Samo tri dana nakon povratka iz Afrike, 1. januara, nešto iza ponoći, Tamara je u svom novom i toplom stanu, ukrašenom šarenim pločicama na zidu kuhinje svečano načinila korak u novu godinu, ostavljajući iza sebe, kako je sama rekla, sve loše stvari sa spiska koji je ranije načinila.

Iako sam pomislio da je doslovno činjenje koraka tu negdje u Zemunu malo previše za mene, palo mi je na um kako bi bilo lijepo kada bih ja mogao tek tako iza sebe zauvijek ostaviti barem ponešto sa poduže liste na čijem se samom vrhu nalaze bijes i elementi patetičnog izražavanja u tekstovima o Bosni.

Već dva dana kasnije sjeo sam u kola sa idejom da bi to zapravo mogla biti moja novogodišnja odluka i krenuo u Banjaluku.

Nakon gotovo dvije godine života u Beogradu (u kojem zapravo i nisam proveo toliko vremena), odnosno življenja van Banjaluke, dolazak i boravak u ovom gradu mi djeluje kao boravak u nekoj hipi – komuni u kojoj su svi nasmijani i radosni i u kojoj sve nekako ide i sve nekako može.

Za razliku od Beograda, u kojem mi dosta vremena i energije odlazi na nalaženje parking mjesta, ovdje se to uglavnom svodi na jedan kratkotrajan i neznatan proces o kojem ljudi vjerovatno i ne razmišljaju. Pored toga, vlasnici automobila sa srbijanskim tablicama ovdje već neko vrijeme ne plaćaju parking (Uprava Grada oslobodila je građane Srbije obaveze plaćanja parkinga, iz zahvalnosti prema Srbiji, koja je Bosni donirala ozbiljnu količinu vakcina). I više nego dovoljno da mi ovo šugavo januarsko jutro započne dobrim raspoloženjem.

Pa ovo nema ni u Švedskoj, pomislio sam kada sam shvatio da, bez obzira na to što već dvije godine ne živim tu i više nisam u sistemu poreza i osiguranja, i dalje imam zdravstveno osiguranje. Svi državljani Bosne, tokom trajanja Kovid pandemije, imaju pravo na zdravstveno osiguranje. Činjenica da sam DDK (dobrovoljni davalac krvi) i dalje je zavedena negdje u prašnjavim registratorima (jer tako ja zamisljam baze podataka u Bosni), tako da ni participaciju ne plaćam.

Slično sam pomislio i kada sam saznao da registrovani ovisnici o teškim drogama imaju određene benefite u bosanskom zdravstvenom sistemu. Ako imate takve prijatelje, sigurno znate o čemu govorim. Isprva sam bio u fazonu: “mamu vam jebem, ja vam drogu plaćam”, ali mi je na kraju ipak bilo drago.

Sjedim i radim u nekoj kafani. Naručujem kafu i sok i ćevap i kurvu i na kraju shvatam kako u novčaniku nemam bosanskog novca (a kartice ne primaju). Konobar govori niđe veze tebra donijećeš, platićeš, kad god. Opušteno.

Čak i sekjuriti tip u radnji omraženog mi mtela je nekako uljudan više nego što bih to očekivao od njega. Pita me da li sam se smrzao čekajući u dugačkom redu ispred radnje i propuštajući trudnice i matorce koji bi “da samo nešto pitaju”.

U Beogradu danima pokušavam da popravim displej na telefonu. Objašnjavaju mi komplikovane procedure i odbijaju da pogledaju, budući da se radi o ovlaštenom servisu nekog tamo drugog brenda, a tebra koji popravlja telefone ne želi ni da čuje. Ne zanima ga to što sam čitav život smjestio u telefon i sada kada više ne radi – sve je sebano. Beograd jednostavno nema dovoljno vremena za vas.

U Banjaluci nema tih hipsterskih fora ovlaštenih servisa i komplikovanih procedura.

U Banjaluci ima Mile.

A Mile je tip koji se ne bavi “ovlaštenim održavanjem pametnih telefona popularnog brenda”. Mile jednostavno “popravlja mobilne telefone”. I ima nekog lika koji mu duguje uslugu i kojeg će evo sad nazvati i zamoliti ga da donese displej danas i da probamo. I Mile popravlja moj telefon za nekoliko sati. I nije tip koji nema vremena da vas sasluša i pomogne.

Usput nekoj baki rješava problem sa vajberom. Baka je obrisala Milevinu poruku i dosta je zabrinuta zbog toga, budući da ne zna kako sada da joj javi da treba da donese neku mast kada bude dolazila za Božić. Tako nešto, ne sjećam se tačno. Mile je u velikoj gužvi i djeluje dosta iznervirano, ali pomaže baki time što nalazi Milevin broj u imeniku, šalje joj poruku na vajberu, uspostavljajući time iznova taj, za baku dragocjeni komunikacioni kanal i osiguravajući joj neometan dotok svinjske masti.

Mile je tip koji se, očigledno, rodio kao Mile. Njegovi nisu odabrali ime za dijete. Ime je odabralo njega. Ja u Beogradu još uvijek nisam upoznao Mileta. Barem ne takvog, pravog Mileta.

U banci se izvinjavaju zbog toga što dvije minute čekam službenika koji je otišao da se pomokri. Zasipaju me reklamnim materijalom sa logotipom banke, kalendarima i onom lopticom koju možete da gnječite u ruci u momentima kada želite da zapalite čitav svijet. Govorim im kako je sve ok i da mi nije problem da sačekam. Zahvaljujem se zbog loptice. Dobro će mi doći u Beogradu.

Nije sve tako divno. Recimo noćni život, autentično banjalučki dosadan i jednoličan, sveden uglavnom na “bon džovi rok kafiće” i kaver bendove imena brzinski i nemaštovito sklepanih od dvije riječi engleskog jezika. I ljudi se dosta lože na nacionalizam i vrte istu priču već 30 godina. Posebno povodom Božića i Dana republike. Razmišljam o tome dok u lokalnoj kafani trese neka ratnohuškačka narodnjačina iz devedesetih, konobar maše (najvjerovatnije i dalje funkcionalnom) kuburom, a ortak mi šapuće stihove “Bože ne znam šta mi je, pale mi se džamije”. Trideset godina je prošlo, dragi moji sugrađani. No dobro, vrijeme u Bosni ionako teče drukčije nego bilo gdje drugo na svijetu.

To sam pomislio i kada nas je ljetos osvijetlio automobil iza leđa dok smo sjedili na Abaciji i pili pivo u gluvo doba i srali o životu. Neki srećnik se vraćao kući iz noćnog izlaska i našao parking mjesto tik ispred zgrade. Sasvim slučajno nas je osvijetlio farovima s leđa, projektujući na drugoj obali Vrbasa sjenke nas dvojice kako sjedimo i pijemo pivo. Bilo je dosta pederski kada sam nas vidio na toj suprotnoj obali i pomislio kako ta dva tipa na drugoj strani već 20 godina sjede na istim klupama i kenjaju o životu, sistemu i rokenrolu.

Čini mi se da poznajem svaku rupu na banjalučkim cestama. Razmišljam o tome dok vješto i iskusno navigiram kolima između njih. Recimo ona rupa tamo na Malti kod onog kružnog toka, ili na Mejdanu, tamo kod Lemija, gdje je ludi Džimi jedne prilike udario i time razoružao lokalnog džanera koji nam je prijetio pištoljem.

Priznajem da nisam skontao ništa pretjerano revolucionarno putujući po svijetu. Zapravo sam skontao neke poprilično deprimirajuče stvari.

 

Recimo skontao sam da mi je svejedno. Postalo mi je svejedno gdje se nalazim. Moj unutrašnji svijet je isti, gdje god se ja fizički nalazio. Tu i tamo mu dodam poneku nijansu novih boja. Boje crkava sa gospelom u afričkim selendrama, pustinja u Iranu, Zemunskog keja, mongolske stepe ili Himalaja.

Sva ta mjesta pobuđuju različita osjećanja, ali mi je suštinski svejedno. Vrijeme protiče na isti način, ljudi su istovremeno i dragi i budale, a priroda je divna.

Ali ima ta jedna mahala smještena na nekom sjeverozapadu jedne brdovite i divlje zemlje na jugoistoku Evrope. Za mene jedinstvena po svakom osnovu. Ljudi su posebno dragi i posebno suludi i vrijeme protiče na jedan poseban način. I ta rijeka je posebna. I rupe na cesti i klupe. Do te mahale se može doći na razne načine – autoputem preko Hrvatske i Gradiške, koridorom ili kroz minsko polje tamo kod Gradačca, ako idete preko Federacije.

Srećna vam nova godina. Želim vam da iskusite sve ono što život na ovoj planeti može da vam pruži. Da se ne držite previše strogo svojih novogodišnjih odluka.

I da uvijek, gdje god bili i šta god radili…

Da uvijek imate čemu i kome da se vratite.