Putovanje u centralnu Aziju I – Astana

Spread the love

Dsus2

3. maj 2019., dan 12358, Takešikenžen, provincija Xinjiang, Narodna Republika Kina

Nisam siguran koja me je to tačno odluka dovela na ovo mjesto. Da li je to bila samo jedna jedina odluka, jedno slučajno skretanje ili čitav njihov niz, sve odluke koje sam donosio tokom proteklih 12357 dana!? Da li sam pokušavao biti promišljen tokom njihovog donošenja ili sam zatvarao oči i puštao da putevi mene odaberu!? Bilo kako bilo, tokom prethodnih nekoliko dana, koliko sam već na Putu, u potpunosti sam se prepustio njemu i svemu što on nosi. Da sam pretjerano razmišljao o njemu, sigurno me ne bi ni doveo upravo ovdje, u maleno kinesko selo Takešikenžen, tik uz granicu sa Mongolijom. U ovo selo u kojem sam sasvim neočekivano i slučajno shvatio da sam zapravo ostvario svoje dječačke snove.

Devedesetih godina dvadesetog vijeka ložio sam se, kao i mnogi drugi klinci na Young Guns i filmove sa sličnom tematikom i ambijentom – kauboji, indijanci, polupustinjski predjeli načičkani slučajnim konjima, stokom, divljim životinjama i niskim raslinjem. Rijetki trenuci prisustva električne energije u ratom zahvaćenoj Bosni prolazili su u gledanju filmova poput Young Guns, ali i spotova poznatih rokenrol bendova, prije svega Bon Džovijeve Blaze of glory, koja i prati radnju ovog filma, uz onaj neizostavni sirovi, muški i uvijek zajebani zvuk Dsus2 akorda.



Spot je prepun kadrova iz pomenutog filma, ali i kadrova američkih pustinja, Doline smrti i Grand kanjona. Kao dijete bio sam zadivljen neustrašivošću i slobodom likova u filmu, njihovim preplanulim licima, kože ispucale od sunca, njihovim slobodnim kretanjem po pustinji, krpetinama, kosama i nitnama koje se slobodno njišu sa njih. I tim prokletim Dsus2 zvukom.

I evo, nekih 25 godina kasnije – tu sam. Živim upravo taj san. Potpuno sam, slobodno hodam kroz polupustinju i posmatram trk divljih konja u daljini i pokoji životinjski leš pored puta. Slušam tu istu stvar, dok sa mene visi stara i ofucana marama, simbol kurdskog pokreta otpora, takozvana palestinka, koju nosim oko vrata već nekih desetak godina, još iz istanbulskog Fatiha, odakle su nas zbog te marame i protjerali malo ekstremniji muslimani. Iako na potpuno drugom kraju svijeta u odnosu na američku Dolinu smrti, prizori neodoljivo podsjećaju upravo na nju, na taj film, ali i činjenicu da je život jedno nevjerovatno putovanje. Niko ne zna gdje će ga njegov odvesti. Mene je moj doveo upravo ovdje – u Takešikenžen.

Hodam već satima. Jednoličnost prizora koji se oko mene lijeno smjenjuju ne jenjava. Beskonačna, sunčana cesta kojom klizim djelomično je prekrivena pustinjskim pijeskom i vijuga između sivih i golih planina, presijecajući stepu. Surovi i suhi vjetar, nisko nebo, beskonačna širina, sivilo i pijesak čine moj vidokrug, ali u osnovi oko sebe vidim jedno nepregledno ništa.

Svaki udarac mojih teških cipela o prašnjavu cestu izaziva pravu pješčanu mikro – oluju. Na pertlama se jedva nazire nekoliko sićušnih ostataka čičaka koje sam nakupio još u Kazahstanu, trčeći za divljim konjima kroz šumu, usred noći. Maleni oblak prašine ostaje iza mene, dok se pojedine čestice iste te prašine lijepe za znojave narukvice iz Palestine, Hilandara i Kine, koje slobodno vise sa mojih ruku.

Sam sam. Barem djelomično. U stopu me prati jedan lešinar i iznad mene crta kružnice po niskom kineskom nebu. Osjećam da čeka da odustanem, da se potpuno slomim. Pratim njegovo kretanje i prepun samopouzdanja mislima mu poručujem: žao mi je, znam da si gladan, ali danas nije taj dan. Neću se slomiti. Obojica smo uporni, ali on ubrzo ipak shvata da će morati odustati i pronaći drugi centar svojih kružnica.



Već nekoliko dana stopiram ka Mongoliji i do njene granice dijeli me još nekih 15 kilometara. Još uvijek je jutro i imam dovoljno vremena da, ukoliko mi niko ne stane, čak i pješke nekako stignem do granice prije 16h, odnosno prije zatvaranja graničnog prelaza. Ukoliko mi ni to ne pođe za rukom, jednostavno ću se vratiti do ovog sela, a potom i Urumći, odakle ću krenuti nazad ka Kazahstanu, a potom i kući. Iako je moja želja da uđem u ovu zemlju ogromna koliko i sama Kina i nesalomiva u mjeri da je ne mogu pokolebati ni prizori životinjskih leševa u raznim fazama raspada, niti teška torba sa handpanom od 3,5kg sa praistorijskim motivima iz kazahstanskih pećina, najviše me raduje spoznaja o tome kako zapravo ne moram ni to niti bilo šta drugo da činim, barem tokom narednih nekoliko dana. Jedino što treba je da radim isključivo ono što me u tom trenutku ispunjava.

U ovom trenutku, to je upravo ovo – hodanje kroz tišinu i nepreglednost kineske stepe, u kojoj sam, sudeći po mapi na mom telefonu samo jedna beskonačno malena plava tačka.

Ništa mi sada nije važno osim toga. Sve su mi se kockice složile. Prizori koje gledam ne mogu se opisati riječima. Tišina takođe. Teško je objasniti nekom linearnom civilu šta nalazim u svemu ovome, ali ako bih trebao to sumirati u jednu riječ, mislim da bi to bila jedna od sljedećih: “potpunost”, “mir”, “radost”, “čistota”, “budnost”.

Prepušten samom sebi, tačno je da se hranim sopstvenom biti, ali ona je nepresušna – rekao bi Teson.

S vremena na vrijeme pored mene prođe pokoji automobil. Neki me pozdrave zvukom sirene, ali uglavnom ne obraćaju pretjerano mnogo pažnje na mene.

Osjećaj budnosti, sreće i apsolutnog prisustva u trenutku i neposrednog kontakta sa svojom samom suštinom tjera me da stanem pored improvizovane prodavnice pored puta i pogazim odluku o prestanku pušenja. Nekoliko likova sa naboranim tamnim licima nijemo sjedi na svojim ogromnim torbama i čeka jedini autobus koji staje na tom mjestu i očigledno vozi u Bulag, prvo mjesto sa mongolske strane granice. Na moje pitanje Bulag?, lijeno klimaju glavom i nastavljaju svoj pogled u prazno.

Nista me bolje ne uvjeri u to da je zivot sjajan kao prvi gutljaj piva. Slučajno se napijam ispred kineske zadruge, čekajući autobus koji nikako da dođe. Čini mi se da mu se polazak u nekoliko navrata odgodio. Možda i nije, pijan sam. U naletu inspiracije, malo do umjereno pijan, počinjem
da razmišljam o ožiljcima i da pišem.

Dan 12349

24. april 2019. Nur – Sultan, Kazahstan

Iako su me od momenta kupovine avionske karte pa do početka putovanja dijelila neka dva mjeseca, grad u koji je trebalo da sletim i odakle je trebalo da započne moje putovanje po centralnoj Aziji u međuvremenu je prestao da postoji. Naime, kazahstanska prestonica Astana promijenila je ime u Nur – Sultan. Gradske i državne vlasti odlučile su se na ovaj korak iz želje da odaju počast predsjedniku Nur – Sultan Azarbaevu, koji je vodio ovu zemlju od njene nezavisnosti pa do svega mjesec dana unazad. Tokom tog perioda od nekih 30 godina, uspostavio je apsolutnu vlast nad zemljom, te danas lokalci tvrde kako je samo formalno odstupio sa vlasti, dok i dalje čvrsto drži sve konce u svojim rukama.

Taj frajer i danas je živ i čini se da mu uopšte ne ide toliko loše. Vodi državu iz sjene i ima svoj vlastiti grad. Dugo mi se po glavi motala misao kako bi bilo lijepo da u Bosni ili Crnoj Gori postoji grad Milo, odnosno Mile.

U svakom slučaju, nakon 6 sati leta stižem u Nur – Sultan, na sami rub Sibira. Već je veče, tri sata više nego na Balkanu. Odmah po slijetanju autobusom krećem ka centru grada, ne zamarajući se zbog toga što nemam nikakav plan. Monotoniju duge vožnje autobusom razbijam brojeći betonske stubove koji su se u jednakim razmacima nanizali pored puta, sa druge strane metalne ograde koja dijeli cestu od ovog ogromnog gradilišta nekakvog nadzemnog željezničkog sistema koji će spojiti centar grada sa aerodromom. Razmišljam o tome kako sam sve ono što znam o odnosima, običajima, ljudima i generalno o životu ostavio u Budimpešti, prilikom ukrcavanja u avion. Znam da mi sva stečena znanja i iskustva neće biti ni od kakve pomoći. Centralna Azija je druga planeta, siguran sam.



Prvi utisak o ovom gradu došao je kao posljedica odviknutosti od istočnjačkog načina razmišljanja, odnosno ovdašnjeg poimanja vremena i prostora – ovdje je sve predimenzionisano. Zgrade koje se nižu pored puta postaju sve veće i veće, kako se autobus kojim se krećem bliži gradu. Fasade na istim tim zgradama postaju spektakularnije, sa svakim pređenim metrom na putu ka centru grada. Animacija na nekima od njih, iako fascinantne, djeluju poprilično jednostavno i prikazuju nešto poput šahovske table na kojoj crna polja prelaze u bijela i obratno. S druge strane, daleko su sofisticiranije one koje se prikazuju na zgradama valjkastog oblika, čija čitava površina djeluje kao zakrivljeni displej najmodernijeg mobilnog telefona. One najčešće prikazuju reklame u punoj rezoluciji.

Najzad se zaustavljamo u samom centru grada, ispred luka koji povezuje dva krila ogromne zgrade, za koju će se kasnije ispostaviti da predstavlja zgradu jednog od ministarstava. Posmatrano sa tačke na kojoj se nalazim, tačno na sredini tog luka ukazuje mi se jedan od pečata ovog grada – ogromna staklena piramida, 62 metra visoka Palata mira i pomirenja.

Distance koje, nakon uvida u mapu, tumačim kao dovoljno kratke da se mogu prehodati apsolutno nisu takve. Pitam se da li je predefinisana razmjera mape uopšte ista kao u Evropi.

Mislio sam da ću relativno brzo doći do njenog stana, ali već nekih 90 minuta hodam i čini mi se da se malena plava tačka na displeju koja predstavlja moj položaj na mapi grada uopšte ne kreće.

Prelazim široke aleje, iza sebe ostavljam jednu po jednu svjetleću zgradu, stadione čiji krovovi mijenjaju boje i razna druga arhitektonska čuda, koja svojom površinom uglavnom emituju milione fotona svih mogućih boja. Ta šuma nevjerovatnih građevina potisnula je jednu drugu šumu, šumu kranova ka samoj periferiji grada. Astana se širi, ekspanzija gradnje je u punom jeku. Podsjeća me na Dubai, iako nikada nisam bio u pomenutom emiratu. Pomalo i na Baku, mada mi azerbejdžanska prestonica djeluje nekako siromašnije u odnosu na Astanu.

Pardon, Nursultan.

U principu, kič prisutan u onoj mjeri u kojoj je prisutan u Bakuu, Kijevu ili Moskvi i odsutan u Berlinu.



Prelazim most preko rijeke Išim, dok oko mene zuji bezbroj automobila i stvara zaglušujuću buku. Najzad dolazim do adrese na kojoj živi Assel. Tada shvatam da se njena zgrada nalazi na drugoj strani ulice. Ta činjenica u kontekstu Evrope ne djeluje strašno, ali u kontekstu srednje Azije i teške torbe na leđima to je zaista daleko. Vraćam se do pješačkog prelaza, prelazim široku aveniju i potom hodam desetak minuta oko te ogromne zgrade, tražeći ulaz. Savladavam uspon od valjda milion stepenica, sve do platoa sa kojeg se zapravo ulazi u zgradu i najzad sam tu.

Assel

Blagi pritisak dugmeta označenog prezimenom Kasparova, napisanom razumljivom ćirilicom, otvara mi vrata luksuzne zgrade opremljene najsavremenijim tehnološkim čudima i ubrzo dolazim do njenog stana na dvocifrenom broju sprata. Najzad se iza skupocjenih i teških drvenih vrata ukazuje Assel i pušta me u svoj mikrokosmos.

I u njenom stanu sve je predimenzionisano. Odmah zapažam visoki strop, dvije ogromne terase, ogroman drveni krevet u spavaćoj sobi i prostrani hodnik.

I sama Assel, koju po prvi put u životu zapravo vidim je takođe daleko veća osoba nego što sam to očekivao. Ova visoka i snažna žena sa osmijehom me uvodi u svoj dom i odmah me nudi jakom kazačkom hranom i čajem sa mlijekom. Po njenim riječima, čaj sa mlijekom, ali i čaj generalno u kulturi njenog naroda nezaobilazan je napitak. Iako sam premoren, sa najvećim interesovanjem slušam priče o Astani, Kazahstanu, hrani, ljudima i ovdašnjim običajima. S obzirom na to da sam krenuo na put bez gotovo ikakve pripreme i plana, svaka informacija do koje mogu doći o ovoj zemlji dragocjena je. Stigao sam – sada treba da slušam, upijam i učim. Davno sam prestao da vršim pripreme prije nego što krenem na put i zatrpavam se nepotrebnim informacijama. Na kraju krajeva, zbog toga sam i došao – da dođem do informacija i znanja kojih nema u knjigama, na Vikipediji i blogovima.

Iznosi mi kamilje mlijeko, čaj, kobasice od konjskog mesa i kozji sir. Na ovoj paklenoj hladnoći i snažnom vjetru, potrebna vam je jaka hrana.

Zidove i police njenog stana ukrašavaju brojne crno – bijele fotografije na kojima su prikazani motivi seoskog života: konji, kamile, iznemogli seljaci i naravno gerovi. Assel mi objašnjava kako Kazaci u sve većem broju dolaze u gradove i napuštaju tradicionalno nomadski način života. Iako nije naklonjena Rusiji, priznaje kako je upravo zahvaljujući Rusiji Kazahstan postao daleko modernija i razvijenija zemlja nego što je bio prije Sovjetskog Saveza. Upravo je SSSR pomogao izgradnji infrastrukture ove zemlje i povezivanju njenih centara. Toga su svjesni svi, iako nerado priznaju, tvrdi Assel. Da nije bilo Sovjetskog Saveza, mi bi i dalje lutali po pustinjama i jahali konje, kao što smo i radili hiljadama godina. Pored Rusije, ubrzanom razvoju ove zemlje doprinjelo je i otkrivanje njenih naftnih potencijala. Zemlja se ubrzano razvija i već danas u ovoj devetoj zemlji po veličini na planeti sve je više sasvim pristojnih gradova. Zapravo, nakon samo jednog prolaska kroz grad postane vam jasno da je Astana apsolutno high – tech.



Govori mi o Astani i o tome kako je grad zapravo jako nezanimljiv, sterilan i kako ne predstavlja pravi Kazahstan, mada je to jasno već na prvi pogled. Tu se nalaze sve državne institucije ove zemlje, ali sve ono što zapravo čini ovu zemlju posebnom i vrijednom posjete nalazi se izvan Astane. Assel mi preporučuje da posjetim pjevajuče dine, kao i Almati i neke druge gradove. Ubrzo primjećujem kako značajan broj pojmova u ovoj zemlji počinje slovom A. Govori mi o tome kako je Almati prapostojbina jabuka i kako ime toga grada ustvari i znači upravo to – prapostojbina jabuka.

Kao i većina stanovništva ove zemlje, i Assel je zapravo sa sela. Njeni se bave proizvodnjom i izvozom meda, dok ona u Astani poseduje firmu koja se bavi proizvodnjom dekoracija i poklona.

Astana

Iz udobnog i prostranog kreveta, u njenoj ogromnoj gostinjskoj sobi, pomjeram teške zastore i kroz široke prozore posmatram ovaj veliki grad sljedećeg jutra. Danas izgleda potpuno drukčije, mada podsjednako impresivno. Ne znam da li je do tmurnog vremena, ali ipak djeluje nekako pusto i prazno, uprkos blještavilu i šumi solitera i plavih i zlatnih građevina neobičnih oblika.

Nakon jakog doručka i čaja sa konjskim mlijekom sjedamo u njen ogromni Lexus i vozimo se po gradu neko vrijeme. Assel mi pokazuje brojne zgrade najneobičnije arhitekture. Predsjedničku palatu, zgradu Vlade, ministarstva, veliki tržni centar u obliku šatora, koji simbolizuje nomadski karakter ovog naroda, velike džamije i stadione za fudbal, hokej, skateboarding i biciklizam. U principu, samo zgradurine bez ikakvog duha. Nigdje ne zapažam tragove i dokaze prirodnog razvoja grada – obične četvrti, kvartove sa pabovima, grafite, prljavštinu, prosjake… Astana je poprilično sterilno mjesto, grad koji se brzo i pomalo vještački razvio. Njene riječi mi to i potvrđuju. Govori o tome kako je ovdje većina ljudi nedavno došla i zaposlila se u državnim institucijama ili u željeznici. Nursultan i nema nekakvu značajnu istoriju, a samim time ni svoju “raju” ili neki identitet, uprkos tome što u protelih 20 godina mnogi dolaze u ovaj grad, čiji je broj stanovnika u tom period porastao sa 250 hiljada na čitav million.

Predlaže mi da me ostavi kod EXPO kompleksa i da odatle pođem sam u obilazak grada, dok ona ode na posao. Budući da ionako nemam plan, odlučujem da je poslušam.

Expo

EXPO 2017 održan je u Astani i tim povodom izgrađen je istoimeni kompleks, čija je gradnja koštala čak 5 milijardi dolara. Njegovim središtem dominira sferna staklena građevina, Muzej Budućnosti, koji sa visinom od 100 metara i obimom od 60 metara predstavlja najveću zgradu sferičnog oblika na svijetu i kao takav čini samo jedan od brojnih Ginisovih rekorda koji dolaze iz ovog grada.



Tema EXPO – a bila je energija budućnosti, a ideja – da se pokrene debata između država, nevladinih organizacija, kompanija i dijelova stanovništva o ključnim pitanjima vezanim za porast potrošnje, održivi razvoj, obnovljive i ekološki opravdane izvore energije u budućnosti.

Ovo savremeno zdanje od 8 spratova, od kojih je na svakom izložen drukčiji vid dobijanja enegije, prepuno je instalacija i zanimljivih maketa i modela koji predstavljaju različite izvore energije, njihovu primjenu, zanimljiva alternativna rješenja, kao i brojne patente ali i ograničenja i negativne posljedice pojedinih metoda dobijanja energije. Tako je, na primjer, jedan čitav sprat posvećen energiji vjetra. Tu su izložene makete vjetrenjača, sobe sa vještački generisanim vjetrom i razne simulacije, kao na primjer simulacije ugarana i tajfuna u visokim staklenim epruvetama ispunjenih dimom. Jedan sprat je posvećen hidroenergiji i na njemu su izložene razne makete hidro – sistema, ali i čitava jedna malena farma algi, dok je drugi posvećen solarnoj energiji gdje su izložene makete sunčevog sistema, savremene solarne ćelije, ali i soba sa VR simulacijom Sunčevog sistema.

 

Narednih nekoliko sati obilazim jedan po jedan sprat i divim se tehnološkim dostignućima i domišljatosti graditelja i dizajnera ovog zanimljivog muzeja.

Najzad izlazim na ulicu koju već bije hladan vjetar, kiša i susnježica. Užasno je hladno. Astana se zapravo nalazi usred nepregledne i puste ravnice, sibirske stepe.

Nuržol bulevar

Taksijem odlazim do još jedne ikone ovog grada – najvećeg šatora na svijetu (Khan Shatyr), velike konstrukcije na samom rubu ogromnog trga, odnosno Nuržol bulevara, na kojem se nalaze gotovo sve bitne znamenitosti ovog grada. Na suprotnom, istočnom kraju bulevara nalazi se Predsjednička palata i takozvana “piramida”, a na zapadnom upravo Khan Shatyr. Ovo arhitektonsko čudo takođe je našlo svoje mjesto u Ginisovoj knjizi rekorda kao “najveći šator na svijetu”. Iako su investitori bili i više nego maštoviti kada se odlučivalo o samom izgledu građevine, izgleda da im je iste te kreativnosti manjkalo kada je došlo na red odlučivanje o samoj njenoj svrsi. Naime, unutar ovog džinovskog šatora smješten je tržni centar sa bioskopima, restoranima i Mekdonaldsom, označenim ćiriličnim pismom.

Pravim kratku pauzu kod nezaobilaznog znaka “I love Astana” u Parku ljubavnika i ubrzo nastavljam dalje ka Predsjedničkoj palati. U toj dugoj šetnji prolazim pored mnoštva restorana, banaka, poslovnih centara, predstavništava međunarodnih kompanija i hotela. Tu je i park sa muzičkim fontanama, životinjskim skulpturama i instalacijama savremene umjetnosti. Negdje na sredini ovog bulevara nalazi se i jedan od najpoznatijih simbola ovog grada – 105 metara visok Baiterek toranj, sa čijeg se vidikovca (na 97. metru, zbog činjenice da je ’97. godine Astana postala prestonica) može vidjeti čitav grad. Ovaj toranj inače predstavlja otjelovljenje kazačke legende o drvetu znanja Baiterek i ptici Samruk. Na vrhu tornja nalazi se ogromno “jaje” zlatne boje, ali i otisak dlana Sultana Nazarbaeva.



Prolazim pored Senata i Predsjedničke palate, koju krasi neobična kupola ukrašena plavom i zlatnom bojom, prelazim rijeku i najzad stižem do Hazrat Sultan damije. Ova džamija može da primi i do 10.000 vjernika, što je čini najvećom džamijom u centralnoj Aziji.

Prelazim široki bulevar i stižem na veliki Trg nezavisnosti na kojem se nalazi nekoliko spomenika, ali i neobične plave zgrade kružne osnove. Zgrade ustvari predstavljaju Palatu nezavisnosti i Nacionalni univerzitet umjetnosti, dok središtem parka dominira visoki Kazakh eli spomenik. Odmah pored nalazi se Millenium park, a sa druge strane i Predsjednički park.

Tu i završavam ovu cjelodnevnu šetnju, tik ispred famozne “piramide”, Palate mira i pomirenja. Ova građevina oblika pravilne piramide (62mx62mx62m) izgrađena je povodom Kongresa svjetskih lidera i svjetskih religija. U njoj se nalaze odjeljci sa judeizmom, islamom, hrišćanstvom, budizmom, hinduizmom, daoizmom i mnogim drugim religijama. U ovom kompleksu smještena je i Opera sa 1500 mjesta, Nacionalni muzej kulture, Univerzitet civilizacija, biblioteka i Istraživački centar za kazahstanske etičke i geografske grupe. Piramida je zamišljena kao globalni centar za razumijevanje religije, sa svrhom promocije jednakosti među ljudima i međureligijske tolerancije. Ono što ovu građevinu čini gotovo jedinstvenom na svijetu je činjenica da se u njoj liftovi ne kreću vodoravno, već pod uglom od 60 stepeni, prateći spoljašnje zidove piramide.

Kazahstan

I to bi bilo to što se tiče mog obilaska Astane, ali i samog identiteta ovog grada – neobična i ogromna arhitektonska čuda svih mogućih boja, svjetlećih fasada i impozantnih oblika, široki i poprilično pusti bulevari, nesaglediva ravnica i hladnoća od koje kosti pucaju. Ovdje se zimi temperature spuštaju i do 40 stepeni ispod nule, mada i u proljećnim mjesecima hladni, sibirski vjetar nemilosrdno odnosi svaki vid toplote. Astana je druga najhladnija prestonica na svijetu, odmah iza Ulanbatora, što i ne čudi toliko, ako se uzme u obzir da su oba ova grada smještena usred hladne stepe. I to one najveće na svijetu – evroazijske.

Ono što je takođe karakteristično za ovaj grad su česte promjene samog njegovog imena. Naime, grad se neko vrijeme zvao Akmolinsk, pa Tselinograd, Aqmola i do prije samo mjesec dana – Astana, što bi ustvari i moglo da se prevede kao “prestonica”.

Još jedan kazahstanski rekord je činjenica da se radi o najvećoj zemlji na svijetu koja nema izlaz na more. Najbliža obala od ove zemlje udaljena je 3000km, ali uprkos tome, Kazahstan ima svoju mornaricu. U Astani postoji i Okeanarijum, veliki akvarijum koji je takođe upisan u Ginisovu knjigu rekorda, kao akvarijum koji je najudaljeniji od okeana.



Uprkos blještavilu, milijardama dolara uloženim u izgradnju prestonice, prosječan stanovnik Kazahstana radi za oko 450 dolara mjesečno. Iako sam siguran da im je upravo to bila svrha, čini mi se da sve te svjetleće fasade ipak ne uspijevaju da odagnaju hladnoću i sivilo koje vlada u ovom gradu u kojem nisam zapazio nekakvu manifestaciju toplote i ušuškanosti.

Iz moje bosanske perspektive, identitet ovog mjesta mi djeluje kao neobična kombinacija identiteta okolnih zemalja. Ljudi izgledaju kao klasični Azijati, nešto između Kineza i Mongola, većinom su muslimani, mada su pravila ponašanja daleko liberalnija nego u jednom Iranu ili sličnim zemljama i više odgovaraju evropskim. Gotovo niko ne nosi hidžab. Ruski identitet je takođe sveprisutan i provlači se kroz ćirilicu i činjenicu da gotovo svi govore ruski, dok se engleski rijetko i slabo govori. Žene su lijepe, visoke i nekako imaju stila, dok taksisti smaraju kao i bilo gdje drugo. Dakle, pišu ćirilicom, izgledaju kao Kinezi, a zapravo su muslimani. Naravno, sovjetski identitet je sveprisutan.

Jedan britanski magazin Astanu je nazvao “najčudnijom prestonicom”. Čini mi se da takva titula ima smisla, budući da mi je sve u ovom gradu neobično. Recimo, ulaz u hostel izgleda kao ulaz u restoran, dok ulaz u restoran izgleda kao ulaz u apoteku. Ulaz u apoteku ne znam kako izgleda, ali je recimo nemoguće naći radnju lokalnog mobilnog operatera ili ulicu sa pabovima. Nema toga, čini mi se. Ljudi ovdje, kao i po Rusiji uglavnom vrijeme provode po GUM/CUM tržnim centrima i tamo se pretrpavaju Mekdonalds burgerima i Starbaks kafom kupljenom u radnjama sa ćiriličnim natpisima. Javni prevoz je sasvim u redu i postoji dobra organizacija i određena sistematicnost. Autobusi stižu tačno u minut, ali na gugl mapama baš i nećete naći informacije o redu vožnje. Isto važi i za avione. Jednostavno, koriste se neke druge aplikacije.



Kazahstan je na Balkanu možda najpoznatiji po filmu Borat, američke produkcije. U pitanju je američko neinteligentno i neduhovito smeće. Nekakav uvredljivi ejakulat američke produkcije, o čijoj vjerodostojnosti dovoljno govori činjenica da čak nije ni sniman u Kazahstanu već u Rumuniji i u kojem je jedna zemlja prikazana kao primitivna vukojebina.

Kazahstan to sigurno nije. Iako ne sumnjam da u unutrašnjosti ove zemlje možete svjedočiti prizorima i običajima o kojima ne možete ni sanjati, sigurno za Kazahstan ne bih rekao da je nerazvijena i zaostala vukojebina. Kazahstan je jako bogata zemlja, a Astana je apsolutni high tech. U pomenutom filmu stanovnici ove zemlje prikazani su kao divljaci koji jebu koze i žene se svojim sestrama. Pojedini lokalci tvrde da film zapravo na sarkastičan način ismijava Amere i njihove predrasude. Za većinu je ipak jednostavno uvredljiv. Za mene takođe – uvredljiv i neinteligentan. Sarkazam uglavnom kapiraju samo inteligentni ljudi, a planeta i nije baš sačinjena od takvih. To barem važi za većinu Zemljana.

***

Vozeći se ka aerodromu gdje je trebalo da se ukrcam na avion za Almati, u meni je iznenada počeo da se rađa strah. Strah od kazahstanske ogromnosti. Panika uzrokovana činjenicom da sam u svemu ovome samo jedna beskonačno malena tačka. Hoću li uopšte stići na avion? Kuda sam to krenuo, o čemu sam uopšte mislio? Krenuti na ovakvo putovanje bez plana?



Noć je, kiša pljušti već satima, duva snažan sibirski vjetar, hladno je i nepoznato. Ne poznajem narode, običaje, jezik. Vozim se ka aerodromu i osjećam kako mi se odlučnost topi i pretvara u mirno, tamno i duboko jezero sumnje.

Postavljam se u ulogu posmatrača i pitam se da li je lik kojeg posmatram zaista proputovao svijet na isti ovaj način, bez plana!? Da li sam ja zaista prestopirao iransku pustinju, lutao po gnijezdu Hezbolaha, preživljavao oluje na Islandu i strahove na Kosovu!?

Jeste, da, ja sam taj lik. Ne bih trebao da se plašim jednog običnog Kazahstana.

Ipak, strah je tu.  Odavno nisam putovao, odavno se nisam usuđivao, odavno nisam uradio nešto zaista veliko, za sebe. Usljed toga sam očigledno i omekšao.

Pokušavam pronaći hrabrost i inspiraciju u ovim objašnjenjima, ali mi ne polazi za rukom. Znam da će ovaj osjećaj proći, ali trenutno ne mogu da uradim ništa po tom pitanju, osim da čekam i budem oprezan. Dovoljno se poznajem. Znam da će, nakon nekog vremena provedenog u samoći, da se pojavi onaj drugi ja, veći i od Kazahstana i Kine. Onaj koji volim biti i koji želim biti, svakoga dana. Treba samo da čekam. A vremena imam.

Ta spoznaja daje mi je dovoljno hrabrosti da izguram nekoliko narednih dana. Ali osjećaj straha od srednjeazijske ogromnosti i izgubljenosti u njoj pratiće me sve do Takešikenžena u Kini.

Do momenta kada sam se najzad probudio.



Odgovori