Egipat, Hurgada II

Spread the love

Uprkos umoru i činjenici da mi je smještaj a i krevet poprilično udoban, probudio sam se u pola sedam. Okrećem se po sobi, vidim da imam rupu od sat i po vremena dok Ibrahim ne dođe po mene i ja šta ću jadna uzmem i operem onaj prljavi veš. Na ruke. Majke mi, Slavorum plače za ovakvim likovima. Likovima koji dođu na more u Egipat i onda peru veš u slobodno vrijeme. I to tipa drugi dan putovanja.

Jednom sirotinja – vazda sirotinja.

Spuštam se na recepciju tačno u 8. Ibrahim, naravno, u jednom bliskoistočnom maniru, kasni 20 minuta. Najzad dolazi i krećemo ka Marini, a odatle brodom ka Orange bay nacionalnom parku, jednom od obližnjih ostrva.



Nakon 40 minuta plovidbe dolazimo do ostrva okruženog kristalno bistrom plavom vodom naseljenom milionima sićušnih ribica koje vam grizu mrtve čestice kože sa nogu. Ovaj raj na zemlji sastoji se od duge pješčane plaže koju zapljuskuje more savršene boje i po kojem možete hodati 500 metara, bez da vam voda dopre do prsa.

Većina ljudi na ostrvu, ali i Hurgadi generalno su, kao što već rekoh lokalci. Ili Rusi. Ne mogu se nagledati ljepote.

Za jednu islamsku zemlju poprilično su liberalni po pitanju alkohola, o čemu svjedoče zidovi od praznih pivskih flaša. Doduše, samo u turističkim mjestima poput ovog.

Ipak, džaba im sve, majke mi. Vodič mi govori kako se mnogi Egipćani, naročito žene, plaše vode i ne znaju da plivaju. Pored toga, žene nose nešto slično ronilačkom odijelu na plaži. Momci su najčešće u majicama. Da li zbog nerijetke pretilosti ili nekakve tradicije nisam siguran, ali tako je. Majke mi, džaba im sve kada ne smiju da se skinu goli i trče po ovoj ljepoti kojom ih je majka priroda blagoslovila.

Inače, cijena ovog cjelodnevnog izleta je oko 25 evra, a uključuje vožnju brodom, neograničenu količinu vode (jako bitno), kafe i sokova, sasvim pristojan ručak, blejanje na fantastičnom Orange ostrvu, snorkeling (i opremu za isti) uz koralni greben i one fore kao vi sjedite na onoj banani na vodi, a lik vas čamcem vuče 300 na sat dok se vi kreveljite i vrištite k'o budala.



Pored toga, imali smo tu privilegiju i čast da nas jato delfina svojim plesom oko broda isprati sa ostrva.

Sve vrijeme vas fotografišu, a te fotke kasnije možete kupiti za dodatnih 15 evra. Mada, ako imate gopro ili nešto slično, možete i sami da fotkate i snimate.

O samom snorkelingu, odnosno plutanju na površini mora dok posmatrate milione fenomenalnih boja koralnog grebena i raznolikog morskog života mogao bih reči toliko toga, a ni tada ne bih uspio prenijeti ni djelić tog doživljaja. Jednostavno nikako, ali nikako nemojte to propustiti. Nikada nisam vidio nešto slično.

https://www.facebook.com/1493342000996360/posts/2666001937063688

Inače, Ibrahimov broj telefona je +201093838377. Nazovete lika, pitate ga šta ima u ponudi i rezervišete šta vas zanima. Vrlo jednostavno. Eto, sve sam vam dao.

Nemojte sad trzati lika bezveze.

Uglavnom, predivno, sve je predivno.

Izlet ukupno traje oko 8 sati i tamo negdje oko 16h vračate se u grad

Kalina

Naveče opet lutam po Hurgadi, onom glavnom, ali i brojnim sporednim ulicama. Hurgada je ustvari ogroman grad, ali niti jedna ulica, barem u ovom dijelu grada koji sam obišao (osim glavne) nije asfaltirana. Prašina, vručina, lokalci zapaljeni fudbalskom utakmicom čiji zvuci dopiru sa svakog malog ekrana u gradu. Ubrzo pada i pogodak. Egipat gori, Hurgada gori. Pobijedili smo izgleda, i to u nekoj jako važnoj tekmi.



Mladići na ulici nude sve moguće vrste droga. Pravim grešku i jednog od njih pitam za cijenu hašiša. Vodi me do svoje radnje, pali džoint odmah, nudi me. Odbijam. Ubjeđuje me da kupim, da je to najbolji hašiš u Egiptu. Ne mogu da se riješim budale. Uzimam broj i obećavam da ću ga pozvati, ako bude bilo potrebe.

Nastavljam dalje, ka Marini, smrdljivoj ribljoj pijaci i spektakularnoj džamiji. Tu ulazim nekom liku bukvalno na gajbu. Sva kuća je iscrtana neobično lijepim muralima, koji su me privukli da uđem unutra i shvatim da se ne radi o ateljeu, galeriji, nego doslovno nečijoj kuči. Izvinjavam se i krećem ka izlazu, a lik me ohrabruje da uđem i napravim nekoliko fotki. Ok, i to se desilo.

https://www.facebook.com/1493342000996360/posts/2667137960283419

I da, skont'o sam da baš vole da pojačaju muziku do daske i onda se dernjaju. I tako je svuda. U kafićima, ali i taksijima i drugim prevoznim sredstvima koja sam koristio.

Generalno su jako naporni. Znam, nastoje da zarade koji dinar, a i prirodno su ljubazni, ali de brate smanji te ilahije duše ti i nemoj me startovati na ulici na svaka dva metra.

Recimo taj nesrećni diler čiji sam broj uzeo. Bukvalno me svaku narednu noć sreće, smara, zapitkuje zašto ga nisam zvao i moli da se ušlogiramo. Prati me u stopu po sto metara i sere mi kao kakva posesivna žena od koje sam uzeo broj i obećao da ću se javiti i eto – nisam. Žao mi je tebra, neće se desiti. Ne odustaje, čak ni kada me sretne sa slušalicama u ušima. Čovječe, nema ničega među nama, mi ne postojimo, izbaci sebi iz glave sliku na kojoj ušlogirani sjedimo na klupi i gledamo zvijezde.

Znam šta ću, počeću da mijenjam rutu i da svakom liku koji me od sada upita odakle sam jednostavno slažem i odaberem prvu zemlju koje se sjetim. Posebno zato što, kada nešto ne kupim od njih, krenu da mi seru kako su Srbi škrti. Buraz, Srbi su sve na svijetu ali škrti nisu.

Narednu noć počeo sam sa Amerikom. Njujork!? – pita me jedan. Može Njujork, zvuči ok. Da, da – odgovaram. Hoda neko vrijeme za mnom i pominje Kip slobode i Hudson river. Australija – lažem drugog lika. Sidnej? – Sidnej, Sidnej – poručujem mu u odlasku…



Ali zapamtili su me. Jebo majku kakvo pamćenje imaju. Kao konobari, ali i svi oni koji pokazuju simptome tzv “konobarskog režnja”, rijetkog oboljenja koje se manifestuje nevjerovatnom sposobnošću pamćenja narudži, ali i manje bitnih stvari poput toga ko je odakle, kuda se ko kreće, zašto i s kim. Mislim taj smo poremećaj izmislili Mumi i ja prije nekoliko godina. Kao i “Tabakovićeve večeri dvostrukog hejta” – festival hejta u Ustiprači. Mumi tvrdi da je konobarski režanj najbolje preležati dok ste još dijete, kao i vodene ospice

Uh, odlutao sam

E da, smoriše stvarno. Ne znam da li i u kojoj mjeri na vas utiče to što neko hoda za vama, vuče vas za rukav, iskače ispred vas dok hodate i nabraja vam šta sve on može da učini za vas, ali na mene definitivno ne utiče u bilo kom smislu koji će se njemu na kraju isplatiti. Naprotiv. Ne znam zašto ih plaćaju da smaraju ljude. Mene samo iznerviraju. Znam čovječe, imam oči, pogledaću meni, pitaću za hašiš, šta god mi treba – pitaču. Jedino buraz ako imaš neku spektakularnu ponudu, kao na primjer marokansku kurvu, prelivenu izuzetnim seksepilom i punjenu predivnim mentalnim sklopom, dobrotom i smislom za humor, začinjenu nevinim osmijehom i pogledom, uz neku gotivnu cugu i još pedeset maraka da mi daš. Sadržaj takve ponude bih sigurno sa radošću saslušao. Za sva manje od toga – aman prođi me se čovječe.

Doduše, i ja smaram. Posebno sa ovom pričom o konobarskom režnju. Ili recimo svaki put kada u svom hotelu sumnjivog imena sretnem Palestinca koji je kao dijete zauvijek napustio Palestinu, pa mu dobacim Free Palestine, my bro. Jadni čovjek, došao na odmor i  svaki dan ga neki lik smara i podsjeća na muku koja je zadesila i njega i cijeli njegov narod.

Od zanimljivijih kontakata izdvojio bih one koje sam ostvario sa lokalnim psima lutalicama. Dosta sam saznao o njima. Recimo, Lili je nedavno doživjela nesreću. Jedan od suludih vozača u Hurgadi ju je udario kolima i smrskao joj lobanju (voze kao nenormalni. Preživjeću i Kovid i sve, ali njihov saobračaj – teško. Doslovno voze bez ikakvog reda, kuda god fizčki mogu provući kola). Ostao joj je ožiljak i deformisana lobanja, ali je živa, zahvaljujući jednoj divnoj i brižnoj osobi. Hektor iz nekog razloga gaji animozitet prema Lili, mada mi nije poznato zbog čega. King, na šta mu i samo ime aludira, ne doživljava pretjerano njihove razmirice i večinu vremena provodi drijemajući na cesti.



Sve sam to saznao od Kaline, gorepomenute divne osobe. Nisam ni bio svjestan da je danas Noć vještica, dok je nisam sreo, lica prepunog iscrtanih ožiljaka, kako se doslovno valja po trgu sa njima (osim sa Kingom. On je u fazonu “prođi me se ženska glavo, vidiš da odmaram”). Kalina je inače iz Kaira, ali sada živi u Hurgadi. Većinu vremena provodi upravo ovako, valjajuči se sa psima po trgu. Sa svojim prijateljima, kako sama tvrdi. Odavno nisam vidio neobičnije i slobodnije stvorenje. I da, Kalina ima devet godina.

Isprva sam mislio da je u pitanju napušteno dijete. Međutim, ubrzo mi je, na sasvim solidnom engleskom objasnila da su joj roditelji tu, u jednom baru u blizini. Doživljavam kulturološki šok. Pa zar je moguće da ostavljaju dijete da se tako valja po prašini, sa psima lutalicama, nasred trga prepunog raznog svijeta, u društvu nekog stranca!? Zaintrigiran Kalinom, psima i njihovom igrom, ostajem u njihovom društvu duže od sat vremena.

Ne bih to nikada uradio u Banjaluci recimo. To, igrao se tako sa nekom djevojčicom. Šta znam, pomisliće svijet da sam manijak neki. Doduše, ne bih u Banjaluci ni imao priliku da tek tako upoznam dijete. Koji bi to roditelji kod nas ostavili dijete da se tako valja po cesti sa psima i razgovara sa strancima, dok oni bleje u kafiću satima. Ovdje je to izgleda normalno. Izgleda da u glavi nemaju uvijek najgori scenario.

Pridružuje nam se i neki prolaznik, lokalac, trgovac. Ubrzo počinje da me smara da nešto od njega kupim. Kalina u međuvremenu nestaje, ali se ubrzo opet pojavljuje. Nastavljamo razgovor o njenoj školi i tom nekom dečku koji je nervira i zbog kojeg počinje da se mršti. Vidim da je ta tema pogađa pa odustajem od daljeg ispitivanja. Nakon 20 minuta pojavljuje se najzad i njen otac.

Osmjehujem mu se, nastojeći time da mu dam do znanja da mu je dijete u sigurnim rukama i da je sve ok. Dotjeran, uredan čovjek, otprilike mojih godina prilazi sa osmijehom i pozdravlja se sa mnom.

A, ti si taj novi prijatelj kojeg je upoznala, govori veselo na savršenom engleskom. Maločas je došla da nam kaže da je stekla novog prijatelja. Ja sam Ahmed, Kalinin otac. Smijemo se i čavrljamo dok posmatramo Kalinu kako vuče Kinga za noge i nešto mu govori, ali krišom, da mi ne čujemo. Zatim ih okupi oko sebe i onda legne između njih i kikoće se. Potom Hektor skače na nju i grize ju po rukama. Hektor je veliki pas, ali zna da je u pitanju samo igra i nikada je ne bi povrijedio, govori Ahmed.

Tako ona svaki dan, non stop je sa njima. Ona im je i dala imena. Spasila je Lili nakon nesreće. Svi ti psi takođe redovno dolaze do našeg stana po nju. Stanu tako ispred vrata ili prozora i čekaju je da uzađe i da se prepuste igri.

Nudi mi da nas fotka. Razmjenjujemo brojeve, šalje mi fotke i poručuje da im se obavezno javim ako mi bilo šta zatreba. Kalina me uči nekom uhodanom pozdravu i potom odlaze kuči, ostavljajuči Hektora, Kinga, Lili i mene na istom tom trgu.



Ponovo se prepuštam mislima. Razmišljam o njoj i Ahmedu, ovom neobičnom ocu. Pustio je dijete da bude dijete. Da se slobodno valja po prašnjavoj ulici sa prljavim psima lutalicama, nadomak dilera i poludjelih vozača. Kako je moguće da se ne plaši!? Ustvari, bolje pitanje je čega se mi više toliko plašimo, dođavola!? Uvijek nam je u glavama najgori scenario.

Ne znam zbog čega se i njih toliko plašimo. Arapa, muslimana, migranata. Mi, bijeli Evropljani. Ne znam zaista šta rade migranti po svijetu, a ni po zapadnoj Bosni. Ne mogu to ni da znam, budući da su mi mediji jedini izvor informacija, a svi mediji guraju svoje narative. Ne želim, naravno, da tvrdim da toliki broj migranata u Evropi ne predstavlja ogroman kulturološki i demografski problem, ali i dalje mi nije jasno čega se to tačno plašimo.

Objasniću, naravno. Mislim da sam u Hurgadi prošao gotovo sve mračne ulice. Ulice prepune lokalaca, dilera, namrgođenih likova i raznih smarača. I to najčešće noću, budući da tokom dana radim. To sigurno ne bih radio prije 10 godina, ali toliko sam se nahodao Bliskog istoka da ću arogantno primijetiti da znam kako dišu ljudi u tim krajevima. I nešto kontam, upravo sada u sitne sate, dok mi se gležnjevi izvrću po sjebanom neasfaltiranom drumu jedne od takvih ulica – jedan Pariz (ali i većina evropskih gradova) daleko je opasnije mjesto od bilo kog grada koji sam posjetio na Bliskom istoku. Lično, nigdje se sigurnije nisam osjećao nego u Iranu. Nikada, ali nikada na Bliskom istoku nisam se osjetio ugroženim. Niko me nikada nije prevario ili povrijedio na bilo koji način. Mozda su me eventualno zajebali za kintu i naplatili mi više ali ja to sigurno ne mogu da znam, kao što ne mogu ni da znam koliko je opasan prosječan migrant ili u kojoj mjeri je Korona dio zavjere.


Narednih dana, Hektora i Lili redovno sam sretao. Kinga ne viđam. Vjerovatno mrcina negdje drijema.

Uglavnom, neko skuplja brojeve ruskih maca a neko brojeve dilera i očeva neobičnih djevojčica

Sahara

Budili su me noćas iz susjedne sobe. Neke sulude komšije partijale su cijelu noć.

Ustvari ne. Skont'o sam najzad. Sigurno se tu snimaju pornići na koje je od samog početka upozoravalo sumnjivo ime hotela.



Osim toga, ne dešava se mnogo stvari. Danas sam blejao na plaži nekog rizorta u blizini. Sastav stanovništva se umnogome razlikuje od gradskih plaža na koje obično idem. Čuje se mješavina raznih jezika, ali među njima se svako malo razazna ono “pažalusta”. Dosta je starijih, očigledno bogatih evropskih gospođa, u društvu preplanulih, zgodnih, eksploatisanih egipatskih mladića.

Mislio sam o tome kako bih mogao, nakon što se vratim iz Kaira, da odsjednem u nekom od ovih rizorta. Nije skupo uopšte. Oko 40 evra vas izađe noćenje, s tim da imate privatnu plažu i brdo hrane i cuge uključenih u cijenu. Ol inkluziv.

Zvuči kul, ali ipak djeluje nekako dosadno. Kao blejiš tu na plaži, čitaš knjigu, bućneš se i opet sve ispočetka. Ne moraš nikada da izađeš iz rizorta, a vjerujem da mnogi i ne izlaze iz tog svojevrsnog kondoma.

Ja nekako više volim da osjetim vajb mjesta u koje dolazim, da se valjam u blatu sa lokalcima, jedem hranu koju oni jedu i hodam istim sjebanim ulicama kojima i oni hodaju.

Ali svakako, ukoliko želite da se stvarno dobro odmorite, rizort je prava stvar. Prije svega zbog hrane koja ulazi u tih 40 evra.



Ipak, smorio sam se ubrzo i vratio na gradsku plažu.

Posmatram lokalke u njihovim “ronilačkim odijelima” i mislim na Kalinu. Ahmed će je sigurno pustiti da ostane tako slobodna i divlja, ali okruženje će joj ubrzo slomiti taj nevini i divlji duh. Nije to za djevojčice. Djevojčice treba da se pokriju po glavi (u svakom smislu), da se udaju i prate svog muškarca. Ova predivna, slobodna osoba, kao i većina drugih egipatskih djevojčica, izrašće u pokornu ženu koja će morati da pokriva tu lijepu i neobičnu glavu, da na plažu dolazi u “ronilačkom odijelu i da radi ono što joj se kaže. Jedan divan, neobičan i divlji duh biće ukroćen. Pomislio sam na one djevojčice skejterke iz Afganistana.

Uprkos tim poražavajućim mislima, mnogo je lijepo posljednjih nekoliko dana. Toliko je lijepo da i mom laptopu prija. Manje se grije a i manje je bučan. Doduše, možda ga i ne čujem zbog blagog šuma talasa Crvenog mora.

Seoski krugovi koje nosim oko vrata i ruku, nastali od rada u poljima pamuka već polako blijede i dobijam neku ujednačenu boju kože.

Oko 1 popodne po mene dolazi Ibrahim i vozimo se u pustinju, na neki safari koji sam juče sa njim dogovorio. I ova cjelodnevna bleja košta oko 25 evra.

Ubrzo stižemo u neko mjesto usred pustinje i tu kreće zabava. Vozimo se kvadovima. Jurimo po nečemu što najviše liči na set filma “Pobješnjeli Maks”. Nakon nekoliko minuta prašina je toliko gusta da se ne vidi ništa u krugu od 10 metara, a u ustima mi se nakupila neka nutela ukusa pijeska. Izgledam kao prokleti Raoul Duke iz “Fear and loathing in Las Vegas”.

 

Zatim nas voze u neko beduinsko selo. Klasika – malo vam pričaju o životu tih ljudi (kao došli su Saudijske Arabije, pa se nisu mogli prilagoditi “savremenom načinu života u Egiptu” zbog svoje religije i tradicije, pa su zato otišli i pustinju i tamo žive nomadskim životom i bla bla…), pa vam pokazuju kako prave hljeb, malo jašete kamile, pa vam oni uvaljuju neke svoje proizvode, pa vas kao časte čajem. Pomalo dosadna turistička ložana. Ali lijepo je, nema šta. Ima stvarno lijepih prizora, ali ruski potpisi na zidovima objekata u kojima žive ovi ljudi sigurno nisu među njima.



Voze nas nazad u kamp iz kog smo krenuli. Frajer vozi hiljadu na sat po pustinjskim gudurama. Usporava tek nakon što je jednom od putnika krenula krv iz nosa. Valjda se ugruvao.

Stižemo u kamp, dobijamo hranu i sjedamo ukrug oko nekakve pozornice. Ubrzo na scenu izlaze neki smogovci, teletabisi, “sedam mladih”, “Zvezde Granda”, “Sabor”… Svira neka egipatska Šemsa Suljaković sa nekakvih zvučnika koji krče i svako malo jednostavno prestanu da rade. Tada bude baš neprijatno, prije svega trbušnoj plesačici koja nastoji ostati sabrana u tim trenucima. Pakao.

https://www.facebook.com/1493342000996360/posts/2668439390153276/

Međutim, tu nije kraj neprijatnostima. Ubrzo svi ti plesači, zabavljači počinju da prilaze ljudima u publici i da ih pozivaju da plešu s njima. Bukvalno najgora neprijatnost. Unositi ti se riba u lice i kao pleše nešto u fazonu “pleši sa mnom takva sam i gotovo”. Ja ne mogu majke mi, neprijatno je baš. Ne mogu ni tu muziku ni taj ples. Joj kako se na arapskom kaže “ne mogu boli me kuk ali ako hoćeš možemo kasnije do mene imam bazen na krovu hotela he he”!?

To su mi najgore stvari. Uvijek u tim trenucima ponovo proživim onu noćnu moru iz djetinjstva kada me mater tjera da ustanem i plešem, družim se sa ljudima i “ne sjedim tu k'o drvo, ko i ćaća mi”.

Ali šalu na stranu, lijepa je bleja. Nek’ ide život. Sjediš na otvorenom, pod vedrim nebom, dok oko tebe ljudi plešu.

Ne znam, volim da budem u pustinji.

 



Comments 2

  1. johny depp je proveo neko vrijeme kod onog gonzo novinara u njegovoj, kako se kaze na našem, “mansion”, valjda vila, mislim u novom meksiku, nisam siguran jesu li bili dobri ili se pripremo za ulogu tj ili oboje, lol, not so fan fakt ako mene pitaš

    podsjeca me ponekad na onaj stil keruaka na cesti u nekim tvojim blogovima, valjda je to kompliment,nadam se, ali knjiga mi se svidjela, davno čitao

    jesi pleso s trbušnom plesačicom, ako nisi a trebaš onda, ko zna kad opet dobiješ priliku u pustinji 😉 😉 lol

    lijep pozdrav i super blog, drago mi je da putuješ barem ovako ako ne može auto stopom ili bajkom i da dijeliš te priče, pozzzzzz

Odgovori