U Marakešu tek oko 8 izjutra sviće. Upravo nekad u tom trenutku napuštam hostel i tražim prevoz do Imlila, gradića u podnožju Atlasa.

Taksisti se razbacuju brojkama, nude mi prevoz za cijenu prilagođenu turistima. Tip koji takođe putuje u Imlil, lokalac, govori mi pravu cijenu te zahvaljujući njemu plaćam uobičajenu cijenu (35 dirhama) i prolazim duplo jeftinije.

Razmišljam o tome kako je sve relativno. Ovih 50km na nekom drugom mjestu na Zemlji moglo bi da košta 35 evra, ili više.

Tek po dolasku u Imlil počinjem da se bavim time šta uopšte da radim ovdje. Sa istim tim tipom razgovaram o opcijama za uspon. On, u punoj planinarskoj opremi, objašnjava mi kako bez opreme vjerovatno neću uspjeti da se popnem. Lik nosi krampone i ono čudo koje zabijaš u led dok se penješ po ledenoj planini. Ja u fazonu džeparice neke, uglavnom pamučna odjeća i cipele stare 8 godina, sa otvorom na đonu pogodnom za prolazak vode u unutrašnjost. Planinarski dom i sami vrh okovani su ledom, prema njegovim riječima.

Pored toga, vodič je obavezan. Policija mi neće dozvoliti da započnem uspon bez vodiča. To su uveli da bi oderali turiste, ali i zbog toga što su prije nekoliko godina djevojke iz Danske upravo u ovim planinama kidnapovane od strane ISIL likova i obezglavljene.

Meni ideja obezglavljivanja uopšte nije privlačna, primjećujem.

Razmišljam neko vrijeme o tome da li da se priključim njegovoj grupi, ali ubrzo odustajem od te ideje. Pored toga što nemam opremu, a ni toliko novca, najviše me smara ideja da imam vodiča i da planinarim u vođenoj grupi, odnosno da mi neko određuje kada, kako, koliko i kuda da se krećem. Osnovni preduslov za moja putovanja je slobodno kretanje.

Ne želim nikakve vodiče i ture. Želim potpunu kontrolu nad svojim procesom gubljenja kontrole. Kao na Everestu.

Bog i ti.

Čitavom tom razgovoru prisustvovao je i Ibrahim, tip koji ima gajbu u blizini i koji nudi smještaj za 15 evra. Sve vrijeme je, normalno, u fazonu de bolan zajebi planinu, ajd kod mene, ima ovdje svašta nešto kul da se vidi.

Budući da sam odustao od planinarenja i da nemam nikakav plan, odlučujem da krenem sa Ibrahimom do njegove gajbe “da pogledam”. Ono što nisam znao, a Ibrahim je vješto prećutao, je to da mu je gajba u nekom selu, 3km uzvodno odatle.

Nema veze, šta je tu je. On me sve vrijeme uvjerava da ne moram da ostanem kod njega, nego eto samo da pogledam. Tebra, ako se ispenjem ova 3km uzbrdo sigurno neću “samo da pogledam”. Ostaću, pa šta bude.

Tako je i bilo. Selo je jako lijepo i smješteno je na nekom brdu, a gajba tik uz džamiju. Mislim da se gajba ustvari nalazi u istom objektu kao i džamija. Sjajno, pomislih, taman ću moći da slušam mujezina kako kašlje usred molitve.

Cijena za noć sa doručkom – 15 evra. Kupljeno.

U selu nema turista, što me posebno raduje. Samo neka vrlo lokalna ekipa.

Izlazim i satima se gubim po okolnim planinama. Ćutim i hodam satima, ni sam ne znam kuda. Daleko, što dalje, sa jasnom težnjom da se izgubim. Odgovori na moje želje i moja pitanja moraju biti na planini, oni nikada i nisu bili u gradovima poput Marakeša.

I bio sam u pravu. Tišina je ovdje toliko glasna da je nemoguće ne čuti sve odgovore. Grad isisava život i dušu. Mirisi mandarina u gradu brzo izblijede. Teško je naći vremena za sebe a i za druge kada si u gradu.

Čitan dan ćutim, slušam, gledam i besciljno lutam. Izgubio sam se, ali sam se lako i brzo ponovo pronašao. Izgubio sam se u Katmanduu kada sam sišao sa Everesta i pronašao se opet na Atlasu.

Mnogo toga dobrog sam danas uradio za sebe.

Sloboda uvek postoji, samo treba da platite njenu cenu
Anri de Monterlan
Sveske 1957

Stopiranje

Jutrom se spuštam do Imlila, sa namjerom da dalje putovanje u nepoznato nastavim autostopom, najzad.

Prvu prepreku u tom naumu mi, kao i obično, predstavlja masovna hipnoza, odnosno izlazak na kraj sa “jesi normalan, nećeš ti to moći, ne radi to, ne budi lud” manipulacijama. Kao da mi nije dosta mog vlastitog mozga sa kojim borbu vodim svakodnevno.

Ovaj put se to manifestovalo kroz natezanje sa lokalnim taksistima. Pokušavam da ubijedim tipa da me ne vozi u Marakeš, nego da mi stane na raskrsnici za Zagoru, pustinju na istoku, udaljenu 400km odavde.

Tip ne želi ni da čuje. Hoće da me vozi u Marakeš. Na nekom francuskom me 10 puta pita kako se zove mjesto koje mu pokazujem na karti. Nema imena brate, samo mi staneš tu. Ja ti platim prevoz do Marakeša, a ti mi staneš 25km ranije. Tip ne odustaje, insistira na tome da me vozi u Marakeš pa da tamo nađem bus ili taksi i kao svaki normalan civil putujem do Zagore. Ili još bolje, da bukiram turu, evo on baš ima ortaka koji organizuje to.

Ali ja eto želim, za svoje pare, baš tu da mi staneš, nasred ceste. Pa nije da smo u Švedskoj.

Raspravljamo se i natežemo već 15 minuta, dok se on sa drugim kolegama gleda u čudu i u fazonu “ovaj lik je poludio”.

Ok, poludio sam, možemo li sada da krenemo!?

Najzad agoniju prekida drugi taksista, uzima moju torbu, stavlja je u gepek svoga automobila i krećemo. Tako je brate, vozi i ćuti. Onaj drugi brat ostade kao popišan, uskraćen za 35 dirhama.

Majke mi, ljudi vam stalno osporavaju pravo da živite vlastiti život onako kako vi mislite da treba. Ako vodite prosječan život, on će uglavnom biti prepun manipulatora i sabotera. Ljudi ne daju disati. Zbog tih nesvjesnih manipulacija i osuda prosječan čovjek većinu života provede u nekom grču oklijevanjima i “šta će ljudi reći, pa neću da me gledaju ko budalu” dilemama, a da toga nije ni svjestan.

Ja takođe značajan dio života provodim na sličan način. Osim kada stupim u intenzivan i neposredan kontakt sa samom sobom i svojom autentičnom suštinom. A to se nažalost dešava ne tako često i uglavnom uvijek na Putu.

Fala kurcu

Najzad polijećemo. A u taksiju izgibija, gori zemlja od galame. Ne znam zbog čega Arapi uvijek toliko glasno razgovaraju, zaista uvijek zvuči kao da se svađaju. Naravno, moj položaj je tačno na polovini putanje između govornog aparata najglasnijeg lika i taksistinog slušnog aparata kome su uglavnom i upućene ove intenzivne vazdušne vibracije.

Pored puta zapažam dva tipa, Marokanca, kako sjede na betonskoj bankini iznad ogromne provalije, sa predivnim pogledom na planine. Smiju se i igraju šah. Pored njih parkirana dva motora. Oni su skontali život. Tako im zavidim.

Galama u automobilu nadjačava nekakav preglasni progresiv koji trešti sa mojih slušalica. Ja moram da naučim arapski, ja moram da znam o čemu oni razgovaraju. Mislim, međusobno se ne poznaju, a svi učestvuju u razgovoru i niko nikoga ne sluša. Jedan tip daje drugom tipu telefon nakon što je pozvao nekoga. I sad taj drugi priča na telefon sa nekom osobom koju ovaj prvi poznaje, dok u taksiju svi galame.

Isuse.

Trumanov šou. Sigurno je ispala neka frka sad tamo na onoj raskrsnici gdje treba da izađem i sad oni zovu producente i scenariste da to sve srede dok se ja ne pojavim. Pa vjerovatno zato onaj prvi i nije htio da me vozi. To sigurno izlazi iz okvira scenarija, nisu računali na to. Ovaj koji me vozi je najvjerovatnije šef tom koji me odbio, ima više iskustva i već će da se snađe nekako.

Sve sam skontao.

Najzad na nekoj raskrsnici izlazi onaj najglasniji tip. Pozdravlja se sa svima. Iz mene izlazi jedno rasterećujuće, iskreno i spontano “fala kurcu”. Lik mi se osmjehuje i odgovara nešto na arapskom. Sigurno nešto lijepo i ljubazno. Narednih nekoliko minuta osjećao sam se kao najgora osoba na svijetu.

Taksista mi staje kod skretanja za Ouriku i pomaže mi da nađem taksi koji me za 7 dirhama vozi do centra ovog gradića.

Ispadam usred nekakvog nevažnog, prašnjavog mjesta usred Maroka. Nekakva Palestina. I dalje me neka nelagoda radi zbog toga što stopiram, što sam uopšte došao tu. I dalje me rade efekti masovne hipnoze. Na kraju krajeva, nisam stopirao nekoliko godina, još od Pakistana. Obično mi treba neko vrijeme da sa sebe stresem jaram opšteprihvaćenih normi i pravila ponašanja.

Upravo u tom trenutku mi do mozga dolazi snažna spoznaja kako je čitav svijet moj. Jednako kao i bilo čiji. Ja imam potpuno jednako pravo da se nađem u bilo kojoj tački ove planeta, kao i bilo ko drugi. I bilo kakvo uskracivanje tog prava, prava na slobodno kretanje planetom iz bilo kog razloga mi je oduvijek predstavljalo problem. Zbog toga sam i odustao od uspona na vrhove Atlasa.

Stopiram jer mi se može i jer tako želim. Želim da suvereno vladam svojim kretanjem.

Istovremeno osjećam i kako mi se prioriteti mijenjaju. Ne osjećam više nikakav fomo, nikakvu anksioznost izazvanu potrebom da vidim što više toga. Samim time dolazi do eksplozije, eskalacije nekakve čiste radosti i rasterećenosti. Nekakvog ushićenja zbog “velikog nepoznatog” koje se pruža ispred mene. Pa ja jebote ništa ne moram.

Svi ti osjećaji dobro su mi poznati. Moja putovanja su obično lišena bilo kakvog planiranja unaprijed i upravo zbog neposrednog kontakta koji ostvarujem sa ljudima prije svega kroz stopiranje, saznajem one prave informacije i skrivena blaga neke zemlje i naroda. Mape često nisu tačne, ja obično nemam pojma gdje se nalazim i kuda treba da idem, koji put je opasan a koji ne. Sve to saznajem usput, iz prve ruke.

Samim time moja putovanja se kreiraju u hodu, krojim ih na licu mjesta, bez ikakve svijesti i slike o tome kako će krajnji proizvod da izgleda. Na taj način ona vremenom postaju sve dublja i intenzivnija.

A ta “skrivena” blaga obično i nisu skrivena, obično su upravo tu – u samim ljudima, a ne u mozaicima, fasadama i muzejima.

Kočijaš

Ljudi navigiraju mnome, okreću me lijevo – desno. Ne idi tuda, nije to pravi put za Ait Ourir, nego tamo. Zaista ne može neposrednije od ovoga. Konstantno sam u komunikaciji sa ljudima, konstantna je galama, prepiranje, ubjeđivanje.

Usred tog besciljnog tumaranja prašnjavim i užurbanim ulicama Ourike zaustavlja se kočijaš i poziva me da pođem sa njim. Ljubazno se zahvaljujem na arapskom i odmahujem rukom.

Pa neću sa kočijašem da idem valjda, trebaće mi mjesec dana da stignem bilo gdje.

Međutim, šarmantni čiča ne odustaje. Doziva me uporno da mu se pridružim. Najednom shvatam kako je to zapravo sasvim pristojna ideja i da ja ustvari imam svo vrijeme svijeta. Nikuda ne žurim. Ne moram nigdje zapravo da stignem, najzad. Predomišljam se, penjem se na kočiju i krećemo.

A kočijaš ludak neki potpuni. Krevelji se i maše kameri kojom snimam ovu životnu epizoru u kojoj sam se upravo našao. Valjamo se obojica od smijeha iako se uopšte ne razumijemo. Barem ne do trenutka kada ja zagledan u kameru izgovaram riječ kočija. Tada i on počinje uporno da ponavlja “kočija, kočija”, ne skidajući zarazni osmijeh sa lica i simulirajući okretanje volana. Davimo se od smijeha obojica dok verglamo nešto na nekom našem, tek izmišljenom esperantu.

Lik galami na konja koji počinje da ubrzava. Oko nas ljudi se krevelje, a klinci trče za nama i govore “velkom tu Maroko”. Dva klinca se penju na kočiju, a on ih ljutito tjera.

Vozimo se nekih pola sata i za to vrijeme prelazimo nekih 5km ali se vrhunski zabavljamo. I on i ja i svi stanovnici Ourike koji su nas vidjeli tako nenormalne, nasmijane i prljave od života.

Na rastanku mu nudim novac, ali tip ne želi da uzme. Ipak mu ostavljam 20 dirhama, iskačem iz kočije i nastavljam svojim putem.

Lisa

Neki klinac stoji na raskrsnici, čeka školski autobus i pomaže mi da zaustavim dva tipa sa kojima se vozim nekoliko kilometara sve do sela Tamazouzte.

Iako se uopšte ne razumijemo, ljudi me voze nešto dalje, sve do nekog kružnog toka usred pustoši, na kojoj bleji nekoliko likova koji prodaju vodu i kafu.

Nazirem prve obrise Sahare. Pijem kafu, kupujem vodu i odmaram neko vrijeme na tom mjestu. Osjećam nekakvu sitost, namirenost svih potreba, nekakav mir, izostanak fomoa. Toplo je, sunčano i tiho. Imam litar vode, sušene smokve u džepu, muziku, knjigu i nešto novca u novčaniku.

Odatle hvatam maleni bus koji me za 5 dirhama vozi do ulaska u Ait Ourir.

Tu na raskrsnici, nakon pola sata stopiranja staje mi Njemica Lisa sa svojim kamperom. Vodimo kratak razgovor tu na cesti i upoznajemo se. Lisa pravi nekoliko fotografija moga lica i moje lične karte, te ih šalje prijateljima u Njemačku, u slučaju da joj se nešto loše desi, odnosno u slučaju da joj na neki način naudim.

Nisam očekivao fotkanje, te samim time i nisam pretjerano zadovoljan ličnim izgledom na tim fotkama.

Narednih 150 km vozim se sa njom kroz predivne predjele i planine u daljini, jedva vidljive od pustinjske prašine. U Sahari je vjetrovito danas izgleda.

Usput zapažam i mnogo kuća koje su ili porušene ili su im zidovi napukli, usljed razornog zemljotresa koji je nedavno pogodio ovu zemlju.

Zemlja je crvena, što objašnjava i boju ovdašnjih gradova. Nekako mi je zanimljiva ta manifestacija istine da su ti gradovi, odnosno kuće jednostavno iznikli upravo iz te zemlje i u nju će se ponovo i urušiti i ponovo pretvoriti u pepeo i pustinjsku crvenu prašinu.

Pravimo pauzu na nekom prevoju na 2200mnv odakle se pruža nestvaran pogled na Saharu i planine. Pijemo kafu i razgovaramo sa lokalcima koji mi govore kako moja supruga, dakle Lisa, vrijedi 10000 kamila. Lokalci su izgleda provalili da se turisti lože na ove priče, pa ih forsiraju. Lisa mi pogledom daje znak da prihvatim kompliment i ne govorim im da sam je tek upoznao i da nemam nikakve veze sa njom.

Na kraju je samo rekla nešto u fazonu pusti, tako je lakše. Ženama je kretanje kroz zemlje poput Maroka daleko komplikovanije.

Isti taj tip traži cigaretu od mene i zauzvrat mi poklanja suvenir, komad šarenog i lijepog kamena minerala.

Lisa me odbacila sve do Ait Benhaddou sela, poznatog po tome što su upravo u njemu snimani neki od najpoznatijih filmova i serija današnjice, kao što su Gladijator, Isus iz Nazareta, Game of thrones…

Budući da je već bilo kasno, odlučujem da i ja provedem noć upravo u ovom selu. Nalazim nekakav smještaj, a Lisa me vozi tačno do njega. Ispala je mnogo kul lik.

U guesthouseu koji sam bukirao postoji kamin, gitara, nekoliko Francuza i domaćin sa svojom porodicom. Tip mi je skuhao kafu, upalio vatru u kaminu i ostavio me da na miru materijalizujem nekakav pustinjski bluz koji čitav dan nosim u glavi.

Kasnije upoznajem Francuze i sa njima vodim jako prijatne i obične razgovore. Došli su u Maroko prije mjesec dana i svo vrijeme proveli kod nekih slučajnih hipika u pustinji. Dolaskom na ovo mjesto izgubili su psa, kojeg su ponovo pronašli dva sela odavde. Domaćinova supruga im je pomogla da pronađu psa, te su iz zahvalnosti ostali kod njih i tokom dana im pomažu da saniraju štetu koju je na objaktima izazvao zemljotres. Radi se o nekoj vrlo dragoj i nasmijanoj hipi – ekipi, kao onomad kod Rohaba u iranskoj pustinji.

Boravak sa ovim ljudima i razgovori koje smo vodili podsjetili su me na boravke u srpskim manastirima na Kosovu i razgovore u kojima sam tamo učestvovao, prije svega u Arhangelima.

Ouarzazate

Jutrom pješačim do centra sela i obilazim ga. Dosta je lijepo, ali je krcato turistima. Opet pokušavam da izbjegnem milione kadrova fotografija homo sapijensa koje i ne poznajem.

Provodim neko vrijeme tu i zatim zaustavljam lika koji me vozi do Ouarzazate. Istražujem šta sve to ima da se vidi u ovom gradu i ubrzo shvatam da je najpoznatija atrakcija filmski studio, najveći na svijetu, mjesto u kom su snimani neki od najpoznatijih filmova u istoriji kinematografije.

Dvoumim se neko vrijeme da li da posjetim to mjesto ili ne. Bilo bi dobro, svakako. Bile bi to strava fotke. Nikada više sigurno neću imati tu priliku.

Ali, budući da sam stupio u vrlo neposredan i intenzivan kontakt sa svojom autentičnom suštinom i da je u ovoj pustinjskoj tišini vrlo jasno čujem, odlučujem da preskočim obilazak studija. Moja autentična suština mi vrlo jasno i glasno govori kako treba da nastavim dalje i da ne idem u studio. Jako je vruće i sigurno je naporno. Uostalom, to su samo nekakvi predmeti razbacani po pustinji. Na kraju krajeva, bolji filmski set od ovog u kojem se zapravo nalazim i na kom igram glavnu ulogu mi uopšte nije potreban.

Malo sam čak i razočaran u svoju autentičnu suštinu. Pitam se zašto me jednostavno ne zanimaju takve stvari, zašto ne bih i ja otišao da vidim to mjesto. Pa i ja sam čovjek kao i hiljade drugih ljudi koji obilaze takva mjesta. Ali moja autnetična suština mi vrlo jasno i glasno opisuje svoju kurcobolju za setovima holivudskih filmova i govori kako je jednostavno ne zanima to i da jednostavno želi da nastavi dalje, prateći sopstveni ritam.

Ona bi radije da jednostavno nastavim da šetam svoju melanholiju ovom zemljom.

Odlučujem da ipak nastavim dalje. Kada god sam poslušao svoju autentičnu suštinu i stupio u kontakt sa njom, nisam se pokajao.

To je zaista jedini put koji treba da slijedim.

Nisam vidio filmski set. Ali zato sam vidio mladunčad fante na slobodi u pustinji.

Stopiram nekih pola sata i u tom trenutku zaustavljam nekog tipa koji je sa kevom krenuo do grada i on me prebacuje neka 3km. Govori mi kako će i oni ubrzo krenuti u Zagoru, pa ako se sretnemo usput, vrlo rado će me povesti upravo do tog gradića, kuda sam i sam krenuo.

Rastajemo se i nastavljam dalje. Hodam po vrelom asfaltu usred pustinje. Pakleno je vruće. Zaustavljam nekoliko automobila koji me voze po 2-3km. Uz njihovu pomoć uspio sam da se nađem usred ničega. Predaleko je da se vratim u Ouarzazate, a Zagora je još dalje. Saobraćaj postaje sve rjeđi, a temperatura sve viša. Pomislio sam kako bi moglo da mi se dogodi nešto slično onome u Mongolijit.

Ipak, ubrzo se pojavio upravo isti onaj mladić koji mi je rekao da će me prebaciti sve do Zagore. Zaustavio se i povezao me.

Izuzetno simpatičan tip, Francuz, marokanskih korijena. Njegova majka takođe djeluje kao jako draga žena, ali ne govori engleski, te nismo uspjeli da razmijenimo koju riječ.

Ubrzo po ulasku u automobil i nakon razmiene osnovnih informacija, mladić je nastavio da razgovara sa majkom na francuskom.

Ali beskrajno tiho i milo, kao da je osjetio da mi je potreban odmor. Spustio sam glavu na torbu koja je ležala na zadnjem sjedištu pored mene i uz tihi zvuk riječi koje je razmjenjivao sa majkom utonuo sam u najljepši san. Oko nas su se nizale planine, prevoji i pustinjske dine. Nisam mogao da razumijem o čemu razgovaraju, ali sam čuo blage i tihe osmijehe i u nekoliko navrata “merci”. Jednostavno sam osjetio u govoru koliko se uvažavaju i kako je on sigurno divan sin.

Kakav predivan lik, majke mi. Volio bih da mi ovaj tip bude prijatelj. Siguran sam da njegovo postojanje odiše empatijom, pažnjom, otvorenošću i željom i potrebom da pomogne drugima.

Nažalost, u Zagori smo se rastali. Nisam stigao ni da razmijenim kontakt sa njim, budući da sam spavao kao budala dva debela sata i prespavao život. Kada sam se probudio, nekoliko minuta nisam imao pojma gdje se nalazim.

Realno, premoren sam danima.

Pravim kratki predah u Zagori i razmišljam o tome da li da idem dalje, u Mhamid, seoce u pustinji, pedesetak kilometara dalje. Nakon ručka se raspitujem kod lokalaca o tome kako da stignem tamo. Upravo u trenutku kada sam završio ručak i počeo da razmišljam o odlasku u Mhamid, pojavio se najluksuzniji autobus koji sam vidio u ovoj zemlji do sada i odvezao me pravo u Mhamid, za čitava 3 evra.

Ta tri evra su ujedno i jedini novac koji sam danas potrošio na put.

Usput bukiram smještaj kod nekog Moubaraka u nekom kampu u Mhamidu. Nemam pojma ni šta ni kako, ali fotke su mi se dopale, a i cijena je vrlo pristupačna – 10 evra za noćenje sa doručkom.

Stižem u Mhamid neposredno nakon zalaska sunca. Moubarak mi piše kako dolazi po mene, iako je na mapi njegov smještaj udaljen 350 metara odavde.

Vozimo se dugo usred noći preko pustinjskih dina. Sjedim na zadnjem sjedištu dok on i suvozač razgovaraju na arapskom. Malo mi sve ovo djeluje jezivo. Nalazimo se tik uz granicu sa Alžirom. Napolju je mrkli mrak, duboko smo u pustinji, a džip u kome se krećemo tumara između dina dok mi unutra poskakujemo.

Jebote, ko zna šta sam ja bukirao i šta će se uopšte desiti sada. Lik nije unio pravu lokaciju na Airbnb. Ko zna gdje mi zapravo idemo.

Njegov izgled takođe ne ulijeva povjerenje. Lik izgleda dosta sjebano i pomalo podsjeća na ISIL likove.

Jebote, u šta se uvalih, razmišljam. Pa nisam ni pročitao komentare ljudi koji su bili u smještaju kod njega. Zašto jebeno nisam pročitao reference!?

Razmišljam o Babusaru i Mongoliji i strahovima koje sam proživio i preživio na tim mjestima. Putovanja su mi toliko intenzivna da ja zaista ne mogu više da putujem 7 puta godišnje kao ranije. Treba mi pola godine da sumiram sve utiske i da dođem sebi. Nevjerovatno je koliko toga mi putovanja daju. I oduzimaju.

Vadim telefon i otvaram aplikaciju preko koje sam bukirao smještaj, ali ubrzo odustajem.

Sad ćeš da čitaš reference, buraz!? Misliš da će ti sada pomoći ako pričitaš da lik vadi bubrege gostima!? Ostavi taj telefon i prepusti se sad, kasno je za predomišljanja.

Neka bude šta treba da bude.