Isuse, koliko sam zahvalan prirodi zbog toga što sam muško – razmišljam dok oko 4 izjutra mokrim direktno iz kreveta u flašu.

Morate piti jako puno vode. Morate na silu da je pijete. Minimalno 2,5 do 3 litre. Zbog toga ćete morati često i da mokrite. Ne mogu ni da zamislim kroz šta moraju žene da prolaze kada ih potjera u sitne sate. Pet puta dnevno.

Mislim, mogu. Jutros sam bio prinuđen da odem u toalet nakon 5 dana zatvora i skinem se na debelom minusu. Generalno sam previše prefinjen i ne radim te stvari uopšte, ali eto desilo se. WC je u toliko užasnom stanju da je jedino utješno to što bakterije ne mogu preživjeti na ovoj temperaturi.

U Lobucheu je već ozbiljan minus. Led na sve strane. Mislim da je sigurno 20 ispod nule. U sobi je, kao što napisah, temperatura jednaka onoj vani.

San mi postaje sve kraći i slabiji sa visinom, te sam se jutros probudio prvi od svih gostiju u lodžu. U glavnoj prostoriji vlasnica bleji najnormalnije kao da je vani plus 20. Sa hrišćanskim mirom u glasu je molim da naloži jebenu vatru u peći da ne bih zapalio i nju i čitav lodž. Ubrzo dolazi klinac, donosi jakovu balegu i zajedno ložimo vatru.

Inače, Mladen i supruga su u istom lodžu kao i ja. Stalno se srećemo i nekako smo sve bliže.

Vjerovatno nisam napomenuo to da svo ovo vrijeme pomalo uzimam diamox. I Mlađo i ja. Diamox je lijek koji vam pomaže da se nosite sa posljedicama visinske bolesti

Bitno je naglasiti da njegova supruga ne uzima ništa. Žena hoda danima bez ikakvih ljekova, tableta i bilo kakvih stimulansa. Popela je onih 5100 u Dingbocheu sa njim. Nema niti jedan simptom visinske bolesti. Rasturila je ovaj trek i objasnila kako se radi posao.

Prije nekoliko godina izgubila je rođaka na Everestu. Ostao je gore negdje u svoj toj zaleđenoj vječnosti, tokom trećeg pokušaja da osvoji krov svijeta i nikada više nije pronađen. Neobično je pomisliti na to da je i dalje gore negdje, u istom stanju, zaleđen. I zauvijek će ostati tu negdje u istom stanju. Inače tip je iz Niša i mediji su pisali o njemu.

Danas je taj dan. Danas stižem u Gorakshep i odatle na Bazni kamp Everesta. Mladen me loži da idem sa njima u pohod na Kalapatar u zoru. Danima me već nagovara. Sinoć u lodžu mi daje brošuru na kojoj piše da je najbolji pogled na Everest i Kumbu icefall upravo sa Kalapatara.

Aman neću bolan, i ovo mi je previše, odgovaram mada ni sam nisam siguran u to što govorim.

Mladenov vodič mi nalazi portera za 1500 kinti i odmah nakon doručka i izmirivanja računa od 5000 kinti krećem. Ne podnosim baš najbolje nekog Irca koji doslovno ne zatvara usta niti jednog trenutka.

Ne znam, nekada sam želio da čujem, vidim i otkrijem sve. Da upoznam svaku osobu, da svakome dam šansu i da ga čujem. Pa svako ima nešto važno da kaže, vjerovao sam naivno.

Danas bih samo da hodam i ćutim i da ne moram nikoga da slušam. Čak i couchsurfing ne koristim godinama. Nemam više nikakvu želju da nekome nešto pričam i da slušam priče o tome gdje je ko bio.

Jebala vas više putovanja i nadmetanje brojevima zemalja i gradova u kojima ste bili. Jeste li ikada bili unutra?

Isuse koliko me iscpljuje svaka riječ koju izgovorim i svaki pokusaj da nekoga slusam. Najgore mi je kada se neko natovari usput i nešto počne da priča. Kako ne vidiš da trošiš ogromnu količinu energije i da kiseonika nema dovoljno. Gušiš se, čovječe, za ime Boga. Da li ti je zaista toliko važno da mi kažeš kako su te pozvali sljedeće godine na svadbu u Katmandu jer si pregotivan lik!? Meni stvarno nije, iako želim sreću mladencima i čestitam im od srca, kao i tebi jer si do jaja, ali ‘ajde više jebeno zaveži.

Neću postati kompletna osoba sve dok takve stvari ne budem mogao direktno ljudima reći u lice, bez griže savjesti.

Usred hodanja srećem Mary, Ruskinju sa kojom sam blejao prvi dan u Katmanduu. Samo tako se sretosmo usred pustare, razmjenismo tek pokoju riječ, zagrlismo se i raziđosmo. Ona ide u napad na Island peak.

Danas već hodam između 5100 i 5400 metara nadmorske visine, uz sami Kumbu glečer koji se spušta sa Everesta i prolazi kroz bazni kamp.

Iz slušalica trese “Kosmički dan D”, banjalučke Shizomantre. Skontao sam da ova stvar govori upravo o ovom usponu i mom unutrašnjem osjećaju i doživljaju.

I danas faktički vučem noge za sobom. Suštinski, ja se sve vrijeme penjem rukama. Štapovima grabim naprijed uz minimalno oslanjanje na noge. Primjećujem da me ljudi povremeno gledaju sa divljenjem, sažaljenjem, a povremeno me i tapšu po ledjima.

Ko bi sada njima objašnjavao to da ja umijem sasvim normalno da koristim i noge i ruke, ali pokušavam da rasteretim kukove i koljena. Zbog toga imam stravične upale leđnih mišića. Mogu da hodam i brže i normalnije, ali ne želim da se dodatno povrijedim. Mislim da izgledam dosta sjebano i tužno dok tako hodam, ali jebe mi se kako izgledam. Hoću da kažem da je moguće naći način za sve, samo ako dovoljno želite. Ja ću da dopužem do tačke do koje sam naumio, ako ne može drukčije.

Ustvari tek sam se zagrijao. Mogao bih jos koliko god treba, tijelo se tek sada u potpunosti naviklo i strava mi je. Mislim da bih mogao ostati ovdje. Ono što sigurno znam je da apsolutno još uvijek ne želim da se vratim.

Noć ranije u lodžu mjerimo zasićenost krvi kiseonikom. Umalo da odnesem pobjedu sa 86%. Moje tijelo je bomba. Jedino Mladen ima brojku nešto veću od moje.

Da mi je po povratku u civilizaciju zadrzati barem trun mira, spokoja i jasnoće pogleda kojima moj duh trenutno raspolaže. Meni je sa ove tačke sve kristalno jasno.

Iste noći razgovaram sa starim šerpasom. Pitam ga u čemu je fora. Kako neke sportiste evakuišu odavde, dok neki drugi dođu potpuno nespremni, puše, cugaju i bez poteškoća osvoje bazni kamp. Nema to veze sa tim, odgovara on. Ova planina je živa. Ona se za sve pita. Ona odlučuje da li će te pustiti da joj pridješ ili ne. Mi ovdje u to čvrsto vjerujemo. Budi Joj zahvalan ako te pusti da dođeš do baznog kampa.

Najzad stižem u Gorakshep, ostavljam stvari u lodžu, pijem čaj i jedem vrelu juhu od bijelog luka. Srbi su opet sasvim slučajno u istom lodžu u kojem sam i ja. Što se više penjete sve manje izbora imate, name toliko lodževa. Srećni ste ako uopšte nađete krevet.

Odatle odmah krećem u završni napad, napad na bazni kamp…