Skonto sam da moram nekakav kontekst da dam, da nekako objasnim ove šizofrene objave, obzirom na to da sam postao svjestan toga da je teško pratiti i skapirati gdje i kada se stvari dešavaju. Jer prvo ide nekakva objava iz Pakistana, pa neki Pariz, pa Kosovo, pa opet Pakistan, pa Gruzija, Mongolija, pa se ljudi javljaju, čestitaju od srca, bune se što Srbe proglašavam ludima, što za Bosnu govorim da je niđe veze ili jednostavno brinu zbog situacije u Mongoliji, šalju podršku i s nestrpljenjem čekaju da vide šta će se desiti, a ja u fazonu izašao iz Mongolije prije tri godine, ali sam lijen da pišem nove priče nego recikliram stare i nešto ego – tripujem.

Elem, trenutno sam u Parizu (6. mjesec 2022.). Nekidan lijepo doletio, po drugi put, nakon tačno 9 godina. Ne znam ni ja zašto, stvarno nema nekog posebnog razloga. Sada živim 15 minuta od aerodroma. Mislim da je to bio razlog.

I blejim vec par dana tu. Radim i hodam po Parizu. Cugam, namjerno se gubim po gradu ili jednostavno odem na Couchsurfing meeting, ali se ne javim kao jedna kompletna osoba nego onako voajerski sjedim pored, slušam te pretenciozne razgovore u kojima se mladi nadmeću u tome ko će korektniju stvar izgovoriti ili u broju zemalja koje su posjetili. Onda se podlo smješkam onako samo za sebe, zadovoljan zbog odluke da se ne javim i time sebe poštedim vještačkih osmjehivanja, onih lažnih “wow thats so amazing” kada kažem da sam iz Bosne i generalno besmislenih razgovora o putovanjima.

Pa još mi samo fali da upoznam nekog ludog Srbina ovdje.

Bukvalno ništa posebno. Ekipa koju sam upoznao tada nije više tu. Ko zna gdje su ti ljudi. Ali eto ja sam kao tu opet i pokušavam da se prisjetim stvari i impresija od prije 9 godina.

I ne polazi mi baš za rukom. Umjesto toga imam neke sasvim nove impresije. Hiljade novih impresija. Ali nekako ima ta jedna, najsnažnija impresija koja je konstantno tu, kojoj se ne mogu oteti kao što me u Keniji konstantno pratila činjenica da sam ja bijel, a oni crni.

E ovdje mi je u svakom trenutku u glavi jedna druga stvar: a jebo te život koliko je skupo sve.

 

I džaba vam programerske plate iz Srbije, ovdje ćete zauvijek biti bijeda. Ovdje će prosječni Balkanac uvijek biti ono zapušteno siroče razvučene kragne, musavo oko usta, naslonjeno prljavim i masnim kmetovskim rukama na stakleni zid šarenog i raskošnog izloga Pariza prepunog najljepših igračaka i slatkiša nedostupnih cijena.

Kvadrat stana je ovdje oko 10-12 hiljada evra (u samom gradu, ne govorim o nekim predgrađima). Pivo u nekom običnom kafiću je 8-12 evra. Ne smijem ni da pomislim koliko je u klubovima ili finijim mjestima. Smještaj u sobi sa gomilom ljudi u kojoj imate samo neki sjebani krevet na sprat je 40 evra po noći.

Alo ljudi, pivo od 12 evra!? Pa za 12 evra se Katara, Savo i ja možemo ozbiljno presvući od alkohola u Tihiću ili Narodnoj tehnici i cijelu noć kenjati o sistemu i muzici. A
Bog mi je svjedok da smo ozbiljni ljudi i da svi koji nas poznaju znaju da možemo dobro potegnuti.

Mislim, skonto sam ja koji je mehanizam preživljavanja u Parizu. Nije mene mater džabe 20 godina školovala.

Fazon je u tome da ne jedete. Jednostavno ne jedete ništa. Pored toga što direktno štedite ne trošeći novac na hranu, izgubićete nekoliko kilograma, a i ta jedna piva od 12 evra može sasvim solidno da vas izuje ukoliko ste dovoljno gladni.

Elem, uglavnom kupim pivo u dragstoru (najjeftinije 2,4 evra) i sjednem pored Sene, ili hvatam Happy hour – e po gradu, kada je pivo uglavnom oko 5,6 evra.

I sjedim tako sinoć u nekom kafiću u latinskoj cetvrti, pijem svoja dva piva od po 5 evra već 7 sati i u jednom momentu prilazi konobar i pita me može li dovesti nekog lijevog lika da sjedne sa mnom. A ja već sjedim na nekoj maloj stolici, za minijaturnim stolom, skupljen u nekom ćošku, jer masovni turizam i kapiralizam podrazumijevaju da se svaki milimetar kvadratni prostora mora iskoristiti i naplatiti.

I ja šta ću, Bošnjo skromni pošteni, reko nek dođe lik ko ga jebe, svoji smo, ljudi smo, pa nismo Slovenci. I on je čovjek jebo ga ti, majsta neki sigurno, pošteno zaradio pare i došo da duša vidi svijeta a guzca puta. Nek je živ i zdrav, tijesno je al šta sad, nemamo puno dijelićemo to što imamo i ta priča.

I nista eto tako sjedimo ja i neki lik nemam pojma ko je odakle je. Isto vako neka budala vjerovatno sto je sama dosla u Pariz. I lik blijedo gleda ispred sebe šta će čoek ćuti pije svoju pivu muči svoju muku, živi neki svoj veltšmerc, neku svoju tugu i samoću.

Jebaji ga.

Živjeli!