Vratiću se ne samo zato što sam tamo bio srećan već što sam tamo počeo da se navikavam na smrt. U početku je to bilo neprihvatljivo, borio sam se, ali sam s vremenom prestao, shvativši da se život i smrt podjednako mogu voleti. Ma koliko da je moj boravak u Katmanduu bio lep, radostan, zanimljiv, on je ujedno bio i boravak izvan života. Nigde smrt nije tako prisutna kao u tom gradu. Ona je u zemlji, u vazduhu, u drveću, u nebu i na licima ljudi. Činilo mi se da je smrt mali demon što čuči iza čela svakog čoveka; tu se nastani od rođenja i ne napušta ga nikad. Čula su izoštrena, a prirodu i sve u njoj vidite ponekad naročitim okom. Gledao sam pticu i video njen skelet i u isti mah nju koja je letela, vesela. To mi se događalo i sa ljudima sa kojima sam bio, čak sam jednom video svoje grudi, ruke, telo kao kostur. Pri tome nisam bio uplašen, niti mi je zbog toga bilo pokvareno dobro raspoloženje. Naprotiv, posmatranje me je radovalo i snažilo. Bio sam đak u školi večnosti.

Stevan Pešić, Katmandu

 

Posljednjeg dana boravka u Katmanduu, skapirao sam da možda ne bi bilo loše izguglati šta to može i treba da se vidi u ovom gradu. Nešto slično onome kada sam u Kairu iznenada skapirao da postoje tu nekakve piramide i da možda ipak ne bi bila loša fora vidjeti to sve.

Mislim, tako uglavnom moja putovanja funkcionišu oduvijek. Nikada ništa ne guglam. Razlog za to je taj što uvijek nastojim da se stvari događaju spontano i da se dešavam u hodu. Drugi i vjerovatno važniji razlog tome je moja dijelom urođena, a dijelom teškom mukom i opiranjem stečena ljenost.

I čitam sad te neke blogove i članke i postepeno osjećam kako se u meni rađa i raste nekakvo olakšanje, izazvano spoznajom da sam već vidio većinu stvari koje se čine zanimljivim sa ove liste.

Ali u toj kratkoj listi stvari koje nisam vidio za oko mi ubrzo zapinje Pashupatinath manastir, odnosno članak o liku koji već 35 godina svakoga dana predano radi jedan te isti posao – spaljuje ljude na lomači. Ukratko, lik se ozbiljno propio i tvrdi kako ga progone demoni, lafo duhovi ljudi koje je spalio. Ovim poslom počeo je da se bavi sa samo 13 godina i do sada je spalio oko 27000 ljudi, odnosno njihovih tijela.

Isuse, ja ovo moram da vidim. Svakako sam planirao da posjetim Varanasi u Indiji i da svjedočim ovim prizorima na jednom većem nivou, ali ko zna gdje ću ja da završim. ja ovo moram da vidim danas. Danas mi je posljednji dan ovdje. Pratim na gugl mapi tok Bagmati rijeke na kojoj se i vrše kremacije i ubrzo shvatam kako se ulijeva u Gang, koji protiče upravo kroz Varanasi. To je ta ista sveta rijeka, ista ta voda. Pepeo svih tih ljudi prolazi istim putem.

Ranim jutrom hvatam taksi ispred hotela i nakon nekih pola sata dolazimo do kapije tog ogromnog kompleksa. Ulazim unutra i ne znam šta da očekujem. Mjesto je krcato ljudima, ali i psima i kravama, kao uostalom i ostatak Katmandua.

Ubrzo izbijam na obalu svete Bagmati rijeke i tu zatičem nekoliko lomača na kojima bjesni plamen. Nisam siguran o čemu se radi, ali vjerovatno su u pitanju tijela. Vazduh je ispunjen dimom neobičnog mirisa. Isuse Kriste, da li je ovo miris spaljenog ljudskog tijela!?

Nijemo stojim i posmatram prizore ispred sebe. Uplakana porodica stoji na rastojanju od nekih 5 metara od lomače, žene i djeca plaču, dok neki tip vještim pokretima dugačkim bambusovim štapom namješta tijelo koje pokušava da sklizne sa lomače i dodavanjem velikih cjepanica održava vatru. Tu, tik uz samu obalu rijeke, prepune nagorelih komada drveta, pepela i svih mogućih vrsta otpada.

Plaćam ulaz nekih 10 evra i najzad ulazim u manastirski kompleks. Stotine hramova i stupa svuda okolo. Hodam i posmatram sve te hramove i bogomolje i razmišljam o tome kako su i ovi likovi suštinski isti oni frikovi koji se pretjerano lože na religiju i naciju, kojih na Balkanu imamo u izobilju i koji su uglavnom uzročnici problema i podjela među ljudima. Zapadnjaci (Balkanci takođe) se nerijetko dosta lože na budizam, hinduizam i ovdašnje religijske i kulturološke fore, dok se istovremeno smatraju ateistima i preziru sve što je tradicionalno, a prije svega SPC, njene hramove i činjenicu da je država u određenoj mjeri finansira. Ništa sporno u tom načinu razmišljanja, i sam bih se složio sa tim da imamo i previše bogomolja. Ono što mi je problematično je to da ti likovi, omađijani “egzotikom” ovog dijela planeta uglavnom propuštaju da vide to da su u tom smislu Nepalci hiljadu puta gori i zatucaniji od nas. Ova zemlja i ovaj grad su doslovno prekriveni hramovima i mislim da ne bih pogriješio kada bih rekao da su vjerovatno, pored stambenih zgrada, hramovi najzastupljenije građevine u ovoj zemlji.

Zemlji koja doslovno nema pristojnu cestu, pristojan medicinski sistem niti uspostavljene osnovne higijenske i sanitarne standarde. Iz Ramachhapa, udaljenog tek oko 120km od Katmandua, potrebno vam je pet sati vožnje. Putevi su ovoj zemlji katastrofalni, ali takođe su i poprilično vjerodostojna slika stanja čitavog društva.

Hoću da kažem, zaluđenici religijom u Nepalu su isti kao i zaluđenici religijom u bilo kojem dijelu svijeta. A ovdje religija i dalje jako puno figuriše u svakodnevnim jednačinama, daleko više nego u Evropi i Srbiji, na svu sreću po nas.

Ne osjećam posebnu povezanost sa bogomoljama, posebno ne sa onima prepunim turista, onima gdje stojite u redu i čekate da kupite ulaznicu i napravite selfi i onima u kojima likovi prodaju kokice i sladoled.

Budući da sam obišao stotine svih mogućih vrsta bogomolja na svim meridijanima, moram da primijetim da bosanskim džamijama ili srpskim pravoslavnim bogomoljama, prije svega onima na Kosmetu, apsolutno ništa ne fali. Posebno onima smještenim u predivnim prirodnim ambijentima, kakve je samo kralj mogao sebi da odabere za zadužbinu.

Poenta čitave ove priče je da nisam bio pretjerano oduševljen ovim manastirom. Jednom kada čujete molitvu dečanskih monaha, ili se probudite u Arhangelima, kada vas prožme sva dubina mira sa podnožja Everesta ili ona iz iranske pustinje, malo šta vas ponovo može na sličan način dotaći.

Tok misli o religiji iznenada mi prekida prizor kolektivne sahrane ispred samog manastira, tik uz desnu obalu rijeke. Lomače koje sam zapazio po samom dolasku u ovaj kompleks samo su mali dio svega onoga što se ovdje zapravo dešava. Sa suprotne strane rijeke od mene pružio se čitav niz lomača, oko kojih se okupila gomila naroda. Radnici iznose jedno po jedno tijelo zamotano u žute haljine i posuto cvijećem. Sa svih strana dopire lelek i plač. Odrasli smiruju unesrećenu djecu, a žene iz sveg glasa nariču.

Na drugoj, ovoj mojoj obali rijeke, kao i na samom mostu koji spaja obale načičkala se gomila turista, lokalnih i evropskih. Evropljani uglavnom ćute i nijemo, u šoku posmatraju prizore na drugoj obali. Nepalci, s druge strane, sve ovo doživljavaju potpuno drukčije. Dotjerane, našminkane djevojke, u zasigurno najljepšoj odjevnoj kombinaciji koju imaju poziraju dok ih mladići fotkaju na način da se u pozadini vidi plamen i, ako je to ikako moguće, tijelo. Ljudi se smiju, zabavljaju, nekoliko hindusa obojenih lica pokušava da vas nagovori da ih fotografišete za novac. Ne razumijem zašto bih ja njega fotografisao i još mu za to platio. Jedan tip se vrzma po tribinama na kojima stojimo (doslovno su tribine u pitanju), prilazi ljudimo i nudi im nešto. Mislim da prodaje grickalice.

Preteško mi je sve ovo, ne znam šta da mislim o svemu. Gledam te mlade Nepalce kako kače svoje selfije sa kolektivne sahrane na instagram, gledam zapadnjake kako prave fotke i video snimke, slušam plač i lelek i na drugoj obali posmatram tijela ljudi koji su do prije samo nekoliko dana hodali svijetom. Hiljade impresija i osjećaja struji istovremeno kroz mene. Zgrožen sam ovim prizorima. Ovim Nepalcima koji stavljaju storije na instagram i krevelje se non stop, ovim Evropljanima koji se guraju da bi uhvatili što bolji pogled,. Ali i nekolicinom nas koji mislimo da smo iznad svega toga. Mi smo ustvari najgori, mi koji smo svjesni bizarnosti ovog cirkusa, ali i dalje učestvujemo u njemu.

A možda i nismo. Možda smo svi samo ljudi. I možda je smrt zapravo najprirodnija stvar u životu, jedina zapravo izvjesna. Možda i treba da se smijemo, da fotkamo i tagujemo lokaciju na instagramu, dok istovremeno i plačemo. Možda zapravo i nije tolika drama.

Jer stvarno je smiješno. I tužno u isto vrijeme.

Rodiš se, prođeš sve moguće golgote, istrpiš toliko toga, voliš, vole te, cugaš, biješ se, putuješ po svijetu, radiš sve ono što se radi u životima, sve ono što je ljudski.

I na kraju ti neki debeljak navučen na alkohol i vjerovatno u tom trenutku pijan popravi stopalo kada isklizne sa vatre i vrati ga na lomaču.

Ne vjerujem da išta dolazi nakon ovog života, malo mi je patetična ta ideja. Zato i mislim da život treba povlačiti iz petnih žila i živjeti ga kao da je svaki dan posljednji, dok god možeš.

Jer zaista vjerujem da nema ništa nakon njega. Neki debeljak sa dugim bambusovim štapom u ruci odradi posljednji čin.

I nema više.

Kraj.