Moja putovanja su se sasvim promijenila. S godinama čovjek stupa u sve intenzivniji kontakt sa svojom autentičnom suštinom. Taj proces nije ni mene zaobišao, te sam tokom tog procesa shvatio ko sam ja zapravo, šta želim, šta ne želim od putovanja, pa na kraju krajeva i od samog života. Shvatio sam da me gradovi uglavnom više ne zanimaju, kao ni neposredni kontakt sa ljudima. Sve više se okrećem sebi, sve manje upoznajem druge ljude na putovanjima, a sve više samog sebe. Couchsurfing gotovo više i ne koristim. Sve više ćutim i sve sporije se krećem. Sve manje žurim.

Ono što me ustvari najviše zanima je boravak u prirodi i svjedočenje razornim i kreirajućim prirodnim silama, poput pustinja, vjetrova, morskih talasa ili planina.

Ritam kretanja mi se takođe promijenio, tako da bih danas najradije putovao pješke ili konjem.

Samim time ostatak putovanja po Maroku i nije bio pretjerano zanimljiv, budući da sam se kretao kroz gradove.

Tako sam recimo nakon boravka u Sahari, odnosno u Mhamidu i Merzougi, krenuo ka Fesu, i to preko Rissanija. U Rissaniju sam proveo nekoliko sati čekajući autobus za Fes, što je svakako bilo predugo. Nema šta da se vidi i radi u Rissaniju, osim istraživanja lokalne metal sscene.

Fes

A Fes je potpuno sumanut grad. Nakon stotina najrazličitijih gradova koje sam vidio, moram da kažem da nikada ništa slično Fesu nisam vidio. Možda me najviše podsjeća na Jerusalim.

Onako premoren uspio sam da se posvađam sa taksistom oko 4 izjutra. Lik me pokupio na ulici i kao voziće on mene do hostela i naplatio mi kintu a suštinski me vozio 400m, jer kao ne može se autom u medinu. Onda sam na stanici proveo nekoliko sati tako polupan, ispijajući kafe, slušajući molitve praćene nekim tv programom koji prikazuje čupanje dlaka iz nosa.

Mislim da više nemam kapacitete da razumijem čak i meni dosta bliži svijet, Evropu. Ovdje meni ništa nije jasno i više se i ne trudim da razumijem.

Elem, siguran sam da je Fes, barem ovo staro jezgro odnosno medina izgledao upravo ovako i prije 500 godina. Radi se o kompleksnom lavirintu podzemnih skrivenih prolaza, tunela i izuzetno uskih ulica u koje ne dopire ni GPS signal, tako da mi u tom veoma otežanom kretanju ni gugl mape ne pomažu. Jednostavno nema signala. Poput dijelova Thamela, sunčevi zraci nikada nisu ni obasjali veliki broj ulica Fesa. Teško uspijevam i nebo da vidim. Mislim da sam se daleko lakše snalazio u Njujorškom metrou nego u Fesu.

Sve je vrlo intenzivno. Ljudi su daleko naporniji nego u Marakešu, gdje su zaista naporni.

Obišao sam i Chouara Tannery, mjesto po kojem je Fes vjerovatno i najpoznatiji. Radi se o mjestu gdje ljudi farbaju životinjsku kožu. Tom mjestu možete pristupiti direktno, ali i iz brojnih prodavnica proizvoda od životinjske kože u koje vas pozivaju vlasnici da sa njihove terase pogledate odozgo, uz nadu da ćete usput nešto kupiti u njihovim radnjama.

Preporučio bih pogled sa terase, jer je smrad ovog mjesta nepodnošljiv. Zbog toga vam vlasnici tih radnji dijele grančice mente, koje vi potom držite ispod nosa.

Naime, radi se o tome da se u svrhu skidanja sitnih dlačica sa kože koristi prirodni amonijak u formi golubljeg izmeta. I to čak i tokom februara tako nesnosno smrdi.

Vlasnik radnje u koju sam ušao tvrdi da je udisanje ovog užasnog smrada zapravo zdravo za pluća i srce. Reko ne bih ja druže sad polemisao o tome, budući da ne raspolažem nikakvim obrazovanjem niti znanjem iz oblasti medicine, ali kontam buraz da je zdravo ne bi nas doktori slali na more i planine nego u golubarnike. Na kraju krajeva dosta je jeftinije i izvodljivije, barem nama kontinentalcima, udisati golublja govna nego more i čist planinski vazduh.

Ništa mu nisam rekao, jer bi govor podrazumjevao i otvaranje usta, a za to nisam bio spreman. Samo sam udisao miris one mentine grančice ispod nosa i mislio o tome kako treba čitavu planetu zasaditi isključivo mentom.

Mačke razvlače životinjske iznutrice po ulici, što svakako doprinosi smradu. Viđao sam i kokoške kako prestravljeno bježe nekuda.

Likovi prodaju cigarete na komad. Jedva sam našao tipa koji mi je prodao paklu čitavu.

Automobili zaista ne mogu prići medini. Umjesto njih, kroz uske ulice se probijaju konji i natovareni magarci i često jednostavno sve stane kada taj karavan naiđe na grupe turista.

Ne mogu.

Chefchaouen

Nakon par dana provedenih u Fesu zapalio sam busom u takozvani Plavi grad, nadaleko poznati Chefchaouen.

Vozeći se autobusom ka ovom gradu ostao sam nijem od ljepote prizora nepreglednih vijugavih zelenih polja. Nekakvo predivno jezero u daljini smjestilo se u podnožju planina. Maroko je neosporno predivna zemlja. Zemlja koja zaista ima sve: pustinju, planine, more, okean, zelenilo, malu do umjerenu koncentraciju Rusa i neke zaista prelijepe gradove.

I Chefchaouen mi je takođe teško opisati. Kada sam ulazio u grad imao sam osjećaj kao da sam u nekoj Jablanici, ali kada sam ušao u medinu odlijepio sam od estetike koju emituje ovo mjesto.

Arhitektura i boja ovoga grada me potpuno oduševila, te sam napravio milion fotografija. Takođe dosta je mirnije i tiše. Ima dosta turista, ali ima i klinaca koji jurcaju ulicama, krevelje se i ganjaju loptu.

Ima dosta i neke sulude i divlje nadogradnje običnim crvenim ciglama za koje sam uvjeren da je djelo Srba, mada ne raspolažem nikakvim dokazima.

Ovdje sam se ponašao kao i bilo koji drugi turista, s tim da ne vjerujem da se drugim ljudima koji ovdje dođu mota po glavi misao kako bi recimo bilo strava ovako i Derventu ofarbati u plavo ili narandžasto. Meni je potpuno nevjerovatno da ovakvo mjesto prosto bleji tu oduvijek kao nekakvo Čemerno. Ali moram reći da je ljepše i od Čemernog.

Postoji teorija o tome kako su Jevreji ofarbali grad u plavo da ih podsjeća na nebo, ali i jedna dosta praktičnija koja kaže da plava boja navodno ne prija komarcima pa ih samim time i tjera. Nije me uzrok toliko ni zanimao. Više sam se bavio posljedicom, odnosno jednim izuzetno jednostavnim i za sva čula prijatnim postojanjem u ovom gradu.

Tangier

Iz Chefchaouena sam zapalio busom u Tangier, jer odatle mogu vozom da se spustim na jug. Tako sam u razgovoru sa lokalnim likovima uspio da skontam.

I ovdje ista stvar, taksista traži brdo novca za prevoz do grada sa stanice. Primjera radi, autobuska karta do centra se ispostavila kao 20 puta jeftinija. Počinje da me vrijeđa sve ovo. Otišao sam na bus, naravno.

Tu sam suštinski došao samo da bih vidio Ibn – Batutin grob, jednog od najvećih putnika svih vremena. Neki klinac se ponudio da se popne do prozora i napravi fotku unutrašnjosti. Ja ne mogu jer ne želim i mator sam. Pošteno sam platio klinca. Takve stvari uvijek ću rado da platim. Inače, kada sam započeo sa pisanjem prije 10 godina odlučio sam da u about stranicu stavim jedan jedini citat, upravo njegov:

 Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača.

Ibn Batuta

U Tangieru sam u jednom od kafića na obali popio kafu i iz tog položaja posmatrao Španiju. To mi je bilo skroz kul.

Rabat

Najbržim vozom u Africi, kako nazivaju voz koji spaja primorske gradove u Maroku spustio sam se u Rabat, prestonicu ove zemlje.

U taksiju koji me vozio do smještaja sjedila je, među ostalim i starija žena koja je neutješno plakala. Tada sam pomislio kako ovo ipak možda nije Trumanov šou. Hiljade različitih muka se dešava istovremeno dok ja lutam po svijetu, živim najbolju verziju života i samog sebe. Istovremeno sa mojim izuzetno ležernim i rasterećenim putovanjem. Ali dobro, dočekaće i mene moja realnost.

Budući da vlasnica sobe koju sam iznajmio ne govori engleski, dočekala me njena ćerka, djevojčica od nekih 9 godina, izuzetno vješta u komunikaciji na engleskom ali i u pregovaranju za cijenu i generalno poslu izdavanja smještaja. Bio sam oduševljen njenom brzinom. Keva joj je vjerovatno i mlađa od mene. Nekako uopšte nemam svijest o tome da ljudi mojih godina ili mlađi imaju djecu koja govore druge jezike.

U Rabatu sam skapirao da neću uspjeti u svom prvobitnom naumu da pređem čitavu zemlju i Zapadnu Saharu, sve do Mauritanije, autostopom. Potom da uđem u Mauritaniju i tamo se nakon 7-8 godina vidim sa svojom kumicom, Eli iz Pariza. Kretao sam se bez plana, krojio sam ovo putovanje u hodu i iako sam dosta žurio, neću uspjeti. Zemlja je ogromna i zaista ima mnogo toga da se vidi. Prešao sam oko 3000 kilometara do sada, uglavnom autostopom.

Rabat mi djeluje nekako dosta moderniji. Dosta je hipstera na ulicama. Upao sam i na neke proteste stranih plaćenika i domaćih izdajnika.

U Rabatu sam i došao do ovog gore zaključka da me više ispunjava posmatranje razarajućih i kreirajućih prirodnih sila nego klasičnih znamenitosti, upravo dok sam posmatrao talase Atlantskog okeana kako se razbijaju o obalu.

Kazablanka

Kroz Kazablanku sam prošetao od željezničke do autobuske stanice. Vjerovatno nemam ni fotku da to dokažem.

El Jadida

U El Jadidi od znamenitosti imate Rimsku cisternu koja je zatvorena i sunčani časovnik na trgu koji nije tačan.

Safi

Iz El Jadide sam se zaputio za Safi u kom sam proveo nekoliko sati i nastavio u Essaouiru.

Prolazeći kroz marokanske gradove još jednom sam shvatio kako ljudi zapravo ne žive u Evropi. Većina svjetskog stanovništva je uglavnom po nekim Afrikama i Azijama. U Maroku čak i u pustinji postoji čitavo mnoštvo gradića i sela. Zemlja ima oko 37 miliona stanovnika. I nigdje u njoj nema prave pustoši.

Prava pustoš je u Bosni zapravo.

U Safiju sam prošetao do litica koje gledaju na okean. To je bila lijepa šetnja i prizor.

Essaouira

U ovom gradiću sam proveo dva dana. Lijepo je. Obala je jako lijepa i tu takođe možete posmatrati talase kako se razbijaju o stijene. Tu sam upoznao i izvjesnu Ikram koja mi je rekla kako moram doći u Imaouane. Mjesto je navodno jako kul i uglavnom ga posjećuju surferi, skejteri i slična ekipa.

Ja ne spadam ni u jednu od tih grupa..

Imsouane

Posljednje, najjužnije mjesto koje sam posjetio je Imsouane, gradić smješten uz sami okean i mjesto na kom se nalazi ogroman konstantan talas, te je samim time raj za surfere.

Vjetar je toliko jak da nije pametno uopšte otkrivati dijelove tijela, budući da se sitni pijesak zabija u kožu što je poprilično bolno iskustvo.

Najbolji dio boravka u ovom gradiću sveo se na činjenicu da uopšte nije bilo struje, što se zbog vjetra dosta često dešava.

Takođe mi se svidio grafit koji emituje poruku nekakvu u fazonu kako ne možeš pobijediti talas ali možeš naučiti da surfaš.

Od svega što sam mogao tu da uradim ja sam se prehladio, te sam sutradan pobjegao natrag u Marakeš.

Skonto sam da je promaja zaista realna i najveća opasnost za nas Balkance. U autobusu za Marakeš već sam bio toliko loše da mi nije bilo najjasnije šta je stvarno, a šta ne. Recimo, lik je neki htio da me opljačka. Što kaže Bato šansa je 50 posto da nije htio da me opljačka, ali je 100 posto htio.

Najviše me zbunila mentalna slika o tome kako dolazim u Marakeš u kom mi njihovo Ministarstvo omladine i sporta uručuje plaketu nekakvu za promociju turizma i sporta ove zemlje budući da sam mnogo pričao o lokalnom sportu i običaju pecanja fante.

Marakeš

Ništa, vratio se u Marakeš kao mršavi pas ostavljen od gospodara i proveo 3 dana manje više u krevetu. Bio i neki Hrvat u hostelu kog sam pominjao u nekom tekstu pa mi bilo krivo, pa sam kupio ananas i htio da ga podijelim sa njim, ali već je bio otišao.

Možda sam ustvari samo htio da i njega povučem sa sobom na dno, budući da sam već preživio jedno trovanje ananasom.

U sobi sa mnom je i neki gotivan Egipćanin koji me pitao jesam li ok i treba li nešto da mi donese. Reko sagradite most bez kraja, most do moga zavičaja.

Neki diler me prati u stopu dok ja razmišljam o tome jebote imaju li oni svijest o tome da je to zapravo krivično djelo. Nisam probao hašiš marokanski niti bilo kakvu drogu. To je protuzakonito. Zadnje što želim je da kršim zakone u stranoj zemlji. Ja sam patriota. Kršim isključivo zakone svoje zemlje.

Pored toga ne treba mi dodatni nivo halucinacija, budući da mi od prehlade i dalje nije jasno šta je stvarno a šta ne.

Likovi i dalje pecaju fantu na trgu. Skonto sam da je to kao neka afrička Evrovizija, pošto se dešavalo u isto vrijeme.

Pored toga, izdvojio bih prizore likova koji prodaju pečene puževe na ulici ali i vještačke vilice jebote. Da nisam ufotkao mislio bih da sam se istripovao.

I oni likovi što muče majmune i kobre, mada moram priznati da nisam toliko zabrinut za dobrobit kobre koliko me brine moja vlastita dobrobit i dobrobit ljudi oko mene kada se jadna zmija smori od izigravanja budale, pobjegne i počne da ujeda sve oko sebe.

Nekoliko dana kasnije vratio sam se kući preko Barselone u kojoj sam proveo dva dana.

Barselona je stvarno prelijep grad.