Na Kosovo treba ići zimi. Kada je hladno, kada vjetar svu hladnoću sa snježno bijelih Prokletija i Šar planine raspe svuda po Kosmetu, a vama se srce steže i kosti pucaju.

Tada će i onaj najravnodušniji, najzlobniji putnik namjernik moći u potpunosti da doživi svu toplotu manastirskih konaka, monaštva i tog nesrećnog i prostog naroda skoncentrisanog u nekoliko enklava, dok pokušava da preživi i pregrmi još jednu zimu, istovremeno odbrojavajući preostale Srbe na ovoj, za njih svetoj i jedinoj zemlji.

Jutra u kosovskim manastirima, što se mene tiče, sa malo čime mogu da se porede. Ona obično započinju višečasovnom molitvom u prostoru zagrijanom uglavnom plamenovima brojnih svijeća i ljudskim prisustvom i dahom. Potom se monaštvo i gosti koncentrišu oko tople peći u kuhinji, gdje se pije kafa, rakija i čaj i gdje se vode neobavezni i prosti razgovori koji uvijek nekako lebde na toj nekoj savršenoj i jednakoj udaljenosti između ovozemaljskog i nebeskog. Ovdašnji narod ponekad povede i nekakav interni razgovor koji ne razumijem, ili počnu da se nevino podjebavaju i zadirkuju. Logično, u velikom broju srpskih enklava broj stanovnika je dvocifren, a često i jednocifren, tako da svi znaju jedni o drugima gotovo sve.

 

 

Potom slijedi manastirski doručak, topao kao i svaka druga malena, ali suštinski značajna životna ceremonija kojoj prisustvujem u Metohiji, što zbog hrane, što zbog ambijenta i značaja koji mu se pridaje.

Moji snovi u manastiru Sveti Ahangeli su dosta mirni i uglavnom vezani uz vodu. To se vjerovatno dešava zbog toga što noću prije nego što zaspim jedini zvuk koji dopire do mene je žubor hladne Bistrice.

Iako teriorijalno dosta maleno, Kosovo je uglavnom nepregledno. Toliko da sam siguran da ima na stotine različitih lica.

Iskreno se nadam da ću u narednim godinama spoznati još poneko lice ovog komadića zemlje. Neko albansko lice, nekakvo lice ovdašnje urbane albanske mladeži, njihove poglede na svijet, lokalnu muzičku, klupsku i umjetničku scenu.

Ipak, za to vjerovatno još uvijek nije došlo vrijeme.

Ovo lice Kosova koje dobro poznajem toliko me zagrije svaki put kada kročim na ovu zemlju, da još uvijek i ne pomišljam na izlaganje nečemu potencijalno hladnijem.

Barem dok ne stigne proljeće.

Neko novo proljeće.