A dobro, realno jesam se ja malo instant zaljubio u tog nekog prvog lika kojeg sam vidio u Islamabadu, ali prije svega zbog toga što nisam imao pojma da se radi o liku. Bukvalno sam izašao iz taksija ispred zgrade u kojoj sam bukirao stan i zanijemio od ljepote žene koja je stajala i pričala sa nekim drugim taksistom.

Kada je vidjela da je gledam blijedo, nasmiješila mi se i obratila grubim muškim glasom nekog jebote domaćina iz Mrkonjića.

Ta scena me stvarno nekako sjebala totalno. Srećom, ubrzo se pojavio tip koji me pitao da li mi treba pomoć i poveo me do moje zgrade i ponio mi torbu. Rizwan, komšija. Pregotivan neki lik, klinac suštinski. Kaže hajde brate sa nama na neki festival večeras. Brate stvarno mi se ide na rokenrol festival u Pakistanu, ali premoren sam majke mi. Bukvalno čitav dan stopiram još od Babusara prokletog. Hajd javim se sutra.

Islamabad

U Islamabadu živim jednim izrazito mirnim životom i najveće dileme imam oko toga koji prašak za veš da odaberem.

Važno je, naravno. Imam doslovno punu torbu odjeće prljave od slojeva kiše, prašine i znoja sa Himalaja. Srećom, veš se na pakistanskoj vrućini osuši u rekordnom roku.

Pored toga, pranje veša na ruke me smiruje i opušta. Ne znam samo zbog čega pjevam Čavoglave dok to radim. Ali nebitno.

Mislim da se putovanju bliži kraj. Pakistanski gradovi me pretjerano ne zanimaju. Prije svega, Islamabad. Vrućine su nepodnošljive, grad je poprilično nezanimljiv, budući da je izgrađen “ad hoc” kao planska prestonica. Nije se pretjerano prirodno razvijao.

Podijeljen je u sektore i faze, nešto poput Karačija. Svaka faza i sektor imaju svoj “centar zbivanja”, takozvani Markaz, tako da klasični centar grada i ne postoji. Ulice su nazivane brojevima, sijeku se pod pravim uglom, tako da ni iz ptičije perspektive grad ne djeluje mnogo zanimljivije.

Kao, ima tu i nekih starijih građevina, ali me više podsjeća na Kipar i njihove “crkve iz četvrtog vijeka prije nove ere”, čija gradnja upravo započinje.

Iz nekog razloga Islamabad je prepun trans osoba, koje bleje i prose po kafanama ili zavode naivne turiste iz Evrope. Bave se uglavnom prostitucijom, odnosno prodajom seksualnih usluga. Ali iz nekog razloga ih ljudi u ovoj inače vrlo tradicionalnoj zemlji tolerišu. Mislim, ne postoji način da se zaposle ili nešto slično, ali barem im niko ne razbija glave. Sohail kaže da je to zbog nečega što piše u Kuuranu, ali ne sjećam se čega tačno.

Postoji, međutim, jedan ograđeni dio grada u kom se nalaze ambasade, u kojem bleje stranci i u koji, navodno, lokalcima, vlasnicima pakistanskih pasoša nije dozvoljen ulaz.

Ima tu par nekih znamenitosti, ali ne da mi se ništa to istraživati sada. Džamija k'o džamija. Jednom kada vidite Ferhadiju, Nasiralmolk ili druge iranske džamije, malo koja druga može da vas oduševi.

Umjesto toga, većinu vremena provodim ležeći nag na krevetu, ispod klima uređaja, u svojoj zamračenoj sobi. Ne osjećam se baš najbolje, izgleda da sam pojeo neko govno negdje usput.

Draže mi je upoznavati ljude i sa njima kenjati o ratu u Bosni, pravima žena u Pakistanu, Himalajama i trandžama.

Mada su i lokalci počeli poprilično da me nerviraju, sa svojom neotesanošću, neposrednošću i stalnom potrebom da zajebu sistem. Recimo Uber vozači redovno parkiraju vozilo u vašoj blizini i onda vas smaraju pitanjima o tome kuda idete i koliko planirate da im platite, pa vas tek onda prime u vozilo, kao da sve te informacije nisu već navedene u aplikaciji. Isto se dešava i sa vlasnicima smještaja na Airbnb – u. Konstantno pokušavaju da izigraju sistem. Ja uglavnom nemam živaca da se natežem sa njima i obično odmah otkazujem uslugu i završavam svaku priču.

Rokenrol

Drugu noć po dolasku u ovaj grad, odlučujem da sa komšijom Rizwanom odem na taj rokenrol festival. Više od svega me zanima šta to rokenrol ima da kaže u zemlji kao što je Pakistan.

Rizwan se pojavio u društvu drugara i drugarice, simpatične klinke koja se ne pokriva i nosi kratak, uzak šorc. Zove se Izza. Ona je ustvari prva single žena sa kojom sam imao priliku razgovarati. I jedina.

Ispituju me o Evropi. Najviše ih zanimaju Berlin, Amsterdam i tamošnja noćna scena i život. Uglavnom me gledaju u čudu i nevjerici.

Izza samu sebe smatra borkinjom za ženska prava i dosta toga zna o stanju stvari u zemlji.

Teško je biti žena u Pakistanu, kaže. Svi je osuđuju zbog slobodnijeg životnog stila i konstantno joj dobacuju koješta, ali navikla je. Nasilje nad ženama je sveprisutno. Postoje, tvrdi, pokreti koji se bore za ženska (ljudska!?) prava i slobode, ali ih velika većina ljudi “hejtuje”.

Nije me iznenadilo to što niko ne cuga na rokenrol festivalu i što svi puše travu, koliko činjenica da svi na koncertu sjede. Bendovi su poprilično dobri i žestoki, ali ljudi i dalje samo sjede. U Pakistanu i nije uobičajen niti društveno prihvatljiv ples u javnosti ili recimo kupanje na morskoj plaži.

Izza mi je prevodila neke od popularnih lokalnih rokenrol pjesama koje su izvodili bendovi na pozornici. Najbolja i najupečatljivija stvar mi je bila stvah Khudi, benda “The 21 band”, o incidentu koji se nedavno dogodio u Pakistanu.

Žena sa dvoje djece je ostala zaglavljena u pokvarenom automobilu. Pozvala je policiju i prijavila slučaj, ali se iznenada pojavila grupa muškaraca i silovala ženu. U prisustvu njene djece.

Lokalci smatraju da su silovatelji dobili dojavu od same policije, odnosno da su insititucije umiješane direktno u zločin.

 

 

Taxila

U Islamabadu privremeno borave Atif i Aiša, ono dvoje likova koji su me sreli kod “Eagle nest” vidikovca kako obučen u tradicionalnu pakistansku nošnju mašem kamenu. Prišli mi likovi tada i pitali me da li sam poludio. Razmijenili smo brojeve i ostali u kontaktu. Dolaskom u Islamabad javio sam im se i Atif se ponudio da me povede u obilazak.

Došao je jutrom po mene nekim gotivnim i skupim iznajmljenim automobilom i krenuli smo u Taxilu.

Super je on lik stvarno. Ponudio se da mi pokaže malo grad i prostor oko grada. I svašta nešto zna. Pričao mi lik o Hunzi i tom njihovom princu nekom. Taj neki Agha Khan, koji i dalje živi u Parizu ali finansira škole po Hunzi i ljudi ga generalno jako vole. Uglavnom kada dolazi zatvori se čitav grad. Njegova porodica posjeduje brojne drevne tvrđave po Pakistanu.

To su Ismailisti o kojima sam već pisao i sva priča o Hunzi i svemu oko Hunze je dosta zanimljiva.

I ok je sve bilo dok smo se vozili. Pičimo cestom, u klimatizovanom fensi terencu, sve kul. Ali kad smo stigli u Taxilu i počeli da hodamo po užarenom kamenu na + 800 stepeni mislio sam da ću umrijeti.

A Atif neumoran, baš želi sve da mi pokaže i sve da vidimo. Pričaju mi on i vodič sve moguće i nemoguće stvari o Taxili.

Tri civiliacije su tu blejale i osvajale ovo mjesto, čak je i Sveti Toma nešto radio ovdje, mada ako je bio iole pametan to sigurno nije radio u junu mjesecu.

Pa onda idu Budine stupe, pa kao neki drevni sistem zaštite od zemljotresa, stupe 2000 godina stare, pa hram, na dva sprata, 27 soba, 7 zemalja, 7 neba, 8 kamenova, 6 drama, majku ti jebem hodati više ne mogu po suncu, pa 22000 stupa ima na svijetu i u svakoj je Budin pepeo i zub, jebem ti život koliko je lik zuba imao, pa Ašoka Budin sljedbenik i tako čitav dan.

A moram sad izdržati, lik se iscimao zbog mene, a mene to ništa ne zanima majke mi. Mislim zanima, zanimljivo je ali 800 je stepeni i ako vas zanima guglajte o Taxili.

Meni je daleko zanimljivije to što u okolini Taxile i generalno u Islamabadu vutra raste kao korov pored puta. Bukvalno marihuana. Ima je svuda okolo. Kaže Atif ma ima toga koliko hoćeš, možemo i zapaliti ali nije to jako kao klasična vutra, plus prašnjavo je do jaja. Dosta neobičan razgovor, koji se nastavio u klimatizovanim kolima, Bogu hvala, i tokom kojeg mi je Atif objašnjavao kako je za mene ok da cugam ali u zatvorenom prostoru, tipa u hotelu. Možda je čak i za njega ok, budući da ima američki pasoš.

Najzad idemo kod njega, odnosno u vilu koju su on i Aiša iznajmili tokom boravka u Islamabadu.

Aiša je sjajna žena, tek druga ženska osoba koju sam upoznao u ovoj zemlji.

Oboje su visoko obrazovani ljudi, te samim time ne spadaju u klasične predstavnike ovog naroda. Aiša živi u Beču, radi za UN, a Atif u Njujorku. Totalno su emancipovani, čak i previše za moj ukus.

Pitao sam Aišu o tom incidentu na autoputu o kojem sam sinoć slušao na festivalu. Ona kaže da je u tome učestvovala čitava ekipa likova, i da svi znaju da je policija umiješana u to. Ali u glavama tih likova, žena nije smjela da bude sama, zato joj se to i desilo.

Žene se često bune i protestuju, ali u jako teškom položaju se nalaze i dalje. Ona se lično rijetko pokriva, ali uglavnom poznaje grad i zna kako treba da se ponaša u kom kvartu. Konstantno je na oprezu.

Pitao sam je za incidente sa polijevanjem lica žena kiselinom. Kaže kako se to i danas dešava, ali rijetko i uglavnom u ruralnim područjima i uglavnom unutar porodice, zbog “prljanja porodične časti” od strane žene.

Aiša mi je i ispričala to kako je tek prije pola godine (početak 2021.) ubistvo ćerke, supruge ili sestre počelo da se tretira kao krivično djelo. Do tada se država uglavnom nije miješala u “porodične stvari”. To su uglavnom ubistva zbog “prljanja porodične časti”.

Ali eto, sada je to postalo krivično djelo.

Pitam se koliko će vremena morati da prođe dok ta informacija o tom novom zakonu i sama ruka tog zakona ne stignu i u najudaljenije, najruralnije predjele ove izuzetno zaostale i primitivne zemlje od 200 miliona stanovnika.