Zadovoljan sam zbog spoznaje kako se sa godinama sve manje osvrćem na to šta će neko drugi da pomisli o meni. O tome sam mislio dok sam vadio stvari iz torbe i navlačio jedan po jedan odjevni predmet na sebe na aerodromu u Budimpešti, tu pred svima. Tipovi na kontroli mi nisu dozvolili da unesem torbu koja za 5cm prelazi dozvoljene dimenzije. Jedan od njih donio je i metar, pored toga što već postoji kalup za tu svrhu.

Ok brate, ako već potežemo tajna oružja, imam i ja konja za trku – bosanski mentalitet.

24 sata putujem, od čega 12 sati provodim na aerodromu u Milanu. Hladno je. Čitavu noć nisam oka sklopio. Dobro je što na sebi imam više slojeva odjeće. Čitavu noć čitam i pišem.

Premoren slijećem u Marakeš. Na ulasku u zemlju mala do umjerena drama povodom toga što ulazim preko američke vize koja se, međutim, ne nalazi u mom trenutno pasošu, već u starom, nevalidnom.

Izlaskom sa aerodroma zapljuskuje me miris arapskog svijeta, miris pustinje, miris istoka. Sunce, drvoredi mandarina, pustinja, natprosječno visoka temperatura, prašina, smrad konjske balege, galama, haos, osmijesi. Sve ono što istok čini istokom.

Hodam uskim ulicama ogromne Medine neko vrijeme i tražim smještaj. Usput doručkujem, podižem novac (3 evra provizije), kupujem SIM karticu (7,5GB – 10 evra) i kupujem cigarete, naravno. Propušiću sigurno, nema potrebe da se zavaravam.

Čitav grad obojen je u crvenu boju. Brojni restorani načičkani u uskim ulicama imaju terase na osunčanim krovovima.

Ljudi vas vuku za rukav, obraćaju vam se na francuskom, pokušavaju da vam uvale nešto, da vam uzmu koji dirham, da vam kao pomognu pa da vam onda traže novac za pomoć koja vam i nije bila potrebna. Pomalo me podsjeća na Katmandu, iako su ovdje ljudi daleko naporniji nego bilo gdje drugdje, pa i u Kairu.

Ipak i za ovo imam tajno oružje – nezainteresovanost, grubost i nadrkana faca. Jednostavno ne možeš drukčije s njima.

Na jednom od gradakih trgova lik mi traži kintu jer sam ga slučajno snimio kako maltretira nekog majmuna vezanog lancima. Tu su i likovi sa kobrama i svi ostali smarači i zlostavljači životinja.

Sve je to posljedica masovnom turizma. Marakeš je prepun turista. Ulazi u bilo kakvu palatu ili sličnu znamenitost zakrčeni su dugim redovima ljudi. Odustajem od ulaska. Teško da ću u ovoj prestonici masovnog turizma uspjeti da se povežem sa bilo čim, pa i sa samim sobom.

Ali daleko od toga da nije lijepo. Pa nisu svi ti ljudi budale. Mislim uglavnom jesu, ali nisu baš svi. Lijepo je zaista. Arhitektura, mozaici, boje, mirisi. Predivno je.

Jutro

Smješten sam tu usred Medine, u starom gradu, u hostelu sa predivnom terasom sa pogledom na grad. Pomalo me i taj momenat podsjeća na Kairo. Tu je dosta tiho i mirno, ali čim izađem iz hostela dočeka me apsolutno ludilo ovoga grada. Dileri, džeparoši i sumnjivi likovi me mjerkaju i nude hašiš, motori bruje, mačketine vam se vrzmaju oko nogu, životinjske polutke vise na vrelom pustinjskom suncu, a djeca se kikoću.

Zbog tog mira u hostelu imam osjećaj kao da sam dio nekog Trumanovog šoa, odnosno glavni glumac, Kao da to ludilo zapravo samo čeka na vas da izađete na ulicu da bi svi započeli sa svojim dobro uigranim ulogama. Kao da mojim izlaskom na ulicu oživljava taj filmski set.

Februar je ali je dosta toplo. Nosim svoj zeleni dilerski šorc i tumaram Medinom.

Nevjerovatno je to koliko mi prija ovaj arapski svijet, ovo njihovo ludillo, ali i osmijesi, neposrednost, njihovo gostoprimstvo.

Istog trenutka me prošao i umor i fomo zbog toga što se nisam pripremio i neću stići da vidim i osjetim sve. Ne želim ništa da bukiram i nigdje da žurim, samo želim da se slobodno krećem i tumaram ovim gradom i zemljom. Hoću samo da osjetim Put pod nogama, da stanem na cestu sa svojom knjigom, flašom vode i prepustim se Putu i bogovima nasumičnosti.

Arapski svijet je moje prirodno stanište. Trebalo bi preći i na taj Islam možda. Mada ja sam već na pola puta, najteže sam već obavio, budući da sam se osunetio prije par mjeseci.

Ima nečeg zaista posebnog u ovim ljudima. Morao je tu neki Bog uplesti svoje prste. Arapi i Gruzini nisu nastali samo tako, njih je morala stvoriti neka viša sila.

Mi ostali smo postali od majmuna.

Budući da godinu i po dana nisam putovao, gotovo sam i zaboravio koliko ja pripadam ovome svijetu i koliko se dobro u njemu osjećam i snalazim, kako vješto zaobilazim prepreke, optimizujem vrijeme i prostor, istovremeno maksimalno uživajući.

Tada sam se sjetio one priče o tome kako je svinja jedna od najinteligentnijih životinja. Ta teorija me dosta iznenadila, svinja mi ne djeluje kao pretjerano inteligentna životinja. Ali ko je zapravo vidio svinju u nekom slobodnijem okruženju od svinjca!? Kako bi se uopšte manifestovala inteligencija jedne svinje u apsolutno ograničenom kontekstu i prostoru!? U okruženju u kom smo u potpunosti ukrotili i zabetonirali prirodu i nametnuli sebi brojne društvene i kapitalističke norme, egzistiramo poprilično uspavani i beživotni. .

 

U toplini svoga doma, potčinjen svojim električnim uređajima i u stalnoj brizi da li su baterije na svim mojim ekranima napunjene, odbaciio sam strast za životom

Silvan teson, Snežni leopard

 

Muvam se po Gualizu, nekoj modernijoj četvrti, razmišljam o tome da kupim kremu za zaštitu od sunca. Imam još nešto malo svoje kreme, a i ovdje je cijena 15 evra. Realno, dosta će me jeftinije izaći ako jednostavno izgorim i potom uložim nešto novca u slatki jogurt od jagode, kao onomad u Mombasi kada sam izgorio kao budala i spas našao upravo u ovom ukusnom napitku.

Sviđa mi se to što dosta voze bajseve, ima i nekih staza po gradu. Sviđaju mi se i Marokanke, predivne su.

Generalno su im jako lijepa lica. Bile bi to dosta lijepe fotografije, slične onima kakve ljudi sa profi opremom obično prave na putovanjima. Ali nešto mi je problematično kod fotkanja ljudi na taj način, ne znam ni sam šta.

Ustvari mislim da znam. To mi je nekakav lični triger, podsjeća me na one ratne i postratne godine kada su nas posjećivali SFOR likovi i drugi stranci i fotkali nas kao neke zatočene divlje životinje, naša egzotična sirotinjska lica i stradanjem zahvaćene duše. Egzotika čista, lica koja emituju svu unutrašnju muku i užas. Nekako mi je sjebano da 30 godina kasnije budem upravo taj zapadnjak.

To je naravno samo moje lično iskustvo, nemam ništa protiv ljudi koji prave takve fotografije, obično su jako lijepe. Ali ja ipak ne bih.

Neumorni su sa dobacivanjem. Dobacuju najrazličitija sranja, kuda god da krenem. Čak i frizeri. Mislim, ok mi je da me nudiš hašišom, ali buraz zašto mi nudiš šišanje!? Hoćeš nešto da mi kažeš između redova? Sa ovako sofisticiranom frizurom kakvu trenutno imam, to jedino mogu da shvatim kao provokaciju i uvredu.

Vrijeđa me takođe i to što mi se svi obraćaju na francuskom. Ne razumijem zašto mi se obraćaju jezikom svog kolonizatora. Zašto ne govore jezikom mog kolonizatora!?

I ove sitne, naizgled nevažne interakcije sa lokalcima me jako raduju. Ubrao sam mandarinu sa jednog od stabala iz brojnih drvoreda Marakeša i prvog prolaznika upitao da li mogu da se jedu, iako već znam odgovor. Nasmijao se ljubazno mojoj dobro odglumljenoj naivnosti i rekao ne, naravno, jako su ljute i gorke. A šta ako je zaista pojedem, hoću li se otrovati? Pa nećeš, ali ljute su. Mozda i hoćeš, pojma nemam, zaista ih niko ne jede. Nasmijali smo se obojica od srca i razišli.

Ja sam nastavio besciljno da lutam, bacajući svoju mandarinu uvis i hvatajući je. Ubrzo sam shvatio da mi ruke i odjeća mirišu na mandarine.

Tada sam shvatio kako sam danas za 8 sati promijenio više svijeta nego što bi to bio slučaj da sam ih proveo pišući kod. Ispričao sam se sa slučajnim prolaznikom. Smijali smo se obojica pod suncem Maroka nekoliko sekundi. Uradio sam nešto lijepo za svijet danas.

Barem za onaj unutrašnji svijet. Čitav dan ruke su mi mirisale na mandarine.

Sjedim na terasi nekog restorana i razmišljam o Sahari. Pustinja piratski napada i otima pedalj po pedalj zemlje, lavovski se bori sa homo sapijensom, diverzantskim upornim napadima čestica pijeska, koje stvaraju konstantnu prašinu poput one u Kairu gdje se ista bitka odigrava.

Pred zalazak sunca mujezini počinju da uče. Ima nečeg magičnog u tome. Čitav trad bruji. Ako sam se ikada pitao da li oni “uživo” to rade ili je sve unaprijed snimljeno, danas sam riješio tu dilemu. Usred molitve jedan od njih se snažno zakašljao i kašljao u mikrofon nekih 20 sekundi. Budući da je kasnio za ostalima, na kraju su svi utihnuli i završili molitvu. Ostao je samo zvuk njegovog kašljanja i na kraju jedno otegnuto “Allahu akbar”. Skontao sam najzad šta to znači:

“Jebem ti cigare i Boga”.

 

Pecaj fantu Ahmete Šabo

Ova teorija me zabavljala neko vrijeme, sve dok nisam stigao ponovo na isti onaj trg i tamo zatekao grupicu turista kako “pecaju fantu”.

Posmatrao sam ovaj bizarni produkt masovnog turizma neko vrijeme u potpunom čudu. Turisti, dakle, daju novac da bi nekakvim štapovima “pecali sok”. Ukoliko “upecaju” sok, smatra se da su ga osvojili.

Provukao sam ovo kroz sve moguće sisteme svih mogućih jednačina i shvatio da je ovo najbolji biznis na planeti. Liku koji je osmislio zaista želim da se obogati. Siguran sam da će to i da se dogodi.

U samom ishodištu masovnog turizma, najbizarnija stvar koju sam vidio.

Ovdje se moje kretanje i uopšte postojanje svodi na izbjegavanje. Izbjegavanje rafala škljocanja mobilnih telefona. Izbjegavanje redova homosapijensa za ulazak na turističke atrakcije. Izbjegavanje turista. I ljudi generalno.

To sve iziskuje ogromnu količinu energije. Konstantno sam pod stresom i pritiskom zbog toga što sam nekome u kadru i treba da se pomjerim, potencijalno u neki drugi kadar. Gomila ljudi zapravo ima moju fotku u telefonu, vjerovatno kako bježim iz kadra u kadar.

Bukvalno svi smetamo jedni drugima.

U nekom od vrtova ovoga grada, jedinoj turističkoj atrakciji na koju sam otišao, svjedočio sam prizorima homo sapijensa kako sa mladuncima za svoje pare stoji u redu da bi se ufotkao pored neke baruštine.

Takođe, kaktusi koji rastu u istom tom vrtu izrezbareni su potpisima masovnih turista. Ti ljudi možda više i nisu živi, ali njihova imena ostaće zauvijek urezana u tijelo kaktusa i sve dok jadna biljka ne ugine otežavaće protok hranljivih materija i njihov raspored po njenom tijelu.

To me podsjetilo na Liban, gdje sam u Bakusovom hramu naišao na urezane potpise nekih “naših” likova iz 19. vijeka.

 

Kada napuštate mesto na kojem ste logorovali, pobrinite se da iza sebe ostavite dve stvari. Prvo: ništa. Drugo: svoju zahvalnost.

Bejden-Pouel

Sve manje me zanimaju gradovi, sve teže podnosim ove stvari.

Vreme je da se napusti grad i preko razgovora spusti šumska zavesa

Silvan Teson, U šumama Sibira