Indija I – Goa

Spread the love

Indija je takav ril šit majke mi, razmišljam dok gledam nekakav lokalni Vikom orkestar na nekoj TV stanici i ležim nag na krevetu ispod klima uređaja u nekom seocetu na plaži imena Bogmalo, u blizini gradića Dabolim, koji se opet nalazi u blizini mjesta Vasco da Gama. Dakle istovremeno mi je i krivo i drago što nemam pojma o čemu se radi na TV programu, ali djeluje kao neki indijski Milan Tarot otprilike.

Inače često tokom dužih pauza između putovanja zaboravim to glavno pravilo istoka: “ne pokušavaj ništa da razumiješ, za ime Boga”. Ali proveo sam mjesec i po dana u Nepalu, tako da sam ovaj put malo spremniji, te jednostavno uživam u činjenici da nemam pojma o čemu se radi. Ni na TV – u, a ni inače, van njega.

Ipak, veliko je pitanje kada je čovjek i da li ikada može biti spreman za Indiju. Da li je moje more Istoka koje nosim u grudima dovoljno slano i duboko da bi me učinilo spremnim za Indiju!?

Pa, uskoro ćemo saznati, budući da sam prije sat vremena sletio u Gou, preko Indira Gandi aerodroma u Delhiju.

Delhi

Delhi je nesaglediv, čak i iz aviona. Dijelom zbog toga što je ogroman, ali i dijelom zbog zagađenosti, odnosno magle, smoga, nekakvog muljavog vazduha koji umnogome ograničava vidokrug.

Iz aviona je primjetna moćna infrastruktura, brojne željezničke stanice i auto – putevi. Nepal bebara jedna mala nema ništa od toga. Bukvalno se vozite po seoskim putevima srednje Bosne gdje god da krenete.

Čini mi se da ima dosta zelenila, ali nazirem i dosta zidova koji odvajaju naselja. Nemam pojma o čemu se radi, mada mogu da pretpostavim.



Ipak, moram da kažem da ovoga puta ne želim uopšte da ulazim duboko. Meni treba plaža, sunce i more nakon teške hladnoće i napora u Nepalu. Treba mi odmor. To je sve. Provešću neko vrijeme u Goi, isključivo na plaži. Obećao sam tijelu da ću time da ga nagradim, budući da me odlično poslužilo tokom uspona.

U Delhiju samo presjedam, provodim 4 sata na aerodromu i najzad letim za Gou. Bio sam malo zabrinut zbog ta 4 sata, misleći da mi to neće biti dovoljno da se iskrcam iz aviona iz Katmandua, prođem pretrese i pasošku kontrolu, dobijem vizu, pokupim prtljag, te se ponovo vratim, čekiram prtljag za novi let i ukrcam se u isti. U pitanju su dva potpuno odvojena leta, tako da moram da uđem u zemlju već u Delhiju. Sve se to dogodilo zato što se dešavam u hodu, pa i te karte kupujem tek kada sam sto posto siguran da ću da letim, obično dan pred polazak. Srećom, sletio sam na isti terminal sa kojeg letim u Gou. O Indiji ne znam ništa ali mogu da pretpostavim da je aerodrom u Delhiju ogroman i da 4 sata za presjedanje ne znači ništa.

Super je ispalo i to što mi očigledno viza važi mjesec dana od datuma ulaska u zemlju, a ne od datuma dobijanja, tako da neću morati da je produžavam.

Godinama sam oklijevao oko dolaska u Indiju. Uvijek sam smatrao da većinu stanovništva u ovoj zemlji čine ostavljene žene koje su došle da se pronađu kroz jogu, meditaciju i generalno namaste fore.

Prije par dana sam pomislio: “pa čekaj malo, pa ja JESAM upravo ta žena”.

Da, ja sam baš ta žena.

Goa

Hiljadu stepeni je na aerodromu u Goi, kod Dabolima. Vlažnost vazduha izuzetno visoka, kao u Pakistanu.

Brzo sam stigao taksijem do smještaja koji sam bukirao za prva dva dana, istuširao se i izletio na plažu.

A na plaži nema turista. Samo nekoliko lokalaca i gomila krava i pasa. Nevjeovatno to stvarno izgleda; gomila krava bleji na pješčanoj plaži. I tako je svuda po Goi. Ovdje je krava sveta životinja i vjerujem da im je vrlo bizarno to što mi jedemo krave, isto koliko je i nama bizarno to što neki likovi jedu pse. Svijet je toliko raznolik i divan.

Ima tu nekoliko barova, ali u njima uglavnom bleje lokalci, ribari i gledaju fudbal. Predivno, mnogo mi se dopada što je ovako pusto.

Sutradan već jurim po Dabolimu i okolnim mjestima. Dižem novac sa bankomata, tražim motor za iznajmljivanje, obavljam stvari i pokušavam da upijem i osjetim ovo mjesto. Od bitnijih stvari koje sam primijetio izdvojio bih tu da likovi u ovom selu imaju crkvu Kuzme i Damjana. Ja sam ladno mislio da su Kuzma i Damjan neki vrlo lokalni likovi sa Mejdana.

Vraćam se u Bogmalo na plažu i tu počinjem polako da donosim svoje prve zaključke u Indiji, dok posmatram nekoliko Ruskinja koje se izležavaju na peškirima. Na primjer, nije mi trebalo dugo da ustanovim da postoji nekakva matematička veza, nekakva zakonitost između nadmorske visine i intenziteta napaljenosti, odnosno nivoa divljenja ženskom tijelu. Zaista je malo prizora na planeti koji su toliko savršeni kao prizor ženskog tijela na plaži. Čitav taj doživljaj je apsolutno uvijek, bez izuzetka spektakularan. Ta preplanulost, šum mora, talasi, pijesak, slamnati šešir na glavi, mazanje tijela kremom…

I krava, odjednom mi jebena krava ulijeće u vidokrug, zaklanja Ruskinje i umalo da mi poremeti tok misli.

Gdje sam ono stao!? Ah, da, žene na plaži. Dakle, nivo divljenja ženskom tijelu, odnosno koeficijent napaljenosti je najvjerovatnije obrnuto srazmjeran nadmorskoj visini, ali vjerujem da ću tokom narednih dana tome ozbiljnije da se posvetim i da vjerovatno otkrijem preciznu formulu koja izražava ovu zavisnost ili barem da oslikam nekakav dijagram, sličan Doplerovom dijagramu napaljenosti, opisanom ali i prikazanom u Luovom remek djelu “Kraj nama poznatog sveta”.



S druge strane, likovi na plaži su dosta neprijatan prizor, gotovo uvijek. Nerijetko izgledaju kao morževi, loču neko pivo, imaju ta neka maljava leđa, stomačine, ćelave glave i tijelo koje je uvijek ili bijelo kao sir ili izgorjelo kao i moje tijelo onomad u Mombasi.

Najljepše je stvarno iznad 3000 metara nadmorske visine. Na nuli je evo poprilična izgibija, spolja i iznutra. Ne sjećam se tačno kako je u depresijama, poput one u Jerihonu, ali mislim da nije bila neka frka, budući da žena ili nema ili su potpuno pokrivene.

Ali na stranu to. Skapirao sam da mi sa godiinama sve više odgovara zima i mir koji ona donosi. Nekada sam više volio ljeto. Danas sam, evo, shvatio da ljeto u posljednje vrijeme obično doživljavam kao neku seljanu, nekakvu prostu ženu koju svako može da ima. Zima je duboka, nepredvidiva, hladna i mudra. Zima je prava stvar.

Ali to nije sve. Došao sam i do zaključka da ne postoje gotovo nikakva ograničenja u pogledu toga koliko dugo čovjek može a i treba da posmatra talase Indijskog okeana.

MIslim da treba da postoji nekakva nauka, odnosno fakultet koji se bave posmatranjem talasa, ili da postoji barem nekakvo svjetsko prvenstvo u posmatranju talasa. Volio bih da studiram takvo nešto, da izučavam talase u Goi, njihovu dinamiku, kako nastaju, zašto se voda povlači i nadolazi više puta tokom dana, kako najefikasnije uskočiti u talas i presjeći ga bez da vam zada neprijatne udarce u predjelu genitalija, kako izbjeći modrice na leđima i slično.

Onda recimo imamo predmete koji izučavaju vrste talasa i kakvi sve talasi mogu biti. Sigurno se dijele u neke osnovne tri kategorije, koje se potom granaju do beskonačnosti, ali se obično izučavaju samo oni najzastupljeniji, recimo takozvani talas sa povratnom spregom, zeleni talas, pasivni talas, ali i famozni žuti talas za kojeg nikome nije jasno zašto se baš tako zove.

Toliko je tema koje bi trebalo da se obrade i zato bi to recimo mogao biti nekakav odsjek na meteorologiji, pa da se studenti druže, idu na meteorologijade i da se ovi strastveniji, poput mene, po završetku osnovnih studija učlane u “Meteorologe bez granica”, te putuju po zemljama trećeg svijeta, volonterski predviđaju vrijeme i posmatraju talase. Nakon nekoliko godina se vratim kao šaptač talasima i oženim koleginicu sa faksa Milicu, danas voditeljku Vremenske prognoze.

To su stvari o kojima uglavnom razmišljam dok se izležavam na plaži ili dok jurim skuterom koji sam iznajmio od nekog lika u Dabolimu, trećeg dana po dolasku na Gou i kojim sam se zaputio negdje prema sjeveru, ne znam ni sam kuda tačno.



Vlasnik motora mi tražio kintu kao garanciju da ću vratiti motor. Ja mu rek'o de bolan kakve pare odakle mi pare, evo ti pasoš. I dao liku pasoš bosanski koji je u potpunosti ispunjen pečatima, potrošen. Mislim, imam drugi sa sobom, srpski, boli me uvo. Bukvalno mogu da mu ne vratim motor nikada, mada ionako vrijedi 7 maraka i doslovno se raspada. Ali ide. Lik me pit'o kad ću se vratiti. Ja rek'o nemam pojma, evo ti kinta za 5 dana i daj mi broj pa ti javim kad se vraćam.

Ne želim da me ni za šta veže apsolutno nikakav plan i dogovor.

I tako sam zajahao motor i krenuo ka sjeveru bez ikakvog plana i najzad postao onaj lik u dilerskom šorcu na motorčiću, u kupaćim gaćama i japankama. Nemam nikakvu predstavu gdje sam niti kuda idem. Samo nastojim da vozim što je moguće bliže moru i da se mogu po potrebi sa motora direktno baciti u vodu. Uopšte mi nije neophodno da znam gdje sam tačno i kuda idem. Ta informacija ne donosi mi nikakvu vrijednost, a živjeti u njenom odsustvu je tako prokleto oslobađajuće, slično životu bez ogledala.

Budući da imam ogromnu torbu prepunu zimske odjeće i opreme, ostavljam sve to u smještaju u kojem sam proveo prve dvije noći. Ljubazna vlasnica mi govori da mogu da ostavim stvari i da će ih paziti.

U torbu od laptopa pakujem laptop, kozmetiku, punjače i nekoliko komada čistog veša i majica i palim.

Kakav sjajan osjećaj rasterećenja riješiti se svih stvari i sa sobom nositi minimum neophodnog.

Vozeći se tako od plaže do plaže tokom čitavog dana, pred sami zalazak sunca odlučujem da se zaustavim u nekom slučajnom gradiću za koji ne znam ni kako se zove i tu pronađem smještaj. Nalazim gajbu za 1500 rupija i izlijećem na plažu da uhvatim posljednje trzaje dana. Izležavam se neko vrijeme tu, posmatram talase, jedem, pijem nekakav smuti i razmišljam o tome da spasiocu koji nosi majicu na kojoj stoji natpis Lifesaver priđem i uljudno ga upitam može li šta da se uradi po pitanju mog života. Ali bilo bi sigurno zgodnije i lakše upustiti se u takav razgovor kada bih recimo bio blago pijan jedno 5 dana za redom. To bi me ubacilo u mod pogodan za vođenje takvih razgovora.

Cuganje mi djeluje kao vrlo provlačna ideja, odnosno otpuštanje svih kočnica koje ono sa sobom nosi. Dop takođe super zvuči, barem u teoriji. Ali ne da mi se sad sve to prolaziti. Daleko je ljepše uživati svu ovu svježinu, čist vazduh, šum talasa, spavanje potpuno nag, osjećaj mokrog šorca koji se osuši za 5 minuta, voćne salate, treninge, pijesak medju prstima…

Arambol

Sutradan nastavljam dalje i stižem do nekog sela 3km udaljenog od Arambola. Smještam se u Nirvana guesthouse, u jednu veoma lijepu brvnaru u vrlo mirnom dijelu sela, 200 metara udaljenu od plaže.

NIšta značajno se ne dešava, kao i svakog drugog dana kojeg sam do sada proveo u ovoj zemlji. Ustanem, odvučem se na plažu i tamo cijeli dan čitam, pišem, radim, kupam se i sunčam. Najveći mentalni napor ulažem u taj svakodnevni zamorni proces biranja bara u kojem ću provesti dan. Nakon 2 dana shvatam da nema svrhe nepotrebno se opterećivati i nalazim svoj stalni bar. Ko će više stalno nešto razmišljati.



Nakon posla i treninga obično skoknem do Arambola, provjeravam opcije za smještaj i blejim po tom gradiću smještenom na krajnjem sjeveru Goe. Arambol je udaljen samo 3km od mene, ukoliko se krećem cestom, motorom. Ukoliko odlučim da prošetam plažom do Arambola, što povremeno i radim, za to mi treba nekih 15 minuta. Sve mi je nekako tu na dohvat ruke.

Za razliku od sela u kom odsjedam, u Arambolu je daleko veća izgibija. Arambol je lijep, ali je i krcat ljudima, prije svega Rusima. To otprilike znači da je grad prepun dobrih riba, ali i hipika spokojnih lica, istetoviranih likova sa dredovima i ekipe koja se ne razlikuje pretjerano od ekipe u Katmanduu. Pored toga, budući da su Rusi u pitanju, gomila je pijanica rumenih i suznih lica od alkohola koje bauljaju po ulicama sa flašama piva u rukama i neartikulisano se glasaju na tom ionako dosta grubom i čudnom jeziku. Majke mi, svaki stereotip na svijetu je u 99% slučajeva opravdan i čini mi se da je ignorisanje stereotipa i forsiranje priče kako ne treba generalizovati poprilično opasno. Stereotipi i predrasude su tu da nas zaštite. Naše je da se dovoljno obrazujemo da im ne robujemo i da budemo otvorenog uma. Ali nikako ih ne treba ignorisati.

I baš me zanima ko nas i zbog čega sistematski godinama laže da Rusa ima 140 miliona. To je apsolutno nemoguće, budući da sam ih samo ja u posljednjih nekoliko godina sreo otprilike toliko u Egiptu, Crnoj Gori, Nepalu, pa i Beogradu. Ko zna koliko je njih ustvari i dalje skriveno gore po onim šumama Sibira, nesvjesnih da je doba Staljina odavno iza nas.

Ili možda i nije!?

Ko izmišlja te priče? To me baš zanima. Kao i to ko izmišlja i plasira priče o ogromnom srcu i dobroti Kijanu Rivsa.

Šalu na stranu, nikada nisam uspio da shvatim zbog čega ljudi idu na mjesta na kojima se već nalazi gomila ljudi iz njihove države ili grada. Ne vidim svrhu u tome da idem na mjesto prepuno Banjalučana/Srba/Bosanaca, slušam isključivo svoj jezik i gledam isključivo mentalitet kojem i sam pripadam. Živim među njima, daj da vidim nešto drugo.

Mada, s druge strane, možda i nisam u pravu. Možda je ta Moska, a i Rusija ipak malo veća od moje Ustiprače.



Leave a Reply