Iznenađujuće dobro podnosim ljude u Kairu. Mislim da je to zbog toga što su ovi likovi iz hostela poprilično kul. Sve su to nekakvi individualci, čudaci i propalice, ljudi koji su na nekom dubokom putovanju, u nekom dugom procesu koji traje mjesecima ili godinama. Ispostaviće se da ja suštinski jako volim ljude i svaki čovjek je jedan zaseban svemir and shit i sve je to ok, dok god ne uznemiravaju druge, prije svega mene. Ono što ne volim, pa evo reći ću i da prezirem su kolektivne manifestacije ljudi. Jer masa jeste jedan entitet, masa ima svoj identitet i vrlo je živa. Masa, gužva i prije svega – masovni turizam. Srećom, u kontekstu u kojem se nalazim, u Egiptu usred korone, na krovu stare enlgleske zgrade u srcu Kaira tih pojava nema. Tu bleji nekoliko veoma prijatnih ljudi iz najrazličitijih dijelova svijeta.
Ipak, ponekad se zaželim samoće. Tada jednostavno tumaram ulicama bez naročitog cilja, prelazim kilomere i kilometre na nogama. Jednom sam tako otišao i do Saqqare. Ponekad odem do nekakvog luksuznog džez bara na krovu nekog hotela smještenog uz sam NIl, ali najčešće se smucam po Zamaleku, nekada elitnom kraju grada, odnosno osrvu Gezira.
Kairo u meni već mjesec dana izaziva jedan koktel impresija. Atmosfera zapuštenosti i napuštenosti koju emituju stare engleske zgrade u centru, tradicionalni downtown, dosta liberalniji Zamalek, veoma buran andergraund noćni život, gradski marketi na kojima kupujem pileću jetru i druge namirnice kojima se hranim i deseci miliona ljudi koji konstantno ovaj grad čine budnim.
Vrlo su mi zanimljivi razgovori sa Mostafom, Loretinim dečkom. On je došao iz Saudijske Arabije i budući da je Arapin i da nije u braku sa Loretom, ne smije da prespava u njenoj sobi u hostelu. Zbog toga svakoga jutra dolazi i bleji tokom dana sa nama. Druženje sa Mostafom se uglavnom svodi na to da mu ja postavljam stotine najglupljih pitanja o životu u Saudijskoj Arabiji, na koja on ljubazno i strpljivo odgovara. Mostafa tvrdi kako nikada nije razgovarao sa ženama. Do dolaska u Kairo nikada nije razgovarao sa ženom sa kojom nije u krvnom sredstvu. Naravno da nije imao djevojku, iako se radi o vrlo atraktivnom i sofisticiranom mladiću. Zbog okolnosti u kojima je odrastao, izrastao je u izuzetno stidljivog čovjeka. Tvrdi da se u Egiptu pomalo počeo otvarati prema djevojkama i generalno prema vanjskom svijetu, ali ima tu još uvijek mnogo posla, tvrdi. Za ljude iz Arabije, Egipat je veoma liberalna zemlja. Isuse Kriste. Tamo su djeca od najmanjih nogu razdvojena u muške i ženske škole. Vjerski klerici su odlučili da su po ondašnji moral čak i nevina dječica opasna.
Već nekoliko dana nagovaram Osamu da otpusti Omara. Osama je menadžer hostela i dosta je kul tip. Omar je dečko koji radi na recepciji i takođe je veoma kul. Ja jednostavno vjerujem da će se Osama osjećati moćno i dobro ukoliko samo izgovori tu rečenicu, budući da Omar ionako napušta posao i odlazi u Njemačku na studije. Upravo mi je Omar i predložio da posjetim Dahab i upravo mi je on postavljao stotine pitanja o životu u Evropi. Evropa je za njih drugi svijet. Zadnjeg radnog Omarovog dana cugamo tu na krovu i ispraćamo ovog mladog i sjajnog čovjeka u novi život. Osama među prvima napušta žurku. Grli se sa svima i odlazi. Nakon nekoliko trenutaka vraća se do recepcije i ljutito, dosta uvjerljivo upire prstom u iznenađenog Omara i glasno izgovara: “you are fired”. Priznajem da sam se i ja osjećao nekako dobro zbog ovog Osaminog čina.
Zamalek
Loreta, Osama i ja smo otprilike generacija, te se povremeno družimo mimo ostalih ljudi. Ponekad odemo na ručak ili pravimo društvo Loreti u šopingu. Osama je odličan izvor informacija o Egiptu i Kairu, čtav život proveo je upravo tu.
Približio mi je relaksiran odnos Egipćana prema koroni, kroz objašnjavanje njihovog odnosa prema samoj smrti. Objasnio mi je zašto ne dozvoljava nevjenčanim parovima da spavaju u istoj sobi u hostelu, pa čak ni Loreti i Mostafi. Zahvaljujući razgovorima sa ovim čovjekom uspio sam da shvatim i zašto u svim radnjama u Kairu (i generalno na Bliskom istoku) uvijek trešte nekakve ilahije i kaside. Naime, radi se o molitvama koje trgovci puštaju u svojim radnjama u svrhu privlačenja Božje milosti, odnosno mušterija.
Ali, najvažnije od svega, uspio je nekako da mi pojasni o čemu se to zapravo radilo nekuveče kada je nakon jedne fudbalske utakmice čitav Kairo eksplodirao. Ništa mi nije bilo jasno, iako je bilo očigledno da se radi o nečemu što za lokalno stanovništvo ima ogroman značaj. Prije nego što mi je to objasnio, nagovorio me je da svakome ko me pita za koga navijam odgovorim kako navijam za Zamalek. A na lokalnom marketu koji svakodnevno posjećujem svi razgovaraju samo o tome i svi mi postavljaju upravo to pitanje. Nakon što im kažem kako navijam za Zamalek, ljudi obično ljutito nešto promumljaju sebi u bradu ili me u šali opsuju i potom promijene temu ili me pomirljivo i domaćinski potapšaju po ramenu.
Sjedio sam u Zamaleku, u pabu 28 i nezainteresovano pratio tekmu i sve što se oko nje dešavalo. Čitav ovaj gigantski grad stao je toga dana. Downtown je bio zatvoren, ništa nije radilo. Policija i vojska su zatvorile čitav centar grada iz bezbjednosnih razloga. Zbog toga, ali i zbog svakodnevnih proba ceremonije premještanja 28 mumija u Novi Egipatski muzej, većihu vremena tih dana proveo sam upravo na Zamaleku.
U Zamaleku rade svi kafići i apsolutno svi, sa najvećom pažnjom prate ovu utakmicu. Ipak, na moje iznenađenje, ljudi uglavnom navijaju za Al Ahly, odnosno protiv kluba koji se zove Zamalek. Čim je sudija odsvirao kraj, čime je pobjeda pripala klubu Al Ahly, Kairo se zapalio. Hiljade i hiljade ljudi pohrlile su na ulice ubrzo ih u potpunosti zakrčile. Kolone automobila i ljudi počele su da izviru iz svih mogućih pravaca i da se slijevaju na Tahrir, glavni trg.
Sve je stalo. Hiljade automobila stoje na ulicama i neumorno trube. Previše, čak i za bliskoistočne visoke standarde trubljenja. Sve sam to ispratio u povratku sa Zamaleka, hodajući ka Tahriru. Atmosfera je došla do usijanja kada se na nadvožnjaku iznad ceste krcate ljudima pojavio autobus sa igračima fudbalskog kluba Zamalek, praćen kolonom policijskih vozila. Bio sam uvjeren u to da će masa rasturiti i pojesti i autobus i putnike i policiju. Jasno sam mogao da vidim zabrinuta lica putnika u autobusu, koji se polako i poniženo udaljavao od Tahrira i prelazio preko Nila.
Kada sam izbio na most koji povezuje Zamalek i Tahrir posvjedočio sam nevjerovatnom prizoru. Desetine hiljada ljudi na Tahriru skandira Allahu Akbar, kao iz jednog grla. Taj prizor me dosta uznemirio. Nemoj mi matere ti trčati okolo i ushićeno, panično i na sav glas uzvikivati Allahu Akbar. Nemam stvarno ništa sa tim, drago mi je zbog Njega i čestitam Mu od srca na tome što je jedan jedini i najveći, ali nemoj duše ti, to masovno uzvikivanje rijetko kada vodi nečemu dobrom.
Ipak, niko ne djeluje agresivno. Ljudi samo slave pobjedu svog kluba. Dosta se galami, ali nema nekih većih problema. Kontam da bi me Vultures ili Delije iznabadali glavom for no reason kada bih im se u sličnoj situaciji ovako unosio u prostor i pokušavao da ih snimim i fotkam.
Suštinski, ovi likovi su prole. Ovaj derbi je za lokalno stanovništvo mnogo više od fudbalske utakmice. Radi se o klasnoj stvari, o kolonizaciji, teškoj i dugoj istoriji.
Al Ahly je prvi i najveći lokalni fudbalski klub. Samo ime ovog kluba na engleski bi moglo da se prevede kao “The National”, a crvena boja koju nose igrači i navijači simbolizuje predkolonijalno vrijeme i borbu za nezavisnost, borbu protiv okupacije. Al Ahly predstavlja običnog malog čovjeka. Al Ahly predstavlja prole.
Sa druge strane, Zamalek sa svojim bijelim bojama predstavlja elitu, autsajdere, Britance. Kroz istoriju simpatizeri ovog kluba su uglavnom bili intelektualci, Britanci, nekakva viša klasa, nekakva buržoazija.
Zbog toga lokalci na marketu i reaguju na način na koji reaguju kada im, kao jedan bijelac, autsajder, čovjek iz očigledno više klase od one kojoj pripada većina ovog naroda kažem da navijam za Zamalek. Osama je dobar lik i dobar učitelj, želio je da doživim stvari na pravi način, iskren, neposredan. Da što bolje shvatim ovaj narod i ovaj grad. Osama je naravno i jedan prefrigan zajebant.
On mi je objasnio i kako je nova prestonica koja se trenutno gradi namijenjena takođe buržoaziji.
Dok se probijam kroz ovu masu naroda sa namjerom da stignem do hostela, pokušavam da zamislim kako je sve ovo izgledalo za vrijeme Revolucije. Počela je upravo ovdje, na Tahriru. Putevi koji se ukrštaju na Tahriru predstavljaju samu žilu kucavicu ovoga grada i ove zemlje.
Kada padne Tahrir, pao je i čitav Egipat.
To me podsjetilo na nešto slično što se dešavalo u Iranu tokom njihove revolucije.
Jednom kada su prole ustale i podrmale svoja uspavana tijela, kada je ustala najniža, radnička klasa, jednom kada je Teheranski Bazar odlučio da se nakon više vijekova neprekidnog rada jednostavno zaustavi, to je bio konačni kraj za Šaha.
Tog trenutka sve je bilo završeno.
Amra i Amina
Egipat je zapravo izuzetno diskriminirajuće društvo. Sve ukazuje na to – od onih robovlasničkih momenata u Šarm el – Šeiku, preko “pozitivnog rasizma” koji zapažam svuda po zemlji, a svodi se na to da me na čekpointima niko ne uznemirava, dok lokalce, tamnopute ljude i ljude iz “nižih” društvenih slojeva istresaju iz gaća i generalno tretiraju kao stoku, pa sve do onoga što sam saznao o položaju žena i gejeva u ovoj zemlji.
Recimo, Omar mi je pričao o tome kako se u Egiptu žene i danas često obrezuju (odstranjuju im se klitorisi, da se isključi bilo kakva mogućnost uživanja u grijehu seksualnog čina – žena služi samo za reprodukciju), ali i o tome kako se nerijetko dešava to da suprug ubije svoju ženu i za to gotovo i ne odgovara ili da roditelji ubiju vlastitu ćerku, zbog toga što je “ukaljala obraz familije”, spavajući sa muškarcem prije ili mimo braka. Sve to zavisi od klasne pripadnosti, mjesta u kojem žive, nivoa obrazovanosti i mnogih drugih faktora. Ali sve u svemu – dešava se, u velikoj mjeri.
U Kairu sam upoznao Aminu i Amru i dosta vremena blejao s njima. One su veoma tradicionalne i religiozne djevojke, što je super – jer ja baš i nisam. Čim smo se upoznali, upozorio sam ih na to da ću postavljati dosta retardiranih pitanja i da mi slobodno kažu ako počnem da zalazim preduboko u Islam, njihove običaje, teme kao što je revolucija ili generalno u njihovu intimu. Do toga još uvijek nije došlo. Gotive me, smatraju da su moja pitanja na mjestu i da sam “respectfull”.
Saznao sam gomilu stvari o njima i njihovom životu ovdje. Obje djevojke su obrazovane, kao i njihovi roditelji. Same za sebe kažu da dolaze iz više klase, da pripadaju onom soju ljudi koje baš i ne viđam u samom centru grada. Strogi centar djeluje konzervativnije i tradicionalnije od svih drugih kvartova u kojima sam bio.
Druženja nam se najčešće završe oko 22h, budući da ove dvije tridesetogodišnjakinje imaju izlaz do 11. Amrini roditelji ne smiju da znaju da im se ćerka druži sa mnom. Njena majka nikada ne bi mogla da razumije smisao tog druženja. Postavljala bi joj pitanja poput: “da li je musliman, da li ti je kolega, da li planira da te oženi?”. S obzirom da ništa od toga nije na snazi, njena majka to ne bi ni razumjela niti odobrila.
Nenormalan kakav jesam, naravno da sam ih ispitivao o seksu, vezama, pravima žena i gejeva. Savršeno poštujem to što njima takav položaj u društvu odgovara. Već sam pisao o tome kako evropski mozak ne može, niti treba da pokušava da ih razumije, ili još gore – da im drži predavanja ili pokuša da ih promijeni. Dakle, njima to sve odgovara i to poštujem.
Ali ono što je problematično, između ostalog, je to da one ne smiju da se kreću po gradu same. Amra me svaki put zamoli da je ispratim do automobila. Ne smije sama, kaže. Svaki muškarac kojeg sretne na ulici dobacuje joj neumjesne komentare i generalno je uznemirava. Plaši se.
Pokušao sam da shvatim zbog čega bi bilo ko uznemiravao ženu poput nje – ženu koja strogo poštuje sva pravila Islama, ženu koja je potpuno pokrivena i za koju zapravo i ne znam kako izgleda. Zamolio sam je da mi prevede smisao tih prozivki i dobacivanja, ali mi je rekla da jednostavno ne može to da izgovori – previše je prljavo. U toj primitivnoj i nastranoj žurci učestvuju svi, pa čak i vojska i policija.
Naravno, kada je u mom društvu, sve je ok, niko se ne oglašava. Za njih je pretpostavka da je “moja” sasvim dovoljna da je ostave na miru. “Imovina” drugog muškarca se poštuje. Kada je sama, sasvim drukčije je tretiraju.
Pokušao sam da razumijem zašto to rade i postavio joj gomilu pitanja o svemu tome. Koliko god sam uspio da rastegnem sopstveni mozak i želju da razumijem i budem tolerantan, nisam uspio doći do boljeg zaključka od ovog:
Zato što su kukavice. Primitivne, zatucane kukavice. (Jasno je da sam htio da iskoristim onaj drugi termin. Onaj seksistički termin, koji bi daleko preciznije opisao šta mislim o njima).
Daleko od toga da bih bio u stanju da se suprotstavim tim likovima u slučaju nekakvog konflikta, usljed želje da ih zaštitim. Ali takvo nešto nikada se ne bi desilo u ovoj zemlji (zemlji u kojoj je stopa silovanja užasno visoka) jednom muškarcu. Ako ste čitali iranske priče, poznate su vam moje tvrdnje kako se nigdje sigurnije nisam osjećao. To je tačno, ali samo zato što sam muškarac.
Pitao sam se imaju li ti likovi sestru ili majku. Majku sigurno imaju – osobu ženskog pola, vlasništvo njihovog oca.
Ono što me najviše iznenadilo je to da, iako ih se plaše, i one na neki čudan način odobravaju takvo ponašanje – “boys will be boys” otprilike. S druge strane, homoseksualnost je za njih potpuno neprihvatljiva. Smatraju je grijehom, sramotom i nečim što se nikako ne smije tolerisati. Ali, ne vide nikakav problem u položaju žena u društvu.
Ja to tumačim kao: “strašno je i bojim ih se, ali da, možda stvarno ne bih trebala da hodam sama po gradu, to nije u redu”.
Naravno, ne bih da se miješam i pametujem o tome kako bi trebalo žive. Srećne su i zadovoljne svojim načinom života. Pošteno. Ali ja, srećom, ne moram da budem dio toga.
Bliski istok je divno mjesto, dok god imate pišu.
Poznanstvo sa ovim djevojkama čisti je dragulj, budući da baš i nisam često u prilici da upoznajem religiozne, tradicionalije žene na Bliskom istoku, jer – to se ne radi. Na prste jedne ruke bih vjerovatno mogao izbrojati koliko sam takvih žena upoznao krećući se ovim dijelom svijeta. Pored toga, obje su zabavne i drage.Razgovori koje vodimo u dobroj mjeri su prožeti kvalitetnim humorom. Amra je poprilično sarkastična i zna dobro da podjebe. Onako odmjereno. Ja joj, naravno, uzvratim istom mjerom. Amina je malo ukočenija po tom pitanju, a ni engleski joj nije doveden do savršenstva, kao što je Amrin. Zbog toga vjerovatno sa Amrom više i komuniciram.
Ona tvrdi kako su u ovoj zemlji zapravo muslimani diskriminisani. Hrišćani su, prema njenim riječima manjina, te im Vlada zbog toga podilazi.
– Dobro, šta ćemo sa gejevima, Amra!? Ti ljudi postoje, u Kairu ih ima nekoliko miliona. I mean, it's there.
– To je veliki grijeh. Ti ljudi nisu normalni ljudi, kao ti i ja. Oni su bolesni i postoje škole/bolnice u kojima se to liječi. I nisi u pravu, sigurno ih nema toliko.
– Molim!? Draga Amra, šta pričaš dođavola!? Kako ćeš “izliječiti” nekoga od homoseksualnosti? Pa ne postoji sila koja bi mene “izliječila” od heteroseksualnosti. To je prirodan nagon, ženska glavo. Može se natjerati čovjeka da oženi ženu, da spava sa njom i da ima dijete, ali ne može prestati da želi muškarca. Barem ne bez hardverske intervencije, narušavanjem tjelesnog integriteta, fizičkim, invazivnim putem. I nije tačno da ih ima tek nekoliko. Statistički, po svakom zakonu logike, u gradu poput Kaira, mora da ih bude barem milion ili dva. A pošto vidim da te ta spoznaja poprilično muči, dozvoli da te obavijestim o tome kako imate i poprilično visok broj prostitutki (čak su me startovale neke od njih u nekom klubu. Dvije djevojke sa hidžabima, pohotno se oblizujući i pozivajući me da im priđem – bukvalno noćna mora). Takođe, grad je pun droge. Lakše je naći ozbiljnu drogu nego ukusnu, umjereno začinjenu hranu.
– Nije mi jasno zašto ih braniš, odgovara (srećom, nije se poslužila trivijalnom šalom da sam i ja sigurno gej. Amra je, ipak, mnogo više od toga).
– Ne branim ih. Ne tiču me se, nemam ništa sa njima. Ne mogu reći da me pretjerano zanima njihova problematika, niti bih da namećem bilo šta bilo kome u zemlji kao što je Egipat, ali isto tako ne vidim razlog da ikome smeta to što neko unutar svog privatnog vremena i prostora upražnjava bilo šta, sa bilo kime, sve dok je na dobrovoljnoj osnovi i punoljetno. I legalno.
– Ali, ovdje to nije legalno, srećom. Ne mogu, Srđane, doslovno mi se želudac okreće. Hajde da promijenimo temu.
– Ok, hajde objasni mi, kako bih ja recimo prišao nekoj djevojci ovdje. Kako prilaze momci?
– Pa, ako ti priđeš (religioznoj djevojci), gledaće te sigurno čudno i tu će se završiti priča, budući da su svjesne da si stranac i ne poznaješ pravila igre. Kada lokalac priđe takvoj djevojci, ismijaće ga. Ovdje se to baš i ne radi. Nedavno se desio slučaj da je momak pitao nepoznatu djevojku da popiju kafu. Ona ga je snimila i snimak je postao viralan. Ogromna je to sramota za njega.
– Dobro, šta mislite o tome!?
– Pa grozno je, momak je bio pristojan i samo je pitao.
– Dobro, kako se onda upoznajete?
– Pa momak kojem se svidim bi trebalo prvo da dođe do mog oca i oni se sve dogovore. Zatim se uzimamo i tek tada spavamo zajedno. Takva su pravila.
– Moram priznati da mi je to malo sjebano. Bukvalno ne poznaješ osobu.
– Pa da. To ti je kao kada kupuješ lubenicu. Nikada ne znaš šta je unutra. Može da bude slatka, sočna i ružičasta, a može biti i trula.
– Ne znam, Amra. Ovdje se mnogi momci između sebe ponašaju daleko prisnije nego u Evropi. Prije svega, momci u Iranu. Vjerovatno mnogi gejevi koriste upravo tu tradiciju kao alibi, kao jedan od načina da konzumiraju svoju ljubav.
– Ne znam ni ja, Srđane. Meni su oči izgleda bile zatvorene, dok tebe nisam upoznala, odgovara šaljivo.
Teško je razumjeti sve to. Dolazimo iz potpuno različitih sredina i indoktrinirani smo na potpuno različite, suprotne načine. Ipak, djeluje mi je da je njihov odnos prema seksualnosti poprilično poremećen.
Nisam ni htio pisati o toj situaciji od prije mjesec dana. Mislim da sam to čak i potisnuo, ili sam jednostavno odlučio da se radi o izolovanom slučaju osobe poremećenog tumačenja seksualnosti i komunikacionih vještina. Ali dok sam onomad razgovarao sa Kalinom u Hurgadi, pojavio se neki tip koji je pokušao nešto da mi proda, a potom se i zadržao i prevodio dio razgovora između mene i nje. U jednom momentu je počeo da lupeta nešto o tome kako bih trebao da je oženim. Nemam pojma, bilo je jako bolesno i imalo je seksualnu konotaciju.
Inače, Kalina ima devet godina.
Zemlja je ogromna i teško je sagledati i najmanji njen dio. Sve zavisi od milion faktora. Ali nerijetko se desi da, ukoliko se povede razgovor o muško – ženskim odnosima i seksualnosti generalno, čujete jebeno jezive stvari.
Dina
Noć ranije, u jednoj od brojnih knjižara/galerija u Zamaleku, vidio sam se sa Dinom. Dina ima sjajan smisao za humor, čita sulude lokalne pisce i samim time – sanja nenormalne snove. Neke stvari iz tih snova se često kasnije i dogode, u realnom životu, tvrdi.
Dina trenutno živi u jednoj od najelitnijih kairskih četvrti – famoznom 6th October, ali i ona je poput Mostafe odrasla u Saudijskoj Arabiji.
Recimo, čita o nekom ludom forenzičaru koji živi između dva svijeta, razgovara sa mrtvima, proganjaju ga vizije koje mu pomažu da rješava slučajeve i ima muhu za kućnog ljubimca. Takođe čita i “Utopiju”, knjigu o postapokaliptičnom elitnom naselju čiji stanovnici povremeno napuštaju njegove zidine, izlaze u vanjski svijet i odlaze u lov na obične smrtnike, sirotinju, iz želje da ubiju dosadu.
Zvuči kao Šesti oktobar, zar ne!? – primjećujem. Da – kratko odgovara.
Dina ne pokriva kosu i lice i često zalazi u Kairo džez klub. Ustvari, tu smo se i upoznali.
Obrazovana je, pametna i generalno sofisticirana žena. Jako je lijepa. Prije svega, ima lijep osmijeh, koji otkriva savršeno raspoređene i zdrave bijele zube. Savršeno govori engleski i jedan je od najzanimljivijih sagovornika koje sam upoznao u Egiptu, uz Omara i Kalinu.
Na moju žalost, Dina je gej.
Laganim, sarkastičnim, duhovitim i generalno genijalnim izražavanjem objašnjava mi svoj i položaj gejeva u Egiptu i Saudijskoj Arabiji:
– Ponekad pomislim da su u Arabiji svi gej. Ne možeš ni da zamisliš koliko gejeva živi u Rijadu. Čak i za svog brata ponekad sumnjam. Za mene, naravno, gotovo niko i ne zna da sam gej.
Jednom sam pokušala sestri da otkrijem svoju tajnu. Počela je da plače, da me proklinje, da mi govori kako me se stidi. Nisam imala drugog izbora nego da joj na kraju jednostavno kažem: “zajebavam te, bolan, šta se primaš”.
Moja najbolja prijateljica jednom je vidjela dva tipa kako se ljube. Bila je užasno potresena. Plakala je i dozivala Allaha. “Ok, i tebe ćemo izgleda da prekrižimo sa liste ljudi kojima bih možda nekada priznala”.
U Egiptu ne živim dovoljno dugo da bih znala mnogo toga, ali znam da se organizuje dosta gej partija. Ponekad ih neko prijavi policiji i onda za te ljude nastaje pravi pakao. Moraju da se kriju i žive u ilegali. Privode ih i maltretiraju. Gej osobe u Egiptu su kriminalci.
Ovdje je Tinder zato glavna stvar, tu se upoznajemo i družimo.
– Ok, budući da ne planiraš da se predomisliš po pitanju svoje homoseksualnosti, niti da posjetiš “školu u kojoj će te od iste odučiti”, vjerujem da možemo biti drugari. Idemo jedno veče u Kairo džez klub da muvamo ribe. Šta misliš?
– O Bože, nemaš pojma kako bih voljela da mogu jednostavno to da uradim, barem jednom u životu.
– Pa možeš, bježi odavde. Jebeš Egipat, jebeš Arabiju. Dođi u Berlin, dođi u Evropu. I možeš. Živi život.
Hodamo dugo glavnom ulicom u Zamaleku, nakrcanoj polupijanim klincima i hipsterima. Prolazimo pored zgrade srpske Ambasade, pa kroz neugledno gradilište i najzad stižemo na Rooftop, kafić na krovu jedne od zgrada u Zamaleku, sa širokim pogledom na Nil i visoke solitere načičkane na obali ove velike rijeke.
Govorim joj o djevojkama koje sam upoznao prije nekoliko dana, o njihovim stavovima prema gej osobama i o maltretiranju koje doživljavaju od strane muškaraca.
– O da, muškarci ovdje nisu normalni. Mada ih ja često odjebem, pokažem zube. Najčešće se uplaše ili zbune. Jednostavno ne očekuju takvu reakciju od ovdašnjih žena.
Ali jednom mi je u vozu prišao tip i bez riječi mi pružio telefon. Sa druge strane je bila njegova sestra. Pitala me je da li bih se udala za njega. Poželjela sam da joj sve priznam, da joj kažem: “sestro, nemaš pojma kakva ja sranja proživljavam i sa čim se borim svakoga dana. (Dude, there's so much shit in my life that I just can't tell you)”.
Iskreno i glasno sam se nasmijao. Dina zaista ima sjajan smisao za humor i obzirom na to u kakvoj situaciji se nalazi, zrači nevjerovatnom vedrinom.
Popili smo još nekoliko piva i potom se u svom otmenom kaputu i skupocjenim cipelama popela na prašnjavi Uber motocikl, zagrlila vozača i sa osmijehom i vjetrom nošenim kovrdžama odjahala ka 60km udaljenom Šestom oktobru.
Kasnije sam se još jednom vidio sa Amrom i Aminom. Nisam više mogao izdržati. Morao sam da ih pitam kako im to ne smeta, to svakodnevno maltretiranje i život u strahu.
– Isto je svuda, svejedno je, odgovorila mi je Amina
– Nije svejedno, Amina, u Evropi toga nema.
– Za mene jeste. Ja sam u Egiptu diskriminisana zato što sam žena. U Evropi sam diskriminisana zato što sam muslimanka. Evropa je prepuna islamofoba. Za mene kao ženu, muslimanku nema slobode.
Svejedno je.
Kalina
Vrijeme je da krenem kući, nakon dva mjeseca provedena u ovoj ludoj zemlji. Istekla mi je viza, a i sve teže podnosim Garfildov osuđujući pogled. Garfild je kralj u hostelu, kralj svih mačaka. Njegov lik se čak nalazi na logotipu hostela. Pored toga, malo sam se smorio od njihovog seksizma, rasizma i generalno primitivizma. Pričajte vi šta hoćete, ali mi smo ipak Evropa i to čini ogromnu razliku.
Nedostaje mi miris čistog veša, opranog nekim gotivnim praškom koji zapravo miriše. Nedostaje mi ujnina kuhinja u Zemunu.
Budući da mi je viza istekla, upozorili su mi da mi nije mudro da se krećem po zemlji. Predlagali su mi da letim direktno iz Kaira. Ipak, odlučio sam se za to da se vratim preko Hurgade. Tamo me čeka moja najdraža osoba u ovoj zemlji – malena Kalina.
Siguran sam da neće biti nikakvih problema. Ionako sam stekao utisak da Egipćane dosta smara to da se igraju države. Ta nekakva dosadna kontrolisanja ko je ušao u zemlju, ko je izašao i kome je istekla viza. Koga realno boli kurac za tim.
Zbog svega toga najzad odlazim iz Kaira i to preko Hurgade. Dolazim u zoru u ovaj smiješni grad i tražim nekakav ol inkluziv rizort u kome ću provesti tih nekoliko dana do konačnog leta za Beograd.
Mislim da mi najviše energije odlazi na uvjeravanja ljudi kako mi ne treba taksi niti bilo kakav drugi vid pomoći. Konstantni vocjornejm me već ubija u pojam. Užasno me smaraju ovi likovi nakon dva mjeseca u ovoj zemlji. Počeo sam da ih dosta grubo odjebavam, jednostavno ne mogu više, morao sam da izgradim jedan takav odbrambeni mehanizam.
Sjećam se dana kada sam došao u Egipat. Imam osjećaj kao da je bilo prije sto godina. Bio sam dosta mlađi tada i imao sam energije i životnih sokova dovoljno da preživim ova smaranja i gruba narušavanja mog ličnog prostora. Nekakve životne radosti zbog koje sam svakom pojedincu prilazio otvorenog srca i sa osmijehom na usnama svakome se poklanjao i ljubazno objašnjavao da nema potrebe za bilo kakvom pomoći.
Danas sam jedan nadrkani starac i nemam više energije za njih.
Nekoliko dana provodim u ovom rizortu i družim se uglavnom sa nekim lokalcem koji je došao sam i non stop pije i duva. Kaže lik kako on i generalno Egipćani imaju 10 dana godišnje da se izduvaju. Oni ništa od ovoga ne bi trebalo da rade. Ovaj tip konkretno štedi novac i onda ode u neki rizort i tamo provede 10 dana cugajući, drogirajući se i provodeći vrijeme sa kurvama.
Pošteno.
I ovdje dakako postoje animatori, i to iz Srbije. Jedna od djevojaka shvata kako sam naš i na putu kombijem do neke diskoteke glasno pušta Vozi me na Pale preko Ledina, samo za mene. Nekoliko Srba divlja u kombiju, dok ostali likovi u čudu i nekakvom strahu razmjenjuju zabrinjavajuće poglede. Na moje insistiranje pušta i Rađaj sinove od Džeja.
Posljednje noći u ovoj zemlji odlučio sam da je potražim. Otišao sam do centra grada, do istog onog trga na kojem sam je i upoznao mjesec i po dana ranije. Nisam se iznenadio zbog toga što sam je upravo tu i zatekao, u društvu Kinga, Lili, Hektora i drugih pasa lutalica.
S druge strane, ona je odlijepila kada me je ugledala.
Trči do mame, pa se vraća vodeći je za ruku, pa skače na mene i grli me. Zatim insistira na tome da se pozdravimo uigranim pokretima kojima me naučila. Potom uzima mamim telefon, daje mi da zapišem svoj broj. Pametnica kakva jeste, ponovo mi uzima telefon i prebacuje sa arapskog na engleski jezik unosa. Zatim priča mami o meni i pokazuje joj fotke koje smo još u oktobru napravili.
Jedno zaista posebno dijete. Čitava jedna osoba.
