Pomalo me brine to što u Islamabadu, po Sohailovim riječima, vladaju vrućine neprijatnije čak i od onih u Karačiju. Isprva sam se radovao zbog toga što ću najzad da krenem ka sjeveru zemlje, za koji sam sasvim neosnovano pretpostavio da je hladniji od juga, od Karačija. Kako se ispostavilo, nije trebalo dugo da čekam da bih se i lično čvrsto uvjerio u to da su moje pretpostavke samo puste želje.

Sletio sam na međunarodni aerodrom u Islamabadu i zaputio se ka izlaznim vratima i metalnoj ogradi oko koje su se naguravali lokalni taksisti, dok su istovremeno jednom rukom brisali znoj sa čela i odvajali mokre košulje od znojavih tijela, a u drugoj držali kartonske kartice sa natpisima na Urduu, imenima putnika valjda.

Čim sam napustio aerodromsku zgradu i zakoračio na otvoreni prostor ispred aerodroma jednostavno sam se okrenuo za 180 stepeni i vratio unutra. Takvu vrućinu nisam osjetio čak ni u Dubaiju i Karačiju. Nošen zabrinutošću za sopstveno zdravlje odlučio sam da je pametnije da se vratim u sigurnost klimatizovane aerodromske zgrade i jednostavno sačekam prvi let ka sjeveru.

Prišao sam prvom šalteru za prodaju karata i raspitao se o prvom sljedećem letu za Gilgit. Rano izjutra, rekoše mi. Za nekih 15 sati.

Nema veze, govorim, uzimam kartu, sjedam na pod aerodromske klimatizovane zgrade i tu provodim narednih 15 sati.

Vani je zvanično oko 45 stepeni, ali je feels like 80. Jednostavno ne mogu da odlazim sada do grada. Na kraju krajeva, o Islamabadu ne znam ništa i nešto mi govori da se i ne radi o pretjerano zanimljivom gradu.

Umjesto toga, ostaću zauvijek na aerodromu, kao Tom Henks u filmu The Terminal. Upoznaću ljude, sklopiću prijateljstva, razgledati aerodrom, čitati knjige i potrošiti sav preostali prijeko potreban internet na gledanje Panterinog koncerta iz Moskve iz 1991. godine.

Svakako daleko zanimljivije od cjelovečernjeg glupavog laganog intermeca, s vremena na vrijeme ometenog redovnim molitvama i informacijama o tome da se posjedovanje droge u ovoj zemlji kažnjava smrću.

Himalaje

U 9 izjutra najzad se ukrcavam u nekakav propeleraš, čija veličina, brujanje i generalno stanje ne ulijevaju nadu u to da ćemo bezbjedno stići u Gilgit. Budući da tokom čitave noći nisam ni oka sklopio, po ulasku u avion odmah sam zaspao.

Nisam siguran koliko dugo sam spavao, ali kada sam se probudio sve što sam mogao da vidim kroz prozor bio je prizor kakvom nikada ranije nisam svjedočio. Letjeli smo upravo iznad Himalaja.

Čisto sumnjam da ovaj avion leti na visini od 10 000 metara. Uzevši u obzir to da su mnogi od ovih blistavo bijelih vrhova visoki oko 6000 – 7000 metara, visina na kojoj smo letjeli u odnosu na tlo ispod nas mogla je da iznosi maksimalno 3000 metara. Djelovalo je kao da mogu da dodirnem neki od vrhova iz tog snježnog beskraja koji se pružao svuda okolo.

Sa lijeve strane je Karakoram masiv, kako mi je rekao jedan od putnika koji redovno leti ovom linijom, Sa desne se pružaju Himalaje. Mi u principu letimo iznad nekakve kotline između ovih masiva. Rakaposhi, Nanga Parbat, Karakoram, Himalaje, Himalaje, Himalaje… Ne mogu da prestanem da ih posmatram i da naglas izgovaram njihovo ime. Himalaje.

Vidio sam zaista mnogo toga. Mnoga mora, jezera, vodopade, pa i planine. I Olimp i Šator i Durmitor i mnoge druge bosanske i planine regiona, ali nikada ništa slično ovome. Nikada ništa slično nisam vidio. Ispostaviće se da ću ovu frazu od ovog trenutka pa do samog kraja svog boravka u Pakistanu ponoviti nebrojeno mnogo puta.

Gilgit

Čim sam napustio avion na aerodromu u Gilgitu shvatio sam da mojim nevoljama ipak nije došao kraj. Naime, bez obzira na to što se nalazi visoko u planinama, u Gilgitu takođe vladaju paklene vrućine, tek neznatno blaže od onih u Karačiju.

U tom ne toliko uskom vremenskom prozoru između napuštanja aviona i stizanja na svoj red na pretres, od pakistanskog mladića koji je putovao istim avionom uspio sam da saznam kako se ovdje negdje u blizini, u okolini Passu glečera, negdje visoko i duboko u ovom ogromnom planinskom masivu odigrava nekakav festival. Navodno je sakriven, ali mi je dao koordinate mjesta održavanja.

Nakon pretresa i ispitivanja taksista me vozi u sami centar ovog prašnjavog i neuglednog gradića okruženog najljepšim planinama koje sam ikada vidio. Gonjen vrućinom ušao sam u prvi hotel koji sam ugledao i u njemu i ostao. Kratko sam se cjenkao, platio i smjestio se u skromnu sobu. Istina je da sam bio premoren i da bih zapravo pristao na bilo kakvu cijenu. Ali u zemljama poput Pakistana se cjenkaš, to je dio folklora.

Nakon što sam se najzad istuširao, shvatio sam da sam na aerodromu izgubio kajiš i punjač za telefon, te se sa tipom koji radi u hostelu njegovim motorom zaputio na pijacu. Po dolasku ponudio sam mu novac za prevoz. Klinac me odbio. Nije mu bilo jasno zbog čega i šta tačno sam poželio da mu platim. Dovezao me do pijace zato što mi je trebala usluga, ne zbog novca. Ništa novo za jednu tradicionalnu, zaostalu zemlju, nekontaminiranu kapitalizmom.

Nakon kupovine sjedam u prašnjavu kafanu prepunu mušica u kojoj se u velikom i prljavom kaznu priprema riža. Naručujem porciju jednog od 3 jela na meniju (riža sa piletinom) i najzad jedem. Po odlasku radniku u “restoranu” nudim bakšiš. Ne želi da ga uzme.

Nije mi trebalo mnogo vremena da shvatim kako je Gilgit, u kontekstu Pakistana turističko mjesto. Ipak, ovdje važe neka druga pravila. Niko ne pokušava da vas odere za kintu samo zbog toga što ste stranac i bijelac, iako je i više nego jasno da ovi ljudi jedva sklapaju kraj s krajem.

Dok mi se prašina sa ceste kojom hodam natrag ka hostelu lijepi po znojavom tijelu i zavlači u nozdrve, posmatram planine Karakoram masiva i pokušavam da osmislim nekakav plan za dalje. Još uvijek je dovoljno rano, tek je podne. Pokušaću da vidim nešto još danas, iako sam premoren od nespavanja i ležanja na podu aerodromske zgrade. Jebena Pantera – sjetih se – sada moram u ovoj vukojebini da tražim odgovarajuću radnju u kojoj ću da dokupim internet.

U hostelu se vrzma gomila nekakvih likova čija mi uloga nije baš najjasnija, niti me pretjerano zanima. Međutim, ubrzo se ispostavlja da ti planinski blejači pokušavaju da uvale turistima neku od bezbroj turističkih ponuda kojima ovo mjesto raspolaže. Nakon što su me uvjerili u to da je nemoguće da iznajmim automobil i u njemu se krećem potpuno sam, bez vodiča, odlučujem da za 1500 rupija (oko 7 evra) krenem sa jednim od njih do mjesta u kojem se spajaju tri najveća planinska masiva na planeti – Himalaje, Karakoram i Hindukush. Prije toga će me, za istu cijenu, odvesti i do nekog kao Bude koji je uklesan u stijenama tu negdje u blizini, mada onako dosta uzbrdo negdje u pizdu materinu.

Već nakon nekih 5 minuta vozimo se ka periferiji gradića i potom započinjemo strmoglav uspon njegovim džipom koji lijeno stenje na paklenoj vrućini poput umirućeg lava u savani. Iako tip dosta priča, jasno je da ga sve ovo smara. Ona pretjerano službena, svečana plava košulja na njemu se svakom svojom niti lijepi za njegovo mokro tijelo, dok on jednom rukom upravlja vozilom, a drugom konstantno briše znoj sa čela. Nemam srca da ga upitam da li automobil (i zašto dođavola ne) ima klimu.

Govori mi o svom selu smještenom negdje visoko i duboko u planinama, baš negdje u ovom smijeru u kojem se trenutno krećemo. Na trenutak kao da mu se popravi raspoloženje dok govori o svom ocu, svojoj velikoj porodici i teškom životu koji je tamo vodio sve dok nije došao “u grad”.

Žuri da stignemo što prije, da bi uspjeli stići i do druge stanice danas, da bi ispoštovao mušteriju. Zaista se trudi.

Najzad stižemo na nekakvo uzvišenje sa kojeg se, kada pogledmo na gore zaista jasno vidi Budin lik uklesan u stijene. Pravim nekoliko fotografija Bude, više da bih pred njim odglumio kako mi se mjesto zaista sviđa i kako me oduševljava. Vraćamo se u automobil i krećemo nazad ka “gradu”, a potom i ka drugoj stanici.

Neće ovo ići, postaje mi i više nego jasno. Zaista mi ništa ne predstavlja sve ovo. Ne vidim nikakvu vrijednost u tome što smo došli ovdje, vidjeli nekakvu bezveznu skulpturu bez ikakvog konteksta, napravili par fotki i vratili se. Krvarim od dosade, vrućine i muke zbog osuđenosti da sada nastavljamo putovanje.

Vozač se ubrzo zaustavlja na nekom mjestu pored ceste, gdje automobil preuzima drugi tip, a originalni vozač izlazi i nestaje. Zbunjeno pitam svog novog saputnika koji kurac se upravo dogodio. Govori mi da mu je to brat i da me sada on vozi. Ok, budući da vozi dosta brže, nemam problem sa tim.

Vožnja traje nekih sat vremena. Okolni prizori izgledaju nestvarno: nabujale mutne rijeke u ogromnim, širokim koritima, ogromni kanjoni, gigantske brane i snijegom prekriveni vrhovi beskrajnih Himalaja. Nikada ništa slično nisam vidio.

Najzad stižemo do restorana odakle se pruža najbolji pogled na tačku u kojoj se spajaju, odakle počinju i gdje se završavaju tri najveća svjetska masiva. Sami vidikovac nalazi se na uzvišenju pored jarbola na kojem se vijori pakistanska zastava. I zaista, vrlo lako se uočava tačka ka kojoj se postepeno sa tri strane spuštaju beskonačni masivi. Na istom mjestu spajaju se rijeke Gilgit i Indus.

Mladić, vlasnik restorana mi prilazi, stavlja ruku na svoje grudi, pa potom na moje i govori – maj frend, maj nejm iz Vakasemat, giv mi jor vocap. Razmjenjujemo brojeve telefona i narednih nekoliko dana Vakasemat se javlja bez posebnog razloga i svrhe, pita me kako sam i zove me da svratim na čaj kod njega.

Ubrzo potom vraćamo se u Gilgit u kojem provodim noć u svojoj sobi prepunoj žohara, komaraca i u društvu jednog jedinog stenjajućeg ventilatora.

 

Stopiranje

Smještaj i jučerašnji obilazak platio sam 3400 rupija. To iznosi otprilike oko 20 evra.

Dosta jeftino, ali i dosta ograničavajuće. Svima je dosta čudno to što pokušavam da nađem način da se sam krećem po zemlji, iznajmim automobil ili jednostavno sam obilazim sva mjesta koja se meni čine interesantnim. Svakako mi nije interesantan Buda uklesan u stijenu. Mislim, možda bi i bio kada bih znao nešto o njemu, ali ovi tipovi nemaju pojma o svemu tome. Pored toga, stalno osjećam nekakvo sažaljenje prema njima. Vidim da se trude da zarade koji dinar. Vozač koji me vozio nenametljivo govori o svom odrastanju i siromaštvu, nosi košulju iz nastojanja da izgleda profesionalno i da turistima ulije povjerenje, dok konstantno briše znoj sa čela a košulja mu je u potpunosti mokra. Ostavim mu bakšiš svakako, ali i to mi je nekako neprijatno, jer imam osjećaj da tih mojih 10, 20 posto ne znači ništa. A zapravo njima mnogo znači. I kada ga pitam koji je fazon sa Budom, on nema pojma i neprijatno mu je malo zbog toga, pa onda i meni bude malo neprijatno.

Sve u svemu, dosta vremena je malo do umjereno neprijatno.

S druge strane, ja sam stvarno posljednja osoba na svijetu koju treba voditi okolo i pokazivati joj turističke ložane Pakistana. Stvari koje prosječan matori Britanac, njihov uobičajeni gost, želi da vidi.

Pusti me, bolan, da hodam i da sam nalazim šta mi je interesantno.

Stoga ustajem rano, plaćam svoj račun, pozdravljam se sa osobljem i krećem dalje. Uprkos svim upozorenjima krenuću sam. Oni se skupljaju oko mene zaprepašteni činjenicom da nemam nikakav plan niti ideju kuda dalje. Savjetuju me da bukiram automobil, da mi organizuju turu…

Ne, samo me odvezi do glavne ceste kojom mogu da nastavim dalje na sjever, govorim.

Isti onaj vozač od juče pali automobil i nakon nekoliko minuta prelazimo Hrezer rijeku i izlazimo na cestu. Tu me ostavlja, pozdravljamo se i on odlazi.

Istog trenutka sve mi se kockice slažu. Stojim sam nasred Karakoram ceste, najviše asfaltirane ceste na planeti, ceste zbog koje sam i došao u ovu zemlju. Teškim žutim cipelama dižem oblake prašine iza sebe hodajući cestom prepunom ljudi koji pokušavaju nešto da prodaju. Tolika je gužva na cesti da se automobili na toj dijelu jako sporo kreću, da ne bi nekoga udarili. Vrućina, peče se meso, kebab, širi se nepodnošljiv smrad i konstantno nekakva smrdljiva voda teče cestom. Sudeći po mirisu i teksturi, vjerovatno se radi o kanalizaciji.

Ipak, čak i kada sporo voze, voze kao nenormalni i konstantno trube. Sjetio sam se Kaira i Frankove i moje teorije kako oni zapravo koriste sirovu inteligenciju umjesto dosadnih saobraćajnih propisa i znakova. Čini mi se da smo možda ipak samo izmaštali sve to. Možda ih samo boli uvo i haotično se kreću u svim mogućim pravcima upravo zato što ih i ne odlikuje pretjerana inteligencija. Efikasnost svakako ne.

Ljudi me gledaju, gurkaju se i jedni drugima nešto šapuću. Prilaze mi i pokušavaju da mi prodaju vožnju do Karimabada, vode me na autobusku stanicu. Ja idem za njima budući da ništa ne razumijem. Kada shvatim o čemu se radi, samo umorno odmahnem rukom i odlazim dalje.

Hoću da stopiram, zbog toga sam došao.

Nakon nekih 20 minuta stajanja na istom mjestu i odbijanja nekoliko taksista i autobusa, najzad mi staje tip u džipu. Pitam ga dokle ide, sa nadom da će me odbaciti barem nekoliko kilometara. Do Karimabada, govori on. Govorim kako tačno tamo idem, ali ne mora da me vozi do kraja, volio bih da izlazim povremeno, nailazim na neka zanimljiva mjesta i tu se zadržavam. Odavde pa sve do Khujerab pasa, granice sa Kinom vodi jedna jedina cesta, upravo ova, Karakoram cesta, koja svo to vrijeme vijuga kroz snježne vrhove Karakoram masiva. Do Karimabada ima nekih 100 km, a do Khunjerab pasa jos nekih 200 kilometara.

Krivudamo između planinskih lanaca, dok vozač priča o svom kraju, svojoj Hunza dolini i Rakaposhiju. Svo vrijeme mi Chari Khand i Rakaposhi ne izlaze iz vidokruga. Čini mi se na koju god stranu da se okrenemo, ove dvije ogromne planine će biti ispred nas.

Ne mogu da se načudim prizorima oko mene. Nikada ništa slično nisam vidio. Zaustavljamo se pored nekog vidikovca da bih fotografisao Rakaposhi.

Tokom čitavog puta pravim stotine fotografija. Telefon počinje da se pregrijava i ubrzo počinje da se gasi od vrućine. Nikada ranije mi se nije desilo to da mi se telefon jednostavno pregrije i ugasi od vrućine. Zbog toga ga namjerno gasim i držim u ruci isturenoj van automobila dok se krećemo kako bi ga eventualno strujanje vazduha ohladilo, iako je i taj vazduh koji struji vreo. Na taj način pokušavam da ga što duže održim u životu, budući da prizore i trenutke kojima svjedočim moram nekako da ovekovječim.

Upravo u momentu kada mi je vozač saopštio to da smo upravo ušli u Hunza dolinu, iznenada je zahladilo. Po prvi put od momemata kada sam ušao u Pakistan klima je postala podnošljiva. Predivan osjećaj, jebote.

Već danima slušam priče o tome kako je Hunza dolina posebno mjesto, kako je klima drukčija, kako su ljudi posebni i kako su dugovječni.

Raduje me to što ću najzad i sam da vidim to mjesto o kojem sam toliko toga čuo.

Najzad stižemo do Karimabad gradića, samog srca Hunza doline. Izlazim iz vozila i vozaču nudim novac. Odbija da mi naplati, pozdravljamo se i razilazimo.