U Katmanduu je toplo i sunčano ovih dana, ali sunčevi zraci ne dopiru do mene, do Thamela. Ulice su toliko uske i toliko je divlja gradnja najneobičnijih zgrada, obično lišenih svakog vida ljepote, nabacanih bez ikakvog reda i smisla, da se sunčevi zraci ne mogu probiti do ove mreže gustih i uskih ulica.

Iz nekog razloga mi na pamet pada misao iz knjige Džan: “šta uopšte znaš o suncu ako nisi bio u rudniku”. Rudnik, da, otprilike stanujem u rudniku. Ako želim da se ugrijem moram da izađem i hodam do onog restorančića koji poslužuje sjajne omlete i smutije. Inače, ovdje vam uvijek neko sjedne za sto, pridruži vam se. Ono čemu sam se čudio u Parizu ovdje je najnormalnija stvar.

Žurke, svirke i galama u ovom gradu stišavaju se na kratko tek nekad oko 5 izjutra, otprilike u vrijeme kada se budim. Inače liježem već oko 19h. Tako sam navikao tijelo na planini.

Spavanje je najbolja stvar koja mi se ikada dogodila.

Nakon mjesec dana svakodnevnog lutanja po Thamelu, osjećam da ga poznajem kao svoj džep. Imam svoj vešeraj, svoju teretanu, svoj restoran, svog dilera voća. Jedem sve vrste voća i mnogo eksperimentišem, ali nastojim da se držim podalje od ananasa.

Ja suštinski živim u Katmanduu. I dopada mi se to.

Iz Thamela zaista ne vrijedi izlaziti. Previše je prljavo. I nema tu pomoći. Ta prljavština duboko je usađena u dušu ove zemlje. Vazduh, rijeka, ceste, sve je pakleno prljavo i vi ste većinu vremena od svega toga uglavnom prljavi. To jednostavno ne može da se očisto. Kao i Kairo, uvijek prekriven slojem pijeska i prašine.

Danima već pokušavam da iznajmim Royal Enfield, motor u koji sam se zaljubio do ušiju. To mi ne polazi za rukom, budući da vrlo iskreno i otvoreno kažem kako baš i nemam iskustva sa tako velikim, manuelnim motorima. Tačnije rečeno, ja ne umijem da vozim motor. Oni su generalno u fazonu daj pare i boli me uvo, ali ovo ipak donekle može da im zakomplikuje svakodnevnicu. Život u ovom dijelu svijeta ne vrijedi mnogo, ali ipak vjerujem da bi se povela nekakva istraga kada bi me našli negdje zakucanog, a dosta je smor da ostavljate radno mjesto i idete u policiju da dajete izjavu i objašnjavate zašto ste uopšte dali motor liku koji ne umije da vozi, ali i da ostanete bez motora.

Izgleda da će “metak” ipak morati da sačeka da stignem u Indiju.

Dosta sam toga o sebi shvatio tokom ovih mjesec i kusur dana u Nepalu, odnosno Katmanduu. Recimo shvatio sam to da sam esteta, između ostalog. Na primjer, ovi brojni dileri koji non stop nude drogu poprilično me smaraju i nerijetko nekoga od njih pošaljem u tri lijepe, kada me recimo pet puta pita u roku od 10 minuta, poput onog lika iz Hurgade. Ali umalo nekidan da kupim drogu od nekog lika i to samo zato što je – lijep. Nekako izrazito šarmantan, lijep, mlad i neobično uredan i čist diler.

Jutros za mnom hoda jedna djevojčica iz Indije čitavih pola sata. Ima 13 godina i oči boje nemoći. Zapričava me, zapitkuje. Znam da nešto hoće od mene, ali je vrlo pristojna i jako dobro govori engleski. Pored toga, vrlo je znatiželjna, te je tolerišem i puštam da me prati u stopu dok pokušavam da dođem do nekog parka. Na kraju me moli da njoj i njenoj porodici kupim malo riže. Umjesto da zatraži nivac (koji joj vjerovatno ne bih ni dao), ulazi u prodavnicu, uzima pakovanje riže i molećivo me gleda dok mi prodavac saopštava cijenu od nekoliko sitnih evra. Polako mi postaje jasno zašto su Fincu oči zasuzile kada mi je pričao o Indiji.

Za dva dana putujem tamo. Nisam siguran da je more Istoka koje nosim u sebi dovoljno slano da bi me učinilo spremnim za Indiju.

Zvao bih Finca da zablejimo, ali nisam siguran šta da radim sa njim. To bi podrazumjevalo cuganje, pušenje, možda i duvanje, svakako sjebane rokenrol priče o Indiji, Mongoliji, Bosni, stopiranju, heroinu i sličnom. A ja sam se sa Himalaja vratio kao neka potpuno druga osoba. Treniram, radim jogu, dobro spavam, dobro se hranim, ne pušim, ne pijem, mirujem i ćutim. U ovom trenutku uopšte ne razumijem šta to ljudi pokušavaju da ostvare izlascima u zadimljene prostorije u kojima se nadvikuju zbog preglasne muzike.

Ipak predzadnju veče ga zovem da izađemo, nakon što sam ga odbio 15 puta. Kaže otišao u Pokharu, nije u gradu. Nećemo se ipak vidjeti više. Umjesto toga, odlazim sa Ruskinjom na cugu (drugom Ruskinjom, ovdje su sve sami Rusi). Ne želim da baš čitav svoj posljednji vikend u Katmanduu provedem u krevetu. Trebalo bi poput zmije odbaciti taj plašt zdravog života sa sebe i presvući se u neko recimo mitsko biće sa glavom propalice i tijelom pijanice.

Ali eto, ne da se. Nepalci u nedjelju imaju izbore i nema cuganja, nema alkohola u gradu. Purple Haze ne radi. Kakvi carevi, ne daju narodu da cuga danima pred izbore. Jebote, možda kad mi ne bi cugali nekoliko dana prije izbora…

Umjesto toga prinuđen sam da gledam neku glupu tekmu i iščuđavam se činjenici da Nepalci navijaju za Englesku. Jedini ja u baru otvoreno i dosta srčano navijam za Iran.

Posljednjih dana besciljno lutam po Katmanduu i razmišljam o tome koliko sam blagoslovljen time što sam vidio ovaj grad. Nedostajaće mi ove koze koje bleje posred Durbar trga, psi ukrašeni tikama na čelima, ovi ljudi, ovo njihovo ludilo…

Kakav grad. Hiljade najneobičnijih hramova, statua, milion kilometara kablova iznad i ispod površine zemlje, planinari, dileri, hipici, kurve, budale, propalice, fejkeri, psi, koze, krave, budisti, hinduisti…. Sve to i još toliko toga u jednom gradu. Svakako jedno od najšarenijih mjesta na planeti.

A tek planeta, još luđa i šarenija. Uvijek je negdje ljeto, ali i zima i hladno i šume, okeani, snježni leopardi, budale, narkomani, ludaci, religijski frikovi, kurve, stotine različitih kultura i religija, Bosanci, jebote. Ovo je jedina planeta Sunčevog sistema koja ima Bosance.

Ovo je jedina planeta Sunčevog sistema koja ima jedan ovakav Katmandu.

Jedan jedini.