Davno sam odustao od ideje pisanja tekstova sa informacijama o tome gdje se recimo najbolje jede u Rimu ili šta sve to treba da se vidi u Meksiku.
Prvo zbog toga što osjećam da ja zaista ne znam ništa o tome. Otkud ja da znam šta vi volite da jedete i šta hoćete da vidite. Moje preferencije vezane za hranu i “gotivna mjesta” su sve samo ne uobičajene preferencije većine čitalačkog tijela. Te stvari uvijek možete izguglati. I koga uostalom boli uvo šta je mislim o tome koji su najbolji restorani u Rimu.
Drugo, jednostavno mislim da ima daleko važnijih stvari o kojima se treba pisati.
Radije bih da pišem o životu. Recimo o banjalučkom katastru. Kako najbrže stići do katastra, kojim putem proći, gdje parkirati i koga podmititi jednom kada konačno dođete do katastra, što umnogome zavisi od trenutno vladajuće strukture u državi/entitetu/gradu. Nije to uopšte toliko naivno koliko laik može da pomisli, bez obzira na to što se vlast ne mijenja decenijama. To su prave životne priče i čitalac iz njih može izvući nešto zaista dobro i korisno.
Dakle, o životu pisati treba.
A života ima raznih, svakojakih. Na svim meridijanima ljudi žive živote. Neki žive dosta obične a neki i neobične živote. Nema tu nekih pravila. Razne stvari se dešavaju u različitim životima.
U ovom mom, konkretno devetom po redu životu čiji se jedan segment odigrava evo upravo u Katmanduu ne dešava se mnogo toga. Većinu vremena provodim u hotelskoj sobi, radim ili jedem omlete i pijem smutije.
Nakon doručka obično odem kod nekog simpatičnog klinca u radnju da kupim sebi ananas. Jedem jako mnogo ananasa. Zašto da ne, pomislila bi vjerovatno većina ljudi. Ništa neobično. Jedan čovjek iz jugoistočne, ali u smislu mogućnosti uzgoja tropskog voća ipak dosta kontinentalne Evrope, u svojim srednjim godinama, stalno zaposlen u privatnom preduzeću za svoje pare putuje po svijetu i jede dosta ananasa. Evo recimo u Nepalu, budući da tamo ima dosta ananasa i da je poprilično jeftin.
U ovom trenutku bih, ako nemate ništa protiv, ovu poprilično statičnu i nezanimljivu priču žanrovski preusmjerio iz putopisa u vic. Vic o Bosancima, da budem precizniji.
Naime, jedna tako na prvi pogled dobroćudna voćka kako se ananas, jelte, predstavlja nije uopšte benigna, a sudeći po desecima članaka koje sam juče i jutros pročitao – izgleda da nije ni voće.
Svašta čovjek nauči putujući po svijetu. Ja sam evo baš juče naučio da ananas sadrži veoma jake enzime i ukoliko ste Bosanac odrastao u ratu i samim time zauvijek željan svega i svačega, te stoga iznenada počnete u organizam da unosite prekomjerne količine plodova ove biljke, upravo ti enzimi mogu a vjerovatno i hoće da vam nagrizu usne, jezik i čitavu unutrašnjost usne duplje. Čitav život ukratko.
Pored toga, naučio sam i to da jedno “stablo” ananasa uvijek daje jedan plod. To sam manje više znao i ranije. Ali definitivno nisam znao da taj jedan plod zapravo nije JEDAN plod, nego se sastoji od mnoštva plodova koji su srasli u jedan. Dakle, ananas možete da posmatrate kao grozd čija su zrna srasla u jedan plod.
Isuse Kriste i Gospe od Škrpjela, pa ovo je zaista monstrum od biljke. Frankeštajn.
Elem, jezik mi je poprilično spaljen i oko usana su mi se formirali osipi, nešto slično herpesima. Nije strašno i proći će za par dana. Ali ono što me brine je potencijalna infekcija. Mislim, bukvalno se nalazim na jednom od najprljavijih mjesta na planeti, a sanitarni i higijenski uslovi su na poprilično niskom nivou. Blago rečeno.
Sve me ovo neodoljivo podsjeća na onu epsku scenu kada potpuno nag stojim u svojoj osbi u Mombasi, po cijelom tijelu namazan ružičastim slatkim jogurtom. Sa ukusom jagode.
Narednih nekoliko dana uglavnom se šetam po apotekama u Katmanduu (nerijetko izgledaju kao recimo mehaničarska radnja za motore ili neki javni toalet) i vodim pomalo neobične razgovore sa ljudima koji tamo rade. Ti razgovori često podrazumijevaju i komunikaciju pantomimom, budući da ljudi uglavnom misle da ja ne govorim engleski najbolje.
Jednostavno ne mogu da povjeruju u to što im pričam.
Ok, opcija je svakako da se inficiram u Indiji i recimo umrem. Razmišljam o naslovima lokalnih portala: “Banjalučanin osvojio bazni kamp Everesta a potom se predozirao ananasom foto video”, “Putniku iz regiona presudio ananas”, “Čovjek koji je preživio Mađarsku, ali ne i ananas”…
Moram priznati da mi se dopada fantaziranje o ideji da odem na jedan tako nekonvencionalan način. To bi vjerovatno dalo materijala i povoda lokalnim teoretičarima zavjere da razvijaju teorije kao na primjer znaš ti buraz da je to ustvari mađarska tajna služba likvidirala lika jer je jedini progovorio istinu o Mađarskoj
Dakle, pored Mađarske i mrmota na listi najopasnijih stvari sa kojima sam se suočio na putovanjima od danas stoji i naizgled dobroćudni i benigni ananas.
