Dok se vozimo ka Nairobiju Amerikanac govori o tome kako je u Americi oko milion jelena zaraženo kovidom. Nikada neće izaći iz sistema, zaključuje.

Razilazimo se u srcu ove urbane džungle, pored stana koji sam bukirao za narednih nekoliko dana.

Tih narednih nekoliko dana provodim uglavnom tumarajući po gradu i nervirajući se. Sve napornije mi je to što se sve vrti oko toga da sam ja bijel, a oni crni. Djevojke me konstantno startuju, šalju brojeve telefona po konobarima i slično. Par mjeseci kasnije našao sam u torbi komad papira sa kenijskim brojem telefona ispod kojeg stoji ime Eunice. Djevojke ovdje uglavnom nose ta bizarna kolonizatorska imena Hope, Faith i slično. I na sve načine pokušavaju da vas ulove sa nadom da ćete ih oženiti i izbaviti odavde. Ili barem kratkotrajno sponzorisati.

Momci me takođe startuju. Žele da mi prodaju drogu, da mi iskamče koji dinar ili da me opljačkaju. Desio se i taj neki incident usred jedne od užurbanih ulica Nairobija kada me je lik koji je pokušavao nešto od toga da mi uradi uhvatio za ruku, a ja na rubu živaca eksplodirao nasred ulice. Završilo se tako što me lik isprozivao da sam rasista, udaljavajući se od mene, vjerovatno računajući na to da me radi kompleks bijelog spasioca i da će izazvati nekakav osjećaj krivice kod mene i najzad ga monetizovati.

Nemam nikakav problem sa tim što je tip druge boje kože, nervira me podjednako kao što bi me nervirao i bilo koji bijelac koji bi mi tako grubo narušio lični prostor i zgrabio me za ruku. Mislim, liku koji je sa mnom bio u Masaii Mari su ukrali telefon iz ruke dok je snimao nešto. Iz kombija. U pokretu. Apsolutno mi nije ok da me stranac bez razloga hvata za ruku u ovom gradu.

Čini mi se da taj kompleks bijelog spasioca zaista nije mit nego je vrlo prisutan ovdje kod posjetilaca iz Evrope ili Amerike. Kao da osjećaju nekakvu grižu savjesti i onda upadaju u trip da će se nekako iskupiti time što im daju kintu ili kupuju nepotrebna sranja ili ih na druge načine “spašavaju”. To me podsjetilo na “jerusalimski sindrom”.

Lokalci su to takođe provalili i onda na sve načine pokušavaju da vam izazovu ili pojačaju taj osjećaj krivice, odnosno da to sve nekako naplate.

Umoran sam od svega toga. Zaista svakog trenutka se sve vrti oko boje kože. Možda sam zaista trebao odsjesti u Westlandsu u kojem uglavnom bleje Evropljani. Iako mi je bila ideja da se stopim sa lokalnim stanovništvom i budem u kraju u kojem žive lokalci, jednostavno je nemoguće stopiti se ovdje. Moja Evropa vrišti iz svakog mog pokreta, iz svake moje pore. A možda je i ovdje jednostavno izuzetno živ kult obožavanja bosanskih travel blogera.

Izlizana je ovo fora, iskoristio sam je trista puta. A i nije moja fora. Petrova je. Ali meni se sviđa da je iskoristim još stotinu puta.

Uglavnom, palim dalje, u Mombasu. I to vozom koji prolazi kroz Tsavo Nacionalni park. Voz je dosta pristojan i pogled na divlje životinje kroz prozor je nešto zaista posebno. Na željezničkoj stanici ozbiljne bezbjedonosne provjere, zbog terorističkih napada koji su nekada desili upravo tu.

U tom relativno brzom i udobnom vozu srećem i nekog ovdašnjeg lokalnog Arkana, bivšeg guvernera Nairobija.

 

Mombasa

Nakon nekoliko sati relativno prijatne vožnje najzad stižem u Mombasu. Vreli vazduh obogaćen izuzetnom količinom vlažnosti otežava mi disanje. Paklena je vrućina. Nakon samo nekoliko trenutaka potpuno sam mokar. Čekam matutu (autobus) do smještaja koji sam bukirao. Noć, blato, prljavština, smrad, vrućina, gomila sumnjivih likova svuda oko mene koji me bez blama detaljno odmjeravaju. Sve me ovo podsjeća na užase Karačija.

U autobusu neopisiva gužva, ne mogu da se pomjerim. A pritom moram da pazim na torbu i novčanik i telefon. Svi bulje u mene. Osjećam znoj stranog tijela koji se miješa sa mojim. Horor.

Posmatram mladića koji asistira vozaču. To asistiranje se svodi na to da visi sa vrata malenog kombija i poziva i smara ljude na stanici da se voze sa njim. Nevjerovatna mi je količina strasti i entuzijazma kojima ovaj mladić radi svoj posao. Neprestano galami i doziva ljude da odaberu baš njegov matutu. Sve oko njega i na njemu izgleda dosta sjebano, osim očigledno najbolje košulje koju ima i tog osmijeha koji mu ne silazi sa usana. Dotjerao se, odabrao je najbolju garderobu koju ima. Svjestan je da to pomaže prodaji karata.

U svakom matatuu postoji po jedan ovakav asistent. On vam takođe pomaže da se ukrcate, iskrcate, a vaše je da mu ostavite bakšiš ukoliko želite. Od toga ovi ljudi žive.

Izašao sam na pogrešnom mjestu izgleda. Mape očigledno ne pokazuju tačnu lokaciju u Mombasi, niti tačno radno vrijeme. Generalno Google mape vam ne znače mnogo u ovoj zemlji. Pogriješio sam skretanje izgleda i sada hodam predgrađem Mombase po vrućini potpuno mokar i potpuno sam, usred noći

Zovem vlasnika “apartmana”, objašnjavam mu gdje se nalazim i potom čekam pola sata da se isti pojavi.

Lik se najzad pojavljuje nakon kraćeg očijukanja sa grupicom lokalnih alkosa koji me odmjeravaju i došaptavaju se. Dosta neprijatno.

Najzad dolazimo u smještaj koji naravno ne izgleda ni približno onome što je prikazano na fotkama. Ali ko bi se sad svađao u pola 1. Već smo se jednom posvađali. Pukao mi je film od vrućine, umora, pogleda, nefunkcionalnih gugl mapa i sistema adresa u Keniji generalno.

Osjećam da u stanu postoji čitav ekosistem insekata i glodara. Prljavo je, smrdi i nema klime. Savršen inkubator za nekakvu internu evoluciju.

 

Jutro

Jutrom perem veš na ruke i potom lutam po Mombasi. Znoj mi doslovno lije niz leđa, crveni alarni se popalili, svuda buka, galama, vrućina i smrad. Strpljenja više nemam. Zaustavljam se u hladu pored nekog štanda sa kaktusima na putu do plaže i nijemo gledam u kaktuse. Prilazi mi prodavačica i govori mi nešto u fazonu de buraz kupi kaktus.

Hoću jebote, da. Krenuo sam na plažu lagan kao perce, nosim fazon samo gaće, novčanik i telefon, ali da kupiću kaktus jedan sad, to mi je baš neophodno. I padobran jedan ako može za ponijeti, hvala lijepo.

Hodam po toj ogromnoj, gotovo pustoj plaži. Tek pokoji dječak sa kokosovim orasima prođe. Rano je još uvijek, možda zbog toga nema nikoga. Oblačno je, ali je vruće konstantno i vlažnost vazduha je nepodnošljiva. Nekako je muljavo i mutno vrijeme. Ali je okean i lijepo je.

Skidam se i hodam po plaži. Pijesak je doslovno bijel i sitan. Plaža je potpuno pusta, ničega nema osim ljuski kokosovih oraha i nekih bijelih sitnih rakova koji kopaju rupe u pijesku.

Nema sunca, ne postoji mogućnost da izgorim, neću se ni mazati, zaključujem. Ubrzo počinje i kiša. Predivno je. Vruće, oblačno, kiša pada, a ja pokušavam da nađem skrovito mjesto da ostavim telefon i novčanik i uđem u vodu.

Prilazi mi neki lokalni šaner, propalica neka lokalna, neki rasta lik. Očigledno je skontao o čemu se radi, te mi nudi da uđem slobodno u vodu, a on će da mi pričuva stvari.

Moš mislit. Koja levatska fora druže. Pa ovi likovi bi oko iz glave ukrali.

Mislim druze ja sam mozda lud ali jebote nisam glup stvarno, bukvalno mjerili su mi IQ i sve je ok sa mnom u tom pogledu zaista i neću baš ući u vodu i tebi ostaviti život svoj čitav.

Nalazim najzad skrovito mjesto u stijenama i kupam se u okeanu dok kiša pada.

Dosta lijepo iskustvo.

Ostajem satima na plaži i u vodi,dok mi se sva koža ne smežura.

Zatim palim do grada, jedem kesavu, kao neki čips od nekakvog korijenja, kao krompir. Uzimam svjež kokos za 50 šilingi.

Dosta je islamskog, arapskog vajba po gradu. Mombasa je okićena grafitima podrške Palestini.

Dao sam se u ozbiljnu potragu za nekom radnjom u kojoj bih mogao da kupim majicu i na njoj odštampam natpis: “I’m not buyin any of your shit” i prevod iste te fraze na svahili.

Ne mogu zaista više da izgovaram to.

Tu na gradskoj plaži milion ljudi, vajb isti kao u Karačiju. Po drveću bleji gomila malenih majmuna i to mi je najsimpatičniji prizor.

Vraćam se gajbi bosonog, patika obješenih o šorc. Tabane vrele od usijane ceste rashlađujem u brojnim mutnim i blatnjavim lokvama na putu.

Jogurt

Na putu do gajbe počinjem da osjećam bol svuda po tijelu. Ne razumijem kako sam uspio da izgorim, doslovno se čitav dan nije pojavio niti jedan tračak sunca.

Bolovi postaju sve jači. Čitavo tijelo mi gori.

I ništa, idem sad onako ljut, crven od bijesa i opekotina u samoposlugu da kupim jogurt, jer kao jogurt će mi pomoći, tako kažu. I kao dođem gajbi i pitam iste te koji kažu da će mi jogurt pomoći šta sad. Kažu ljudi pa sad se namaži, normalno. Reko mene neko zajebava sigurno, đe ću se jogurtom mazati jarane, pa nisam poludio.

Jedan pojedem (vrhunski ukus). Drugi hajd kao namažem po sebi i malo mi kao bolje, rashladi mi kao kožu, klasični placebo, kontam ja.

Ali kulminacija svega se zapravo dešava sutradan kada odlazim u neku selendru južno od Mombase, na samoj obali Indijskog okeana, 200 metara od beskonačne i savršeno bijele plaže sačinjene od najsitnijeg pijeska.

To možda zvuči kao da mi dobro ide, da znam šta radim i da držim sve konce u svojim rukama, ali istina je daleko od toga. Stvari se dešavaju, ja ih posmatram u čudu i jedva čekam da vidim šta će dalje biti.

Elem, nema tu ni apoteke, ni kafane, nema ničega. Sve sami crnci i jedan jedini muzungu, ljut k'o pas hoda po vrelom nekom makadamu u nekim japankama što sam naš'o u smještaju, gležnjevi mi se izvrću. Zapravo polu – muzungu, budući da i nisam više toliko bijel.

I dođem u prodavnicu i kaže lik nemam tebra jogurt, imam samo ovaj od jagode. Gledam ja onaj jogurt, gledam one svoje spržene ruke i govorim ma daj taj od jagode, nek ide život.

Pola pojedem, drugom polovinom se namažem. Ok, ne vidi me niko – razmišljam dok se polako mažem jogurtom od jagode, dakle slatkim jogurtom po tijelu. Sve mi ovo djeluje vrlo pogrešno, ali idem do kraja. Nazire se tu i tračak nekakvog fetiša, nekakvog pomjeranja granica vlastite seksualnosti možda. Ali što kaže Louis CK ne želim da otkrivam nove stvari o svojoj seksualnosti u ovim godinama, želim samo da uživam u već postojećim bizarnostima.

Kako je uopšte došlo do ovoga, jebote!?

I ništa, stojim tako nag u sobi na obali Indijskog okeana, na samom istoku Afrike, posmatram zalazak sunca iz sobe.

Čitava soba mi miriše na jagodu, jebote. Uvod u jeftini moldavski pornić, svega mi.

I kontam kako meni više ništa ovdje nije jasno i kako ću morati ovaj život ispočetka.