U baru 4410 u Dingbocheu svakoga dana puštaju dokumentarni film Šerpa i to po nekoliko puta. Znam zato što ne izlazim iz te kafane. Ako naručite nešto (a imaju sve živo) možete da punite telefon kod njih za dž. Zbog toga je bar uvijek pun. Svi pune svoje telefone kod njih.

Na ovom visinama svi lodge – ovi vam naplaćuju punjenje baterija na uredjajima. Sa nadmorskom visinom rastu i cijene svega. Pored toga toplo je unutra, a rijetko koji lodge loži vatru prije nego padne noć. I tada to grijanje samo glavne prostorije kratko traje i najčešće se za ogrev koristi jakov izmet.

Pored toga, u baru 4410 moguće je i kartično plaćanje. Nevjerovatno, na 4410 metara nadmorske visine plaćati karticom.

Inače, sva struja koja se koristi u lodge – ovima i selima iznad Namchea dobija se iz solarnih panela. I još nešto dosta važno: stvarno je čisto, na čitavoj ovoj ruti do baznog kampa smeća gotovo da uopšte nema.

Moram isto da kažem da dosta intenzivno smrdim tokom većeg dijela dana a i treka generalno. Ne perem se danima. Niko se ne pere. Povremeno se obrišete vlažnim maramicama po mjestima od interesa i to je to.

Ne znam ni sam otkad se nisam okupao. Mislim znam ali mi je malo blam da napišem. Uglavnom, kupao sam se prije manje od 9 a vise od 7 dana.

Kao što napisah, hladnoće na ovim visinama su zastrašujuće. Postoji opcija da platite 500 kinti za vreli tuš, ali to vam ništa ne znači budući da je na podu toaleta (prostorije u kojoj se eventualno kupate) debeo sloj leda. Voda za polijevanje wc šolje je takodje pod debelim slojem leda.

U sobi u kojoj spavate vlada temperatura kao i vani, dakle debeo minus, ali i u glavnoj prostoriji. Tek ponekad kada sunce zadje, ako u lodge – u ima dovoljno ljudi, nalozi se vatra i svi se skupimo oko peći. Zidovi soba su tanki i iz susjedne sobe vrlo jasno čujete disanje tamo nekog stranca.

Ja imam tu sreću da, budući da sam sam, uvijek dobijem čitavu sobu za sebe. U sobi su uvijek dva kreveta, što obično znači i dva jorgana. Teško da bih preživio samo sa jednim jorganom i mojom vrećom za spavanje plaćenom 4 evra prije 10 godina.

Uglavnom, kakvo bolan crno kupanje!?

Danas je slobodan dan, dan za aklimatizaciju u Dingbocheu. To znači da se treba popeti na 5000 na planinčugu pored sela pa se spustiti ponovo. Pa ima li kraja ovome!?

Mislim, niko vas ne tjera, posebno ne mene koji hodam sam i nemam vodiča, ekipu ni portera. Ali tako nalažu pravila. A Himalaje su jedno od onih mjesta na kojima nije mudro ne poštovati pravila. Ako se ne aklimatizujete, imaćete problema kada odete na veću visinu, u Lobuche recimo, na 4900.

Ali guram nekako i danas. Jedan po jedan korak. Ne razmišljam duže od jednog koraka, toliki je domet mojih misli o kretanju. Podigni nogu tek toliko da možeš drugom da se odgurneš i pomjeriš tijelo naprijed. Zabij štapove u zemlju da pomogneš drugoj nozi i potom prvu spusti nekoliko centimetara ispred mjesta gdje je prethodno bila. I tako do unedogled. I ne zaboravi da dišeš. I ćuti.

Isuse Kriste, koliko energije samo potrošim na svakodnevno izgovaranje besmislenih rečenica. Reci njemu ovo, objasni njoj ono, ispričaj ovo, slaži ono, pa onda objašnjavaj šta si ono htio reći. Čak i ovdje na ovoj visini, na ovoj hladnoći i vjetru ljudi non stop pričaju. Guše se od nedostatka kiseonika i fizičkog napora, ali i posljednji dah će iskoristiti da nešto kažu.

Sve više sam siguran u to kako se treba povući duboko u sebe.

Usput srećem Srbe. Mladjo nosi šajkaču. Kaže hoće sa njom da se uslika kod baznog kampa. Dobar je Mladjo lik. On i supruga su me spasili svojim ljekovima još u Namcheu. Da nije bilo njihovih ljekova, možda bih morao odustati i vratiti se. Stalno se srećemo na treku.

Loži me da nastavim dalje, da idem do vrha. Govori mi onako ponosito: “idemo… Srbija!!!”. Ja ipak ostajem tu na nekih 4900 metara visine, sa dvojicom tipova iz Šri Lanke.

Ja sam ipak neka Bosna, neka Republika Srpska, nekakva Srbija za siromašne.

Treba malo da odmorim ovo svoje divno tijelo. Dosta je 4900. Juče sam se ionako raspao hodajući do Dingbočeaa. Ovo tijelo me iznijelo, polako ali me iznijelo. I još uvijek nema niti jedan simptom visinske bolesti. I prehladjeno je. I ima sjebane kukove. Ali me izvuklo, evo, na 4900 metara bez većih problema.

Pored toga, jedino lokalci i ja pijemo vodu sa izvora. Ostali se plaše uglavnom. Ali ja znam da moje tijelo neće imati problema sa tim. Na kraju krajeva, to je voda sa izvora na Himalajama, sigurno daleko zdravija od sranja koja pijemo iz česme.

Zato treba da mu više pažnje i ljubavi dam i da ga danas malo odmorim. Vraćam se u selo i istežem tijelo asanama koje sam naučio na časovima joge.

Ostatak dana provodim hodajući po selu i buljeći u planine. Čitam Tesona, pokušavam u potpunosti da doživim svaki trenutak i čitavim bićem osvijestim koliko sam srećan ovdje i sada. Gdje god se okrenete vidite neki vrh od 7 – 8000 metara visine. Nestvarno je lijepo.

Kasnije odlazim do Mladje i supruge koji su u smješteni u susjednom lodge – u. Pričaju mi kako su popeli vrh, izašli su na 5100 metara danas. Srbi su stvarno nesalomivi i vrlo neobični ljudi.