Vrijeme je relativno, kažu ljudi obično onda kada kontekst to dozvoljava, a oni nemaju ništa mudrije da kažu. Recimo vremenski period koji se obično aproksimira terminom “minut – dva” u većini životnih situacija mogao bi da se posmatra kao veoma kratak. U nekim drugim, međutim, djeluje kao vječnost.

Tako recimo djeluje i ova moja tekuća životna situacija u kojoj već minut – dva pokušavam da objasnim nekom indijskom debi kako se između nas dvojice neće ništa desiti i kako bi bilo bolje za obojicu da svoje vrijeme i energiju ne trošimo više uzalud. On je, s druge strane, veoma uporan u namjeri da me izmasira. Ja ne želim da me iko u ovom trenutku masira, a ponajmanje neki indijski debeljak. Generalno mi je masiranje vrlo intimna, pa evo priznaću – i vrlo seksualna aktivnost.

Ali čak i da nije tako, jednostavno u ovom trenutku, kao i u većini trenutaka koje sam do sada proživio imam gotovo zanemarivu želju za masažom. Ne vidim trenutno nikakvu vrijednost u tome, ništa mi ta masaža neće donijeti.

Najzad, nakon dužeg ubjeđivanja odustaje i uredno sjeda na moju ležaljku. Shvatam, vruće je, nije lako hodati od ležaljke do ležaljke i nuditi masaže potpunim strancima, a i ovaj razgovor ga je dosta iscrpio. I mene je, priznajem. Ali i dalje smatram da je ležaljka moja i tamo odakle ja dolazim to najčešće podrazumjeva ekskluzivitet nad jebenom ležaljkom. Dakle, isključivo moja ležaljka. Posmatram nekoliko trenutaka njegova široka leđa, dok kroz mene struji neobično uzbuđenje pomiješano sa zahvalnošću nebesima na tome što se ovo desilo, jer sada imam ful legitiman izgovor da ga pošaljem u tri lijepe i zapravo vrlo opravdan razlog da budem grub prema nekome.

Ne radim to, naravno. Umjesto toga vrlo asertivno i zrelo postavljam granice, objašnjavajući debeljku da mi njegovo prisustvo na mojoj ležaljci stvara nelagodu i da smatram da je vrijeme da ode, budući da ne želim masažu.

Oni su jednostavno takvi, svuda po istoku. Vrlo su neposredni i nisu im najjasnije granice ličnog prostora koje mi zapadnjaci podrazumjevamo. Recimo bulje vam u telefon dok ga koristite ili vam jednostavno prilaze preblizu za evropske standarde. Mislim da ovdje prosto nema dovoljno prostora za sve te ljude, te stoga jedni drugima upadaju u isti. Siguran sam u to da su recimo Skandinavci na sličan način zgroženi balkanskom neposrednošću.

Arambol

Iako ne postoji niti jedan razlog da se ikada pomjerim iz ovog seoceta usred indijske džungle, smještenog na samoj obali Indijskog okeana, nakon nekoliko dana odlučujem da se preselim neka 3 km sjeverno odavde, u Arambol.

Noć ranije dok sam se vozikao motorom po ovom gradiću i istraživao ga, našao sam bolji i jeftiniji smještaj od onoga u kojem sam trenutno, te sam se odmah narednog jutra, već oko 7h preselio. Pojam preseljenje zvuči nekako dramatično i konačno, ali u mom slučaju se svelo na to da sam se popeo na skuter, stavio torbu od laptopa na leđa i jednostavno se odvezao neka 3 kilometra dalje.

Dolaskom u Arambol, negdje već oko 7:15 zatičem grupicu rasturenih Rusa, izgorelih leđa, nateklih stomačina, sa flašama alkohola u rukama. Oni stvarno piju na smrt i ta piva u ruci im je očigledno dio folklora. I uglavnom su veoma prepoznatljivi. Najčešće ih na plaži prepoznajete po tome što su bijeli kao sir, eventualno potpuno crvenih leđa, ramena, nosa i čela i obično su veoma pijani. Sa Ruskinjama je malo drukčija priča. One izgledaju neuporedivo bolje i uglavnom ih možete prepoznati po tome što se obično radi o razvedenim samohranim majkama u društvu klinaca.

Odmah sam izletio na plažu i izvalio se na ležaljku u prvom baru. Ne mogu više da podnesem tu svakodnevnu muku oko izbora bara u kom ću provesti dan.

Čitav dan blejim tu. Radim, jedem, cugam ali iznenada otkrivam i to da imam svoje omiljene Ruse. Morate imati svoje omiljene Ruse, vjerujte mi, jako je zabavno.

Dakle dva apsolutna šampiona života sjede tu pored mene od ranih jutarnjih časova. Siguran sam da su zapravo proveli noć na toj ležaljci, budući da sam ih zatekao mrtve pijane kada sam stigao, a bilo je jako rano. Naručuju pivo prije nego što sam ja stigao da naručim doručak. Povremeno uđu u vodu. Kada izlaze iz vode, desi se među nama nekakav kontakt očima. Isuse Kriste, kakve duboke, sjebane oči. More alkohola, teškog odrastanja, hladnoće, porodičnog nasilja, komunizma, Jeljcina, Putina. Nije to Moskva druže. Ovo je nekakav duboki, teški Sibir, nekakva duboka i teška muka.

Njihovu višečasovnu seansu sinhronog spavanja koristim da u miru završim poslovne obaveze.

Bude se potpuno izgorjeli. Doslovno im se na tijelu oslikao rub suncobrana koji ih štiti.

Potom ponovo cugaju, nešto kao jedu i na kraju ostaju na plaži. Pretpostavljam da su proveli i drugu noć tu, a možda i žive tu, budući da je sutradan sve teklo manje više isto, a prije nego što sam napustio bar primijetio sam da ih je konobar pokrio peškirom i ostavio na miru.

Ja njima najiskrenije zavidim. Oni su istinski slobodni ljudi. Zavidim im na sličan način na koji zavidim i onom mom Fincu koji je odustao od uspona na Island peak. Mislim da ova sjebana kultura kojoj pripadamo svi mi premalo pažnje i poštovanja pokazuje prema ljudima koji odustaju, istinskim herojima borbe protiv kapitalizma. Slično se odnosi i prema pijanicama i autentičnim propalicama, dok se istovremeno divi ovim fejk vonabi propalicama po Katmanduu i Arambolu.

U Arambolu boravi upadljivo veliki broj ludaka. Na stranu to što ja subjektivno značajan dio tih vonabi propalica smatram pomalo blesavim. U Arambolu stvarno postoji mnogo pravih ludaka, likova koji hodaju gradom i pričaju ili se svađaju sami sa sobom ili rade slične stvari. Doslovno pravih kliničkih slučajeva.

Recimo ima ta jedna žena koja me prati u stopu još od momenta kada me vidjela u baru u koji sam uletio samo na kratko da ispratim Srbiju sa Svjetskog prvenstva u Kataru. Od tog trenutka me prati svuda po kafani, ali i kada izađem iz nje. Hoda za mnom po plaži danju i noću i kada se okrenem ona se samo skameni u mjestu. Pogledam iza sebe i samo vidim konturu žene kojoj vjetar nosi neurednu kosu. Stoji tako kao ukopana na potpuno pustoj plaži 20 metara iza mene i gleda u mom pravcu, usred noći. Jebeno jezivo, krv mi se sledi u žilama. Kada je pitam zašto me prati, ona mi kaže kako to nije tačno i da ja ustvari umišljam.

Da, vrlo je moguće da sam ja sve ovo izmislio, Aramabol je poprilično nerealno mjesto. Takođe je dosta nerealno da me neka luđakinja prati po plaži. Indija je suluda. Čitavo ovo putovanje je poprilično suludo i odavno mi se otelo kontroli. Da, vrlo moguće da sam sve ovo izmislio.

Šalu na stranu, super je Arambol. Objektivno je super. Ima dosta ljudi i žurki i barova i lijepih žena i kul likova. Ljudi na plaži rade jogu, meditiraju, sviraju, cugaju, lože vatre. Nema šta, sve kul. Ima jedan strava bar Twice in nature u kojem se svake noći održavaju sjajne svirke. Čuo sam nekoliko fenomenalnih muzičara na ovom mjestu.

Arambol je dakle strava, ali ja većinu vremena provodim unutra i ne progovaram ni sa kim. Izgleda da sam ozbiljno shvatio ono kada sam na Himalajama odlučio da se povučem duboko u sebe. Ispostaviće se da sam od silaska sa Himalaja pa sve do povratka u Beograd zapravo sve vrijeme ćutao i osim tekućih razgovora oko hrane i smještaja i komunikacije sa ljudima putem interneta, doslovno riječi nisam progovorio mjesec i po dana. Niti jednu osobu nisam upoznao. Neki unutrašnji procesi koji mi i nisu najjasniji se odvijaju i najbolje je pustiti ih da se razmotaju i ne remetiti ih razgovorima ili druženjima.

Kazu da je putovanje na istok ustvari putovanje u samog sebe. Ne znam nista o tome ali ja zaista jesam otputovao u samog sebe.

Izležavajući se u istom baru svakoga dana iznenada shvatam da tu odmah na plaži, 20 metara od mora postoji nekakav guesthouse. Odlazim tamo i ugovaram dosta povoljnu cijenu noćenja (800 rupija). Već sutradan u zoru selim se upravo tu, doslovno na plažu, odmah iz bara u kojem ionako boravim svakoga dana i radim. Nije mi problem da se selim svakoga dana, budući da to sve traje ukupno 4 minute, a od stvari imam samo jednu torbu za laptop.

I to je to, sada živim na plaži. Čini mi se da sam to oduvijek želio. Ustvari nisam nikada to poželio, ali mi trenutno djeluje kao najbolja stvar koja vam se može dogoditi u životu, tako da ću za potrebe priče reći, odnosno slagati kako sam to oduvijek želio i samim time udovoljiti svojoj urođenoj sklonosti ka laganju i pretjerivanju.

Ali stvarno, živa istina, živjeti na plaži, buditi se uz zvuk talasa, noću pokriti golo tijelo tankom plahtom ispod ventilatora koji lijeno zuji non stop, ustati u zoru, izaći na plažu, skinuti se potpuno nag i tako hodati, raditi jogu i posmatrati okean, polako disati, kupati se, imati samo jednu malu torbu stvari, zdravo se hraniti, jesti razna egzotična voća (uključujući i ananas), preplanuti, redovno i dobro spavati, piti mnogo vode i ne unositi otrove u sebe zaista jeste najbolja stvar koju možete učiniti za sebe i svoje tijelo.

Jer ovdje je zaista sve podređeno tijelu, barem u mom slučaju. Budući da ste konstantno golišavi ili goli, prirodno je da mnogo više obraćate pažnju na svoje tijelo, njegove potrebe a i izgled. Tipični kontinentalac, kakav sam i sam, zimu uglavnom provede uskraćen za vizuelni, a i bilo kakav drugi kontakt sa sopstvenim tijelom, trpa u sebe šta stigne i onda nekad tamo u junu kada se prvi put skine samo skonta a u kurac, pa ja sam jedna debela svinja zapravo, ali dobro ok šta sad, sljedeće godine ću sto posto imati ljetno tijelo, daj taj giros ovamo.

Treniram (termin u lokalnoj treš teretani je 2 evra), pazim šta unosim u sebe, opijate apsolutno izbjegavam, idem na svirke kad god to poželim, radim svoj posao, ne koristim dezodorans, sunčam se i kupam po čitav dan. Živim na plaži, sveo sam čitav život na krug od 50 metara u kojem imam apsolutno sve što mi treba. Stvarno se treba preseliti ovdje, barem tokom zimskih mjeseci. Na Everestu sam skapirao da je moje tijelo moja tvrđava, da je beskrajno otporno, snažno i izdržljivo i da moram više ljubavi i pažnje da mu posvetim. I oduvijek je takvo, ja sigurno ničim nisam doprinjeo da ga održim u dobroj formi, samo od sebe je takvo. I zahvalan sam mu beskrajno na tome.

Ljudi odlaze na sve krajeve svijeta, slijede razne mistike, manipulatore i duhovne vođe (prije svega po Indiji i Nepalu) tražeći svrhu života, a upravo je jedan od tih nju ejdž samoproklamovanih mistika mudro primijetio kako je svrha života život sam po sebi. Život je najveći dar. Dobiješ priliku da neko vrijeme postojiš kao pripadnik najsavršenije vrste na najsavršenijoj i možda jedinoj planeti na kojoj je uopšte moguć život u obliku kakvog poznajemo i priznajemo i onda provedeš to kratko vrijeme nezadovoljan time što ti je dato, zasljepljen potragom za nekom višom svrhom, propuštajući da vidiš sva blaga ovog života i svijeta razbacane svuda oko tebe. Doslovno zapinješ za njih dok juriš za višom svrhom i nerviraš se zbog toga. Zapravo su beskonačno male šanse da se uopšte rodiš, a još manje da započneš život kao potpuno zdrava jedinka. I onda nakon čitave te drame oko postanka odlučiš da trpaš u sebe alkohol, drogu, rijeliti programe i razna druga govna, da baciš praznu limenku piva tik uz Mount Everest (nakon što dohodaš dotle) ili se jednostavno ubiješ.

Dobiješ dar života potpuno besplatno. Pa bi još i svrhu?

Nakon nekoliko dana ležanja na plaži počinjem da se osjećam beskorisno. Dani prolaze, a ja samo ležim i blejim, bez ikakvog smisla i cilja.

Jebote, umalo da opet upadnem u tu dobro osmišljenu zamku kapitalizma.

Sad ću iz inata u potpunosti da obustavim bilo kakav oblik rada. Uzeću godišnji odmor. Svešću produktivnost i izvrsnost na minimum. Biću kao oni moji omiljeni Rusi, biću ratnik u borbi protiv kapitalizma.

Sjeverna Goa

Ne znam šta da mislim o tome što mi svi govore da igledam kao Rus. Ljudi mi se obično obrate na ruskom i nakon što im ukažem na to da nemam pojma o čemu se radi, oni mi saopšte da su mi se obratili na taj način jer po njihovoj slobodnoj procjeni izgledam kao Rus. Samo mi saopšte to, mrtvi ‘ladni, bez ikakvog obzira prema mojim osjećanjima.

Jutrom sam se prošetao stijenama uz sami okean do granica Sjeverne Goe, do samog kraja. Potom sam se vratio do smještaja, razmijenio kontakt sa vlasnikom, budući da planiram da se vratim ovdje nekada kasnije na duže vrijeme, popeo se na svoj raspali skuter i najzad napustio Arambol. Ideja je da se polako spuštam uz more na jug, vozeći od plaže do plaže, sve do aerodroma, odnosno do hotela u kojem sam ostavio svoje stvari.

Usput sam našao Royal Enfield i pokušao da ga vozim, ali mi ga nisu dali, s obzirom na to da mi baš i ne ide upravljanje ovim ljepotanom. Nažalost, zasad će vožnja “metka” ostati samo pusta želja.

U najobičnijoj prodavnici prehrambenih proizvoda kupujem flašu benzina za motor. Gospođa pomjera nekakva jaja da bi dohvatila ljevak koji mi potom pruža, zajedno sa flašom. Volim ovu njihovu ležernost, spontanost i “ma može buraz sve” životni stav. Istok, onakav kakav treba da bude i ostane.

Uzimam novac na bankomatu u istom tom mjestu i najzad sam u potpunosti spreman za put. Gledam ove njihove pare. Glupavi rupiji i konstantno konvertovanje istih u glavi. Što to lijepo ne regulišu da bude nekako ljepši odnos prema dolaru, odnosno evru, potput srpskih dinara, kojih je tačno 117,21 neophodno da bi se kupio jedan evro. Nema ljepseg broja od 117,21 zapravo. Na prvi pogled izgleda kao zlatni rez. Umjesto što živimo u dekadnom brojnom sistemu treba se zalagati za to da pređemo na brojni sistem sa osnovnom 117,21.

Polako se spuštam na jug, vozeći uz more. Ubrzo mi postaje vruće, te se zaustavljam na Ashvem plaži i tu provodim nekih sat – dva vremena. Potom nastavljam dalje, uz spoznaju da će ovaj algoritam imati daleko manju složenost ako se uopšte ne budem presvlačio. Umjesto toga voziću u kupaćem i papučama. Ko će se presvlačiti sto puta danas.

Nakon nekoliko stanica stižem i u Anjunu, gdje zatičem mnoštvo krava na plaži, ali i svjedočim divnom zalasku sunca. Dosta je gužve, seljane i glasne muzike te ubrzo, nakon poslovnog sastanka i ručka napuštam i ovo mjesto.

Po završetku dana, odnosno po mrklom mraku najzad izbijam na taj mračni i jezivi autoput na svom raspalom skuteru. Milion rupa na cesti, sklopljenoj uglavnom od betonskih kocki. Nemoguće je zaista opisati kako suludo ovi ljudi voze, bez ijednog saobraćajnog propisa, znaka ili semafora, pa još lijevom stranom. Samo se uporno krećete naprijed, bez zaustavljanja. Ali čini mi se da se ipak kreću daleko brže i efikasnije od nas levata u Evropi koji stajemo na semaforu čak i ako nikoga nema na vidiku i stojimo tu kao debili usred noći, na nekoj pustoj raskrsnici (viđao sam prizore kako pješaci tako stoje na raskrsnici i čekaju zeleno svijetlo. Srećom, daleko negdje u izvrsnoj Danskoj).

Nekako najzad stižem do Bogmaloa, vraćam motor vlasniku, uzimam svoj pasoš i premoren od cjelodnevne vožnje padam u komu od umora, u istom onom hotelu u kojem sam ostavio stvari.

Negdje tokom te cjelodnevne vožnje danas skontao sam da brzina kojom već neko vrijeme mijenjam kontekste u meni stvara osjećaj da mi je ova planeta taman, ali da moram malo da usporim, inače će mi ubrzo postati i tijesna.