Na Gorakshepu već je daleko manje ljudi i lodževa. Cijene su takodje daleko više nego u nižim krajevima. Cijena sobe sa dva kreveta iznosi čak 5 evra. Ipak, dok platite punjenje uređaja, hranu, čaj i vodu, kupite internet da se javite materi, sve vas izađe oko 40 evra za dan. Litar vode ovdje košta 300 rupija, dok u Katmanduu iznosi 20 rupija. Naravno, potrebne su vam barem 2 – 3 litre vode dnevno.

Koliko je čitav ovaj put do Gorakshepa bio zahtjevan možda najbolje govori činjenica da su moje cipele stare mjesec dana, plaćene oko 150 evra u poluraspalom stanju.

Već dva dana hodam uz sami Kumbu glečer, koji se spušta direktno sa Everesta. To je rijeka leda, stijena, kamenja i prašine. Toliko se sporo kreće da djeluje kao da je nepokretna. Ali ako pogledate ubrzane snimke njenog kretanja, uočićete da doslovno teče kao rijeka. Sve vrijeme ga čujem kako puca. Lomi se negdje iznutra. Ne vidi se spolja, ali unutrašnji procesi ovog kao i drugih glečera dosta su intenzivni.

Ubrzo se ukazuje i onaj zavoj, Kumbu icefall, najopasniji dio uspona na Everest. Stotinu puta sam ga viđao po raznim dokumentarcima, ne vjerujem da sam najzad tu.

Sve vrijeme osjećam pritisak u ušima dok se penjem.

Pejs mi je dosta intenzivan danas. Teren je dosta blag, a i sam uspon nije previše težak. Pored toga, jedva čekam da završim ovo najzad.

Toliko je hladno da mi se vazduh koji ispuštam u vidu pare lijepi sa unutrašnje strane cvika i tu se odmah formira tanak sloj leda.

Oko 5300 metara nadmorske visine najzad se pojavljuje snijeg. Po prvi put zapravo hodam po snijegu.

Everest je tu ispred mene. Osjećam da mogu da ga dodirnem. Da mogu da se popnem na njega za nekoliko sati. Ipak, odavde tek počinju napadi na sami vrh, traju dva mjeseca i koštaju desetke hiljada dolara.

Isuse, kako izgleda ovaj bijeli beskraj. Koliko je samo hladan dah ove planine. Sve svjetske zapremine hladnoće uskladištene su upravo ovdje, u Everestu i okolnim vrhovima, u Himalajama. Stotine i hiljade sunaca nisu u stanju da zagriju dah ovih planina. Ovdje sunce nema nikakvu vlast. Planina ga tek povremeno pusti kroz oblake koje čuva kao štit oko svog vrha, ali ovdje ona suvereno vlada. Ona i njena hladnoća.

I zavodi svojom raskoši, bjelinom, hladnoćom. Prepuna je leševa onih koji su pokušali da je osvoje.

Jedino na šta me podsjeća je Nangaparbat.

Vidim ljude kako se fotkaju na ulazu u bazni kamp. Ne mogu više da hodam. Uvijek je najteže tih posljednjih 200 metara.

Ipak polako guram dalje, korak po korak.

Najzad, petog novembra 2022. godine, tačno u 13:28h po lokalnom vremenu izbijam na sami ulaz u bazni kamp, kod neobično nasukanog kamena koji predstavja neformalni ulaz. Izbijam na 5346 metara nadmorske visine. Moj apsolutni rekord.

Tek tada shvatam da kampa zapravo nema. Kamp koji sam očekivao da ću vidjeti postavlja se svake godine i tu stoji tokom tri mjeseca godišnje. To me čudi, budući da taj kamp izgleda kao omanji grad. Isto važi i za kampove 1, 2, 3 i 4.

Nije ni važno. Pa nisam ni mislio ostati tu ili razgovarati sa penjačima i naučnicima. Ipak, ničega nema. Samo čistina na kojoj je inače smješten kamp i iznenađujuće malena količina smeća.

Ali to je to. Od ovoga nema dalje. Stojim sa obje noge na Kumbu glečeru, na posljednjoj tački do koje možete doči kao amater, neko bez profesionalne opreme, vodiča, šerpasa i dugih priprema iza vas.

Buljim bez prestanka u planinu, satima. Upijam svaki pedalj njene ogromnosti, svjestan da je više nikada neću vidjeti. Čini mi se da, ako ni zbog čega drugoga nije vrijedilo živjeti sve ove godine, zbog ovoga jeste. Ne znam, ne razmišljam jasno već danima.

Ispred mene zid, visok 9km. Mount Everest, Sagarmatha. Krov svijeta. Kraj svijeta. Tamo iza je Tibet, tu, jako jako blizu.

U daljini graja ljudi. Ispod nogu osjećam kako vibrira, čujem kako se iznutra lomi glečer. Uspavana atomska bomba.

Za mene se tu put završava, ne mogu više niti jedan pedalj dalje.

Nikada nešto slično nisam doživio. Nikada nisam mislio da ću doći do kraja, do kraja puta. Osim možda onomad kada sam bio u Fojnici.

Ali to je to, stigao sam do kraja.

Do kraja puta.

Do kraja svijeta.