Šarm el Šeik

Vodeći se onom Draletovom kako u životu treba probati sve osim incesta i folklora, odlučim ja da kao svratim u taj famozni Šarm el Šeik i uplatim sebi all inclusive u nekom rizortu na nekoliko dana, po prvi put u životu. Svi vi koji iole pratite tekstove na blogu i pejdžu znate da sam sve osim lika koji boravi u all inclusive rizortima. Bukvalno se impresije generišu brzinom kojom ovih dana Mile Dodik smjenjuje kadrove iz koalicije koji su ga zajebali.

Uglavnom, probudim se jedno jutro u Dahabu, navarim se s momcima iz hostela i uprkos svim uvjeravanjima kako iz Dahaba ne treba ići nigdje nikada, pomislim kako bi bilo kul da probam i to jednom u životu – boravak u all inclusive resortu, na moru, u Egiptu.

Nema veze, neće Dahab pobjeći, vratiću se. Ionako se stalno vraćam negdje tokom ovog putovanja.

Dok sam u restoranu na obali čekao doručak, uspio sam rezervisati smještaj u nekom fensi hotelu, ali i sami prevoz do sat vremena udaljenog Šarm el Šeika. Nisam ni trepnuo, a već sam se našao u ovom “gradu”.

Šarm el Šeik je ustvari jedan ogroman rizort. Tu se nalazi na hiljade hotela, koji su u potpunosti okupirali plažu i gotovo je nemoguće naći slobodan izlaz na more. Iako zvanično postoji kao grad i ima određen broj stalnih stanovnika, ovdje i nema baš neke druge opcije osim boravka u rizortu, što je za svakog slobodnog putnika prava noćna mora. Već na prvi pogled se vidi kako je sve sterilno i fejk.

Taksijem stižem sa autobuske stanice do hotela, čekiram se, plaćam dodatnih 14 % taksi na licu mjesta i to je to – ja doš'o. Šta sad!?

Prva stvar – ne znam se ponašati uopšte. Osoblje se ponaša poput robova i od mene očekuju ponašanje jednog robovlasnika. Ne daju mi da pokupim papirić koji mi ispadne iz džepa. Lik hoće da mi nosi torbu. De jarane ne nosi mi torbu bolan, znam i mogu sam. Ne – insistira on. Aman čovječe, nemoj mi torbu nositi, nosim je milion kilometara mogu još 15 metara do sobe. Malo se mi tu isvađasmo i kao hajd’, nosi on torbu idemo mi u sobu, dam ja njemu fino 5 evra jer sam vidio da u filmovima tako rade. Realno, đe bi drugo vidio to. Nikada niko nije nosio moje torbe. Jedini pravi način ophođenja prema svom teretu je da ga nosite sami.

Hotel

Ruku na srce, smještaj je preudoban. Hotel bi se vjerovatno mogao okarakterisati kao vrhunski, s tim da je enterijer ispunjen nekakvim baroknim elementima, što ga čini poprilično kičastim. Ali, šta ja znam o luksuznim hotelima, ko sam ja da o tome sudim.

Sa svih strana, sa skrivenih zvučnika dopire zvuk nekakvog bizarnog intermeca, nekakve rukoveti, pojma nemam.

Unutar samog hotela nalaze se tri bazena, restoran i nekoliko barova. Sve što ovaj hotel nudi, jelte, uključeno je u cijenu koju sam već platio prilikom čekiranja. To naravno podrazumjeva i alkohol, s tim da su čaše u koje vam sipaju pivo, matematički rečeno, beskonačno malene. Joj, da me vidi moja ekipa kako pijem iz ove pederske plastične čaše zapremine tipa mililitar, odrekli bi me se. Ali bi me sigurno ubrzo vratili u ekipu kada bi me vidjeli kako svaki put naručim otprilike 8 čaša. Boli me uvo, otkud on zna koliko je nas tu. A realno, čitav easttothesun tim je tu.

Hrana je odlična i svaki obrok je raznovrsan i obiman. Pretpostavljam da svakoga dana bacaju tone hrane. U zemlji prepunoj sirotinje.

Sve kilograme koje sam izgubio za ovih mjesec dana putovanja nadoknadio sam za tri dana u rizortu.

Da se razumijemo, lijepo je. Ali istovremeno i poprilično dosadno. Tretiraju vas kao debila i tjeraju da vi njih tretirate kao robove. Malo mi nedostaju moji džiberi iz Banjaluke. Pa mi bi svukli 6 gajbi piva za čas. Kontam da bi neku pobunu organizovali, detronizovali konobara i osvojili frižider sa pivom.

Animatori

Odmah po dolasku prilazi mi neka riba i započinje nekakav small talk. Pita me da li sam raspoložen za žurku večeras. Jesam, jebote, samo da popijem ovih 16 piva koja sam naručio. Inače je Ukrajinka i dio je osoblja hotela. Naime, radi kao animator.

Na moje insistiranje, počinje da mi objašnjava od čega se sastoji njen posao. Zabavlja goste, kaže, animira ih. Kakav neobičan izbor karijere. Bukvalno sam mislio da je “lajf kouč” najbesmisleniji od svih dok ovo nisam vidio.

Dakle, imam tri animatora ovdje. To su likovi kojima je posao da vas, jelte, animiraju, a svodi se na to da hodaju za vama, usiljeno se smješkaju, konstantno vas zapitkuju da li je sve ok, da li vam treba nešto i, najgore od svega, konstantno započinju nekakav dosadni small talk. Najneprijatnije je, ipak, kada ustanove da ih gledate. Automatski iz nekog neutralnog položaja tijela prelaze u stanje opšte pozitive, gotive, ludila nekog isforsiranog. Tipa, počinju da plešu, unose vam se u lice i kao “pleši sa mnom takva sam i gotovo”.

Isto se dešava kada naveče odemo na parti (ja i moja dva animatora, jer je hotel gotovo prazan). Onda počinje pravi pakao, sa sve tim plesom, usiljenim osmijehom i unošenjem u facu. De bolan kakav ples, prođi me se, jesi normalna. Ples je moja privatna stvar.

Ima doduše i dobrih stvari u svemu tome. U tom uhođenju na partiju i postavljanju pitanja tipa “kuda ćeš” i “kako se provodiš”. Realno, treba meni malo kontrole u životu. Posebno kada je neki super parti u pitanju, kao recimo preksinoć, prepun alkohola i prezgodnih Ruskinja. Možda bih mogao i u Beogradu da nađem sebi nekog animatora da me pazi i, jelte, animira.

E sad, napušim se nekuveče nekog domaćeg hašiša i krene mozak da mi se razvlači kao žvakaća guma. Razmišljam o svemu ovome, a ponajviše o njima i pokušavam naći opravdanje i uzrok svemu tome. Vanja mi umnogome pomaže svojim poznavanjem istorije. Objašnjava mi kako tajna društva animatora datiraju još iz vremena drevnog Egipta, ali ih je gotovo progutao mrak zbog višegodišnjeg spaljivanja na lomači od strane nadrkanih turista. Nekoliko vijekova provode skriveni po katakombama i ponovo na svjetsku scenu nastupaju u 20. vijeku, sa procvatom turizma. Danas se sasvim slobodno kreću po Egiptu, mada su u potpunosti integrisani u društvo i nemoguće ih je prepoznati, osim po usiljenom osmijehu, neartikulisanom i ničim izazvanom plesu, ali i potrebom za započinjanjem small talk – a.

Neki izvori tvrde da se i danas tajno sastaju, na godišnjim okupljanjima, takozvanim animatorijadama, ali i to da iz sjene kontrolišu svijet u smislu da hodaju za ljudima i pitaju ih da li je sve ok, treba li nešto, gdje ćeš, dokle misliš, đe udaraš.

Šalu na stranu, postojanje ovakvih profesija samo je jedna od nuspojava kapitalizma, odnosno masovnog turizma. Nije loše probati i ol inkluziv, ali nije to to. Život nije ol inkluziv, jebote. Koji će mi đavo animator u životu. Kapiram, to mu je posao, čovjek radi, trudim se da to ispoštujem i generalno mi dobro ide. Ali ja ne radim, ja sam na godišnjem i posljednja stvar koja mi treba je da me smara bilo ko, pa taman on bio i potpuno razotkriven član jednog od najstarijih tajnih društava na svijetu.

Nije njima loše, daleko od toga. Plaćaju te da se smješkaš, hodaš po partijima i blejiš tako po hotelu, “zabavljaš” i goste i sebe. Pored toga, imaju free upad na sve partije i dosta ljudi poznaju. Ali kada se sve sabere i oduzme, plaćen si da praviš budalu od sebe. I konstantno si pod stresom zbog nesigurnosti u to da li je gostu zabavno ili ne.

Pored toga što je pakleno dosadna, ol inkluziv filozofija podrazumjeva eksploataciju, robovlasnički odnos prema lokalcima i produbljivanje razlika među klasama. Sve se to u potpunosti kosi sa svim onim u šta vjerujem i što bi svaki putnik, po meni, trebalo da promoviše.

Ima toliko divnih, alternativnih načina da se putuje, načina koji mijenjaju svijet, ili barem neke mikrokosmose. Načina koji prkose kapitalizmu i najčešće su besplatni ili forsiraju podržavanje nekih kul koncepata kao što su hosteli ili mjesta poput Pecke, Zelenkovca ili Mesr oaze u Iranu.

Rusi

Prekomjerna količina Rusa na jednom mjestu nije uvijek loša stvar. Zapravo je nerijetko dobra vijest, budući da to obično znači da u blizini sigurno ima i Ruskinja – manje – više najljepših žena na svijetu. S druge strane, Rusi (muškarci) su pomalo neartikulisani, često blijedi, pijani i nerijetko ih prati upadljiv izostanak šarma i osjećaja za ritam.

Šalu na stranu, nemam ništa protiv Rusa. Doživljavam ih kao bratski narod. Stoga si i dajem za pravo da se sprdam na njihov račun. Veliki je to narod, meni lično veoma drag. Uh, kada se samo sjetim onog ruskog vojnika na granici, kada sam najzad uspio da pobjegnem iz Mongolije.

Nemam ništa ni protiv Ruskinja. Štaviše, njihovo prisustvo bilo gdje čisti je blagoslov. Lijepe su i direktne. Ukoliko im se dopadnete, nemaju problem sa tim da vam priđu i obavijeste vas o tome.

Elem, Šarm el Šeik je prepun Rusa (kao i Ukrajinaca i Bjelorusa, which is pretty much the same thing). Jedna od posljedica toga je i to što je grad okićen natpisima na ruskom jeziku, ali i to da svi Arapi govore ruski tečno, što je poprilično bizaran prizor.

Rusi su u zadnjih 15 – ak godina zavladali svijetom. Početkom vijeka bilo je gotovo nemoguće sresti Ruse bilo gdje. Zemlja je bila u haosu, a prosječni stanovnik ove zemlje bio je teška sirotinja. Danas je situacija potpuno drukčija. Svuda su. Kupili su Crnu Goru, značajno su prisutni u Bosni i Srbiji, ali očito i u Egiptu.

I onda kažu kako Putin ne valja

Elem, to je jedini razlog zbog kojeg valja posjetiti Šarm el Šeik – dobar noćni život i veliki broj Ruskinja.

Noćni život

Svake noći sa animatorima idem na žurku. Ulaz se plaća, onoliko koliko glavni animator odredi da mogu i treba da platim: 10 – 15 evra. Dere me, svjestan sam toga. Prije svega zato što to govori onoj Ukrajinki, na ruskom, nesvjestan da ga razumijem. Ali nema veze, jebeš 15 evra. Sevap je. Težak je to hljeb sigurno. A ja mogu istrpiti da me tri dana doživljavaju kao glupog, bogatog turistu. Novac vjerovatno uzmu sebi, budući da je vlasnik kluba srećan zbog toga što uopšte dovode goste tokom Kovid pandemije.

Na putu do kluba prolazimo nekoliko čekpointa i kontrola. Dolazimo u pretjerano okićen “centar grada”, u bizarnu egipatsku verziju Las Vegasa i čekamo egipatske klince da se ufotkaju pored svakog ukrasa na ulici. Animatori koriste tu priliku da sa mnom obave još jedan besmisleni small talk. Bože, koliko je sve ovo fejk i dosadno – usiljeni razgovori, svjetleći ukrasi, jeftina muzika, masovni turizam.

Ipak, tek u klubu počinje prava noćna mora. Ukrajinka isforsirano i vještački mlatara rukama ispred mene, pokušavajući da me raspleše, konstantno me zapitkuje kako sam i da li se dobro provodim, ali i kuda idem, svaki put kada krenem do toaleta, ili da upoznam neku Ruskinju.

Klub je prepun lijepih i polugolih žena, ali i momaka u mokasinama. Svira nekakav seoski latino, nekakav despasito. Seljana, ukratko.

Ne mogu.

Dnevna rutina

Ovi likovi u hotelu nisu normalni, majke mi. Ne daju mi da sam odem do plaže, udaljene 15 minuta hoda. Nema potrebe, gospodine, odvešće vas automobil. – Aman čovječe pješke ću, blizu je. Jok, ne vrijedi se raspravljati. Što je najgore, jedini ja idem na plažu. Majstor pali kola i vozi samo mene. Neprijatno je stvarno.

Dobra je stvar to što nisam uzeo godišnji odmor, budući da je ovdje poprilično dosadno. Dane provodim mamurajuči i radeći sa plaže. Bateriju telefona napajam energijom iz laptopa. dok isti taj laptop koristi hotspot sa telefona. Savršena simbioza uređaja. Život IT inžinjera u 21. vijeku je divan. Sjediš na plaži u Egiptu, usred decembra i radiš, dok plata redovno liježe.

Ipak, Šarm el Šeik nije mjesto za solo, slobodne putnike. Ovo je mjesto u koje treba doći sa ženom i djecom. Provoditi čitav dan na bazenu ili na plaži, prežderavati se hranom i pićem, ponižavati osoblje hotela i noću hopa – cupa sa ženom (morao sam ispoštovati te neobične ljude koji koriste termin “hopa – cupa” kada govore o seksu).

Mada, pitanje je koliko je i to dobro. Prije nekoliko minuta svjedočio sam manifestaciji nasilja u porodici između dvoje Rusa. Cugaju tu ispred bazena već satima i dobro su pijani. On je očigledno ponižava, budući da mu ona uporno ponavlja da se skloni od nje. U jednom trenutku žena ustaje, udara mu nekoliko šamarčina i tip pada sa stolice. Sa Ruskinjama nema zajebancije.

Automatski u frku ulijeću animatori, počinje prava akcija. Zakuvala se priča. Ja se zapalio. Reko’, šta će sada biti, sigurno će animatori neki brejk dens odraditi, da smire strasti.

Ipak, sve se smiruje. Dosada živa, kažem vam.

Pokušavam zagrebati ispod površine. Zanima me druga strana svega ovoga – osoblje, njihovi životi, njihove priče, pogledi na život jednog animatora. Zavlačim se na mjesta na koja gosti ne ulaze. U kuhinju, na primjer. Momci pripremaju roštilj za goste. Dolazim sa pivom, dijelim sa njima, daleko je zabavnije nego u dijelu hotela predviđenom za goste.

Malo im je neprijatno i ne kriju iznenađenje mojim dolaskom. Pokušavam da razgovaram s njima, ali i da istovremeno zadržim distancu i imidž gosta, nekog bogatog lika koji kao putuje, odmara, i “nešto jako važno radi na laptopu”.

Ipak, ništa osim usiljenog osmijeha nisam dobio.

Noć

Žurka narednog dana djeluje daleko bolje od prethodne. Odvija se na samoj plaži, u nekom klubu u kojem večeras nastupa fenomenalna Ukrajinka Korolova. Ne znam da li bolje miksa, izgleda ili pleše. Došlo mi je da se popnem gore na stejdž, razjebem sekjuriti, zapalim nekog, bombardujem nešto, izvršim neki oblik agresije. Na bilo koga. Srpska posla.

U svakom slučaju, sjajna žurka. Pun mjesec na nebu iznad Sinaja, talasi Crvenog mora udaraju o zid bašte kluba, odlična muzika i gomila lijepih ljudi.

Jedino me animatori drže prikovanog za neugodnu realnost. Svu pažnju posvećuju upravo meni. Vjerovatno misle da sam usamljen, budući da putujem sam. To im je posao, trudim se da ih ispoštujem i razumijem, ali naporno je.

Radije bih da priđem nekoj zgodnoj Ruskinji i bacam joj neke kliše fore. Ruskinje vole to.

Umjesto mene, u akciju stupaju egipatski mladići. Prilaze, muvaju ih i odvode sa žurke. Pitam se samo gdje, obzirom na to da egipatski državljani ne mogu da borave u istoj sobi sa ženom sa kojom nisu u braku. Nigdje, niti u jednom hotelu.

Zgodni su i odvažni. Nerijetko i dobro plešu, ali i prilaze djevojkama. Na kraju krajeva, to im je jedina šansa da budu sa ženom. Tokom boravka u Egiptu, često sam viđao lokalne mladiće u društvu Evropljanki, pretežno matorih. Muška prostitucija je ovdje sveprisutna.

U Egiptu ne možete tek tako da “imate djevojku”. Seks prije braka, ali i pokazivanje nježnosti na javnom mjestu ilegalne su radnje.

Ipak, u koliko god teškom položaju da su, egipatskim mladićima zapravo uopšte nije loše. Sa druge strane, djevojke ne postoje. Ne viđam ih, ne zalaze po klubovima. Sam Bog zna kako one provode svoju mladost i šta misle o tome.

U svakom slučaju, slobodne nisu.

Zadnja noć

Ispostaviće se da je posljednja moja noć u Šarm el Šeiku bila prava poslatica za čula. Na žurku smo ovaj put otišli pješke, budući da se klub nalazi u blizini hotela. Moja dva animatora i ja.

Klub je doduše bezveze, prepun klinaca, ali su se animatori ove noći zaista potrudili da me zabave.

Teški oblak smorčine ubrzo razbija ekipa koja započinje afrički ples na bini, odjevena u tradicionalnu afričku nošnju. Potom silaze u publiku i plešu sa klincima. Ubrzo se pojavljuje i, ni manje ni više nego prokleti jeti. Kontam da li sam drogiran. Ne, jeti glavom i bradom. Pokušavam skontati kako se on konceptualno uklapa u sve ovo, ali u svijetu turbo – folka takva pitanja se ne postavljaju.

Pleše neko vrijeme tu ispred mene i kada ustanovi da ga niko ne jebe ni dva posto, ljutito odlazi. Majke mi, imam i video, presmiješno je bilo.

Ali to nije sve. Ubrzo počinje nekakvo naguravanje, koje potom prerasta u tuču. Ustajem da vidim šta se dešava i ubrzo zapažam mog animatora, kako se gura sa čitavim timom obezbjeđenja. Vrišti na sav glas, djeluje kao da se bori za pravdu, za neki viši cilj.

Vuku ga za ruke i noge, on se otima, ali ga savladavaju i izbacuju napolje.

Ja sav ponosan na svog animatora i fasciniram prizorom. Svaka čast. Ako je ovo bio dio programa, ja sam oduševljen zaista. Zaradio je sav onaj novac koji sam mu dao za ulazak u klubove.

Ipak, ubrzo opet postaje nepodnošljivo dosadno. Stojim i smrtno ozbiljan posmatram klince kako se provode. Izgledam kao neki nadrkani otac, koji pogledom traži svoje dijete da ga nadraufa k'o budalu i za uši izvuče iz kluba.

Zajebi, odoh ja odavde. Hvatam pogodan trenutak nepažnje animatora i bježim ka hotelu.

Ubrzo me Ukrajinka zove, preko Instagrama, jebote. Pita me gdje sam, zašto sam otišao, da li sam se smorio i da li je sve u redu. O Bože, ništa nije u redu, svi ste potpuno poludjeli.

Ipak, odgovaram joj kako je sve ok, kako sam umoran i želim da spavam, s obzirom na to da sutra putujem dalje.

Ispred hotela zatičem njihovog šefa, potpuno bijesnog. Pita me zašto se sam vraćam i gdje su mi animatori. Pita me da li su uradili nešto pogrešno i zašto sam otišao tako rano. Govorim mu kako su bili zaista divni prema meni, ali sam umoran i želim da spavam. Uvjeravam ga kako zaista nema potrebe da im pravi problem zbog mene. Najzad ga nekako smirujem i odlazim na spavanje.

Dahab

Vraćam se u Dahab, istim putem. Znam, kretanje mi je poprilično haotično, bez nekakvog smisla. Mislim da sam ustvari kretanjem pokušao na mapi Egipta da nacrtam nešto. Vjerovatno drevni simbol Animatora. Jedino bi to moglo objasniti i opravdati moje suludo kretanje po ovoj zemlji.

Ovdje su svi zapravo animatori. U Šarm el Šeiku je sve laž. Iskreno je jedino more. Ono ima svoju vožnju: gore – dolje, plima – oseka. Iskrena su i ona umorna lica radnika koji žure na posao, da animiraju neke bijele likove, koja viđate jedino u zoru, kada se vraćate sa žurke. Lica bez maski i glupavih osmijeha. Samo iskreni umor, od svega.

Vraćam se u Dahab. Ovdje je dosadno i ne želim da podržavam ovu laž i besmisao. Šarm el Šeik je jedan veliki kondom i nemoguće je tu ostvariti pravi kotakt ili saznati bilo šta o tim ljudima. Svi su plaćeni da se krevelje i da vas samim time lažu.

Dahab kapira sve ovo o čemu pišem. Tamo vas niko ne gnjavi i ne animira. Ljudi žive svoje autentične živote. Te ljude treba podržati, njima treba platiti uslugu i ostaviti bakšiš. U Dahabu je more džabe, ulaz na plažu je džabe. Tako bi i trebalo biti. Zašto bi neko držao monopol nad morem, more bi trebalo pripadati svima nama!?

Ljepše je putovati svijetom bez kondoma, džabe i na isti način pomoći članovima zajednice istomišljenika, kada se nađu u vašem gradu.

Animatori!? Muka je to prava, muka, siromaštvo i eksploatacija. Mislite o tome kada idete u te rizorte. Razmislite o tome da li želite da podržavate tu mašineriju.