina dužine Menhetna iznosi 15km, moj prvi utisak o Njujorku sveo se na to kako je sve daleko mirnije nego što sam mislio. Jako mnogo lijepih parkova načičkano je između ogromnih zgrada, biciklističke staze su sveprisutne i grad je, generalno, poprilično pokriven zelenilom. U Njujorku, barem na prvi pogled, vlada daleko veći red i organizacija nego u podjednako ogromnom Teheranu ili u daleko manjoj Tirani. Mnogo je manje drame nego što sam očekivao i za svoju veličinu, Njujork sasvim dobro funkcioniše. Da se kojim slučajem slično urbano čudovište nalazi na našim prostorima, sigurno bi bilo daleko više problema, drame i napetosti.

Murija je tek posebna priča. Za razliku od naših, nerijetko primitivnih i napadnih buzdovana, interakcije između običnih ljudi i policajaca koje sam do sada zapažao svodi se na apsolutnu susretljivost i pružanje pomoći od strane policajaca.

Ipak, iz nekog razloga, Gugl mape, ali i mobilni internet generalno funkcioniše iznenađujuće loše.

Bilo bi nepravedno ne istaći činjenicu kako žene u ovom gradu izgledaju fantastično, daleko bolje nego u San Francisku. Po Menhetnu, ali i manje poznatim zonama žene uglavnom karakteriše jako prisustvo stila i neobična kombinacija svih mogućih gena.

Nakon nekoliko piva u slučajnom bruklinskom pabu, pijan sjedam na bic i vraćam se u Kvins. Nakon 30km pedalanja i probijanja kroz iznenađujuće pitom saobraćaj, najzad stižem do stana i prebacujem koju sa komšijom Hulijem. Sjedimo neko vrijeme na stepenicama ispred gajbe i nadvikujemo se dok noćni vozovi njujorškog metroa jure iznad nas.

https://www.facebook.com/1493342000996360/posts/2316560162007869/

Turista

Kao, hajd da probam one hop on – hop off buseve, mislim se. Imam ja, bolan, godina i nemam više živaca da se cimam oko svega. Kontam, možda ću tako lakše uspjeti nešto vidjeti i razumjeti u Njujorku.

I tako, kupim ja tu kartu, jednodnevnu. Cijena, prava sitnica – 130 dolara.

I sad kao vozimo se mi tim busom od Times skvera, pa nekim crvenim, plavim i zelenim linijama iscrtanim na mapi koju držim u ruci. Linije prolaze pored najpoznatijih turističkih atrakcija, koje me inače ne zanimaju toliko, ali hajde, daću šansu i ovakvom načinu putovanja. Uostalom, Njujork je to, a ja imam neka 4 dana na raspolaganju. I zanima me stvarno taj pogled sa Empire state bildinga.

Prolazimo pored Medison skver gardena, ABC studija, zgrade Paramount pictures – a, Empire state zgrade, kineske četvrti, Vol strita, onog bika pored kojeg se svi fotkaju, pa onaj natpis LOVE i HOPE. I tako čitav prokleti dan.

Vozim se u busu sa nekim matorcima, dok vodič emituje gomilu relativno nebitnih informacija, tipa “ovdje je svirao Sinatra”, “50 miliona karata prodato je na Brodveju prošle godine”, “oko 350 galerija nalazi se u četvrti Čelzi”, “hip – hop je nastao u tom i tom parku, u Bronksu”…

Nisam ja za to, majke mi, koliko god godina imao. Za ove turističke ložane i manifestacije masovnog turizma i kapitalizma poput one da neki likovi u Kini proizvode milione nekih glupavih džidža i suvenira, koje neko transportuje do Njujorka i onda neki treći lik dođe iz Bosne i kao kupuje te džidže za fazon 10 dolara po komadu, pa ih onda vuče u Bosnu.

Niđe veze.

Od zanimljivijih stvari izdvojio bih Empire state bilding, koja je sa svoja 102 sprata neko vrijeme važila za najveću zgradu na svijetu, bila inspiracija brojnim filmovima i inače ima svoj zaseban poštanski broj, poput nekog grada. Vožnja do 86. sprata, tokom koje osjećate pritisak u ušima, dok se na stropu lifta prikazuje nekakva animacija, traje oko 60 sekundi. Na ulazu u zgradu puštaju se projekcije filmova inspirisanih ovom zgradom, a na vidikovcu na 86. spratu stoji tabla sa baljezgarijama o nekim hrabrim Amerima koji su svoje živote žrtvovali tokom jedne od brojnih epizoda širenja američke demokratije po svijetu.

Ali, pogled je zaista spektakularan. Odatle možete vidjeti instance života koje se odigravaju na brojnim njujorškim krovovima, na kojima se nerijetko nalaze čitave bašte i neke velike bačve sa, vodom valjda.

I to je u principu to – glavne atrakcije u ovom gradu zapravo se svode na gigantske zgrade i mostove. Barem što se tiče atrakcija koje se konstatuju čulom vida. Ono što su u Vegasu kockarnice, ovdje su zgradurine.

Vol strit

Jesus blessed me with his future, and I protect it with fire

Ameri tvrde da je njihova demokratija rođena na ukrštanju ulica Broadway i Wall street, tačnije na adresi 26 Wall street u Njujorku. Upravo na tom mjestu nalazi se Federal Hall, zgrada u kojoj je Džordž Vašington proglašen za prvog predsjednika ove zemlje. Ispred te zgrade danas se nalazi njegova skulptura, a preko puta nje i ono što mi poznajemo kao Wall street – američka Berza, samo srce kapitalizma, samo srce Amerike i svega onoga što je čini takvom kakva jeste.

Nekih 50 metara dalje nalazi se i stara, u gotičkom stilu izgrađena katolička crkva.

Stojim tu, pušim cigaretu, slušam Rage against the machine, nastojim da ignorišem gomilu turista i uživam u svojoj ravnodušnosti prema fotkanju, nastojeći da samo gledam, upijam i doživim ovo mjesto.

Razmišljam o značaju ovog mjesta i toj, nadaleko poznatoj “američkoj demokratiji”. Čini mi se da se ta njihova domaća demokratija donekle razlikuje od one izvozne, one koju siju po svijetu. I nije da je nema. Ima demokratije, čini mi se. Za Amere. Bijele. Bogate. Poslušne. Patriote. Ponekad. Možda.

Upravo na tom mjestu skapirao sam zašto je tako lako prepustiti se Americi i dozvoliti joj da vas zavede. Na tom mjestu je najočigledniji način na koji funkcioniše američki mehanizam zavođenja. Tu, u samom težištu demonskog trougla, trougla čije stranice povezuju tri najneodoljivija koncepta ikada: novac, religija i iluzija demokratije.

Upravo je ovdje, nekada ranije, rokenrol kroz jednu od svojih najsnažnijih i najznačajnijih manifestacija, Rage against the machine, pokušao ukazati na isti taj mehanizam.

Nakon obilaska Vol strita palimo trajektom do Kipa Slobode. Tu pravimo nekoliko fotografija i potom se vraćamo na kopno.

 

Astoria

Uglavnom, smorio sam se kao Arkanovi “Tigrovi” devedeset pete u Banjaluci. Ništa posebno zaista. Ne da mi se više ni fotkati. Ne vode mi se razgovori tipa e ajd ja sad stanem ovako pored ovog bika i kao gledam u daljinu, ili ga gladim po testisima, a vi me fotkajte.

Ne da mi se ni pisati o tome. Ne piše mi se ni o daleko zanimljivijim njujorškim kabinama za masturbaciju, aplikacijama pomoću kojih u ovom gradu možete pronaći besplatan javni toalet ili onim koje vam u San Francisku pomažu da se krećete između hrpa psećeg izmeta.

Daleko su ljepši neki obični trenuci i situacije.

Zbog nekih od tih trenutaka, Njujork sam, za razliku od San Franciska i Vegasa u nekoliko navrata doživio kao dom. Recimo, to su oni trenuci kada blejim na onim stepenicama ispred gajbe. Znate onih nekoliko stepenica koje na američkim filmovima krase ulaze u gotovo svaku zgradu u Njujorku.

Od susjednog ulaza i njegovih stepenica dijeli nas ograda sa metalnim šipkama. Tu često sjedi neka ekipa Hispanosa, od kojih sam zapamtio Meksikanca Hulija.

Ispred tih naših ulaza pruža se 36. avenija, a iznad nje instalirana je ogromna čelična konstrukcija kojom jure vozovi metro linija N i W.

Astorija, kvart u kojem stanujem je relativno mirno mjesto. Galama i drama su više izuzetak nego pravilo, a i ako se dese, čini mi se da ih uvijek generiše neka Srbadija, Šiptarija, Hispanosi i slicni narodi koji bi se mogli pohvaliti temperamentnijim mentalitetom.

Uglavnom, baš tu u Astoriji, na tim stepenicama sam doživljavao neke hajlajte u Njujorku. Tu jutrom pijem kafu u gaćama ili ogrnut peškirom, a noću pijem pivo i eventualno razgovaram sa Hulijem. Najčešće se razgovor svede na nadvikivanje u pokušaju da se nadglasaju česti i bučni vozovi.

I tako, vozovi neprestano prolaze, a mi galamimo i obavjestavamo jedni druge o sjebanoj situaciji u Bosni i Meksiku. Ni prizor ni tema razgovora ne djeluju spektakularno, znam, ali eto, to su moji hajlajti iz ovog grada i momenti zbog kojih sam u nekoliko navrata osjetio kao da tu pripadam. Toliko sam se odomaćio, da sam čak i knjige koje nosim sa sobom raspakovao i povadio iz torbe. Za razliku od Tesonovog Sibira kojeg sam čitao brzinom od jedne stranice dnevno, Lomonovovog Edičku sam daleko brže gutao. Nakon samo nekoliko mjeseci našao sam se na stranici 209, na kojoj Lomonov, ruski migrant u Njujorku opisuje stvari koje i sam doživljavam u ovom velikom gradu.

Hulijo je stariji, prijatan čova i gotivan komšija koji dosta toga zna i koji voli da razgovara o običnim temama poput situacije u Jugoslaviji ili Meksiku.

Jedno jutro nekoliko njih sjedi ispred ulaza, a ja izlazim sa Sabininim bicom i pozdravljam ih. Jedan od tih Hispanosa mi objašnjava kako je taj neki treći lik među njima ustvari jedan od likova iz dvorane slavnih i poznati je hrvač iz Meksika. Lik izgleda poprilično raspadnuto, sa prljavom potkošuljom koja mu pokriva samo gornju polovinu stomačine i koja je, siguran sam, nekada davno bila bijela. Vidi se da mu prija taj način predstavljanja, a i ostali potvrđuju priču klimanjem glavom. Ja takođe klimam glavom i sa ljubaznim osmijehom odlazim dalje. Ne da mi se sad guglati ko je lik i da li je stvarno ikada predstavljao nekakav pristojniji oblik života.

Upravo to mi se dopada u ovom gradu, upravo je možda to jedna od prednosti života u njemu – ta predivna anonimnost. U ovom gradu svi su niko i ništa i ništa nije big deal. Čak ni UN sjednica, koja se upravo tih dana održavala. Malo se saobraćaj izmijeni i to je to. Kolega vidio Edija Ramu, albanskog Premijera, kako anoniman i nebitan šeta po gradu. Ni po čemu on u Njujorku nije važniji od mene ili tog navodnog hrvača. Možda bi prizor Trampa na ulici bio interesantan prolaznicima, ali i to je pitanje.

I to je stvarno osvježavajuće za nekoga ko dolazi iz palanke kakva je Banjaluka ili neke slične balkanske naseobine.

Mislim, navikao sam na takve stvari, vidio sam gomilu velikih gradova. Ali nije baš svaki veliki grad takav. U višemilionskom Teheranu, recimo, komšije žele da znaju da li varite, pijete ili dovodite kući nekoga. Slična je stvar i u Kairu.

U Njujorku uživam u tom jutarnjem ispijanju kafe u gaćama ili ogrnut peškirom. Nikoga zaista nije briga i nikoga ne interesuje moje pozno jesenje tijelo. Uostalom, čak i po Menhetnu hoda gomila likova bez majice.

Uglavnom, te situacije dok se nadvikujemo ispred zgrade su mi nekako bile ok. Ili recimo, kada sam, čekajući sendvič u Subway – u upitao stariju latinoameričku radnicu da li ima iglu kojom bih zamijenio SIM karticu, na šta je ona nekako šmekerski izvadila minđušu iz uha i uz namig mi je predala u ruke.

Valjda pokušavam reći kako mi je Njujork, uprkos svojoj ogromnosti i užurbanosti, pokazao pristojnu dozu šarma.

I da, taj neki pab u kojem smo zaglavili u Astoriji, nakon što je odlazak na džez u predaleki Harlem otpao.

Za šankom radi neki ogroman, ćelav i namrgođen bijelac. Djeluje mi kao da je pripadnik skinhead subkulture, ali prisustvo gomile Afroamerikanaca za šankom i u ostatku kafane odagnava moje sumnje. Gleda se neki NFL – Thursday night nešto, konobar psuje krvavu majku televizoru, sa plafona visi nekoliko brushaltera, a u pozadini svira neka bezvezna random muzika, garavi sokak levela neupadljivosti.

U susjednoj prostoriji stoji grupica mladih i zajebanih crnaca. Okrenuti ka televizoru, jednu ruku drže u džepu pantalona, spuštenih do polovine dupeta, dok drugom potežu pivo.

Tu bijelu planinu mesa pitam za najjeftinije pivo. Još otkad su me u Budimpešti neke kurve zajebale za pare, veoma sam oprezan i bez ikakvog blama uvijek prvo pitam za cijenu bilo čega. Lik mi govori da je najjeftinije pivo 5 dolara, ali mi predlaže da naručimo žirafu za 13 dolara. To je nekih 6 piva, što bi bilo najjeftinije pivo koje sam našao u Njujorku. Taj njegov gest grije mi dušu.

Donosi nam pivo i nudi nas kikirikijem. Ljuske kikirikija ostavljam u pepeljaru, a on mi ljutito govori da ih samo bacim na pod. Gledam ispod sebe i zapažam milione krhotina ljuske kikirikija razbacanih po podu. Čitav pod je prekriven njima. Ipak, čak i ovdje nema pušenja unutra, niti cuganja vani.

Nikakva poza, nikakav fenseraj, samo najobičniji lokalni pab u Astoriji, na uglu 36. avenije i 31. ulice. Bez plejliste, bez ikakve forme. Daleko od Menhetna i turističkih atrakcija.

U principu, jedan običan dan. Možda je najneobičnije bilo to što sam iste noći na vrhu Rokafeler tornja pokvario onaj dvogled, a potom i sasvim neočekivano skapirao, dok sam gledao u milione svjetala Njujorka da jedno od njih, ne znam stvarno koje, osvjetljava ovo obično septembarsko veče nekome koga sam poznavao nekada davno u prošlom životu,u dalekoj Gruziji.

https://www.facebook.com/1493342000996360/posts/2328223897508162/

Rockefeller center

Iako su mi utisci o Njujorku i generalno o Americi uglavnom pozitivni, ne bih rekao da su me zavela svjetla velegrada i sjaj zapada. Samo objektivno i realno pišem o stvarima koje su i mene iznenadile i zatekle. (Zbog tog objektivnog i iskrenog izvještavanja fejsbuk je već uklonio jednu od objava – onu o specifičnim grupama pojedinaca koji svoje seksualne i emotivne potrebe zadovoljavaju isključivo u društvu osoba istog pola – navodeći kao opravdanje prisustvo govora mržnje u tekstu i komentarima). Uostalom, ja svoj istok nosim duboko u sebi i rasipam ga svuda po svijetu. Teško da oni mogu biti toliko organizovani i toliko “zapad” koliko ja Istoka mogu iz sebe poroditi, gdje god se našao.

https://www.facebook.com/1493342000996360/posts/2304556399874912/

Tako sam, recimo, na sedamdeset i nekom spratu Rokafeler tornja, odakle se pruža fantastičan pogled uspio sjebati onaj dvogled koji ljudi decenijama koriste za detaljnije posmatranje prizora sa ovog fenomenalnog vidikovca.

Vodim se starom dobrom mantrom: “ubaci pola dolara, izbaci, ponovo ubaci, okreni onu ručicu desno, lijevo, pa opet desno, pa opsuj oganj krvavi i konačno pokvari”. Lako će Amerikanci izaci na kraj sa teroristima i ostalim zlikovcima. Pravu opasnost po američko društvo čine dobronamjerne i naivne Bosančine.

Ustvari, vrijeme je da objelodanim činjenicu da je Oracle konferencija bila samo paravan. Ostaviču vas u nedoumici da li smo otišli po pare od Soroša da zabijemo nož u leđa Republici Srpskoj ili da u samom srcu Amerike uništimo američki san i započnemo proces laganog urušavanja američkog društva, poznatom i oprobanom metodom uništavanja dvogleda na vidikovcima, za početak. Daću vam hint – šansa da je ovo drugo u pitanju je pedeset posto, ali je ovo prvo sto posto.

https://www.facebook.com/1493342000996360/posts/2305599529770599/

Harlem

U Njujorku bi trebalo boraviti barem dva zivota da bi se išta zaista razumjelo, tako da vam je jasno kako sam stekao jedan površan uvid u sve to i kako mogu pisati samo o ličnim impresijama.

https://www.facebook.com/1493342000996360/posts/2365266027137282/

Recimo o Hispanosima u bijelim potkošuljama prljavim od života i masnim od priča o slavnim hrvačkim danima, o Harlemu ili kabinama za masturbaciju, poznatim i kao guy – fi, koje su instalirali neki veliki i plemeniti ljudi, pravdajući svoj postupak riječima:

“..so men can take this habit out of the office and into a more suitable environment designed to give the busy Manhattan man the privacy, and the high-speed Internet connection he deserves…”

Jeste marketinški trik, ali i to jedna od stvari koje oslikavaju karakter ovog grada, kao i natpisi poput “Free Kashmir” ili bilbordi sa fenomenalnim činjenicama o broju klinaca iz harlemskih škola koji su postali cijenjeni naučnici i drugim statističkim podacima o običnim građanima iz sjebanijih kvartova.

Baš u tim kvartovima u kojima žive neki manje ugledni narodi prestaje efikasna američka logika savršeno paralelnih avenija i ulica koje se sijeku pod pravim uglom, što se najjasnije vidi na mapi Njujorka.

To takođe čini karakter ovog grada, kao i paklena vrućina u njujorškom metrou.

Čitav četrnaesti dan provodim gubeći se po Menhetnu i praveći besmislene oblike biciklom po ovom gigantskom dijelu Njujorka. Provodim sate u Guitar Center prodavnici, vozim se kroz devetu, gej ulicu i kupujem gramofonske ploče. Potom se nalazim sa Sabinom, vraćam joj bic, a ona me vodi na “najbolji burger na Menhetnu” i savjetuje me da posjetim Hajlajn, dio željezne konstrukcije kojom su nekada jurili vozovi iznad njujorških ulica, a koja danas predstavlja šetalište prepuno parkova i pješačkih staza.

Hodajući po Hajlajnu, skapirao sam da, ukoliko se ložite na to da obiđete čitav svijet i steknete uvid u raznovrsnost svjetskih kultura, mnogo vam je jednostavnije da samo dođete u Njujork. Ovdje su prisutne doslovno sve moguće svjetske kulture, sa pripadajućim kvartovima. Sljedeća najbolja stvar, pored obilaska svih zemalja planete sigurno je obilazak Njujorka, ogromne jabuke prepune crva svih mogućih oblika, veličina, navika i običaja. Takva sredina, daleko tolerantnija nego što sam mislio, jednostavno ne može biti loša. Možda su upravo zbog te mješavine kultura i gena žene u ovom gradu daleko atraktivnije nego u San Francisku ili Vegasu i automatski izazivaju tjelesnu reakciju uvlačenja stomaka.

Nešto prije nego ću završiti ovo putovanje i u avionu sanjati termine poput “a jesi lud al’ u pozitivnom smislu” i “svjetski putniče, koja ti je sljedeća destinacija”, posjetio sam i čuveni Harlem.

Metroom sam stigao do 125. ulice i čim sam izašao na površinu zemlje potpuno neočekivano uletio sam direktno u – Afriku.

Prvi zvuk sa kojim sam se susreo, uz uobičajene sirene bio je Mory Kante i njegova “yeke yeke” stvar, koja je dopirala sa jednog od brojnih štandova na kojima su žene u šarenim haljinama prodavale suvenire sa bojama Afrike i Jamajke. Istog trenutka obuzela me vibra crnog kontinenta nošena ritmom ove stvari.

Gubeći se po ulicama ovog kvarta svjedočio sam svim onim prizorima koje sam do tada viđao samo u filmovima američke produkcije. Svi crnački stereotipi motaju se po ovim ulicama, počevši od prizora matorih crnaca ispred šarenog kombija koji me odmjeravaju dok iz kombija dopiru zvuci nekog starog džeza, nabildovanih mladića bez majica koji hodaju Malcolm X ulicom sa uređajima iz kojih dopire zvuk najcrnje repčuge, sve do zadimljenih kutaka u kojima sumnjivi likovi slušaju bluz i puše travu.

Tu se nalaze brojni džez klubovi, kao i poznato pozorište Apolo.

Ono što mi je takođe bilo zanimljivo je činjenica da se ovdje gotovo svi međusobno poznaju, kao i to da me ovo naselje, valjda zbog tih žena u šarenim haljinama, sa afričkim frizurama i kapama istog trenutka podsjetilo na pariški Monmart po kojem hodaju žene sličnog izgleda dok nose korpe voća na glavama.

Harlem ima svoj poseban ritam, ritam čiji taktovi se odigravaju nezavisno od Njujorka, Amerike i ostatka planete. Zapravo je po taktu a i boji najbliži ritmu Afrike.

Čitav dan upijam prizore, boje, zvukove i mirise, dok razmišljam o Africi i ovim ljudima. Čini mi se da po difoltu imaju ogromno srce i dušu. Narod sa tako čudnom i ludom istorijom, životnim putem i kombinacijom identiteta crne Afrike i bijele Amerike, jedan tako šaren narod ne može biti uskogrudan. Narod koji kroz sav taj rep, džez i bluz i dalje provlači tu svoju Afriku i ne odriče je se.

Upravo toga dana, tu u Harlemu sam skapirao nešto sasvim novo:

Spreman sam za Afriku.