Andrej, Nikola, Jelisaveta, Milan, Nada, Miroslav, Janja, Slavko, Dragan, Dimitrije, Stefanija, nekrštena Dobrila, Milutin, Gojko….

I tako već 15 minuta. Smjenjuju mi se pred očima nebrojena srpska imena ispisana na komadima papira koje držim u rukama i listam.

U srpskoj pravoslavnoj tradiciji postoji taj običaj, meni iskreno pomalo čudan, neobičan, pa reći ću i bizaran, a koji se sastoji od toga da vjernici prilikom dolaska u manastir na papiru napišu imena najbližih, koje potom guraju u pukotine zidova crkve ili ih daju svešteniku (uz neku kintu, svakako), te se kao na taj način mole za zdravlje svojih bližnjih. Niđe veze. No dobro, meni većina tih crkvenih praksi i nema nekog smisla.

Listam ta imena i prisjećam se kako sam prije nekih 10 godina sa tadašnjom djevojkom i grupom vjernika obilazio manastire po Hercegovini i Crnoj Gori. Vodio nas neki prota lz Džakabu (Banjalučani znaju šta je Džakabu). Nas dvoje kao s marsa da smo pali, ništa ne kapiramo i iščuđavamo se brojnim situacijama koje se dešavaju na tom dugom putu.

Prota, inače dosta sumnjiv tip, uzima majk i počinje da pjeva crkvene molitve. I kao čitav bus ga prati. Mislim, ljudi stvarno nemaju sluha. Plus ne znaju ni riječi molitve. Sve jasno, kapiram da im to mnogo znači, ali dosta je neprijatno sve to sa strane posmatrati i slušati.

U jednom trenutku prota dolazi i kao aj napišite sad imena bližnjih na te papiriće tu, pa mi predajte to i neku kintu i ja ću da vam završim to zdravlje i dug život i sve to.

I sad kao svi se dali u pisanje imena. Nas dvoje debila čitamo imena sa spiska gospođe koja sjedi ispred nas i davimo se od smijeha – doslovno je 60 imena napisala. Uh, to će je bogami skupo koštati. I danas se sjećam da nam je iz nekog razloga najsmješnije bilo to što smo na spisku uočili ime Bane. Mislim, Bane je nekako poluime.

I kao hajd i mi ćemo neka imena napisati. I pokreće se tu sad neka rasprava o tome da li treba pisati prezimena (kažem vam, bizarno). I sad svako ima kao neko svoje misljenje i okreće se ta gospođa ispred nas, vidno iznervirana (inače sve vrijeme dosta nadrkana) i ljutito nam svima govori: “ne trebaju prezimena. Zna Gospod kako se ko preziva”.

A šta, malo je loš sa imenima? Kao skontaće gospod ko je Bane, jel!?

Elem, ovdje to ipak izgleda malo drukčije, smislenije, čini mi se. Ti papirići u manastiru Sveti Arhangeli stoje mjesecima (vidio sam neke stare datume na njima) i svi oni koji prisustvuju liturgijama svakog dana uzimaju te papiriće u svoje ruke i čitaju ta imena u sebi. Svakoga dana različiti ljudi mole se za te ljude sa spiska.

Na stranu ja i moje nerazumijevanje svega toga, ali tu dolaze jako religiozni ljudi, veliki vjernici. I oni se svakoga dana, čistog srca i sa najboljom namjerom iskreno mole za ljude sa tih ceduljica.

U tom trenutku učinilo mi se da ovaj pristup zapravo ima smisla. Kojoj god religiji da pripadate ili da ne pripadate ni jednoj, poznat vam je koncept uticaja lijepih, dobrih i pozitivnih misli.

 

Vratio sam ceduljice ocu Nikolaju i odlučio da i ja stavim par imena na jedan od praznih papirića.

Zapisujem tek nekoliko imena svojih najdražih i najbližih ljudi.

Odlučujem da među tih nekoliko imena prošvercujem i Eda, jednog dobrog i dragog tipa iz Beograda. Edo nije Srbin, nije ni pravoslavac, ali je tebra i lagan je.

Kapiram da se to vjerovatno ne radi, nisam vidio niti jedno nesrpsko ime među stotinu imena koje sam pročitao. Kapiram i to da su pravila u pravoslavnim hramovima dosta stroga. Pisao sam o tome kada sam se po prvi put susreo sa gospelom u afričkoj selendri.

Ali kapiram i da će razumjeti, oprostiti, uvažiti i iskreno se pomoliti i za Eda.

Na kraju krajeva, isti je to Bog i sigurno će mu biti drago da vidi da se djeca druže.

I da, zaboravih da stavim samo jedno ime – svoje. Neka me neko dopiše kada dođe u Arhangele.